Čovjek-leptir, lik u žitu koji se pojavio 7. 8. 2009. na jugu Nizozemske
Već pri samom spomenu riječi “moć” većina ljudi reagira s oprezom, neki strahom, a mnogi čak i s gnušanjem. Nije ni čudo – moć je toliko zloupotrebljavana da ovaj pojam automatski izaziva negativne reakcije. Moćnici koji stoljećima teroriziraju puk, bili oni iz svijeta politike, religije ili biznisa, stvorili su toliko destruktivnu sliku osobne moći da ona prestaje biti težnjom većine ljudi. Naravno, nitko normalan ne želi zloupotrebljavati moć. Nitko ne želi izgledati, ponašati se ili činiti stvari koje čine osobe poput Sanadera ili Busha, odnosno nakaza iz svijeta biznisa ili estrade. Nitko normalan, ali svatko nenormalan itekako želi. Emocionalno nezrele i spiritualno neosviještene osobe žele moć kojom će kompenzirati osjećaj manje vrijednosti, odnosno gubitak identiteta, ali današnji moćnici ne shvaćaju da novac, pozicija ili statusni simboli nisu pravi izraz osobne moći. Ona primarno proizlazi iz čovjekovog integriteta, njegove etičnosti i beskompromisnosti, a ne prodaje duše silama zla. Upravo zato osobe koje teže etičnosti i ispravnosti odbijaju pozicije moći ili bilo kakav moćan gard. Oni ne žele moć jer smatraju da je ona automatski povezana sa zloupotrebom. No kao što niti novac nije nužno izvor svih zala, iako može biti ako ga se upotrebljava u zle svrhe, tako niti osobna moć nije nužno samo negativnog karaktera. Dapače, ona je nužno sredstvo čovjekovog samoostvarenja. Ali kakva moć? Kako mogu izgledati zdravi, poželjni i nužni oblici osobne moći? I zašto smo je uopće izgubili?
Emocionalna zrelost, o kojoj sam do sada dosta pisao, uključuje mnoge elemente. No svi ti elementi imaju jedan zajednički nazivnik, a to je univerzalna ili bezuvjetna ljubav. Utemeljena na slobodnom protoku univerzalne ljubavi – prema sebi i drugima – emocionalna inteligencija bitan je preduvjet za spiritualnu zrelost i samoostvarenost. Zato sve osobe koje se žele razvijati spiritualno – raditi na razvoju vlastite svijesti te na kreativnom ostvarenju svojih potencijala – moraju u proces osobnog razvoja uključiti i emocionalni aspekt svoga bića. Naime, cilj ljudskog postojanja na ovoj planeti jest ostvarenje potencijala za kreiranje potpuno ispunjenih odnosa, utemeljenih na slobodnom protoku univerzalne ljubavi. Odmah zatim slijedi i kreativni razvoj, odnosno ostvarenje kreativnih potencijala, kakvi god oni bili. I to je to – nema ništa drugo niti dalje od ovoga. Ljudi se razbolijevaju upravo zbog nemogućnosti da pruže ili daju ljubav, kao i da sebe kreativno izraze. Nismo bolesni ni zbog čega drugog, iako živimo u kamenom dobu kad je riječ o stupnju svijesti o uzrocima zdravstvenih problema. Emocionalno inteligentna osoba rijetko će biti bolesna. Ona će možda povremeno pokupiti pokoju virozu kako bi se njeno tijelo pročistilo od nagomilanih otrova, ali ozbiljnih zdravstvenih problema teško da će imati. Osim u slučajevima kada takvi problemi služe kao inicijacijsko sredstvo, no svaka inicijacija može uspjeti, bez da se pretvori u traumatsko iskustvo, odnosno ostavi bilo kakve neželjene posljedice.
Ono što većina ljudi ne zna ili ne shvaća dovoljno jest da univerzalna, bezuvjetna ljubav na kojoj je utemeljena emocionalna zrelost ima dva temeljna aspekta. Prvi običavamo zvati milosrdnim, mekim, suosjećajnim. Takva ljubav izražena je kvalitetama otvorene srčane čakre, odnosno njenog prednjeg aspekta, i predstavlja tip ljubavi kakav je većini ljudi dobro poznat. Tolerancija, nepostojanje predrasuda, prihvaćanje, davanje ili čak određen oblik “žrtvovanja” za druge jesu različiti aspekti milosrdne, tople i meke ljubavi. Ovakav oblik, oslobođen predumišljaja te očišćen od egoističnih poriva, predstavlja prvi cilj osobama koje kreću s upoznavanjem ljubavi kao kozmičkog principa. “Otvoriti vlastito srce”, postati tolerantna i suosjećajna osoba, nezaobilazna je faza razvoja jednoj zatvorenoj i inhibiranoj osobi. Takav cilj ne može se ni na koji način preskočiti ili relativizirati. Ljubav mora biti neupitna i ljudi moraju biti duboko povezani s ovakvim njenim aspektom.
No, tu nije kraj. Ljubav se dalje razvija na malo drugačiji način, onaj koji stvara potrebnu ravnotežu prvom obliku, a povezan je sa stražnjim aspektom srčane čakre. Riječ je o takozvanoj ne-milosrdnoj ljubavi[1], koja mora biti utemeljena na milosrdnoj. Za razliku od meke i suosjećajne kvalitete milosrdne ljubavi, ovaj je oblik tvrd i nimalo suosjećajan. Odnosno, jest suosjećajan, ali na sasvim drugačiji način – suosjećanje je ovdje usmjereno isključivo prema izvornoj intenciji druge osobe, ali nipošto i prema njenom trenutnom ponašanju ili osjećajima. Evo o čemu je konkretno riječ. Ponekad se netko prema nama odnosi s omalovažavanjem, posprdno ili ponižavajuće. Hoćemo li sredstvima milosrdne ljubavi podržati djelovanje takve osobe? Hoćemo, na samom početku. Pokušat ćemo tolerancijom, razumijevanjem i otvorenošću prihvatiti djelovanje takve osobe, ali izraziti i neslaganje s njome na blag i razuman način. No, ne-milosrdna ljubav ne pravi kompromise s našim integritetom. Ukoliko se takvo djelovanje nastavi, krajnje je neprimjereno nastaviti djelovati sredstvima milosrdne ljubavi. Tada bi trebala nastupiti nemilosrdna ljubav, izražena kao otvoreno suprotstavljanje, negiranje i odbacivanje nečijeg djelovanja. Suprotstaviti se, konfrontirati, naljutiti ako treba, ovdje je primjerena i zdrava reakcija. Nedostatak takve reakcije odraz je određene vrste slabosti, odnosno nesklada.
Izvornu, pozitivnu intenciju osobe koja povređuje naš integritet moramo podržati jer je u svome izvornom obliku intencija svačijeg djelovanja pozitivna. Da, čak i kriminalci svojim djelovanjem žele ostvariti neku pozitivnu izvornu namjeru, samo što je sredstvo ostvarenja takve namjere postalo destruktivno ili ne-etično, odnosno udaljilo se od izvora ponekad toliko da osoba zaboravlja koja je uopće bila njena prvotna intencija. No, mi se moramo potruditi otkriti takvu intenciju i podržati je i na izravan način (konkretnom komunikacijom), ali i neizravan način (davanjem blagoslova tome dijelu njenoga bića). Dakle, milosrdnom ljubavlju i dalje podržavamo takvu izvornu intenciju na sve načine, ali trenutnom ponašanju i djelovanju osobe suprotstavljamo se ne-milosrdno i to svim sredstvima. Ne-milosrdno voljeti nekoga znači biti u stanju reći takvoj osobi stvari koje ona možda ne želi čuti, na način koji nije uvijen ili neizravan. Izraziti se direktno, reći drugoj osobi “ono što je ide”, najbrži je put do njene promjene. Voljeti milosrdno osobu koja živi na (auto)destruktivan način jednako je liječenju narkomana malim dozama droge. Ne-milosrdnom ljubavlju narkomanu se prekida svaki doticaj s drogom i on prolazi krizu odvikavanja koja može biti izuzetno bolna. Kriza odvikavanja teška je i za okolinu osobe, ali spada u neminovnu inkomodaciju na koju moramo biti spremni jer je ona jedino ispravno i efikasno sredstvo odvikavanja. I ne-milosrdna ljubav je ljubav – čak i veće snage od milosrdne jer za njeno izražavanje treba imati i srca i “muda”, ali i pameti jer je ovdje strategija djelovanja često od presudnog značaja.
No sukob, suprotstavljanje ili konfrontaciju većina ljudi još uvijek smatra “negativnim” djelovanjem. Dobrota se izjednačava s milosrđem, toplinom, mekoćom ili suosjećanjem, ali ne i s otvorenim suprotstavljanjem, sukobom, raspravom, strogošću ili striktnošću. Međutim, izraz dobrote nije samo beskrajno maziti nekoga ili mu ugađati. Dobrota je i kazniti, odnosno onemogućiti nekoga ako želi nauditi drugima. Na primjer, znamo da žrtva koja ne izrazi ljutnju ostaje žrtvom. Da je nekom tiraninu odmah uskraćena mogućnost tiranije suprotstavljanjem, tada tiranije ne bi niti bilo. S obzirom da nije, početni blaži oblici zlostavljanja kasnije prerastaju u pravu dramu. Žrtva obično očekuje da će je iz nepovoljne pozicije izbaviti netko drugi, neki izvanjski spasitelj, po mogućnosti sam Bog. Povijest je ipak pokazala da ljude u nevolji spašavaju jedino drugi ljudi, odnosno oni sami sebe, po mogućnosti. Ja već nekoliko godina na svojim tečajevima i predavanjima spominjem činjenicu da su ljude iz nacističkih logora oslobodili drugi ljudi koji su se otvoreno suprotstavili tiraniji. Nije ih spasio Bog. Odnosno jest, ali u ljudskom obličju, a ne kao neka apstraktna sila. Zanimljivo da je istu tvrdnju prošloga proljeća iznio i čuveni hrvatski filmski producent židovskog porijekla Branko Lustig, dobitnik nagrade Oscar za filmove Schindlerova lista i Gladijator. Lustig je kao mladić i sam prošao strahote nacističkih logora te proveo nekoliko godina u nekima od najzloglasnijih kao što su Auschwitz ili Birkenau. Nastupivši u emisiji Nedjeljom u 2, Lustig je izjavio da su ortodoksni Židovi činili krivu stvar moleći se Bogu za pomoć. Naime, od šest milijuna Židova stradalih u drugom svjetskom ratu barem tri milijuna bilo je ortodoksnih koji su se po cijele dane samo molili. Da je tih tri milijuna umjesto molitve uzelo puške u ruke, nacističkog režima vjerojatno ne bi bilo. Toliko o milosrdnoj ljubavi upotrijebljenoj na krivom mjestu.
Ni oružana borba nije uvijek opravdana, da se razumijemo, ali niti molitvom ne možemo postići ciljeve koji spadaju u našu odgovornost. Ne-milosrdna ljubav u praksi provodi ono što molitva i ostali oblici milosrdne ljubavi izražavaju kao cilj, odnosno čine na psiho-energetskom planu. Milosrdnom ljubavlju stvaraju se unutarnji, psihološki i spiritualni preduvjeti za ostvarenje cilja, a ne-milosrdnom ljubavlju se djeluje. Takvo djelovanje zahtijeva preuzimanje neophodne odgovornosti i discipline, povezivanje s principima upornosti, preciznosti, striktnosti ili marljivosti. Ispravno djelovanje također je povezano s vremenom, pravim “tajmingom”, odnosno pažljivo razrađenim planom i programom dobro izbalansiranih postupaka kojima se osoba kreće izravno prema cilju. Kod takvog djelovanja nema vremena za pretjerano suosjećanje ili razvodnjavanje energije suvišnom mekoćom ili beskrajnom tolerancijom. Djelovanje i ratništvo idu ruku pod ruku, a pojam “duhovnog ratništva” odavno je ušao u rječnik suvremene duhovnosti. Zašto? Zato što je riječ o neminovnosti koju je nemoguće izbjeći. Cilj našeg postojanja jest kreativno samoostvarenje, a ne konstantno bavljenje apstrakcijama. A za takvu ostvarenost nužan je i ratnički duh.
Kad je o samom fizičkom ratovanju riječ, rat bi uvijek morao biti zadnja instanca, onaj konačni oblik sređivanja jedne neharmonične situacije. Prije izravnog fizičkog sukoba dužni smo pokušati sve, baš sve, da konflikt riješimo na miran način. Na žalost, to ponekad nije moguće. A ako smo već prisiljeni na rat, tada je način ratovanja iznimno važan. Postoji takozvano “akarmičko” ratovanje, ono koje ne stvara negativnu karmu, ali postoji i karmičko, ono koje itekako stvara negativnu karmu. Takvo je gotovo svako ratovanje u današnje vrijeme jer je destruktivno djelovanje svjestan cilj svjetskih vladara. Naime, svaki je osvajački rat automatski karmički jer predstavlja čin agresije. Opravdan je jedino obrambeni rat, ali i on nije nužno akarmički ako se vodi destruktivno ili osvetoljubivo. Ne mora se, dakle, nužno ratovati razaranjem – postoje oblici ratne strategije koji isključuju destrukciju. I Sun Cu, autor čuvene kompilacije tekstova pod imenom Umijeće ratovanja, navodi mišljenja velikih kineskih generala kako je najveća ratna pobjeda ona u kojoj su utrošena najmanja sredstva te je neprijatelju nanesen najmanji gubitak. Dobiti bitku bez ratovanja istinski je uspjeh i odražava najbolju strategiju. Stoga ne-milosrdna ljubav uvijek zahtijeva pažljivo izrađenu strategiju djelovanja kojom će tijekom konfrontacije drugoj strani biti nanesena najmanja moguća šteta. Prava strategija uključuje milosrđe jer, ponavljam, ne-milosrdna akcija mora biti utemeljena na milosrdnoj ljubavi. To je zato što se ne-milosrdna akcija obično manifestira osobi koja nije “sva svoja”, koja djeluje destruktivno jer očito ne zna drugačije i nije u potpunosti svjesna svojih postupaka. Tiranin je uvijek slabija osoba od žrtve, on je taj koji treba istinsku pomoć, njega treba tretirati s pažnjom kakvu posvećujemo razmaženom ili uvrijeđenom djetetu. Stoga ne-milosrdno djelovanje ne smije biti lišeno milosrđa – upravo nasuprot, ono je ništa drugo do stroga odgojna mjera provedena iz ljubavi, a ne mržnje.
Avatar Krišna savjetuje princa Arđunu neposredno prije bitke.
Dobar primjer svijesti o neminovnosti rata u cilju suzbijanja zla te načinu njegovog vođenja predstavlja i čuveni indijski sveti spis Bhagavhad Gita. Čitava radnja odvija se uoči bitke koju vodi princ Arđuna protiv vojske zla koju okupljaju njegovi ljubomorni rođaci kako bi ga svrgnuli s vlasti. Ondje Avatar Krišna savjetuje Arđunu kako voditi rat, ali ga uči i yogi, dajući mu paralelno instrukcije o duhovnome životu. Arđuna nije siguran u moralnu opravdanost ratovanja, ali ga Krišna podržava u namjeri da “porazi demonsku vojsku” jer je borba protiv zla uvijek moralno opravdana. Krišna je čak smatra svetom dužnošću, Arđuninom dharmom, a ne nečime što može biti stvar osobnog izbora. No, i način ratovanja izuzetno je važan pa Krišna uči Arđunu kako ratovati akarmički. Niti ovdje, dakle, borba uopće nije upitna – čovjekova je dužnost suprotstaviti se negativitetu i ne dozvoliti da zlo prevlada. Međutim, način ratovanja mora biti utemeljen na ljubavi, a ne mržnji, te planiran savršeno, tako da se neprijatelju nanesu najmanji mogući gubici i počini najmanja ili nikakva materijalna šteta. Ne-milosrdnom ljubavlju zlo se kirurški odstranjuje, a velika je razlika između dobrog i lošeg kirurga – loš će čovjeku odstraniti i zdrave organe te ga često i ubiti, a dobar će operaciju izvesti precizno te bez posljedica po zdravlje pacijenta. Zanimljivo da su ljudi svjesni koristi koju može donijeti dobro izvedena operacija, ali nisu svjesni da kirurg nužno djeluje iz ne-milosrdne ljubavi. Iako on pacijenta tijekom operacije ponekad doslovno masakrira, korist od takvog, naizgled negativnog, djelovanja je ni manje ni više nego život pacijenta.
Iz ovoga je vidljivo da ne-milosrdna ljubav nema nikakve veze sa zločestoćom, iživljavanjem ili divljanjem, iako nema nikakve veze niti sa slabošću pretjeranog suosjećanja ili beskrajne tolerancije. Ne-milosrdna ljubav zahtijeva izvanrednu količinu strpljenja, promišljenosti, samokontrole i ostalih “ratničkih” vještina. Sposobnost djelovanja iz ne-milosrdne ljubavi uglavnom je karakteristika prosvijetljenih ljudi jer bez svjesnosti o pravoj prirode samoga sebe i drugog ljudskog bića nema niti snage potrebne za ovako visok stupanj samokontrole. I u konačnici, ne-milosrdna ljubav nužno je sredstvo povratka osobne moći o kojoj je ovdje riječ. Osobnu je moć teško vratiti bez razvoja sposobnosti “ne-milosrdnog suosjećanja” kojim iz vlastitog života izbacujemo sve oblike međuljudske interakcije koji kradu našu energiju, povređuju naš integritet ili nam nameću identitete koji su krajnje neprimjereni našoj dobi ili stupnju razvoja. Povratak osobne moći nužno je sredstvo čovjekovog samoostvarenja jer čovjek jest kreiran “na Božju sliku i priliku”, kao cjelovito biće koje je sposobno samostalno upravljati vlastitim životom. Zato osobna moć dovodi čovjeka u dodir s njegovom izvornom prirodom te ga vraća u poziciju kralja ili kraljice vlastitog kraljevstva, odnosno kreatora vlastite sudbine.
Što je osobna moć?
Osobna moć sposobnost je samostalnog kreiranja vlastitog života. Ona je temelj čovjekovom samoostvarenju. Bez osobne moći nema osobne ostvarenosti. Amen.
Nadalje, osobna moć posljedica je spiritualne osviještenosti, svijesti o izvornoj prirodi vlastitoga bića. Ona dolazi iznutra i nikako ne može biti poistovjećena s bilo kakvim statusnim simbolima. Uniforma, odijelo ili novac ne čine čovjeka – čini ga njegova čovječnost. Također, osobna moć mora biti utemeljena na sposobnosti nesputane manifestacije milosrdnog i ne-milosrdnog aspekta univerzalne ljubavi. No, kako steći sve ove stvari? Evo kako.
Spiritualna osviještenost može se ostvariti na razne načine, ali najlakše i najbrže (po mojem iskustvu) na Intenzivima direktnog iskustva Istine. Ista je stvar i s povezivanjem s univerzalnom ljubavlju, ali dodatno bitno sredstvo čini rastvaranje karmičkih obrazaca koji osobu odvajaju od sposobnosti primanja i davanja ljubavi. O Intenzivu ne mogu govoriti jer se o njemu nema što reći, osim da omogućuje osobno i neposredno duhovno iskustvo ostvareno vlastitim naporima. No, može se štošta reći o pozadini gubitka osobne moći kad je riječ o tipičnim karmičkim obrascima koji iza nje leže. Postoje individualni uzroci gubitka moći te kolektivni. Iako su kolektivni prvi po redoslijedu nastanka, individualne je lakše razumjeti – zato ću početi s njima.
INDIVIDUALNI UZROCI GUBITKA OSOBNE MOĆI
Do gubitka osobne moći dolazi unutar obitelji, zbog potrebe djeteta da se snažno emocionalno poveže s vlastitim roditeljima. Tijekom odrastanja ono prenosi vlastitu moć roditeljima koji u svojim rukama drže djetetov biološki opstanak te usmjeravaju njegov razvoj. Riječ je o prirodnom procesu, tipičnom za razvoj malodobnog djeteta, ali ne i za odraslu osobu. Naime, roditelji se obično naviknu krojiti djetetov život, konstantno ga odgajati i uplitati se u sve pore njegovog života. Time oni posjeduju moć nad njime, a ukoliko je to jedini oblik moći koji posjeduju, nastojat će ga zadržati i kasnije. Ako pred vanjskim svijetom igraju uloge finih i pristojnih osoba, a u stvari nisu zadovoljni vlastitim životima, odnosno rade poslove s kojima su nezadovoljni te nemaju kvalitetan međusoban odnos, tada roditelji mogu svoju prirodnu potrebu za manifestacijom osobne moći i dalje izražavati nad svojom djecom. A takva djeca tada imaju problem.
Iako je roditeljska dominacija nužna i prirodna tijekom djetetovog odrastanja, ona mora prestati kada dijete konačno odraste. Naravno, takva “dominacija” niti tijekom odrastanja ne smije biti potpuna ili pretjerana, ali mora biti sredstvo kreiranja djetetovog osjećaja sigurnosti i zaštićenosti. Roditelj je taj koji određuje pravila i zahtijeva njihovo poštivanje. Dijete se tada osjeća zaštićeno jer boravi unutar sigurnosnih granica postavljenih od strane njegovih hranitelja i branitelja. No, maltretiranje djeteta nepoštivanjem njegove individualnosti ili integriteta tijekom odgojnog perioda ne spada u zdrave oblike ovakve dominacije. Takvo će dijete sasvim sigurno imati problema s vlastitim identitetom i integritetom, što se kasnije izražava kao nemogućnost ostvarenja u nekom životnom području. Stoga roditelj, iako dominantno biće unutar interakcije roditelj-dijete, mora djetetu pružiti čuvena četiri “P”:
– poštovanje,
– prihvaćanje,
– potvrdu i
– podršku.
Poštivanje njegove individualnosti, prihvaćanje njegove osobnosti takve kakva jest, potvrdu njegove vrijednosti i entuzijastičku podršku njegovim ciljevima. Dijete koje ne dobije ova četiri tipa emocionalne hrane kasnije će sigurno imati problema s ostvarenošću. No tko je od nas uopće dobio sve ovo od roditelja? I tko od nas nema problema s ostvarenošću? Stoga ovdje ima posla – svatko tko nije dobio kvalitetnu emocionalnu podršku od strane roditelja morat će je re-kreirati kasnije, kroz terapijski proces. Ovo je i dobra vijest – moguće je naknadno ostvariti ono što nismo uspjeli tijekom odrastanja, bez da nužno prolazimo “krize srednjih godina” i glupiramo se naokolo, što je najčešći način kompenzacije onoga što smo izgubili.
Izgubljena osobna moć vraća se rastvaranjem toksičnih povezanosti s članovima obitelji, odnosno rastvaranjem identifikacija s njima. Ovdje je riječ o suptilnom i izrazito dubokom obliku obiteljske dinamike, utemeljenom na čovjekovoj potrebi za ljubavlju i bliskošću s članovima obitelji. Takva se potreba konkretno izražava kroz suptilno i obično potpuno nesvjesno solidariziranje s tuđim svjetonazorom, odnosno vjerovanjima, emocijama i identitetima. Na primjer, ako se netko od naših roditelja osjeća nemoćno, kao žrtva, tada i mi preuzimamo neke njegove karakteristike, solidarizirajući se s njime zbog želje za emocionalnom bliskošću. Iz tog se razloga kasnije možemo odreći uspjeha na nekom životnom području samo zato da “ne iznevjerimo” vlastitog roditelja. Na svjesnoj razini roditelji nas obično podržavaju u nastojanju da budemo uspješni (iako ima i takvih koji nikada ne prestaju ponižavati i omalovažavati vlastitu djecu), ali pitanje je što se događa na nesvjesnoj razini. Da li nam i ovdje roditelj stvarno želi dobro ili bi se na neki način osjećao izdanim kada bismo mi bili uspješniji od njega/nje? Možda čak i ne bi, ali mi često mislimo da bi pa odustajemo od uspjeha. Ovakvi oblici interakcije, premda bolji nego nikakvi, nisu zdravi i treba ih transformirati sredstvima koje je moguće naučiti na tečajevima Transformacije karmičkih obrazaca.
No čak i one aspekte osobne moći koje smo prirodno predali vlastitim roditeljima tijekom djetinjstva kasnije treba svjesno vratiti natrag. Neke “primitivne” civilizacije znale su kako to učiniti kroz ritualno uvođenje adolescenata u svijet odraslih. Kod australskih aboridžina muški članovi plemena šalju se na tri mjeseca u “outback” (pustinju/prašumu) naoružani samo kopljem. Smiju se vratiti tek kad im brada naraste do koljena – tada imaju pravo postati punovažnim članom plemena, birati ženu i ostalo. Žene također prolaze proces osamostaljenja, ali na drugačiji način. Time su mladi članovi plemena podržavani u neovisnosti, samostalnosti i cjelovitosti. Nad njima roditelji više nemaju nadležnost niti moć – oni ih poštuju kao i sve ostale odrasle osobe u plemenu, ne petljaju se u njihove živote i ne kvocaju o moralu, ispravnom življenju ili disciplini i odgovornosti, namećući im uporno vlastite norme. U našoj se civilizaciji ovakav status pokušava postići poticanjem mladih na ekonomsku neovisnost, odlaskom od kuće i samostalnim življenjem. Međutim, niti tada mnogi roditelji ne znaju napustiti roditeljsku ulogu. Umjesto da žive vlastiti život – sretni i ostvareni – oni smisao pronalaze u daljnjem roditeljstvu nad već odraslim osobama. I dalje ih odgajaju, ne popuštaju sa svojim viđenjem realnosti, sve mora biti prilagođeno njima i samo njima, a dijete je i dalje dijete – nesamostalna budala koja treba taticu ili mamicu da mu govore što da radi i misli.
U ovakvim slučajevima nije dovoljno osobnu moć vratiti samo psiho-energetskim radom, odnosno unutarnjom transformacijom. Takvom roditelju jednostavno treba oduzeti moć nekim oblikom manifestacije ne-milosrdne ljubavi. Iako je roditelj do određene dobi odgajao dijete, on mora s time prestati kada dijete uđe u rane dvadesete, odnosno najranije s djetetovom punoljetnošću, a najkasnije u periodu poznatom u astrologiji kao povratak Saturna (“Saturn return”), oko 28-29 godine života. Naime, dijete pripada budućnosti i predstavlja sile napretka i razvoja u obitelji. Zato bi roditelj trebao barem pokušati učiti od djeteta. U periodu odrastanja roditelj je bio uzor djetetu, ali sada dijete treba postati uzorom roditelju koji prati njegov razvojni smjer, a prestaje mu nametati svoj. Stoga ne bi bilo loše izgraditi jedan potpuno nov civilizacijski običaj, a taj je predaja odraslome djetetu oduzete mu moći od strane roditelja. Ponavljam, roditelj je tijekom djetetovog razvoja neminovno u poziciji moći, ali kasnije takvu moć treba znati vratiti djetetu. Roditelj je dobio mandat, odnosno povjerenje da tijekom niza godina odlučuje za dijete – sada moć odlučivanja treba vratiti djetetu u potpunosti te poštovati njegova prava i dužnosti kao potpuno samostalnog, neovisnog i jedinstvenog bića.
Roditelj koji ovo nije u stanju učiniti, bilo na ritualan ili neposredan način, upropastit će djetetov život. Zato odgovornost za povrat osobne moći od roditelja koji nastavljaju dominirati moraju preuzeti djeca. Takav proces prvo treba obaviti na psiho-energetskom nivou, a zatim i na konkretnom planu. Možda će on ponekad izgledati kao sukob ili svađa s roditeljem ili kao potpun prekid komunikacije, a možda samo kao zahtjev za prestankom određenog oblika ponašanja od strane roditelja, praćen našom voljnošću da preuzmemo odgovornosti koje smo do tada na otvoren ili suptilan način izbjegavali. Ako tijekom ovog procesa roditelja treba poniziti, možda po prvi puta u vašem odnosu, onda ga treba poniziti. Ponavljam, povratak osobne moći je ili potpun, ili nikakav. Odrasla kći ili sin ne smiju dozvoliti da ih roditelji na bilo koji način vrijeđaju, ponižavaju, ograničavaju ili omalovažavaju. Ako roditelj nastavi s takvim ponašanjem treba se jednostavno odvojiti i prekinuti svaku komunikaciju – za naše dobro, a pogotovo za njihovo. Roditelj mora imati vlastiti život, prijatelje, projekte, odnose. Ne može vječito težiti ispunjenju samo kroz ulogu roditelja. Roditelj se također kad-tad mora suočiti sa sobom. Ne može vječito na mlađe članove obitelji transferirati vlastite nenaučene lekcije ili neodrađene karmičke zadatke. I roditelj, naime, mora konačno odrasti. Ako takvo odrastanje zahtijeva ozbiljne odgojne mjere, odraslo dijete je dužno provesti ih. Bilo milosrdnim putem – ako ide tako, ili ne-milosrdnim putem – ako je neminovno.
Osoba koja želi vratiti osobnu moć mora također preuzeti visok stupanj odgovornosti. Ona jednostavno mora u potpunosti odbaciti sve autoritete, ali ne neproduktivnim buntovništvom ili arogantnim nepoštivanjem vlastitih roditelja, mentora ili uzora, već intimnom unutarnjom neovisnošću o njihovim utjecajima. Takva vrsta slobode zahtijeva i neminovnu disciplinu posvećenu osobnoj realizaciji. Upravo je to ono što većinu ljudi odvaja od ovakvog stupnja slobode, ali nema drugog načina – sloboda ima cijenu. No nema tih para kojima se može izraziti ovakav oblik slobode. Kao i sve bitne stvari u životu, ova je sloboda neprocjenjiva – zato je svaka cijena koju za nju platimo preuzetim odgovornostima i disciplinom beznačajna u odnosu na dobitke.
 |  |
Gubitak osobne moći kao posljedica karmičkog pada
Gubitak osobne moći temeljen na individualnim utjecajima također se događa zbog duhovne neosviještenosti. Osoba tada počini djela zbog kojih kasnije zažali te obično odustaje od bilo kakve moći samo da je ne bi ponovo zloupotrijebila. Ponekad se ovakve zloupotrebe događaju u sadašnjem životu osobe i ona dobro zna zašto je odustala od nekog aspekta unutarnje snage, ali često je potrebno pozabaviti se i prošlim životima i djelima počinjenim tada. Većina starih duša koje su još uvijek prisiljene inkarnirati se na Zemlji čini to zbog karmičkog izravnavanja djela počinjenih u prošlim inkarnacijama, najčešće upravo zbog zloupotrebe moći. Kako je Zemlja već odavno preoteta od strane sila koje pripadaju svjetovima nižeg astrala ili “međuzemlja”, tako je ovdje teško ostati etičan kad se nađemo u poziciji moći. Tko god se kroz inkarnacije našao u takvoj poziciji, sigurno ju je barem jednom zloupotrijebio. Takva zloupotreba ima svoju svrhu kao spiritualna lekcija, ali istovremeno ostavlja i teške karmičke posljedice. Jedna od tipičnih je odustajanje od osobne moći bilo koje vrste. Zato se sada treba vratiti u takve situacije i pročistiti ih do kraja, na načine opisane u mom članku o karmi i prošlim životima.
Ovakvi se utjecaji najlakše otkrivaju prilikom rada na određenom cilju. Osoba pri kretnju prema cilju osjeća da je koči neko suptilno negativno duševno stanje. Pri radu na detekciji uzroka tome stanju često se otkriva neka scena iz prošlih vremena, u kojoj osoba prepoznaje sebe i otkriva što je počinila. Radom na traumatskim iskustvima te kompletnoj transformaciji takve inkarnacije od ograničavajuće impresije prema podržavajućoj moguće je transformirati ovakav utjecaj i povratiti dio osobne snage izgubljen u prošlom životu. Koliko će takvih intervencija biti potrebno ovisi o količini ovih utjecaja, ali i o stupnju razvoja osobe i njenim ambicijama. I karmički obrasci ne aktiviraju se bez razloga – oni dižu glavu u određenom kontekstu, a čini ga konkretan cilj koji želimo ostvariti. Sve dok osoba miruje i nema potrebu ostvariti nešto, miruju i ograničavajući utjecaji. No čim pokušamo ostvariti neki cilj, eto ti sve sile otpora i prepreka. Zato karma samu sebe izražava sukladno našim ambicijama. Ali kako god sebe izrazila, postoje načini njene transformacije.