IDENTIFIKACIJA SA ŽRTVOM - Tomislav Budak

GUBITAK IDENTITETA

Čovjek je mnogo više od onoga što misli, odnosno vjeruje da jest. Svako ljudsko biće jest inkarnirano Jastvo ili Duša, a čovjekova je suština izvorno božanska. Duša u sebi sadrži sve moguće ljudske potencijale i čovjek će biti upravo ono što vjeruje da jest, odnosno činit će ono što misli da može. Jastvo je po svojoj prirodi veličanstveno i neograničeno, a sveopći Duh svemoćan – stoga i čovjek posjeduje neograničene mogućnosti. To je vidljivo na brojnim primjerima uspješnih i sposobnih ljudi jer kad bi samo jedna osoba na planeti bila u stanju ostvariti izvanredna djela, to bi bio dokaz da svatko to može ukoliko se želi potruditi. I sam Isus rekao je svima nama – „I vi ćete činiti isto što i ja – i još više od toga“. Isus se, prema Bibliji, nazivao „sinom čovječjim“ – stoga on ukazuje da su njegovi potencijali ljudski i da ih posjeduje svaki čovjek, odnosno da on nije nikakvo posebno uzvišeno ili nadljudsko biće. Takve sposobnosti treba osvijestiti i razvijati ih, one nisu ekskluzivno vezane uz neku rasu ili kastu.

Međutim, mnogi ljudi o sebi misle loše i vjeruju da su ono što su naučili o sebi vjerovati. Vrlo su često takva vjerovanja određena odgojem ili područjem i odražavaju tipičan svjetonazor takvog područja. Većina ljudi na ovoj planeti o sebi misli da su samo „mali ljudi“ koji „ništa ne mogu“ i kojima je „suđen“ ovakav ili onakav život. No, čovjekovo vjerovanje određuje i njegove domete. Ukoliko vjeruje da nešto ne može, onda to neće niti moći. Ako promijeni vlastita uvjerenja, bez obzira na mišljenje okoline, čovjek može postići vrhunska dostignuća, što god to za njega značilo. Iako svijet u kojem živimo nije idealan i ne uči čovjeka oslobađanju i kreativnom ostvarenju, svatko ipak ima šansu da otkrije tko je i da se izbori za sebe te živi svoj život po vlastitim nahođenjima, a ne prema nametnutim normama. Naime, ukoliko se mi sami ne pobrinemo za sebe, naći će se netko tko će to učiniti za nas, a taj netko to rijetko čini na naše zadovoljstvo. Svijet se još uvijek nalazi u rukama gramzivih i manipulativnih ljudi koji ne prezaju ni od čega i koriste vlastitu moć za kontrolu nad masama te njihovu bezočnu eksploataciju. U tom smislu njima ne trebaju svjesne i slobodne individue koje imaju mogućnost izbora – trebaju im robotizirani poslušnici koji će za njih raditi. Svatko tko ne zna tko je on/ona, nije niti u stanju samostalno kreirati vlastiti život pa službuje (robuje) sustavu. No, još nisam naišao na takvu osobu koji bi istovremeno bila istinski sretna – uglavnom je riječ o ljudima koji su napravili neku vrst kupoprodaje i žive onako kako živi podvojena ličnost. S jedne strane oni su materijalno zbrinuti, ali istinski smisao njihovog postojanja – kreativno samoostvarenje – nije ostvaren, odnosno odložen je za neodređenu budućnost, idući život, jednom, tamo negdje, ako ikada.

Gubitak vlastitog identiteta jest temeljna posljedica traumatskog iskustva. To znači da do njega dolazi pod određenim uvjetima, ali jednako tako moguće je izgubljeni identitet vratiti – pod uvjetom da to netko želi i da znade kako. Izgubljeni identitet ne mora biti izgubljen zauvijek, a svi ljudi koji se žele duhovno razvijati morat će poraditi na izgubljenim aspektima vlastite osobnosti, odnosno Duše. Stoga povratak izgubljenog identiteta predstavlja jedan od temeljnih aspekata terapijskog procesa i nije ga moguće zaobići ukoliko želimo da naša intervencija bude cjelovita. Vidjeli smo da svako traumatsko iskustvo redovito prati gubitak identiteta jer pod utjecajem stresa, šoka ili nasilja ljudi jednostavno izgube kontakt s esencijalnim ljudskim kvalitetama, izvornim vrijednostima ili svojom istinskim emocijama. Neki gube vlastiti integritet, a neki doslovno izgube vlastiti razum i mijenjaju svoje ponašanje reagirajući neurotično – svjesni da nemaju kontrolu nad nekim svojim reakcijama, ili čak psihotično – nesvjesni da nemaju kontrolu nad sobom, svojom percepcijom ili svojim ponašanjem. Stoga je i jedan od ključnih elemenata čovjekovog razvojnog procesa duševna cjelovitost, povratak u stanje jedinstva sa svim mogućim aspektima vlastite osobnosti. Upravo je zbog cjelovitosti, kao ključnog elementa terapijskog procesa, psihijatar Carl Gustav Jung razvojni proces zvao riječju individuacija, što za njega predstavlja povratak otcijepljenih aspekata osobnosti i ostvarenu psihološku cjelovitost. I sama riječ iscjeljivanje ima u svome korijenu upravo cjelovitost, odnosno sugerira takvu vrstu procesa u kojem iscjelitelj vraća osobu u stanje cjelovitosti.

Naime, gledano psihološki, čovjek je skup različitih osobnosti, odnosno aspekata svoje izvorne prirode. Duša je kompleksna tvorevina i posjeduje najrazličitije potencijale za vlastitu manifestaciju, a čovjek je dobar medij takve manifestacije i može utjeloviti većinu njenih aspekata. Međutim, pod određenim uvjetima naša se psiha može doslovno raspasti na sastavne dijelove. Upravo se tako nešto i događa u trenutku traume – mnogi će ljudi reći da su se pod utjecajem nekog šoka ili dugotrajnog pritiska jednostavno raspali ili „pukli“. Očigledno je, dakle, da prilikom nastanka bilo kojeg neprirodnog stanja redovito dolazi i do otcjepljivanja jednog ili više esencijalnih aspekata čovjekove osobnosti ili psihe. Također, ukoliko su naše životne okolnosti takve da netko ili nešto uvjetuje odnos našim odustajanjem od nekog suštinskog aspekta naše osobnosti (ili mi barem tako zaključimo), tada smo isto tako skloni odreći se „samoga sebe“, odnosno „izdati sebe“, kako bismo bili prihvaćeni od okoline. Nekada je takvo prihvaćanje nužno jer znači i biološki opstanak – u zatvoru je, na primjer, teško biti ono što jesi, osim ako po svojoj prirodi nismo agresivna i opasna osoba. Mekani ljudi koji se nađu u takvim ekstremnim uvjetima moraju odustati od svoje mekoće da bi fizički opstali. Ista je stvar s političkim režimima koji progone neistomišljenike, odnosno radnim kolektivima u kojima vlada neko pisano ili nepisano pravilo koje nije moguće zaobići.

No, pored gubitka pojedinačnih aspekata osobnosti tijekom traumatskog iskustva, moguće je izgubiti i značajne dijelove vlastite Duše, odnosno zbog takvog gubitka kreirati nešto što se stručno zove „identifikacija“. U terapijskom procesu pojedinačni gubici aspekata vlastite osobnosti, a zatim i identifikacije, prepoznaju se tijekom rada na ciljevima. Tada osoba može otkriti da joj za ostvarenje cilja nedostaje neka kvaliteta, odnosno osobina. Ona takvu osobinu treba kako bi joj omogućila postizanje cilja, ali je nema i čini joj se da je nikada u vlastitome životu nije niti imala, odnosno razvila. S druge strane, neke kvalitete možda je imala, ali ih je s vremenom izgubila, odnosno od njih odustala jer nisu bile prihvaćene od njene okoline – na primjer, osoba odustaje od vlastite snage kako bi bila prihvaćena od članova svoje obitelji koji su identificirani s ulogom žrtve. Treća je mogućnost da su neke njene kvalitete možda ostale vezane uz neku osobu ili prostor (životni period). Na primjer, čest je slučaj da netko preseljenjem izgubi osobine koje je imao jer ih veže isključivo za područje na kojem je živio prije. „I left my heart in San Francisco“[1], ide tekst popularne pjesme i na određen način govori upravo o ovome fenomenu. Također, mnoge osobe imaju osjećaj kao da su izgubile dio sebe nakon raskida neke veze ili smrti bliske osobe. Takav je dio ostao vezan uz izgubljenu osobu i mi možemo vjerovati da uz gubitak automatski odlazi i kvaliteta koju smo imali, odnosno da nikada više nećemo moći povratiti izgubljenu kvalitetu. Osoba može reći: „ja više nikada neću biti sretna – moja je sreća otišla s njim/njom“ ili „ja više nikada neću moći voljeti jer je moja sposobnost voljenja nestala s gubitkom voljene osobe“.

Kao i svi ostali izvori ljudskih problema, gubljenje vlastitog identiteta počinje, naravno, unutar obitelji i to već samim začećem. Ako začeće nije optimalno („bezgrešno“), tada začeto dijete odustaje od nekih izuzetno bitnih aspekata svoje Duše. Ovdje je riječ je o takvim aspektima koji osobi mogu dati dozu karizmatičnosti ili joj podariti neke od specijalnih talenata. Svi ljudi, naime, posjeduju velike potencijale, ali neki od takvih potencijala gube se već prilikom začeća i teško ih je ikada više vratiti. Naravno, osim ako se osoba ne podvrgne nekom obliku terapije ili ako se nađe u nekoj ekstremno teškoj situaciji koja (ukoliko iz čovjeka ne zvuče ono najgore) ponekad iz osobe izvuče „ono najbolje“. Riječ je o životnim inicijacijskim procesima gdje kreiranjem krize život čovjeka suočava s izazovom – rješenje problema, naime, nije moguće ostvariti dotadašnjim, poznatim sredstvima – ono zahtijeva duboku unutarnju transformaciju pri čemu je potrebno pronaći u sebi do tada nepoznate snage. Te nepoznate snage, odnosno „ono najbolje“, vrlo su često oni aspekti čovjekove osobnosti koje je nekada imao, ali ih je s vremenom izgubio ili na njih zaboravio. Priča o malom laviću koji odrasta s ovcama i ne zna da je lav govori upravo o ovakvom modelu „buđenja izvorne prirode“ u ekstremnim uvjetima. Naime, u trenutku kada stado ovaca napadaju vukovi, dotadašnja „ovčica“ na vlastito čuđenje odjednom proizvede lavlju riku i prestraši vukove. Priča o ružnom pačetu koje nakon dugotrajnog ismijavanja i odbacivanja od ostalih pataka otkriva da je u stvari labud još je bolji i poznatiji primjer. No, ne preživi svatko ekstremne uvjete i nije uostalom niti neophodno da do njih dođe – moguće je ovakvu preobrazbu doživjeti i tijekom terapijskog procesa.

Gubitak identiteta nastavlja se zatim tijekom djetetovog razvoja, odnosno tijekom takozvanog „odgojnog procesa“. Takav se proces uglavnom sastoji od prilagodbe djetetovog ponašanja društvenim normama, ali kako društvo u kojem živimo po svim relevantnim pokazateljima nije zdravo, tako ovakva prilagodba ne mora nužno biti zdrav proces, pogotovo ako je uvjetovana roditeljskom ljubavlju. Ukoliko dijete zaključi da neće biti voljeno i prihvaćeno ako se ne prilagodi, tada ono odustaje od aspekata svoje osobnosti koji roditeljima (društvu) nisu prihvatljivi. Ono ih gubi, otcjepljuje, zaboravlja na njih i stvara takvu realnost u kojoj nema mjesta za njegovo istinsko Ja. Rekli smo da je primarna čovjekova potreba biti u odnosu, to jest biti povezan s bliskim osobama. Takva povezanost ponekad je potpuno nezdrava ili „toksična“, ali bolja je ikakva povezanost nego nikakva. Kod toksične povezanosti redovito dolazi do gubitka identiteta – naime, jedan prirodan aspekt naše osobnosti ne može biti izražen jer karakter povezanosti ne dozvoljava njegovu manifestaciju. Uvjetovana ljubav na određen način „zabranjuje“ osobi da bude to što jest, odnosno da izrazi neki prirodni, esencijalni dio sebe.

No, takva vrst povezanosti nije optimalna i proizvodi frustraciju, a potreba za izgubljenim dijelom ne nestaje. U nastojanju da svoju potrebu nekako kompenzira, osoba stvara zamjenske identitete koji je, međutim, nikada ne mogu ispuniti do kraja, na način na koji je to moguće postići življenjem iz sebe, iz nekog od izvornih aspekata vlastite Duše. Što je još gore, ovakav gubitak identiteta najčešće ima za posljedicu ovisnost o nekom negativnom, destruktivnom izvoru ispunjenja. Osoba kojoj kao djetetu nije bilo dozvoljeno da izrazi vlastitu volju, ponekad može postati alkoholičarem koji pod utjecajem alkohola postaje nasilan, odnosno izražava svoju volju na načine koji niti su adekvatni, niti se tiču njenih istinskih potreba, nego preuzimaju oblik iživljavanja nad drugima. Gubitak identiteta, dakle, stvara potrebu za kompenzacijom, ali takva se kompenzacija redovito ostvaruje na negativan način i u konačnici uopće ne ispunjava osobu. To vrlo dobro zna svaki pušač, alkoholičar ili narkoman, odnosno ovisnik o bilo kojem drugom destruktivnom izvoru „ispunjenja“.

No, ovakvo odustajanje od sebe najčešće je jedina mogućnost koju dijete ima i ostvaruje se u svrhu zaštite vlastitog zdravlja – psihičkog i fizičkog. Tako gubitak identiteta u stvari predstavlja zdravu reakciju na nezdrave životne okolnosti. Odustajući od sebe, osoba se štiti od destruktivnih vanjskih utjecaja koji bi je mogli ozbiljno ugroziti sve dok emocionalno i materijalno ovisi o svojoj okolini (roditeljima). Ona „igra njihovu igru“, no problem je u tome što se takva igra najčešće usvaja vrlo rano i kasnije se toliko ispreplete s karakterom osobe da ona zaboravlja na nju i smatra je „normalnom“, odnosno prirodnim aspektom vlastite osobnosti. Iako su neki aspekti njenog ponašanja pod utjecajem identifikacije ponekad potpuno „suludi“, osoba često nije u stanju prepoznati svoju igru – ona je smatra nečim „normalnim“ jer je takav model jedino što poznaje. Kad netko nema niti ideju o alternativnim mogućnostima, on prihvaća ograničenja postojeće realnosti kao objektivna, a svoju reakciju na takva ograničenja normalnom.

IDENTIFIKACIJE

Do identifikacije dolazi ukoliko gubitak identiteta prati identifikacija sa zamjenskim identitetom. Dakle, osoba odustaje od sebe, ali se ovako nastala praznina popunjava identifikacijom s nekim drugim, s njegovim svjetonazorom i načinom ponašanja. Izvor takvog identiteta može biti osoba s kojom je identificirana osoba povezana. Stoga se identificirana osoba snažno poistovjećuje s drugom osobom, ali najčešće toga nije svjesna. Ona misli da osjeća svoje osjećaje i živi vlastiti život, ali u stvari izražava drugu osobu kroz svoje misli, osjećaje i ponašanje. Tako izgrađena životna uloga (identitet) ne ispunjava osobu u potpunosti, ali ona obično ne zna za bolje. Također, identifikacija s nekim drugim donosi i određene dobitke – vrlo često to je osjećaj zaštićenosti, vodstva i smjernosti. Stoga je identificirana osoba emotivno povezana sa samom identifikacijom, odnosno ulogom s kojom je identificirana jer joj donosi osjećaj unutarnjeg ispunjenja, kakvo god ono bilo, a također i osjećaj povezanosti i bliskosti s drugom osobom. Preko takve identificiranosti osoba pronalazi i svoju ulogu te mjesto u obitelji, a jednom kad se na nju navikne, teško će je mijenjati. No, pored prividnih dobitaka, svaka identifikacija, naravno, donosi i čitav niz realnih gubitaka. Oni se tiču odustajanja od sebe, od vlastitoga Ja, odbacivanja odgovornosti za vlastiti život te time i odustajanja od nekih bitnih životnih ciljeva. Umjesto slobode, identificiranost stvara ograničenja utemeljena u strukturi same identifikacije, odnosno pisanim i nepisanim pravilima koja njome vladaju. Suština identifikacije jest u kupoprodajnom odnosu između dvije osobe – na primjer, „sve dok budeš igrala moju igru, u obitelji će vladati mir“, ili „ako prihvatiš nametnutu ulogu voljet ću te, ali ako ne – neću“, i tako dalje.

Iako identifikacije spadaju u nepoželjne životne modele, potreba za identificiranjem ipak spada u prirodne razvojne procese. Sve dok nečija osobnost nije do kraja profilirana, takva osoba traži uzore (mentore) u drugim ljudima koji najbliže odgovaraju njenim predodžbama. Djeca se redovito identificiraju s vlastitim roditeljima, a adolescenti s poznatim osobama, glumcima i pjevačima koji im se na neki način dopadaju te u takvoj identifikaciji pronalaze vlastiti identitet. Navijači se identificiraju sa svojim klubom, patrioti s vlastitom nacijom, a religiozne osobe s crkvom kao zajednicom ili s crkvenim božanstvima. Mnogi se umjetnici identificiraju s vlastitim uzorima ili mentorima, a duhovno orijentirane osobe često se identificiraju sa svojim učiteljem ili guruom. Svi se mi također identificiramo i s vlastitim emocijama, uvjerenjima ili životnom filozofijom. Vrlo se često identificiramo i s tuđim emocijama – čitava je filmska industrija utemeljena na emocionalnoj identifikaciji gledaoca sa zvukom i slikama na platnu, ništa realnijima od snova. No, svi mi često suosjećamo s glumcima i ponekad vrlo intenzivno proživljavamo njihove osjećaje, gotovo kao da su naši.

Međutim, svaka identificiranost ima svoje posljedice. Iako mi, suštinski gledano, nismo ništa od svega toga s čime se identificiramo, naša je identifikacija ponekad toliko snažna da možemo svu svoju energiju i vrijeme trošiti na njeno opravdavanje, odnosno obranu. „Vjerovanje u nešto“ u stvari je vrsta snažne identifikacije. Ukoliko se jednom pokaže da je naše uvjerenje bilo pogrešno, možemo se osjećati kao da smo izgubili tlo pod nogama, „kao da nam se svijet srušio“. No, nije se ništa srušilo – samo se uvjerenje koje smo imali pokazalo netočnim, ali naša je emocionalna unesenost u takvo uvjerenje proizvela snažnu emocionalnu reakciju. Stoga stupanj naše emocionalne identificiranosti određuje snagu same identifikacije. Čuveni „gubitak iluzija“ – proces kroz koji često prolaze osobe koje žele spoznati istinu o sebi ili životu – u stvari je proces de-identifikacije s nekom predodžbom, slikom svijeta ili vjerovanjem o samome sebi. Upravo je zato takav proces i bolan – naš um (ego) emocionalnu deidentifikaciju doživljava kao smrt jednog aspekta sebe i proizvodi reakciju tipičnu za sve gubitke – strah, tugu, nesigurnost ili ljutnju. Osoba se, naime, emocionalno deidentificira od vezanosti za jednu realnost i time i od jednog izvora stabilnosti i sve dok ne dođe do identifikacije s novom realnošću ona će se osjećati nesigurno. Ponajbolje je da takva nova realnost bude izvorna realnost, dakle ne nova identifikacija s drugom osobom, već povezanost s unutarnjim izvorom ispunjenja, odnosno vlastitom Dušom, a zatim i sveopćim Duhom.

Dakle, sve dok naš identitet nije u potpunosti utemeljen u našem izvornom Ja (Duši), mi smo skloni identificirati se s vanjskim izvorima ispunjenja, odnosno drugim osobama i njihovim životnim stilom. Često su takvi oblici identificiranosti blagi i osoba ih je obično svjesna – oni postoje sve dok se osoba ne osamostali, odnosno ne postane spremna za samostalno kreiranje vlastitog života. Međutim, do dublje ili potpune identifikacije s drugom osobom dolazi u trenutku traumatskog iskustva, pri čemu jedna osoba prihvaća dominaciju druge osobe. Ovakva se identificiranost ostvaruje nesvjesno i automatski pa identificirana osoba najčešće niti ne zna da je identificirana, iako je identifikacija vidljiva iz njenog svjetonazora i ponašanja. Identificirana osoba, naime, često doživljava prisutnost „nekoga ili nečega unutar sebe“, a to nešto ili netko odlučujuće utječe na njena unutarnja stanja i ponašanje. Ona osjeća osjećaje kojima ne zna porijeklo, ponekad bezrazložno mijenja raspoloženje, ne vlada sobom i u ekstremnim slučajevima može se osjećati „zaposjednutom“ od strane nekoga ili nečega. Za takvu osobu sreća nema smisla, uspjeh nema smisla, a životno ispunjenje joj je uglavnom nedostižno. Identificirana osoba svijet doživljava kao nepravedno mjesto na kojem „pošten čovjek“ ne može ostvariti svoje ciljeve. Stoga identificirana osoba izbjegava disciplinirati se i preuzeti odgovornost za vlastiti život, nego konstantno nudi isprike i opravdanja za vlastite neuspjehe čiji se uzroci, naravno, nalaze u vanjskom svijetu.

No, da vidimo prvo koja bi bila definicija identifikacije. U konačnici, ispada da je identifikacija takva vrsta čovjekove emocionalne reakcije koja bitno nalikuje tuđoj reakciji. To znači da osoba osjeća emocije koje nisu izvorno njezine, ima svjetonazor (misli) koje je naslijedila od nekog drugog i ponaša se kao netko drugi. Zašto? Zato što je primarna čovjekova potreba biti u odnosu, kakav god on bio. Potreba za odnosom snažnija je od same kvalitete odnosa. Ukoliko za odnos postoje preduvjeti kojima jedna osoba zahtijeva od druge da odustane od nekog esencijalnog dijela sebe, tada odnos nije optimalan, ali je svejedno potreban. Odnos djeteta s roditeljima jednostavno mora postojati – dijete se radi vlastitog psihofizičkog zdravlja jednostavno mora osjećati povezano s roditeljima jer je povezanost djetetu važnija od njegove cjelovitosti. Ako roditelj ne prihvaća dijete takvo kakvo jest i na određen mu način nameće vlastite modele življenja i ponašanja, dijete će ih preuzeti. Riječ je, naime, o njegovim roditeljima, a ono ih doživljava gotovo kao Bogove. Kako Bogovi ne mogu biti u krivu, tako se dijete identificira s roditeljskim životnim modelima i time nastavlja određenu obiteljsku tradiciju.

Za same identifikacije specifično je i to da identificirana osoba redovito nasljeđuje tuđa nepoželjna stanja. U poglavlju o temeljima ljudske motivacije govorio sam o djetetu čija majka igra ulogu žrtve. Majka stoga potiskuje vlastitu ljutnju, misleći da ljutnja time nestaje, no nije tako – dijete koje je snažno povezano s majkom suptilnim energetskim nitima može izraziti ljutnju umjesto nje, odnosno za nju. To znači da, osjećajući u sebi stalnu prisutnost ljutnje, dijete može postati agresivnom osobom, a da agresija izvorno nema nikakve veze s njim, nego je naslijeđena od roditelja – u ovom slučaju od majke kao žrtve, ali vrlo često i od oca kao tiranina. Iz ovoga je vidljivo u kojoj mjeri roditelji svojim životima utječu na dijete – roditelji, stoga, moraju kontinuirano i posvećeno raditi na sebi, svome odnosu i odnosu prema djetetu. U tom slučaju njihov obiteljski život postaje ništa drugo nego sredstvo osobnog i duhovnog razvoja obitelji kao cjeline te svih pojedinih osoba koje je sačinjavaju. Ako je netko mislio da je obiteljski život isključivo svjetovna stvar i nema nikakve veze s duhovnošću, grdno se prevario. Skladne obitelji ne padaju s neba, odnosno nisu Bogom dane, „sudbinski“ sretne ili nesretne – one se kreiraju, a znanje o tome kako ih kreirati danas postoji i čovjek je dužan poznavati ga. Za sve ono što ne želi znati, činiti ili biti, čovjek kasnije plaća karmičke dugove, a svaki je slijedeći pokušaj njihovog ispravljanja znatno teži od prethodnog.

VRSTE IDENTIFIKACIJA

Iako su moji izvori koristili drugačije modelirane sustave, moja se verzija blokova identiteta ne razlikuje previše od one Martyna Carruthersa, tvorca Soulworka[2]. On navodi pet blokova identiteta, od kojih tri naziva identifikacijama, a druga dva „izgubljeni identitet“ i „konflikt identiteta“. Kad je riječ o zadnja dva, moje je mišljenje da ovakvi nazivi točno izražavaju posljedice navedenih blokova, ali ne i njihovu suštinu. Stoga sam ja sve „blokove identiteta“ prozvao identifikacijama i dao im nešto širi kontekst, a sve u cilju njihovog lakšeg razumijevanja i, u konačnici, lakše i temeljitije primjene takvog znanja u praktične svrhe. Sustav od pet identifikacija izgleda ovako:

– identifikacija sa žrtvom
– identifikacija s mrtvom osobom
– identifikacija s herojem
– identifikacija s djetetom
– identifikacija s mučenikom.

Razlog zbog kojeg sam sve blokove identiteta prozvao identifikacijama jest slijedeći – ako su prve tri identifikacije posljedice identificiranja s jednim od roditelja preko neke negativne emocije (žrtva preko ljutnje, „mrtva osoba“ preko tuge, a heroj preko straha), a emocije je moguće povezati sa sustavom elemenata ili elementarnih vibracija u svemiru kojih ima pet (vatra, voda, zrak, zemlja, eter), tada je logično da i ostala dva bloka moraju imati neke veze s emocijama, odnosno elementima. Kojim emocijama? Do sada se uglavnom govorilo o tri osnovne negativne emocije, a to su:

– ljutnja,

– tuga,

– strah,

i čak ih se izrazito često povezivalo sa sustavom elemenata. No, ponavljam, elemenata ima pet, a sustav elementarnih vibracija puno je stariji od mape emocija. Koje bi onda bile još dvije emocije (u ovom slučaju negativne, ali svakako i s pozitivnim aspektom)? To su:

– krivnja (identifikacija s mučenikom) i

– trans (identifikacija s djetetom ili nezrelom osobom).

Trans je stanje emocionalne tuposti u kojem osoba nalazi ispunjenje negiranjem svojih emocija, odnosno emotivne prirode. Ona ih ne-osjeća, sanjari, nije prisutna, zabavljena je maštanjem, intelektualiziranjem, defokusiranjem svoje pozornosti. Trans je prvenstveno emocionalno stanje i moguće ga je povezati s elementom etera, čuvenim „petim elementom“ koji na određen način povezuje sve elemente, odnosno predstavlja vremensko-prostorni kontinuum preko kojeg ostali elementi međusobno komuniciraju ili bivaju transformirani jedan u drugi. Njegov pozitivni ili, bolje rečeno, izvorni aspekt bilo bi stanje budnosti, odnosno svjesnosti koja se s jedne strane manifestira kao prisutnost u vremenu i prostoru (biti „ovdje i sada“), a s druge kao sposobnost sagledavanja vlastitog života uz pozitivni odmak (samopromatranje). Krivnja je također emocionalno stanje jer osoba u takvom stanju nikada ne kaže da se „misli krivom“, nego se osjeća krivom. Izvorni, pozitivni aspekt ove emocije jest stanje nevinosti, a nevin čovjek je, pravno gledano, slobodan čovjek. Da vidimo sada koje su osnovne karakteristike svake od pet identifikacija.

IDENTIFIKACIJA SA ŽRTVOM

Ova identifikacija predstavlja globalnu psihološku epidemiju. Svi su ljudi barem djelomično identificirani sa žrtvom jer čovječanstvo još nije doseglo takav stupanj emocionalne zrelosti na kojem bi bilo u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke i prestati okrivljavati vanjski svijet za vlastite probleme. Krivi su roditelji, partneri, država, crkva, svjetske zavjere, Bog, samo ne mi sami. Žaljenje i jadanje sastavni su dijelovi života, pogotovo u Hrvatskoj gdje je stupanj „prirodnosti“, odnosno prisutnosti ove uloge na svim životnim poljima toliki da su optimizam, veselje ili dobrohotnost postali opasnima. Naime, ovdje se ljudi doslovno vrijeđaju kad je netko bezrazložno veseo ili dobro raspoložen. Stoga se u društvenim situacijama treba žaliti i jadati, odnosno rezignirano se prepuštati sudbini jer „izbora nema“, „to je tako“ i bolje je ne poduzimati ništa jer se „tu ionako ništa ne može“. Zbog ovakvog mentaliteta Hrvatska je u svjetskim poslovnim krugovima i dobila status države u kojoj sto tisuća eura i dobra ideja ne znače baš ništa. Mehanizmi opstrukcije životne sreće vjerojatno su danas gori jedino u Iraku ili u nekim preostalim državama s totalitarnim režimima.

Zašto je tome tako, odgovor vjerojatno leži u njenoj povijesti „malog naroda koji je stoljećima bio žrtvom osvajača“, totalitarnih režima, ratova i siromaštva, a veliku ulogu odigrala je i katolička crkva svojim mitovima koji se, na žalost, u konačnici manifestiraju kao sredstvo opstrukcije životne sreće i ostvarenosti. Vjerojatno u najboljoj namjeri, s ciljem da ljudi razviju vrline kao što su etičnost, skromnost ili radišnost, katolička crkva služi se bajkovitim legendama o „raspetome Kristu“ koji je patio i umro za „otkup ljudskih grijeha“, odnosno tezom da su svi ljudi grešni samim rođenjem i „krivi dok se ne dokaže suprotno“, čime se osjećaj krivnje sustavno usađuje u podsvijest vjernika te u kolektivno nesvjesno područja (države). Grešna bića nemaju pravo na sreću i za njih je patnja sasvim normalna stvar. Stoga će se lako pronaći i netko ili nešto tko će takvu patnju izazvati. Takvu osobu (ili sustav) obično zovemo tiraninom, a žrtva treba tiranina kako bi opravdala svoju ulogu. Pod utjecajem tiranije žrtva osjeća ljutnju, bijes ili otpor i vjerojatno bi se željela konfrontirati, ali zaključuje da takva konfrontacija iz nekog razloga nije moguća. Ponekad zbog snage osvajača, ponekad zbog prejakog mehanizma represije totalitarnog režima, a ponekad zbog mira u kući.

Uloga žrtve može se manifestirati globalno, ali su njeni izvori uvijek lokalni. Sve, dakle, počinje unutar obitelji. Da su obitelji zdrave i harmonične ne bi bilo potrebe za tiranijom jer je i sam tiranin negdje naučio da je tiranija „normalno“ sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. I tiranin je, naravno, nekada bio žrtva, a sada nekadašnju ulogu kompenzira njenom suprotnošću. Tiranija stvara žrtvu, ali svaka će žrtva redovito postati tiraninom ukoliko se u međuvremenu ne potrudi transformirati vlastitu ulogu u konstruktivnu. To znači da će prirodni razvojni tijek jedne žrtve neminovno voditi prema ulozi tiranina – niti jedna žrtva prestankom tiranije ne napušta automatski svoju ulogu. Dapače, ona je ili nastavlja igrati na nov način te se svim silama trudi pronaći novog tiranina, ili sama postaje tiraninom. Uloga žrtve uči se, odnosno usvaja, promatranjem roditeljskog odnosa.

Ukoliko su roditelji emocionalno neravnopravne osobe te njihov odnos nije primarno partnerski, tada jedan roditelj dominira nad drugim. Dominantna osoba obično je aktivnija jer određuje pravila i zahtijeva njihovo poštivanje, dok podređena osoba pasivno prihvaća i ispunjava njene zahtjeve, sviđali joj se oni ili ne. Neravnopravnim partnerstvom, naime, vlada uvjetovana ljubav, a ne bezuvjetna jer je takvo partnerstvo utemeljeno na nekoj vrsti kupoprodaje. Bezuvjetnu ljubav, ponavljam, krasi bezuvjetno prihvaćanje osobe takve kakva jest te entuzijastička podrška njenim nastojanjima, naravno, ukoliko su takva nastojanja etična i ne povređuju ničiji integritet. S druge strane, uvjetovana ljubav postavlja uvjete – zahtjeve i pravila – te jedna osoba prihvaća, voli i podržava drugu samo ako ispunjava takve zahtjeve i pravila. Ako ne prihvaća ili se pokuša pobuniti, tiranin će je sredstvima prinude pokušati prisiliti da ih ispuni. Ukoliko uspije, žrtva će morati progutati vlastiti ponos, odbaciti integritet i potisnuti vlastitu ljutnju. Žrtvi, naime, nije dozvoljeno izraziti ljutnju – kad bi je izrazila, tada više ne bi bila žrtvom.

No, pravilo glasi – emocije nije moguće potisnuti, one uvijek nađu svoj ventil. Kako su sve osobe u obitelji povezane i čine psihoenergetsku cjelinu, tako će potisnuta ljutnja i frustracija roditelja-žrtve biti izražena od nekog drugog u obitelji, najčešće djeteta. Stvar je s emocijama takva da njihovo potiskivanje stvara efekt vodenog kreveta – kada ga pritisnemo na jednom dijelu, krevet će se podići na nekom drugom, onom koji u tom trenutku pruža najmanji otpor. Čak i osobe koje znaju da potiskivanje emocija nije optimalno obično misle da će potisnuta emocija oštetiti samo njih pa kažu – nema veze, ja potiskujem i ja preuzimam odgovornost za potiskivanje, ionako ću ja biti taj koji će snositi posljedice. Međutim, nije tako. Obitelj je sustav, a svaki element sustava nalazi se u međuodnosu sa svim drugim elementima. Svi su članovi obitelji međusobno povezani suptilnim psihoenergetskim vezama koje se ponašaju kao telekomunikacijska sredstva te spontano i automatski prenose informaciju od jedne osobe drugoj. To znači da, barem podsvjesno, svi članovi obitelji osjećaju potisnute emocije ili skrivene informacije, a najsenzitivnija osoba neće izdržati pritisak te će imati neodoljivu potrebu da takvu potisnutu emociju izrazi.

Dok drugi članovi obitelji možda koriste sredstva potiskivanja neugodne informacije/emocije i konzumiraju nikotin, kofein, alkohol, tablete za smirenje, drogu, odnosno skreću vlastitu pozornost neprekidnim zurenjem u televizijski program kreiran za robote, ovce, nekrofile ili, s druge strane, malodobnu djecu (infantilne osobe), senzitivna osoba postaje okupirana novim aspektom vlastite osobnosti – destruktivnim porivima. Ona se postupno pretvara u agresivnu osobu koja svijet promatra kroz crnobijele naočale i u svemu vidi nepravdu. Ona barem izražava ono što drugi potiskuju, ali umjesto da se disciplinira i preuzme odgovornost za vlastiti život te samostalno kreira životne okolnosti, ona okrivljuje vanjske okolnosti za vlastite neuspjehe i pri tom se osjeća žrtvom. Žrtva konstantno osjeća tinjajuću ljutnju i ako joj se pruži prilika, ona će takvu latentnu ljutnju, odnosno agresiju, rado izraziti. Istovremeno, ukoliko se žrtvi (odnosno bilo kojoj drugoj identificiranoj osobi) ukaže na njenu identifikaciju, ona će je (ponekad izrazito agresivno) poricati. Svaka identifikacija, naime, osobi donosi izvjesne dobitke, a žrtva je obično najjača osoba u obitelji, odnosno ona je ta koja kontrolira čitavu obitelj. Govoreći o identitetima rekli smo da i svaki negativni (nepoželjni) identitet ima svoj cilj pa osoba koja iz nekog razloga igra ulogu žrtve svakako takvom ulogom ostvaruje i niz željenih ciljeva.

Naime, svako je ponašanje motivirano nekim ciljem, čak i onda kada osoba takvog cilja nije svjesna. Čovjek je biće kreirano sa svrhom te je njegova motivacija, odnosno usmjerenost prema nekom cilju, uvijek prisutan i prirodan aspekt njegovog postojanja. Konačni cilj čovjekovog postojanja je kreativno ostvarenje, a rad na pojedinačnim ciljevima sredstvo je takvog ostvarenja. Stoga svaki aspekt čovjekovog postojanja služi ostvarenju nekog cilja, čak i onda kada ovakva tvrdnja djeluje apsurdno. Netko bi mogao reći – pa kakav bi cilj, pobogu, imala žrtva – pa ona se, ni kriva ni dužna, našla u nepoželjnoj situaciji i ima samo jedan cilj – izaći iz takve situacije! No, nije baš tako – i žrtva svojom ulogom ostvaruje neke ciljeve. Bolesne osobe (dakle, „žrtve“ bolesti), svojom bolešću ostvaruju neki cilj. Možda samo privlače pozornost na sebe, a možda se kažnjavaju za neke svoje postupke. Ukoliko nije uvjetovana nekom povredom ili direktnim vanjskim utjecajem (štetnim zračenjem, nezdravom hranom, itd.), bolest je odraz ljudskih uvjerenja nabijenih emocijama i potisnutih duboko u nesvjesno. Kako se nesvjesni um manifestira direktno kroz tjelesna stanja i nesvjesni „bodylanguage“ (govor tijela), tako je naše tijelo odraz našeg svjetonazora. Njegovo zdravlje, a zatim i tjelesno držanje te nesvjesna mimika odražavaju naše podsvjesne programe. Prirodno stanje čovjekovog tijela jest zdravo stanje, a ne bolesno. Stoga će bolest biti odraz neprirodnih svjesnih i podsvjesnih programa, ali takvi se programi usvajaju pod utjecajem međuljudskih odnosa. Stoga bismo u konačnici mogli reći da je bolest ništa drugo nego ogledalo naših odnosa.

Žrtva bolesti nije uistinu žrtva – ona je direktno doprinijela takvom stanju. Logika je ovdje jasna pa nema razloga za ispriku ili odvraćanje pozornosti sa samoga sebe – mi kreiramo vlastite bolesti s određenim ciljem. Iza bolesti najčešće leži neki negativni identitet, odnosno identifikacija. No, paradoksalno je to da se takva identifikacija s nekom ulogom obično ostvaruje s izvorno pozitivnom intencijom. U slučaju identifikacije sa žrtvom, takva je izvorna namjera povezanost s bliskom osobom koja također igra takvu ulogu. Da bi dijete ostalo povezano – prihvaćeno i voljeno – od strane roditelja koji se nalazi u ulozi žrtve, ono samo prihvaća takvu ulogu. Razlog za ovakvo „autodestruktivno“ djelovanje je ni manje ni više nego – ljubav, odnosno povezanost kao čovjekova primarna potreba. Zbog potrebe za povezanošću dijete prihvaća sve što mu se nudi, ono odustaje od sreće, ispunjenja, ostvarenja vlastitih ciljeva samo da bude voljeno, prihvaćeno, shvaćeno, odnosno blisko svojim bližnjima. Kasnije takva osoba na svjesnoj razini čak može postati svjesna da nešto ne valja, da je njena neostvarenost posljedica obiteljskog nasljeđa, ali neće sebi moći pomoći te će i dalje igrati istu ulogu, a povremeni ventil pronalazit će u pobuni protiv neke „nepravde“. Iako je današnji svijet sve samo ne normalan i njime očigledno vlada nepravda, nasilje i glupost, žrtva mora pronaći načina da prvo „pomete ispred vlastitog praga“ i sredi samu sebe. Boriti se protiv globalnih nepravdi, a istovremeno i sam biti u ulozi žrtve dovodi u pitanje motive takve osobe. Jedino intimna, privatna ostvarenost i čistoća mogu biti legitimni motivi za globalno djelovanje.

Evo koji su tipični pokazatelji, odnosno aspekti identifikacije sa žrtvom:

– ključna emocija je LJUTNJA, žrtvi nije dozvoljeno izraziti ljutnju, ona jepotiskuje, a takvo potiskivanje ima određene posljedice;

– ima puno energije i u stanju je definirati svoje ciljeve, ali tijekom rada na njihovom ostvarenju ona skreće s puta, mijenja ciljeve i putanje, odnosno gubi motivaciju za ostvarenjem cilja i izmišlja različita opravdanja za svoje odustajanje;

– kreira modele odnosa „Žrtva – Tiranin – Spasitelj“;

– sljedbenik je duhovnih pravaca koji vjeruju u „Spasitelja“ ili „spasenje“ i time odustaje od odgovornosti za svoj razvoj;

– ukoliko se posveti duhovnom razvoju može utjeloviti ulogu spasitelja – umjesto da spašava sebe, odnosno sama ostvari sretan i ispunjen život, ona pomaže drugima, „spašava svijet“;

– kreira image „dobre“, „poštene“, „pristojne“, „uslužne“ osobe, staje na stranu slabih i često je tipičan gubitnik;

– ima s povremene agresivne ispade, nije u stanju održati image „dobre osobe“ i u potpunosti kontrolirati svoje ponašanje;

– u prvom je dijelu vlastitoga života u ulozi žrtve, ali kasnije se najčešće pretvara u tiranina;

– tjelesno držanje odaje spremnost na borbu – vilica je stisnuta, ponekad škrguće zubima, šake su joj često stisnute, mišići zgrčeni, ponekad jako nabildani;

– kritična je prema vanjskom svijetu, za nju ništa nije dovoljno dobro, savršeno, ispravno, u svima vidi napadača, tiranina, nepoštenje, neiskrenost, stalno se osjeća ugroženom;

– iako se konstantno žali, kao i svaka identificirana osoba žrtva se ne želi mijenjati – ako traži stručnu pomoć, ona želi da netko drugi preuzme odgovornost za njen život i riješi njezin problem;

– iako obično ne izgleda tako, žrtva je redovito najjača osoba u obitelji.

RASTVARANJE IDENTIFIKACIJE SA ŽRTVOM

Ukratko, rastvaranje ove identifikacije započinje konfrontacijom žrtve s njenom ulogom. Nakon što osoba uz pomoć terapeuta dijagnosticira svoju identifikaciju (obično tijekom rada na nekom cilju), ona biva suočena s odabirom da li da ostane na dotadašnjoj poziciji ili da nešto mijenja. Ovakav odabir utemeljen je na sagledavanju prednosti takve identifikacije, odnosno dobitaka koje žrtva ostvaruje svojom ulogom, kao i gubitaka i šteta koje osoba ima od identifikacije. Ukoliko je žrtva u stanju objektivno sagledati gubitke i dobitke, ona redovito zaključuje da su svi dobici manje više iluzorni, ali to ne znači da će od njih lako odustati. No, ako osoba odluči mijenjati dotadašnje stanje, rastvaranje sa dalje nastavlja konfrontacijom žrtve sa tlačiteljem. U trenutku kada žrtva izrazi ljutnju, ona prestaje biti žrtvom. Sve dok žrtva potiskuje ljutnju koju opravdano osjeća kad je njezin integritet povrijeđen, žrtva ostaje žrtvom. Kad je izrazi, žrtva se konfrontira s tlačiteljem i izražava sebe, takvu kakva jest.

Unutar terapijske intervencije ovakvu je konfrontaciju moguće izvesti prvo na virtualan način i time pripremiti osobu i za konkretno suočavanje. Ponekad je tlačitelj promijenio svoj odnos prema žrtvi i sada i sam glumi žrtvu – takav je slučaj vrlo čest s osobama koje su u međuvremenu ostarile i promijenile se pa sada više ne tlače žrtvu, ali je emocionalno ucjenjuju time što glume jadnu, bespomoćnu ili ugroženu osobu. Zatim je potrebno otići i korak dalje pa žrtvu suočiti i s osobom od koje je preuzela svoju ulogu – obično s jednim od roditelja. Treba rastvoriti toksične veze s takvim roditeljima i transformirati ih u zdrave te razmijeniti blagoslove. Izuzetno je bitno darivati tlačitelja, jer je žrtva snažnija osoba od tlačitelja pa je neophodno tlačitelju omogućiti da izađe iz destruktivnog modela realnosti u kojem se nalazi. Proces se završava povratkom izgubljenog izvornog identiteta koji će omogućiti dotadašnjoj žrtvi da umjesto ljutnje izrazi zdravu motivaciju i preuzme veću odgovornost za samostalno kreiranje vlastitog života.

Kad se ovako opiše, rastvaranje identifikacije sa žrtvom djeluje jednostavno i lako. Premda je za takav cilj najčešće potreban čitav niz tretmana, istina jest da je rastvoriti ovakvu identifikaciju relativno lako. Sve što je potrebno jest da osoba preuzme odgovornost za kreiranje takve identifikacije, kao i odgovornost za njeno rastvaranje. No, takvu spremnost ponekad nije lako ostvariti i upravo zato velik dio ljudi ostaje identificiran. Sloboda ima svoju cijenu – daleko je lakše raditi za Velikog Brata i njemu prepustiti kreiranje vlastitog života. Većina ljudi ne zna da je stupanj slobode jednak stupnju spremnosti na preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, praćenom odgovarajućom disciplinom. Sloboda = odgovornost i disciplina. Sloboda ne znači odbacivanje bilo kakve odgovornosti – tada je riječ o povratku u stanje kaosa, a ne o istinskoj slobodi da se samostalno kreira vlastiti život. Stoga je na nama da odaberemo da li ćemo život doživljavati ili kao blagoslov ili kao prokletstvo, odnosno prepuštati se životnim okolnostima i žaliti se što one nisu onakve kakve očekujemo, ili ćemo sami preuzeti odgovornost za sebe i samostalno kreirati životne okolnosti u najvećoj mogućoj mjeri. Iskustvo je pokazalo da baš na sve nepoželjne aspekte života nije uvijek moguće utjecati, ali izlazak iz uloge žrtve čovjekovo je prirodno pravo i spada u domenu slobodnog odabira. Danas kada postoji integralna tehnologija transformacije ovakve uloge, glupo je ne koristiti je.

[1] „Ostavio sam svoje srce u San Franciscu“, popularna pjesma koju su (između ostalih) izvodili Tony Bennet i Frank Sinatra, napisana je 1954. godine, a autori su George Cory i Douglas Cross.

[2] www.soulwork.net