KARMIČKI OBRASCI
Svaki je terapijski proces orijentiran čišćenju određene vrste ljudskih problema. Iako problemi mogu biti najrazličitijeg karaktera, oni se uvijek javljaju kao posljedice ograničavajućih obrazaca čiji je uzrok redovito karmički. Problem se, dakle, obično javlja kao reakcija na određenu vrstu utjecaja i djela doživljenih ili počinjenih negdje u prošlosti. Kako se ljudska karma manifestira primarno kroz ograničavajuće obrasce mišljenja i osjećanja, a zatim i ponašanja, tako se i procesi karmičkog čišćenja moraju sastojati prvenstveno od rada na rastvaranju takvih, unutarnjih obrazaca te kreiranju prirodnih ili poželjnih. Stoga je takav, unutarnji aspekt karme relativno lako očistiti jer je u današnje vrijeme unutarnja dinamika karmičkih obrazaca otkrivena i proučena u tolikoj mjeri da je postalo moguće kreirati i kvalitetnu tehnologiju njihove transformacije. Rastvaranjem ograničavajućih obrazaca stvara se velika količina unutarnje slobode koja se automatski reflektira i na vanjski svijet. Uz dodatni trud namijenjen promjeni životnog stila (a takva promjena jednostavno mora pratiti unutarnju i tiče se preuzimanja veće količine odgovornosti za vlastiti život te novih oblika discipline, što god to za pojedinu individuu značilo), svjesno rastvaranje karmičkih obrazaca nezaobilazan je aspekt karmičkog oslobađanja. Nije, dakle, riječ o tome da je karma samo pasivna sila koja osobu prisiljava da nešto „odradi” ili „otplati”, već je karma i aktivna sila koja osobu tjera da preuzme odgovornost za svoje misli, osjećaje, ponašanje i djelovanje i time ispravi učinjeno.
Međutim, i na vanjsku karmu dade se utjecati na konstruktivan način. Vanjska se karma obično tiče ograničavajućih izvanjskih okolnosti koje su posljedica naših djela. Nije stoga riječ samo o tome da je unutarnji, psihološki i duhovni aspekt karme moguće mijenjati, a vanjski samo otrpjeti. Vanjska karma mijenja se tako što je kompenziramo suprotnom pozitivnom aktivnošću jer princip karmičkog povrata nije destruktivan. To znači da se vanjska karma ne mora nužno vraćati na negativan način, kao svojevrstan bumerang. Zakon karme svakako jest jedini nepromjenjivi zakon u svemiru, ali kompenzacija za negativna djela ne mora uvijek ići direktno na štetu počinitelja. Naime, negativna karma redovito se tiče negativnih djela koje je osoba počinila, odnosno nasilja neke vrste. Takvo nasilje ne mora biti samo fizičko – ono može biti i emocionalno, mentalno ili spiritualno. Emocionalno nasilje tiče se ponašanja kojim se na svjestan način izazivaju neugodne emocije kod drugih ljudi, s ciljem povređivanja. Ono ne izaziva ništa manje neugodne posljedice od fizičkog – dapače, obično puno snažnije, dublje i dugotrajnije povređuje drugu osobu.
Mentalno nasilje tiče se različitih oblika kontrole uma, odnosno ograničene slobode mišljenja i komuniciranja. Ono je tipično za totalitarne režime, velike korporacije, religijske sekte ili bilo koje druge društvene sustave koji su utemeljeni na strogim pravilima mišljenja i ponašanja, odnosno dobrovoljnom ili prisilnom odustajanju od slobodne volje i otvorene komunikacije. Također ga redovito pronalazimo u obiteljima koje nisu utemeljene na principu bezuvjetne ljubavi, gdje roditelji određuju nepotrebno kruta pravila mišljenja i ponašanja kojih se djeca bez pogovora moraju pridržavati. Članovi takvih grupacija koji se usude misliti drugačije obično su suptilnim metodama mentalne manipulacije gurnuti nazad u dozvoljene okvire, odnosno prognani ili proganjani od strane sustava čiji su dio kako ga svojom različitošću ne bi „ugrozili”. Spiritualno se nasilje pak tiče okultnih manipulacija, odnosno takozvanih „crnomagijskih” utjecaja pri čemu se koristi energetski aspekt ljudskog postojanja kako bi se preko njega utjecalo na unutarnja stanja neke osobe, odnosno njegovo ponašanje. U spiritualno nasilje također spada svaki oblik religijske isključivosti ili fanatizma jer takvo djelovanje može strahovito oštetiti drugu osobu ili čitavu grupu.
Ukoliko bi jedini način kompenzacije za počinjena djela bila „bumerang karma”, odnosno direktan povrat učinjenog, tada bi nasilje proizvodilo nasilje. Na primjer, karma osobe koja je bila fizički nasilnik jest da ispravi učinjeno suprotnom pozitivno aktivnošću, a ne da i sama bude fizički zlostavljana. Nije cilj karmičkog povrata nasilje nad nekadašnjim nasilnikom, već ispravljanje učinjenog – dakle promjena svijesti i ponašanja, odnosno kompenzacija vlastitih djela pozitivnom, konstruktivnom aktivnošću. Onaj tko je nekada mlatio druge sada neka im pomaže ili liječi. Tako će na najbolji način ispraviti učinjeno i osloboditi sebe karmičkog „duga” – nema potrebe za dugotrajnim samomučenjem putem osjećaja krivnje, odnosno upornim proživljavanjem jednog te istog karmičkog obrasca u kojem je navedena osoba, naizgled ni kriva ni dužna, žrtva fizičkog zlostavljanja. Ponekad je (ali samo ponekad) neophodno da osoba i sama iskusi određenu količinu nasilja nad sobom, ali s ciljem da joj više nikada ne padne na pamet da nasiljem rješava svoje probleme. Stoga cilj neugodnog iskustva nikako nije stvaranje začaranog kruga nasilja u kojem tiranin jednog dana postaje žrtvom, a žrtva opet tiraninom i tako u nedogled. Cilj je izaći iz karmičkog obrasca jednom za svagda, na temeljit i potpun način. A kad je o vanjskoj karmi riječ, takav se cilj postiže suprotnom pozitivnom aktivnošću.
No, vanjska karma neminovno ima svoje uzroke u unutarnjoj. Zato se osoba opterećena vanjskom karmom mora posvetiti i onom dubljem, mogli bismo reći i puno bitnijem aspektu procesa karmičkog čišćenja – transformaciji psiho-spiritualnih obrazaca koji leže iza negativnih djela. Ljudsko je ponašanje, naime, motivirano njegovim unutarnjim stanjima. Ljudska Duša nije sama po sebi destruktivna ili „zla”. Čovjeka izvorno karakterizira dobrota, svijest i ljubav, ali nasilnik je iz određenog razloga izgubio svijest i kontakt s takvim aspektima svoga bića. Nasilnikom se postaje, nitko nije rođeni nasilnik ili zlikovac. Takve osobe negdje su naučile ponašati se destruktivno – stoga je važno otkriti gdje i kada. Tada treba raditi na promjeni unutarnjih modela mišljenja i osjećanja kako bismo ih transformirali u prirodne i samim time konstruktivne. Traumatsko iskustvo, zajedno sa svojim posljedicama, jedinstveni je uzrok svih ljudskih problema, odnosno karmičkih ograničenja. Zato treba raditi na otkrivanju traume koja je proizvela destruktivno djelovanje te očistiti njene psihološke i spiritualne posljedice. Sve dok to ne učinimo, sjeme negativnog karmičkog obrasca ne može biti iskorijenjeno. To znači da se bez očišćenog unutarnjeg aspekta karme negativna duševna stanja, praćena nepoželjnim životnim okolnostima, vraćaju – obično u periodu od šest mjeseci do dvije godine.
Iako se uzroci karmičkih ograničenja nalaze u prošlim životima osobe, a izvor u duhovnoj neosviještenosti, karma se manifestira kroz konkretne utjecaje i iskustva stečena u sadašnjem životu. Stoga će procesi karmičkog čišćenja teći od transformacije trenutnih ograničavajućih utjecaja prema izvornima, od čišćenja sadašnjeg života prema prošlima. Iako je moguće raditi i na suprotan način – čišćenjem prošlosti pa tek onda sadašnjosti, prvi je model daleko prirodniji i lakše ga je primijeniti u individualnom radu s početnicima. Dok termini kao što su „karma i reinkarnacija” ili „prošli životi” osobama koje na tretman dolaze s ciljem rješavanja nekog tekućeg problema mogu djelovati previše apstraktno, odnosno ne značiti im gotovo ništa, tome nasuprot loš odnos s partnerom ili nekim drugim članom obitelji za njih će biti vrlo očigledan, konkretan i prihvatljiv uzrok njihovih problema. I ovdje je sigurno riječ o karmi jer ukoliko otac ili majka nisu bili u stanju voljeti osobu bezuvjetno, uzrok takvome modelu sasvim se sigurno nalazi u prošlim životima osobe, kada ona nije bila u stanju bezuvjetno voljeti svoje bližnje. Sada se karma vraća kao bumerang, no iako ima svoj uzrok u prošlosti, lekcija koju osoba mora naučiti tiče se vrlo konkretne sadašnjosti. Stoga se i problem rješava primarno na nivou sadašnjosti, raščišćavanjem odnosa s roditeljima. Za većinu ljudi ovakav je rad sasvim dovoljan, no postoje i spiritualno orijentirane osobe koje nisu ili ne mogu biti zadovoljne sve dok se ne suoče i s izvornim karmičkim utjecajem te ga kroz terapijsku intervenciju pročiste.
Iz ovoga je vidljivo da karmi treba pristupiti aktivno i transformirati je u cijelosti, na svim nivoima. „Nema vremena za karmu“, naslov je popularne new-age knjige koja nastoji čitatelja osvijestiti i potaći na aktivan pristup rješavanju životnih problema, a autor naglašava suvišnost karmičkih procesa u ljudskim životima. Karma svakako ima svoju svrhu jer u sebi sadrži lekciju koju čovjek treba naučiti, ali jednom kad je naučimo treba ići dalje – da, nema više vremena za karmu. Nije čovjek rođen samo da bi otplaćivao dugove, jednako kao što niti svrha njegovog rada nije samo plaćanje računa za struju, vodu i ostalo. Svrha postojanja je samoostvarenje, uživanje u ispunjavajućem životu. Prošlost treba ostaviti iza sebe, samo što je tako nešto nemoguće postići negiranjem prošlosti i guranjem glave u pijesak. S prošlošću se treba suočiti, pročistiti je i zatim ići dalje, prema još dubljem ispunjenju. Osobe koje ne žele ovakvo suočavanje same sebe drže zarobljenima karmičkim ograničenjima jer nema užitka za lijene i neodgovorne. Usprkos svim ograničenjima i problemima, Bog je ipak čovjeku dao mogućnost da uzme svoju sudbinu u vlastite ruke. Samo će lud ili glup čovjek propustiti takvu priliku.
TEMELJNA STRUKTURA KARMIČKOG OBRASCA
Karmički obrasce tvore psihoenergetske informacije pohranjene u našoj svijesti, podsvijesti ili nadsvijesti. Ne upotrebljavaju istočnjaci uzalud izraz samskara, što bi značilo „ograničavajuća impresija ili utisak”. Stoga je karmički obrazac svaki duševni sadržaj koji na bilo koji način opterećuje osobu nepoželjnim tjelesnim stanjima, emocijama, mislima ili apstrakcijama koje jednom riječju nazivamo duhovnim sadržajima. Karmički obrazac ponaša se kao magnet koji privlači sebi slične programe, a također zrači vlastitu energiju i snažno utječe na to kako nas drugi ljudi doživljavaju. To znači da takav obrazac utječe na našu unutarnju realnost, ali i na vanjsku realnost. Pravilo glasi – čovjek sam stvara vlastitu realnost, svjesno ili nesvjesno. Zbivanja u vanjskom svijetu posljedica su zbivanja u nama, ona su ogledalo naše unutrašnjosti. Ponekad na vanjsku realnost utječu individualni karmički obrasci, a ponekad kolektivni pa smo ih stoga skloni doživljavati kao „objektivne”, no svo je zbivanje u našim životima vanjska objektivizacija naše unutrašnjosti.
Karmički obrasci nalik su pokvarenoj ploči koja se stalno i uporno ponavlja. Umjesto da osoba ostvaruje životne ciljeva, ukoliko je opterećena nerazriješenim karmičkim obrascima, ona se vrti u krug i, što je najapsurdnije od svega, gubi veliku količinu energije na održavanje takvog modela živim. Mnogi ljudi postaju zarobljenici ograničavajućih karmičkih obrazaca, ali je zanimljivo da nema vanjskog tamničara, već je izvor takvog ograničenja čovjek sam. On se identificira s vlastitim ograničenjem i premda se kontinuirano žali, sam je taj koji sebi stavlja okove. S druge strane, mnoge osobe svjesne su situacije u kojoj se nalaze i željele bi iz nje izaći, ali ne mogu, odnosno ne znaju kako. Moguće je biti snažno motiviran za rješavanje vlastitog problema, a ne imati tehnička sredstva i time ostati unutar granica problema. Iz tog je razloga neophodno posjedovati određenu količinu znanja koje omogućuje ispravnu detekciju uzroka problema te njegovo efikasno rastvaranje. Ukoliko ga posjedujemo, rastvaranje karmičkog obrasca postaje tehničko pitanje i samo je na nama da odaberemo da li ćemo to učiniti prije ili kasnije.
Temeljna struktura jednog karmičkog obrasca jest slijedeća:
– simptomi,
– uzroci i
– izvor.
Simptomi su ono prema čemu prepoznajemo postojanje problema – riječ je o nepoželjnim tjelesnim stanjima, emocijama, ograničavajućim vjerovanjima, identitetima ili neodgovarajućem sustavu vrijednosti. Osoba koja želi riješiti svoj problem rijetko je kada svjesna njegovog uzroka, a kamoli izvora – ona je svjesna jednog ili više simptoma i želi ih se riješiti. No, simptom nije nastao slučajno i zato se niti jedan problem ne može riješiti čišćenjem simptoma. Ukoliko ga želimo rastvoriti trajno, morat ćemo se pozabaviti uzrocima i izvorom, odnosno njegovim smislom. Jedinstveni uzrok karmičkog obrasca je traumatsko iskustvo, zajedno s psihološkim i duhovnim posljedicama, a izvor nenaučena lekcija, odnosno neodgovarajući stupanj svijesti. Stoga proces rastvaranja karmičkog obrasca ide od njegovih simptoma prema uzroku, a zatim i sve do njegovog izvora. Tek tada možemo očekivati da će jedan takav obrazac biti rastvoren trajno.
UTJECAJ PROŠLIH ŽIVOTA
Kada laici ili duhovni početnici govore o karmi, najčešće misle na utjecaj prošlih života. Karma je, međutim, puno širi pojam – ona se tiče svakog ograničavajućeg životnog obrasca, bez obzira na trenutak njegovog nastanka. No, činjenica jest da se nepromjenjivi aspekt karme češće vezuje uz utjecaj takozvanih „trans-temporalnih trauma” ili djela i iskustava počinjenih i doživljenih u prošlim inkarnacijama. Međutim, mnogi ljudi „ne vjeruju” u prošle živote ili njihov utjecaj smatraju nebitnim. Oni smatraju da je bitno ono što se događa u sadašnjosti i da se ne treba pretjerano baviti prošlošću kako se za nju ne bismo previše vezali i time stvorili tendenciju življenja u prošlosti, odnosno izbjegavanja odgovornosti koje imamo u konkretnoj sadašnjosti prebacivanjem pozornosti na prošlost. Drugi pak smatraju da je sama ideja reinkarnacije sumnjiva jer „tko je taj ili što je to što se inkarnira”? Stoga je i među osobama duhovne orijentacije veoma je raširen stav da reinkarnacija ne postoji. Doktor Steven Greer, poznati „ufolog” i pokretač programa „Disclosure“, u svojoj knjizi „Hidden Truth, Forbidden Knowledge“[1] ponosno svijetu objavljuje „neugodnu istinu” koja glasi – prošli životi ne postoje, nema reinkarnacije. Zbog univerzalnog jedinstva i međusobne suptilne povezanosti svih životnih oblika čovjek u stvari doživljava živote drugih ljudi koji su živjeli u prošlosti.
U početnim fazama vlastitog razvoja i ja sam prošle živote smatrao gotovo nebitnima. Iako nikada nisam dovodio u pitanje ideju o reinkarnaciji, baviti se utjecajem prošlih života činilo mi se apsurdnim – prema budističkoj doktrini Duša se inkarnira barem osamdeset puta prije negoli napusti ovu dimenziju postojanja. Pored svih problema koje imamo u sadašnjem životu, tko bi se bavio još i desecima ili čak stotinama prošlih? I baš kad sam zaključio da su prošli životi totalno nebitni, doživio sam prvi jači udar takozvane trans-temporalne traume i završio čisteći (između ostalog) utjecaje svojih prošlih života tijekom dugih deset godina. Kao osoba posvećena kontinuiranom osobnom razvoju imao sam privilegiju rastvoriti većinu ograničavajućih impresija iz vlastitih prošlih života i uspješno transformirati promjenjivi aspekt vlastite karme. A s obzirom da sam jednostavno bio gurnut u takav proces koji je postao sastavnim dijelom mojeg osobnog razvoja, nisam više mogao nijekati utjecaj prošlih života – iskustvo me naučilo da ih prihvatim, a zatim i da razvijem efikasnu metodu rastvaranja njihovog utjecaja.
No, pitanje ostaje – „što ili tko se inkarnira”? Dr Greer smatra da osoba koja misli da doživljava svoj prošli život, u stvari doživljava tuđa životna iskustva čiji je zapis ostao pohranjen u kolektivnoj (pod)svijesti ljudskog roda. Ovo na određen način svakako jest istina jer radeći na svojem prošlom životu mi doživljavamo sebe kao sasvim drugu osobu, nerijetko drugog spola, koja živi u nekim sasvim drugačijim životnim okolnostima i prolazi različita iskustva od naših. No, premda je Dr Greer suvremeni heroj (koji je u borbi za istinu o prisutnosti vanzemaljskih civilizacija na Zemlji prošao strahovita iskušenja i jedva preživio, za razliku od nekolicine njegovih bliskih suradnika koji nisu) te istinski humanist, njegovo poznavanje doktrine o karmi i reinkarnaciji je površno. Možda zato što Dr Greer, iako liječnik po struci, nije i profesionalni duhovni terapeut pa može birati kakav će stav zauzeti prema ovom značajnom području ljudskog iskustva. Ja, na primjer, nisam imao luksuz odbaciti doktrinu o reinkarnaciji jer se dobar dio mojeg posla tiče pomaganja drugima da nadvladaju ograničavajuće utjecaje prošlih života. Možda će netko reći da je vjerovanje u prošle živote bitno za moj marketing, odnosno ekonomski profit jer ja na neki način živim od takvog vjerovanja. No, nije tako – prošli životi jesu realnost i doktrina o karmi i reinkarnaciji predstavlja jedan od najbitnijih doprinosa istočnjačkih kultura i religija globalnoj riznici znanja.
Naime, svrha reinkarnacije je u mogućnosti razvoja. S obzirom na brojne mogućnosti koje život na planeti Zemlji nudi, ograničiti Dušu na samo jednu šansu bilo bi u najmanju ruku vrlo škrto, ako ne i jako glupo. No, Bog je ponajmanje glup, a daleko više precizan i darežljiv. Također, kada bi i postojala samo jedna šansa, tada bi bilo pravedno da svi imamo istu startnu poziciju. Međutim, nemamo je. Većina ljudi koja je rođena zdrava te u okvirima takozvane zapadne civilizacije ima veliku šansu. Međutim, dijete u Iraku koje je već s par mjeseci ostalo bez noge, ili nogu, ili i ruke i noge, ili i ruku i nogu, bez roditelja ili bilo koga od bliskih osoba, nema istu startnu poziciju. S druge strane, takvo dijete ne možemo smatrati odgovornim za svoje stanje – ono to i nije, odgovorni su Bush, Cheney i ostali zločinci koji provode genocid nad Iračanima. Nadalje, sve dok ima zdravu pamet, i takvo, osakaćeno dijete još uvijek ima kakvu-takvu šansu, ali bebe psihofizički deformirane kemijskim oružjem kojima zlikovci zasipaju Iračane nema baš nikakvu šansu. No, niti to nije posve točno. Mogli bismo reći da takvo dijete nema nikakvu šansu – u tom životu. Stoga postoji i druga šansa, a i treća i četvrta.
Nadalje, prilog nijekanju doktrine o reinkarnaciji daju i osobe koje tvrde da iračko dijete ne može biti krivo za situaciju u kojoj se našlo. Naravno da nije – zna se točno tko je kriv i tko bi pred međunarodnim sudom za ratne zločine trebao odgovarati za ovakve masakre. I odgovarat će – kad tad, prije ili kasnije – zakon karme je jasan i nitko mu ne može umaći. No, da je duša djeteta rođenog u Iraku (ili ratnoj Hrvatskoj, Bosni ili Ruandi) na određen način odabrala i takvu mogućnost, to je također činjenica. Nitko ne doživljava iskustva koja sam ne odabire. Teška iskustva ovakve djece ne moraju biti posljedica krivnje, odnosno karmičke otplate, ali svakako spadaju u domenu odabira. To istovremeno nikako ne znači da su Bush i Cheney nevini i da ne treba ništa činiti jer je sve ionako „zapisano”. Ništa nije zapisano do kraja – postoji proces koji se može razviti u više smjerova, a čovjek je dužan zaustaviti destruktivan razvoj. Karma se, ne zaboravimo, stvara i propustom. Stoga je Duša odabrala i ovakvo, nekima nezamislivo teško iskustvo, premda to ne znači da je rat u Iraku ili bilo gdje drugdje opravdan. Nema opravdanog ratovanja, odnosno opravdane agresije na drugu državu.
Kad je o karmi i dharmi riječ, tada pojmovi kao što su odgovornost, odabir, pravo, uzrok i posljedica imaju višestruka značenja i istovremeno se isprepliću. Na primjer, čuvena je izjava Neil-a Donald-a Walsch-a[2] da je i Hitler nakon smrti završio u raju. Walsch je ovom izjavom šokirao New Age zajednicu koja nikako nije mogla razumjeti što Walsch točno misli. Evo što – Hitler, kao i svaka druga Duša, nakon smrti fizičkog tijela može slobodno odabrati sferu ili realnost u koju će otići. Duša ima takvo pravo. Stoga je i Hitler imao mogućnost otići u raj. No, on vjerojatno nije bio u stanju odabrati takvu sferu i otišao je, praćen četom demonskih bića, u pakao. I to vjerojatno ne u pakao patnje i otplate vlastite karme, već u puno dublji pakao mržnje i destrukcije, u pakao služenja Sotoni. Ali mogao je i u raj – šansa i za takav odabir postoji. Hitler je vjerojatno odabrao ono što mu je prema vlastitim afinitetima bliže – neku od razina nižeg astrala. Naime, iako i Hitler ima pravo na raj, on ne može napredovati ako ne iskusi posljedice svojih djela na vlastitoj koži. Stoga, iako je nakon smrti mogao otići ni manje ni više nego direktno u raj, ukoliko se poželi i dalje razvijati – ovaj put u konstruktivnom smjeru – i Hitler će, kao i Bush i Cheney i sve ostale Duše koje trenutno služe vladaru pakla, kad tad morati preuzeti odgovornost za posljedice svojih djela. Tada će raj morati biti zamijenjen paklom, upravo onakvim kakvog je Hitler stvarao drugima. Duša može dugo vremena putovati destruktivnim smjerom i izvlačiti se uz svesrdnu pomoć bića s nižeg astrala, ali u trenutku kad se odluči promijeniti i razvijati u konstruktivnom smjeru, prvo će se morati suočiti s posljedicama svojih djela. Tek nakon toga postoji mogućnost za nova iskustva.
Karmičko izravnavanje događa se u astralnim sferama, ali i ovdje na Zemlji. Duše koje stradavaju kao što su ratom uništena djeca ponekad su u bivšim inkarnacijama počinila slična djela. Znamo da je novija povijest ljudskog roda povijest ratovanja. Tako su, na primjer, romantični „vitezovi križari”, borci za oslobađanje „svete zemlje” bili također i strahovito krvoločni. Do Jeruzalema su znali putovati i po dvije godine, uglavnom izrazito pustim i siromašnim predjelima. Bili su toliko gladni da bi pri dolasku do nekog sela obično opljačkali stanovnike, a nerijetko se hranili njihovom djecom koju bi okrenuli na ražnju. Karma osobe koja „jede malu djecu” ne može biti naročito blistava i kad tad će je morati otplatiti tako što će identično iskustvo iživjeti na vlastitoj koži. Svakako da postoji i mogućnost da se takozvana „bumerang karma” izbjegne suprotnom pozitivnom aktivnošću, samo bi za takav razvoj situacije osoba trebala biti svjesna svoje karme. No, stupanj svijesti suvremenog čovjeka još ne uključuje ovakve ideje, odnosno informacije. Također, najteža iskustva poput ovih kakva doživljavaju iračka djeca, vrlo često odabiru takozvane „napredne Duše” koje se na određen način žrtvuju kako bi čovječanstvo progledalo. One svojim životima ukazuju na velik problem s kojim se čovjek još uvijek nije do kraja suočio, a to je problem zla. Stoga, kad je o mogućnostima koje pruža ljudsko iskustvo riječ, stvari uopće nisu crno-bijele, već ima i jako puno raznobojnih područja te neočekivanih zbivanja.
Bilo da je stradavanje iračkog djeteta njegova konkretna negativna karma ili slobodan odabir, ne znači da rat ima svoje opravdanje i da mu se ne treba suprotstavljati. Ista je stvar sa svim drugim oblicima negativne karme – iako možda postoji velik broj faktora koji su doveli do toga da jedan invalid postane invalidom, svakom invalidu treba biti pružena maksimalna pomoć. Društvo se mora brinuti za ugrožene osobe, čak i ako takva ugroženost spada u njihovu karmu. I bolest je često karmičkog porijekla, no to ne znači da bolesne ne treba liječiti. I tko je uopće osoba bez karme, da bi mogla suditi drugima? Sva društvena nepravda i nesklad moraju biti ispravljeni. U stvari, karma neke osobe, obitelji ili zajednice koja proživljava neko teško iskustvo jest da ga nadvlada, a ne opravdava „karmičkim razlozima”. Mnogi su ljudi, vrlo često i oni duhovne orijentacije, skloni omalovažavati ili okrenuti glavu od onih koji pate. No, kad se i sami nađu „dolje”, kuknjavi nikad kraja. Stoga su problemi tu da budu rješavani konstruktivnim sredstvima. Dijagnostika je samo prvo od sredstava pa zato dijagnosticiranje nečijeg problema kao karmičkog ne može biti i kraj bavljenja takvim problemom. Nakon dijagnostike mora uslijediti čišćenje i osobna transformacija utemeljena na voljnosti da preuzmemo odgovornost za vlastiti problem te da od njega učimo, a zatim unesemo u vlastiti životni stil i novi aspekt discipline kojim ćemo kreirati novu realnost. Reinkarnacija je jedno od sredstava takve promjene – šansa koju Duša ima kako bi stekla iskustvo koje je neophodno za njen razvoj.
Naime, čovjek se do sada pokazao kao izuzetno kruto i tromo biće pa smrt i reinkarnacija služe njegovoj transformaciji iz jednog obličja u drugo, iz jednog tipa iskustva u neko sasvim drugo. Duša je prepuna potencijala – ona je bespolna, bezimena i izvorno prazna, s beskrajnim kreativnim mogućnostima. Takve potencijale nije moguće realizirati u okviru jedne inkarnacije pa stoga besmrtna Duša ili Jastvo dobiva čitav niz mogućnosti za kreativnu realizaciju kroz najrazličitija područja ljudskog iskustva i aktivnosti. Upravo je zato smrt je prava sreća za mnoga ljude, a pogotovo za njihove bližnje. Smrt je i sreća za narode kojima su na čelu autoritativni vladari. Kad je o obiteljima riječ, smrt jednog krutog „starog jarca” ili „vještice” koja maltretira sve oko sebe i ne želi se promijeniti, pravo je oslobođenje za njihove bližnje. Smrt nas ponekad izvlači iz ograničavajućih okolnosti naših života i nudi mogućnost promjene, odnosno realizacije i onih potencijala koji su u dotadašnjim okolnostima možda bili neostvarivi – bilo nama, bilo našim bližnjima zbog naše gluposti.
No, da riješimo konačno i pitanje – tko ili što se reinkarnira? Odgovor bi glasio – individualna svijest. Nije, naime, samo fizičko biće ono koje posjeduje granice – takve granice posjeduje i Duša, odnosno individualna svijest. Takva će svijest nakon smrti fizičkog tijela boraviti u određenim sferama, ali opet kao individualno energetsko biće koje je, doduše, sposobno sebe doživjeti i kao dio univerzalne cjeline, odnosno sveopćeg Duha, ali ipak kao individua. Takva se individua jednom rađa i jednom stvarno umire jer je stvorena kao individualno „biće” s određenim karakteristikama koje ga odvajaju od drugih bića te svoju individualnost zadržava kroz sva svoja postojanja. Duša, dakle, postoji kao energetsko biće, onog oblika koji odabere, a može se utjeloviti i u fizičkoj realnosti, odnosno u fizičkom tijelu, kako bi kroz njega stekla određena iskustva i realizirala svoje kreativne potencijale. Činjenica jest da takvo biće ima realno postojanje i može se, gledano kroz vizuru ljudskog poimanja vremena i prostora, manifestirati u sukcesivnom nizu fizičkih inkarnacija. Takve se inkarnacije međusobno mogu jako razlikovati, ali zanimljivo je da Duša kroz svaku od njih zadržava svoju individualnost i specifičnost. Ponekad je takva individualnost vidljiva i kroz tjelesne sličnosti između konkretnih fizičkih osoba kroz koje se istovjetna Duša manifestira. Ovo, naravno, za sada ne mogu znanstveno dokazati, ali kako „nemam vremena za karmu”, tako nemam niti vremena za „znanstvenu verifikaciju” nečega što duboko u sebi ionako znam da je istina.
U konačnici, čak i da je doktrina o reinkarnaciji iluzija, činjenica jest da ljudi prilikom terapijskih intervencija često doživljavaju iskustva koja smještaju u prošlost, u neko drugo vrijeme i prostor te povezuju s nekim drugim osobnostima koje su, na neki „čudan način” povezane s njihovom. Intervencije koje izvršimo nad takvima događajima proizvode značajne praktične rezultate. Evo i „priče iz života” – dobar je primjer moja dugogodišnja teška alergija na pelud. Od svoje osme do dvadeset osme godine života svako je proljeće – najljepše doba godine – za mene je predstavljalo tešku patnju. Dok su druga djeca igrala nogomet, trčala po šumi i livadama te uživala u mirisima procvalog cvijeća, navedene su ljepote za mene predstavljale izvor neprekidnog kihanja, curenja nosa i svrbeži u očima, praćene osjećajem sveopćeg jada i nezadovoljstva. Pokušavao sam se alergije riješiti na razne načine – od „desenzibilizacije” injekcijama ili uzimanja antihistaminika kao sredstava koje nudi službena medicina – pa sve do raznih alternativnih metoda. Ništa nije pomagalo. No, u trenutku kad sam prvi puta napravio intervenciju nad jednim od svojih prošlih života, alergija je trenutno nestala. Do prije pet minuta još sam kihao (intervenciju sam radio u proljeće, u razdoblju kada se alergija najjače manifestirala), a nakon intervencije je sve bilo gotovo. Jednom za svagda. Danas, u dobi od četrdeset i ponešto godina ja sam još uvijek „allergy-free”. I što da kažem, da prošli životi nemaju utjecaja? Izgubio sam dvadeset proljeća, u nekima od najljepših i najbitnijih godina vlastitog života, a riješio sam se izvora patnje za manje od pola sata, intervencijom nad životom osobe za koju sam bio apsolutno siguran da nije bila nitko drugi nego Ja, u nešto izmijenjenom izdanju te u nekom drugom vremenu i prostoru. Meni je ovo dovoljno za „vjerovanje” u prošle živote i njihov utjecaj, s kojim sam se otada pa nadalje često suočavao i uspješno ga nadvladavao.
RASTVARANJE IMPRESIJA IZ PROŠLIH ŽIVOTA
Sada kad smo utvrdili činjenice, možemo se u najkraćim crtama pozabaviti i karakterom rada na utjecaju prošlih života. Ono što utječe na naš sadašnji život nije sve što se u prošlom životu događalo, već specifična iskustva koja su ostala neraščišćena. Riječ je o traumama koje smo doživjeli i koje nismo uspjeli transformirati tada pa su sada ostale kao svojevrstan zapis u našem energetskom tijelu. Takvi zapisi ili „samskare” zrače svoju energiju te proizvode unutarnja stanja i vanjske okolnosti u skladu s programom koji nose. Utjecaj samskara je, stoga, širok i nije uvijek lako odrediti kako će se manifestirati. No, zajednički nazivnik svim ograničavajućim impresijama iz prošlih života jest da one nastoje re-kreirati iste ili slične okolnosti onima iz prošlosti. Samskare se ponavljaju kao pokvarena ploča, u nastojanju da privuku našu pozornost kako bismo se njima svjesno pozabavili i time ih nadvladali. No, sve dok to ne učinimo, karma koju proizvodi samskara neumoljivo će se ponavljati.
Sva negativna karma koju donosimo u sadašnji život, i vanjska i unutarnja, promjenjiva i nepromjenjiva, manifestira se kao ograničavajući utjecaj u našem životu koji se može konkretno manifestirati na najrazličitije načine. Međutim, i nepromjenjiva karma ima svoj uzrok traumatskom iskustvu koje smo doživjeli, odnosno neuspjeloj inicijaciji. Stoga je i najbitniji element samskare kao neugodne karmičke impresije upravo trauma. Iz tog razloga naš je cilj pronaći i rastvoriti neočišćena traumatska iskustva iz prošlog života. Za razliku od raznih metoda „regresije u prošle živote” koje se uglavnom tiču turističkog razgledavanja vlastite prošlosti s ciljem povezivanja konaca u cjelinu, odnosno stjecanja dubljeg uvida u uzroke koji su doveli do sadašnjih životnih okolnosti, moj tip rada pored neizbježne regresije donosi i mogućnost direktnih intervencija nad prošlim životom kako bi se jedna samskara u potpunosti transformirala od ograničavajućeg i neugodnog utjecaja u poželjan, ugodan i konstruktivan.
Prvo i osnovno pitanje koje se postavlja prilikom ovakvog rada jest – kada prijeći na intervenciju nad prošlim životom? Za suočavanje s prošlim životima treba imati i određenu zrelost, odnosno spremnost. Stoga ovakvu intervenciju obično obavljamo kada prošli životi počnu spontano isplivavati na površinu tijekom određene terapijske intervencije koja je izvorno bila namijenjena svladavanju nekog trenutnog ili kroničnog problema. Ponekad je moguće baviti se prošlim životom i onda kada nismo u stanju pronaći uzrok vlastitom problemu unutar okvira tekuće inkarnacije pa tada primjenjujemo regresiju kao uvod u potragu za uzrokom. Kad se jednom pred nama počne odmotavati film prošlog života, tada treba znati što tražiti. Nije dovoljno samo steći kronološki pregled zbivanja, daleko su bitnije transformacije traumatskih iskustava te re-kreiranje prošlog života na novim temeljima, kako bi u našoj svijesti pohranili konstruktivnu impresiju, a ne ograničavajuću.
Napredni praktikanti tehnika transformacije karmičkih obrazaca mogu ponekad raditi i direktno na uzrocima određenog problema u prošlim životima. Tada treba izraziti intenciju za otkrivanjem ekvivalenta sadašnjem problemu u nekom od prošlih života. Zatim se krećemo u vremenu unazad, s namjerom da budemo odvedeni u vrijeme i prostor, odnosno zbivanje i iskustvo koje na direktan način utječe na naše sadašnje stanje. Kad ovako radimo, informacije dolaze malo po malo, u komadićima, kao da slažemo slagaljku i ne očekujemo da ćemo odmah steći uvid u cijelu sliku. Kada otkrijemo traumatično zbivanje, identificiramo se sa sobom u tom zbivanju – obično najbolnijem trenutku – i tada rastvaramo tjelesna stanja, emocije, misli, zaključke i odluke, a zatim vraćamo izgubljeni identitet.
Zatim možemo prijeći na pregled ostalih zbivanja u tom životu, ako to već nismo učinili na samom početku. Naime, prilikom rada na prošlim životima obično je prva situacija s kojom se suočavamo ono najbolnije iskustvo koje smo doživjeli i koje nas najviše opterećuje. No, postoji i nekoliko ključnih točaka, odnosno vremenskih trenutaka unutar pojedine inkarnacije koje je dobro istražiti. To su djetinjstvo, smrt i takozvani ključan trenutak od kojeg je sve u tom životu krenulo nizbrdo. Obično se prvo bavimo djetinjstvom i otkrivamo da li je postojala bilo kakva trauma koja je odredila i utjecala na kasniji životni tijek. Ako jest, a obično jest, tada rastvaramo takve traume. Zatim pogledamo kakva je bila naša smrt u tom životu i ukoliko je bila traumatična, rastvaramo i ovu traumu. Ukoliko je smrt bila izuzetno traumatična (mučenje, ubojstvo, samoubojstvo), tada možemo pogledati što se s nama zbivalo nakon smrti, u koju smo sferu otišli i kako smo se osjećali. Postoje, naime, i traume stečene u posmrtnim stanjima pa je nužno i njih čistiti.
Zatim otkrivamo ključni trenutak, onaj koji nas je odredio da krenemo putem koji je u konačnici i proizveo neugodna iskustva koja čine temelj samskari ili ograničavajućoj impresiji. Taj je trenutak obično neka trauma koja se dogodila u mladosti ili djetinjstvu, možda jedna od onih na kojoj smo već radili. Tada, ako već prije nismo, rastvaramo takvu traumu. Zatim radimo vjerojatno najbitniju stvar u čitavoj intervenciji – re-kreiramo život na nov način. Prvo sagledavamo kako je naš tadašnji život mogao izgledati da smo bili u stanju konstruktivno reagirati u takvom ključnom trenutku i odmah prelazimo na kreiranje ostatka života kao da je bio utemeljen na konstruktivnoj odluci donešenoj u ključnom trenutku, a ne destruktivnoj. Na primjer, ukoliko je trauma na kojoj je utemeljen ključni trenutak bila povezana s nekim oblikom zlostavljanja, a mi smo odlučili da ćemo od tada pa nadalje i sami zlostavljati druge, sada promatramo alternativne mogućnosti djelovanja, odnosno pronalazimo koja je konstruktivna odluka mogla zamijeniti destruktivnu. Možda smo mogli odlučiti da ćemo oprostiti zlostavljaču i posvetiti se kreiranju vlastitog života na najbolji mogući način. Da smo ovako reagirali, kako bi naš život izgledao na vrhuncu ostvarenja? Kakva bismo osoba bili i koji oblik ispunjenja bismo postigli?
Zatim vizualiziramo sebe kao takvu osobu ispred nas i tada je integriramo. Pozovemo je da se stopi s našim fizičkim obličjem i kad se to dogodi, prvo sebi dozvolimo da je osjetimo u potpunosti. Tada omogućimo ovom dijelu svoga bića da gleda kroz naše oči, sluša kroz uši, osjeća kroz našu kožu, djeluje kroz naš govor, ponašanje i kretanje. Zatim ga potaknemo da se izrazi kroz nas, čineći što ga je volja, spontano, slobodno i bez ikakve cenzure te promatramo što je to što čini i što sada za nas postaje moguće. Zatim radimo na uzemljenju novog identiteta i uočavamo koja je prva promjena koju moramo napraviti u svom životnom stilu da bi novi identitet pronašao prostor za vlastitu realizaciju. U ovome trenutku možemo osvijestiti i lekciju koju nismo bili u stanju svladati u prošlom životu, odnosno inicijaciju kroz koju nismo prošli te je obavljamo sada. Na kraju radimo na kreiranju nove realnosti, suprotne problemu od kojeg smo izvorno krenuli. To možemo činiti koristeći najrazličitija sredstva, no ona temeljna su alfe, pozitivne kreacije uobličene u verbalno izražene intencije.
*****************************
Radeći ovako, mi ograničavajuću impresiju iz prošle inkarnacije pretvaramo u prednost, odnosno izvor značajne duhovne lekcije te krupnih psiholoških dobitaka. Umjesto da takva impresija i dalje privlači iskustva sadržana u njenom programu, ona se od neugodne i opterećujuće pretvara u novi unutarnji potencijal, do sada nepoznate kvalitete. Ovakvo postignuće jest stvaran cilj karmičkog procesa, a današnja tehnologija omogućuje motiviranoj osobi njegovo ostvarenje u relativno kratko vrijeme. Rad koji prethodi ovome cilju često uopće nije lak, niti jednostavan, ali jednom kada ga okončamo donosi izvanredne dobitke. Što će svaki pojedinac učiniti s takvim dobicima njegova je osobna stvar, no da sada ima na raspolaganju svojevrsno bogatstvo s kojime slobodno barata, to je neosporiva činjenica. Također, izgleda da Bog ipak stvara čovjeka kao biće koje razvojem vlastite svijesti i kreativnih potencijala može postići takav stupanj osobne moći koji mu omogućuje utjecaj na temeljne elemente vlastitog postojanja – vrijeme, prostor, energiju i materiju. Bog, dakle, stvara čovjeka kao slobodno biće koje mudrom upotrebom fizikalnih i duhovnih sila koje su mu na raspolaganju kreira vlastito postojanje prema vlastitom nahođenju. Čišćenje karmičkih obrazaca jedan je od elementa koji značajno doprinose takvom stupnju slobode.
© Tomislav Budak, travanj 2008.
[1] Steven M. Greer, M.D. – “Hidden Truth, Forbidden Knowledge – it is time for you to know “, USA, 2006.
[2] Neil Donald Walsch – “Razgovori s Bogom“, knjiga prva, VBZ Zagreb.