Will Healthy The One That Adapts The Sick Society by Paulo Zerbato
U prvom eseju posvećenom krizi bavio sam se njenim općenitim aspektima – strukturom, dinamikom i smislom krize, njenim utjecajem na pojedinca te načinima nadvladavanja. U ovom ću se baviti odnosom suvremenog društva prema krizi, a time i odnosom većine ljudi prema krizi, s obzirom da društveni modeli itekako utječu na čovjekove reakcije programirajući njegov svjetonazor, odnosno modele mišljenja i osjećanja. Baveći se ovom tematikom nije moguće izbjeći i nešto što smatram centralnim problemom čovječanstva, a riječ je o izvorima čovjekovog ispunjenja. Kako je smisao svih ljudskih aktivnosti (i ne-aktivnosti) upravo u ispunjenju koje se njima postiže, tako nije nebitno što će biti sredstvom i izvorom naše duboke unutarnje ispunjenosti. I ovoj sam tematici već posvetio opširan tekst pod imenom Ispunjenje pa vas pozivam da ga proučite prije ili poslije čitanja ovog članka. No krenimo redom, prvo od odnosa današnjeg društva prema krizi.
Iako je transformacijske procese u životu nemoguće izbjeći, suvremeno se društvo formira prema ideji zatvorenog sustava koji, samo naizgled, teži stabilnosti i sigurnosti. Neizbježnost promjene, one koja nije strogo kontrolirana od samog društva, sve ljudske zajednice doživljavaju kao najcrnjeg neprijatelja. To je zato što svaka prirodna promjena na bolje prvo uzdrma pa mijenja zajednicu, a zatvoren sustav se u pravilu protivi svakoj promjeni, osim ako nije kozmetička. I u tom su smislu svi društveni režimi itekako uspješni – još od robovlasničkih vremena ništa se bitno na ovoj planeti nije promijenilo, osim naziva društvenog uređenja. Naime, opirući se promjeni, sva društva postala su neprirodna i nepravedna, a svoje postojanje i opstanak temelje na zakonima koji legaliziraju pljačku nižih društvenih slojeva od strane viših. I tako kroz čitavu povijest. Tko god je mislio da pravni sistem postoji iz bilo kojeg drugog razloga, grdno se prevario. Pogledajmo što se zbiva dan danas – Hrvatska država i dalje sustavno i legalno pljačka svoj „suveren i neovisan narod“, dok taj isti narod trpi ili bježi tamo gdje je pljačka podnošljivija, obično u druge države velike pljačkaške unije. Za one koji misle da pretjerujem, evo citata iz teksta Provaljivanje u blagajnu čuvenog taoista Chuang Tzua, nastalog oko 300-te godine prije nove ere:
„Izum
Mjera i mjernih sustava
Olakšava pljačku.
Potpisivanje ugovora, izdavanje potvrda
Prodike o domoljublju i dužnostima
Osiguravaju pogodan jezik
Kojim se dokazuje da je pljačka
Uistinu od općeg interesa.
Siromašan čovjek mora visjeti
Ako ukrade kopču za pojas
Ali ako bogat čovjek ukrade cijelu državu
Proglašavaju ga za
Oca domovine.“[1]
I, je li se išta promijenilo do današnjih dana? Je li sistemu bitan boljitak vlastitog naroda, sigurnost i zaštita ljudi, skrb za nemoćne, briga za stariju populaciju? Prvo što je u Hrvatskoj opljačkano tijekom financijske krize krajem prve dekade ovog stoljeća bio je upravo mirovinski fond. I sada, u vrijeme „pandemije korona virusa“, država uvodi brojne restrikcije kojima je primarni cilj „zaštititi stariju populaciju“. Koju populaciju, onu koja ima mirovinu od 2000 kuna, koja kopa po smeću, koja mjesecima i godinama čeka na liječnički tretman? Od sveukupne populacije, državu je najmanje briga za penzionere, ona čini sve da starija populacija čim prije napusti ovu realnost jer od nje nema baš nikakve koristi – ništa ne rade a samo opterećuju proračun…
Naravno da svaki društveni sustav pruža otpor promjeni, postavljajući „stabilnost i sigurnost“ kao najviše društvene vrijednosti, jer bi ga prava promjena srušila. Zato se nakaznost sustava skriva pod svaku cijenu – države deklarativno teže napretku, bogatstvu, zdravlju i boljitku i ovakve se vrijednosti promoviraju na sve strane, svim vrstama propagande i svim tipovima društvenih ideologija, pri čemu religije imaju izuzetno važnu ulogu. No prava agenda svakog društva, ona skrivena, je nešto sasvim drugo – o njoj ponajbolje govore parole elitnih klubova i tajnih organizacija koje vladaju gotovo svim današnjim državama. Zviždači tvrde da je jedna od temeljnih parola Skull & Bones Society s američkog sveučilišta Yale „vladavina ratovima, bolešću, glađu i siromaštvom“. Ima li ovakva tvrdnja uporište u realnosti? Pogledajmo kakav je današnji svijet, odnosno kako je ustrojen. Živimo li u društvu u kojem se vrednuju ljudska prava, sloboda govora, kretanja, mišljenja i djelovanja, odnosno mir, zdravlje, kvalitetna prehrana i bogatstvo, ili u društvu koji karakterizira konstantno stanje ni rata ni mira, ni zdravlja ni bolesti, ni sitosti ni gladi, ni bogatstva ni siromaštva? Ako su ovo vrijednosti vladajuće elite, barem kad je o načinu vladavine riječ, tada globalna zbivanja postaju puno jasnija, kao i zašto temeljni problemi čovječanstva još uvijek nisu riješeni. A nisu riješeni jer se upravo na taj način održava vječiti status quo, konstantna pljačka energetskih i fizičkih resursa koju manjina vrši nad većinom.
S obzirom da je većina globalnih, a često i individualnih, kriza povezana s ratovima, bolestima, glađu ili siromaštvom, odnosno barem s jednom od ovih tema, onda bismo mogli reći da je temeljni mehanizam pomoću kojeg manjina vlada većinom upravo izazivanje kriza. Osim što permanentna kriza omogućuje vladarima održavanje vlasti i odgodu istinskog napretka, oni zbog nje imaju i opravdanje za usmjeravanje društva u željenom smjeru. Naime, suvremene države koje pripadaju zapadnom svijetu počele su, još od vremena Rimskog carstva (ako ne i prije), namjerno i svjesno kreirati krize koje koriste kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. Političke stranke samo deklarativno ističu stabilnost kao vrijednost, javno je promovirajući kako bi zadobiti podršku javnosti, odnosno osvojili i zadržali vlast. Međutim, države istovremeno kreiraju krize, odnosno probleme, očekujući reakciju javnosti. Riječ je o danas već opće poznatom modelu „problem – reakcija – rješenje“. Vlast želi ostvariti unaprijed zacrtan cilj, no da bi opravdala kretanje u takvom smjeru, ona stvara nestabilnost, problem, krizu. Vlast zna da ljudi teško podnose nesigurnost i da će od države zahtijevati zaštitu i što bržu uspostavu nove stabilnosti. Tada vlast nudi rješenje koje je od početka željela ostvariti, no nije imala opravdanje, odnosno podršku (zahtjev) javnosti.
Ovaj model ima još jedan naziv, a taj je „operacije pod lažnom zastavom“ (od eng. „false flag ops“). Riječ je o poznatom i od službene povijesti priznatom obliku terorizma – jedna država ili vojno-društveno-politička grupacija poduzme akciju za koju optuži drugu državu ili vojno-društveno-političku grupaciju i na taj način ima opravdanje za unaprijed odabrano djelovanje. Tako su se, na primjer, njemački vojnici 31. kolovoza 1939. obukli u poljske uniforme i napali radijsku postaju Gleiwitz na Njemačko-Poljskoj granici, optuživši za napad Poljake, što je Hitleru dalo povod za pokretanje napada na Poljsku. U zaljevu Tonkin u kolovozu 1964. Amerikanci sami napadaju vlastiti brod i za napad optužuju Vijetnamce, što postaje povod za početak vojne intervencije u Vijetnamu. I tako dalje, primjeri ovakvih operacija iz službeno prihvaćene povijesti su brojni, a iz neslužbene još brojniji, no do sada su redovito bili lokalnog karaktera. Međutim danas, vjerojatno prvi puta u povijesti, svjedočimo i globalnom primjeru ovakve operacije, a zove se „pandemija korona virusa“.
Zašto se elita ovako ponaša, pitanje je sad? Zato što ne poštuje prirodne kozmičke zakone i principe. Umjesto da svoje postojanje temelji na prirodnim zakonima i živi harmonično, elita je postala nalik predatorima, čak insektima, koji se hrane tuđom energijom, parazitirajući nad raspadnutim ostacima fizičkih i energetskih tijela drugih bića. Normalan se čovjek, čak i onaj minimalno probuđenih potencijala, ne ponaša kao naši vladari. U izvornoj čovjekovoj prirodi nije da krade od drugih, osim u ekstremnim situacijama. Krade onaj tko misli da nema, odnosno da ne može steći. A misli da nema jer ne želi preuzeti odgovornost za sebe i za korištenje svih svojih potencijala. I tada mu, naravno, trebaju tuđi potencijali, odnosno tuđa energija. U prvom članku o krizi rekao sam da suštinu energetske hrane za ljudsko biće unutar bilo koje razine Kreacije, „na nebu“ ili „na zemlji“, predstavlja bezuvjetna ljubav (bioenergija), kreativnost (svjetlost) i svijest (sveopći duh). Ovim se energijama hranimo i fizički jer jedemo biljke koje su utjelovljenje duha, svjetlosti i bioenergije, odnosno životinje koje su biljožderi. Ako u našim životima ima bezuvjetne ljubavi, kreativnosti i ekspanzije svijesti bit ćemo nahranjeni. No ljudi koji ne žele kultivirati odnos sa suptilnim dimenzijama postojanja neće moći doći u doticaj s navedenim izvorima energije pa će je krasti od drugih.
Ovakvu sam dinamiku već opisao u tekstu o crnoj ovci, gdje je rečeno da se članovi obitelji koji ne poštuju prirodni princip kontinuiranog razvoja obično hrane energijom onih članova koji to poštuju, istovremeno optužujući te osobe za svoje probleme. Proširimo li identičan model na cjelokupno društvo dolazimo do iste dinamike, samo šireg opsega, gdje je narod uvijek crna ovca i redovito etiketiran kao problematičan, pa stoga i tlačen, dok elita „potpuno opravdano“ živi na visokoj nozi hraneći se prisilnim radom neuke i vazda za nešto krive ljudske marve. Ovakvoj se ideologiji divno nadopunjuju i religije, pogotovo kršćanstvo sa svojim mitom o raspetome Kristu koji je umro zbog naših grijeha. Ova bajka predstavlja savršen ideološki predložak za enormno bogaćenje elite i svećenstva, dok prost puk nedjeljom ujutro prstima upire u srčanu čakru izgovarajući riječi poput „moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.“
Naravno da čovjeku trebaju i biokemijski nutrijenti, dakle konkretna hrana, da bi opstao. No hrane ima, u izobilju, a bilo bi je i više da glad ne spada u sredstvo vladavine. Većina ljudi vjerojatno ne zna da na ovoj planeti upravo glad (pothranjenost) još uvijek predstavlja glavni uzrok smrtnosti. Ne bolesti ili ratovi, nego glad. Prema službenim podacima svake godine u svijetu umre oko devet milijuna ljudi od posljedica pothranjenosti. Pišući ovaj pasus, upravo sam pogledao koliko ih je umrlo ove godine do sada i brojka je stravična – 6 666 691. Naravno, obično u kombinaciji sa siromaštvom, često i bolestima, a ponekad i ratovima. No otkuda glad u rajskom vrtu? Zemlja jest Raj, nema nikakve razlike između zemaljskog životnog ustrojstva i onog u kojem boravimo nakon smrti fizičkog tijela, osim u razini gustoće. Kao legitimna razina Kreacije, Zemlja ima sve resurse potrebne za opstanak bića koja je nastanjuju. Stoga glad u doba moderne poljoprivrede svakako nije „božja volja“, već produkt smišljenog ljudskog djelovanja. Ideja da jedna Afrika, ogroman kontinent prebogat resursima, ne može sama sebe prehranjivati je suluda. No kad postoji ciljano djelovanje u takvom smjeru, kad vlade razvijenih država namjerno kontroliraju nerazvijene države i područja, kad postoji društveni inženjering koji orkestrira društvene procese, tada posljedica može biti i glad.
I eto nas polako do moje stare teze, a ta je da je čovjekov najveći neprijatelj ipak – država. Nije to izvorna ideja države, naravno, ali u praksi jest tako. Pogledajmo samo tko najviše uništava život i prirodne resurse naroda pa ćemo ubrzo doći do države. Kao protuprirodan sustav, svaka je država manje-više genocidna upravo prema vlastitom narodu. A s obzirom da odbija poštivati prirodne zakone, država je neminovno povezana s principom zla. Iako ljudi zlo obično zamišljaju kao nakazno biće s rogovima (i nije da nisu u pravu), suština je zla ipak u nepoštivanju prirodnih zakona i principa. Takva ignorancija proizvodi bolest – prvo duhovnu, zatim duševnu i konačno fizičku. No država istovremeno poriče da je povezana sa zlom pa ono postaje tabu tema svakog društva. Iako je zlo posvuda prisutno, o njemu se ne smije govoriti izravno i eksplicitno. Pa ipak, nije nikakav problem uočiti da se države ponašaju kao velike mafijaške organizacije koje reketare vlastitu populaciju, odnosno bave se brojnim mračnim, skrivenim, tajnim aktivnostima čija je svrha isključivo opstanak protuprirodnog sistema, a nipošto boljitak pojedinca. U rijetkim slučajevima kad bude javno razotkrivena, odnosno uhvaćena na djelu, država će tvrditi da je sve što radi namijenjeno sigurnosti naroda, njegovoj zaštiti ili čak opstanku. Naravno da nije, istina je da država postaje svojevrstan energetski entitet čija je svrha postojanja jedino i isključivo vlastiti opstanak. I onda takav cilj opravdava sva sredstva.
Broj ljudi ubijen od strane vlastitih vlada u dvadesetom stoljeću je više nego četiri i pol puta veći od broja ubijenih od strane nevladinih ubojica pa se postavlja pitanje da li bismo vladu trebali doživljavati više kao izvor sigurnosti ili kao izvor opasnosti.
Ideja da je upravo kolektivno polje svakog društva ono što alternativna znanost danas naziva „Matricom“, prema popularnoj filmskoj trilogiji, nije daleko od istine. Primarni je cilj Matrice njen opstanak, a ne razvoj društva. Stoga Matrica prvenstveno vrednuje samu sebe, odnosno robotske mehanizme vlastitog samoodržanja, dok sve koji žele napredak i teže vrhunskim ciljevima kao što je samoostvarenje smatra prijetnjom. Takve subjekte nastoji strogo kontrolirati, nadzirati, ograničavati u djelovanju, a ako je potrebno i fizički uništiti. Duše koje joj služe Matrica će prividno zaštititi, ali samo dok su joj potrebne – tome su se osvjedočili svi koji su radili prljave poslove za državu, misleći da će im država za uzvrat osigurati nedodirljivost. Kako da ne, država ih se odriče prvom prilikom. Čim bude prozvana da se bavi organiziranim kriminalom, da laže, skriva i djeluje konspirativno, država će pozornost javnosti skrenuti na jednog ili nekolicinu izvršitelja, ali ne i na pravog organizatora. Današnje države tako štite i najbolesnije aktivnosti elite, kao što je organizirana pedofilija, trgovina djecom ili sotonistički rituali u kojima se djeca muče, siluju i ubijaju, a zatim im se pije krv koja je zbog šoka obogaćena adrenalinom i kemijskim sastojcima poput adrenokroma. Onima koji misle da se šalim ili pretjerujem predlažem da naprave vlastito istraživanje jer informacije postoje, iako ih uglavnom treba tražiti izvan granica mainstream medija i znanosti. Za početak treba samo pogledati službene podatke o godišnjem broju nestale djece pa će se zatim klupko polako početi samo odmotavati. A slobodno provjerite i kako je Google, najveća svjetska internacionalna kompanija za pružanje usluga vezanih uz Internet, u potpunosti kontrolirana od strane elite, nazvala svoju glavnu tražilicu te jedinicu za obradu grafike (GPU). Od svih mogućnosti na ovome svijetu, zašto baš tako?
Elita koja se ponaša ne samo kao predator, nego i kao insekt koji se doslovno hrani tuđom krvlju, u potpunosti je zastranila kad je o izvorima ispunjenja riječ. Ona ispunjenje traži u takozvanoj „mračnoj ekstazi“, povezujući se s „tamnom stranom sile“ i neorganskim odmetnicima, odnosno svjetovima nižeg astrala u kojima utočište pronalaze duše koje odbijaju prihvatiti ikakvu odgovornost i disciplinu. Astralna razina svijet je između svjetova, sfera koja odvaja dvije legitimne razine Kreacije različite gustoće („nebo“ od „zemlje“) jednu od druge. Ona nema svoje izvore energije jer je riječ o tranzitnoj zoni kroz koju prolaze duše koje napuštaju fizičku realnost (umiru), odnosno duše koje ulaze u fizičku realnost (rađaju se). Na astralu se sklapaju energetska tijela duša koje dolaze u novu inkarnaciju i rastvaraju energetska tijela duša koje napuštaju zemaljsku razinu. Stoga će svaki ostanak na astralu biti problematičan kad je o energetskoj hrani riječ. Duša koja napušta fizičku realnost tražit će ispunjenje u najizravnijoj mogućoj povezanosti s univerzalnom ljubavlju, svjetlošću i sviješću. Na valu ovakve težnje bit će prebačena u višu razinu Kreacije koju obično nazivamo Rajem. Riječ je o svijetu koji je dizajniran identično zemaljskom, samo rjeđem i bez nesklada, gdje bezuvjetna ljubav, svjetlost i univerzalna svijest postaju vidljive i opipljive dimenzije postojanja. Duša koja ostaje na astralu takvu hranu ne želi. Kako će onda opstati, čime će se hraniti, jer se nečime hraniti mora? Hranit će se energijama razine ispod, zemaljskim bićima, odnosno energetskim tijelima živućih ljudi. Ili još preciznije, ljudskim emocijama.
Na taj način astralna razina postaje svojevrsno skrovište dušama koje odbijaju prihvatiti prirodne zakone, koje ne poštuju niti zakon karme, a kamoli princip kontinuiranog razvoja – takve duše žele „potpunu slobodu“, ali bez ikakve odgovornosti. No život na astralu sumračan je i mučan pa će se duša koja ne želi napraviti prijelaz u višu razinu Kreacije željeti čim prije vratiti nazad, u novu fizičku inkarnaciju. No ne bilo kakvu – elita stoga i kreira elitne klubove, održava lozu povezujući se i razmnožavajući isključivo između sebe. Čuvanje „plave krvi“ čistom nije cilj koji postoji samo zbog hranjenja taštine; aristokracija nema istu genetiku kao i ostatak ljudskog roda. Ona je genetski nesposobna za empatiju, njen psihološki profil ponajbolje opisuju pojmovi kao što su psihopatija ili sociopatija. Riječ je o ljudima koji nemaju savjest kao ostatak čovječanstva i zato su u stanju doslovno „jesti malu djecu“ ako treba, bez ikakvog osjećaja krivice. Kad pripadnici takvog soja ljudi umru, oni ni tada ne žele ikakvu promjenu, odnosno gubitak vlastite pozicije. Stoga sve dok postoji smrt, oni neko vrijeme ostaju na astralu, služe svojim astralnim gospodarima, a zatim čekaju priliku za povratak u novu inkarnaciju, po mogućnosti opet unutar neke od aristokratskih obitelji, gdje će naslijediti poželjnu genetiku. Tako aristokratske obitelji svojom međusobnom povezanošću služe kao okrilje unutar kojeg će se inkarnirati, ili bolje rečeno reciklirati, duše koje pripadaju njihovom krugu i koje će nastaviti služiti istom duhovnom principu, odnosno istim neorganskim vladarima. Naravno, sve dok smrt postoji. A jednom kad uspiju napraviti savršeno androidno tijelo i u njega naseliti dušu, pa je preseliti u novo kad se staro istroši, mogli bi nadvladati i ovu prepreku.
Utjecaj neorganske sfere na organsku, odnosno astralnih entieta na ljude, predstavlja jedan od temeljnih problema čovječanstva. Naročito ga je bio svjestan književnik H. P. Lovecraft (na slici), koji se njime bavio praktički u svim svojim djelima.
Naime, ne može se ni zlu služiti pasivno, pa je elita itekako aktivna, radišna i dobro organizirana u svojoj raboti. Jer nije cilj stvarati pakao samo na astralu, u međuzoni, u svijetu bez izvora energije – cilj je stvoriti pakao na Zemlji. Zato elita ima zadatak kočiti svaki istinski razvoj i promjenu, uništavati svoje oponente, držati ljude u zatočeništvu, kontrolirati njihov um i kreirati najrazličitije ideologije kako bi zamaskirala svoje djelovanje, znajući da je čovjek izvorno dizajniran kao biće koje se želi razvijati, koje poštuje Kreaciju i nastoji održavati njenu izvornu čistoću. I eto, postupno dolazimo do slike i prilike današnjeg političara, odnosno suvremenog društva. Čudite se što je Teslina tehnologija stopirana još početkom prošlog stoljeća? Što je Wilhelm Reich uhapšen, a njegove knjige i spisi spaljeni, i to ne u doba Inkvizicije već 1957. godine usred najdemokratskije države svijeta? Što nemamo vozila na vodu ili neku još čišću i suptilniju energiju? Što nismo nadišli takozvanu „industrijsku civilizaciju“ i otisnuli se u svemir letjelicama koje su malo bolje kvalitete od primitivnih raketa Wernhera von Brauna? Što se razvija samo tehnologija nadzora, indoktrinacije i kontrole uma (mobiteli, računala, kamere, televizori…)? Što moderni yuppie radi više nego egipatski, grčki ili rimski rob?
Svjetovi nižeg astrala žele se u potpunosti manifestirati i na Zemlji, kreiranjem ustrojstva, krajolika i atmosfere nalik Mordoru iz Gospodara prstenova. Hoće li im čovjek to dopustiti? Do sada im dopušta jer je uspješno zavaran ideologijama koje mu vladari prodaju. A najbitnija od svih iluzija jest da zlo ne postoji, odnosno ako i postoji, da nas vlast „čuva od zla“. Vlast se veže uz arhetipske slike pa tako Vlada postaje „veliki otac“, a crkva ili partija „velika majka“, protiv koje nitko ne smije pisnuti, a kamoli je ugroziti ili dovesti u pitanje njezino postojanje. I upravo će nas takve institucije, koje su kroz povijest pobile stotine milijuna ljudi, spasiti od novog strašnog neprijatelja, nevidljivog ali opakog koronavirusa. Koji je, uzgred budi rečeno, i sam dobio mitski status, kao da nije riječ o najobičnijem mikroskopskom infektivnom agentu, već najmanje o presvetom Kovidiju XIX.
Kopirajući kolektivne društvene modele ljudi misle da treba vrednovati stabilnost i sigurnost iznad svega. Riječ je o prirodnoj i razumljivoj težnji, no treba znati da promjenu nije moguće izbjeći. Ustrojstvo manifestiranog univerzuma utemeljeno je na pravilnom omjeru između stabilnih i nestabilnih perioda, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Pogledajmo samo drevno kabalističko Drvo života – na njemu su „sefiroti“ ili plodovi (kuglice na ilustraciji), ali i „staze“ koje ih povezuju. Sefirota ima deset i predstavljaju stabilna stanja, dok staza ima dvadeset i dvije, a simboliziraju transformacijske procese. Kako Drvo života predstavlja kreativni proces i faze kroz koje prolazi ideja pri svojoj materijalizaciji, tako svaka ideja mora proći kroz deset stabilnih faza i minimalno deset transformacijskih procesa, dakle nestabilnih faza. Transformacijski procesi savršeno su sistematizirani kroz adute Tarot karata pa njihovim izučavanjem možemo upoznati i prirodu takvih procesa, odnosno barem okvirno znati što možemo očekivati kad se u njima nađemo. A kako su transformacijski procesi sinonim za krize, tako i krize mogu ponekad imati i prepoznatljivu strukturu te ishod. No centralna ideja kabalističkog drveta kao modela realnosti jest da u životu nije moguće očekivati samo stabilnost i sigurnost jer takve faze nužno moraju biti uravnotežene prijelaznim periodima, dakle nesigurnim i nestabilnim fazama. Stoga oni koji inzistiraju samo na stabilnosti ozbiljno zastranjuju, jer čim postoji disbalans stvara se temelj za bolest, odnosno prelazak na „tamnu stranu“. A elita koja vlada našim društvima je na tamnoj strani odavno, najmanje od vremena ulaska u fazu Kali Juge, dakle već preko pet tisuća godina.
Kabalističko Drvo života.
Ima i promjena koje su lagane i ugodne, ali te su i rjeđe, i pliće. Prava promjena jest ona koja nastoji u potpunosti resetirati naš život, postavljajući ga na nove osnove. No takva promjena obično neće biti laka jer je tada razmjer de-identifikacije od starog svjetonazora i životnog stila najveći. U takvim situacijama obično treba odbaciti sve osim svoje izvorne suštine, što većina ljudi smatra izuzetno teškim. I u pravu su – svaka je korjenita transformacija kritična i pitanje je kako će završiti. Stoga bi kultura transformacije trebala postati sastavnim dijelom čovjekovog fonda znanja, odnosno biti elementom naše svakodnevne svijesti. Međutim nije i neće tako skoro postati jer nije u interesu sistemu unutar kojeg živimo. Naravno da vlast ne potiče svijest o transformacijskim procesima kod ljudi jer se tada ne bi bojali niti smrti, a kamoli neke prirodne životne transformacije. Zato im je bitno da ljudi strahuju, da ne vjeruju u svoje potencijale, da nemaju dodir s unutarnjim izvorima ispunjenja, da ostanu u poziciji nemoći.
Ovdje je riječ o starom modelu „žrtva-tiranin“, gdje vlast tlači, a narod je uvijek u poziciji žrtve. Na prvi se pogled čini da je problem samo u tiraninu – kad bi tiranija prestala problemi žrtve bili bi riješeni. No nije tako, daleko je veći problem u žrtvi, jer da žrtva nema i koristi od svoje pozicije ona nikada ne bi ostala u toj ulozi. Koju bi korist žrtva mogla imati od takve pozicije? Kakvu-takvu „sigurnost“, odnosno izbjegavanje transformacijskih procesa te aktivnog djelovanja u cilju vlastitog samoostvarenja. Pa ipak, žrtva je ta koja ima istinsku moć, a ne tiranin. Pogotovo kad je omjer snaga „vlast-narod“ neizmjerno veći u korist naroda. No narod nema odgovarajući stupanj svijesti, ne želi preuzeti odgovornost i disciplinu za vlastito samoostvarenje pa stoga protuprirodna vladavina psihopata opstaje do daljnjeg. Do kada točno? Božja volja ili sudbina svakako nemaju nikakve veze sa spasenjem naroda pa će sloboda nastupiti točno onog momenta kada dovoljan broj osviještenih ljudi svrgne s vlasti vladajuću elitu. Mi koji smo svjesni ove činjenice čekamo da se osvijeste oni koji nisu. Nadam se samo da ne čekamo Godota…
******************************************
Koja bi bila uloga društva u idealnom svijetu? Umjesto da bude restriktivno kolektivno tijelo pod vlašću polusvjesnih neorganskih entiteta, čiji su zemaljski namjesnici članovi aristokratskih obitelji, elitnih klubova, tajnih društava i političkih stranaka, društvo bi trebalo izgraditi mehanizme koji će stimulirati ljude da kultiviraju odnos s istinskim izvorima ispunjenja. A ako su nam takvi izvori iz nekog razloga nedostupni, društvo bi trebalo poticati na prolazak kroz transformacijske procese pomoću kojih ćemo ponovo ostvariti kontakt s njima. Kako prirodni izvori ispunjenja postoje, tako nema potrebe za krađom energije. O kojim je izvorima ispunjenja riječ? I o vanjskim, i o unutarnjim, ali temeljenim na povezanosti sa sveopćim duhom i vlastitim jastvom, odnosno s već spominjanim suptilnim dimenzijama postojanja – bezuvjetnom ljubavlju, kreativnom silom (intencijom) te neograničenom sviješću. Suvremen čovjek podsjeća na osobu koja umire od žeđi pored bunara, što je tragično ali razumljivo, jer mu sistem sustavno odvraća pozornost od bunara. Ne samo da mislimo da bunar nije u blizini; oni su nas uspjeli uvjeriti da bunar niti ne postoji. No što god tko trenutno mislio, koja god bila vladajuća ideologija, kakav god bio dominantni svjetonazor, prirodni zakoni postoje, kao i prirodni i neograničeni izvori ispunjenja. Društvo koje bi takve zakone i izvore poznavalo te bilo odgojni ili korektivni faktor jedinkama koje ih ne poznaju ili su zastranile, ostvarivalo bi svoju originalnu svrhu. Dovoljno je, dakle, okrenuti sve negativne karakteristike društva koje sam ovdje opisivao u pozitivne i slika zdravog društva je tu.
Zašto je bitno povezati se s bezuvjetnom ljubavlju, odnosno prepoznati je kao konkretnu kozmičku silu, kao što to tvrde suvremeni znanstvenici poput Giuliane Conforto? Zato što je sreća u ljubavi, odnosno skladnim odnosima s bliskim osobama. Ljudi pogrešno misle da je sreća u novcu, u dobitku na Lotu, u svemu samo ne u ljubavi. No vratimo se na početne postavke i prepoznajmo da su sve bitne istine u našim životima jednostavne. Oni koji sreću nastoje postići drogiranjem neka se prisjete koliko je aktivne supstance potrebno za promjenu unutarnjeg stanja, za ulazak u ekstazu? Obično par listića, malo praha ili smole, toliko da stane između dva stisnuta prsta. Ako je toliko malo potrebno za kemijski izazvanu ekstazu, znači da nije bitno više potrebno niti za onu izazvanu prirodno. A to prirodno je u ovom slučaju skladan odnos s bliskim osobama. Samo što na skladnim odnosima treba raditi i u njih ulagati, a to je za većinu ljudi prevelik napor. No kad bi društvo posjedovalo edukacijski sustav koji ljude učio ovakvim znanjima, tada bi sve bilo puno lakše.
Zašto je bitno povezati se s intencijom kao konkretnom kozmičkom silom, odnosno imati ciljeve i raditi na njihovom ostvarenju te se na taj način kreativno ostvarivati? Zato što je zadovoljstvo u kreativnosti. Nema drugog istinskog izvora zadovoljstva osim kreativnog rada, iako mnogi zadovoljstvo traže na najrazličitijim mjestima pa se čude što ga ne pronalaze. Međutim, nije lako raditi na kreativnom ostvarenju. Čak i da postoji materijalna baza koja bi svim ljudima omogućila da se bave isključivo nadgradnjom, da svi postanemo umjetnici svoga posla, nije lako raditi, usavršavati se, trenirati praktične vještine i proživljavati krizu materijalizacije. Upravo je ovdje razlog zašto se većina ljudi ne prihvaća kreativnog rada. Oni se izvlače stavom da ne posjeduju nikakav kreativni talent pa čemu onda uopće nastojati. A takav stav bezočno koriste naši vladari koji čovjeka preusmjeravaju prema radu za sistem, obično dosadnom, robotskom i zaglupljujućem, maskirajući ga nužnošću biološkog opstanka jer „raditi se mora“ da bi se jelo i plaćalo račune. Ne bi se „moralo“ kad bi sistem bio pravedan, ali s obzirom da nije, i s obzirom da ljudi jedva čekaju da odgovornost za vlastiti život predaju nekom drugom, e tada se mora.
I konačno, zašto je bitno širiti i razvijati svijest? Zato što stjecanje novih znanja, bila ona duhovnog ili svjetovnog tipa, vodi prema ekstazi, mirnoj ili euforičnoj. Najdublje ispunjenje postiže se samospoznajom, kroz povezanost s izvornim aspektima vlastitog bića kao što je jastvo (duša), odnosno sveopći duh. Ateisti i agnostici tvrdit će da ovakvi aspekti čovjekovog bića ne postoje pa će se ograničiti na ekstazu koja dolazi kao posljedica svjetovnih spoznaja. I to je u redu, samo je šteta ne otići i korak dalje, prema direktnom iskustvu nekoga ili nečega, što je po mome mišljenju jedini način da se konačno riješe bitna životna pitanja i nedoumice, odnosno izađe iz neurotične opsjednutosti vlastitim umom i mentalnim procesima. Naime, dio naše izvorne prirode pripada i nemanifestiranom univerzumu, koji je u suvremenom društvu još jedan od velikih tabua. Njega nije moguće spoznati percepcijskim sredstvima manifestiranog svijeta, dakle čulima i intelektom, nego sasvim drugim, energetskim organima koje također posjedujemo. Znam, znanost nije dokazala njihovo postojanje pa stoga nemamo i službenu potvrdu da su takvi organi stvarni i da ih se može koristiti. Oni koji su spremni čekati da znanost potvrdi očigledne istine neka čekaju – ja nisam pa se njima praktično koristim već sada, bez obzira na „mišljenje struke.“
Ako je konačna svrha našeg postojanja i svih aktivnosti koje poduzimamo upravo u ispunjenju koje donose, tada su bezuvjetna ljubav, intencija i svijest neposredna sredstva takvog ispunjenja. Hraniti se, odnosno ispunjavati, takvim sredstvima prirodno je i dostupno. Ona su prisutna čak i u hrani koju jedemo jer je hrana sastavljena od elemenata – vatre, vode, zraka, zemlje i etera (u istočnim kulturama i metala i drveta). Moje je direktno iskustvo da su elementi u prirodi manifestacija bezuvjetne ljubavi, dakle također ljubav, samo izražena kroz nekolicinu specifičnih vibracija. Kako je i ljudsko tijelo sastavljeno od elemenata, tako su upravo elementi temeljni energetski nutrijenti našem tijelu. Iz tog razloga istočnjačke civilizacije koje nije dohvatila nemilosrdna ruka Inkvizicije njeguju kulturu prehrane koja je utemeljena na harmoničnoj zastupljenosti svih elemenata. Ne nužno u svakom obroku, ali takav bi nam trebao biti generalan prehrambeni stil. U hrani je i bezuvjetna ljubav, ali i svjetlost (kreativna sila) te svijest. Pogotovo ako je biljna, s obzirom da ezoterijska znanost biljke smatra najsvjesnijim bićima na planeti. Poticanjem uzgoja zdrave hrane te kreiranjem balansirane prehrane svi su potrebni izvori ispunjenja i opstanka tu i za naše fizičko tijelo pa tada nema potrebe da jedni drugima pijemo krv.
Ljudsko biće svjesno svoje izvorne suštine i svih svojih potencijala. Zašto to ne bi bio uzor prema kojem bismo se oblikovali?
Možda su moji kriteriji previsoki. Možda isuviše naivni. Možda i nepraktično idealistični. No što nam drugo preostaje negoli imati najviše kriterije? Sve dok nam uzor za djelovanje nije izvorni nacrt, lutat ćemo začaranom šumom. Zastranjivat ćemo ili se gubiti u nebitnim detaljima. Smatrat ćemo prirodnim potpuno neprirodne vrijednosti i životne stilove jer nećemo imati pravu referentnu točku. Iako je put do takvog nacrta u ovome trenutku dalek, morat ćemo prije ili kasnije kročiti njime. Neki od nas nemaju vremena čekati da društvo sazrije i konačno počne podržavati ispravnost. Možda će nas društvo zbog toga odbaciti, ismijavati, čak i proganjati. Pa što? Hoćemo li se prodati za privid sigurnosti? Jer dok je onih koji kroče ispravnim putem, dotle je i kolektivnog opstanka. Zlo ne stvara nikakvu harmoniju, a opstanak društva ne počiva na protuprirodnim vrijednostima i aktivnostima, već na onome malom postotku onih koje bi društvo najrađe istrijebilo. Oni čine malu prevagu, oni doprinose tom minimalnom balansu na vagi dobra i zla koji ne bismo imali da zlo u potpunosti prevlada. Zlo, naime, ne zna stati prije negoli sve uništi. A to mu nipošto ne smijemo dopustiti.
© Tomislav Budak, rujan 2020.
[1] (Chuang Tzu: Provaljivanje u blagajnu, iz knjige Thomasa Mertona: Put Chuang Tzua, Vuković&Runjić, Zagreb, 2011., str. 72-73.)