Isus reče:
„Tko traži, neka ne prestane tražiti dok ne nađe.
Kada nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se.
I tada će vladati nad svime.“
Evanđelje po Tomi, Koptsko apokrifno
Svim osobama koje se bave ljudskim potencijalima i mogućnostima ostvarenja neminovno se nameće pitanje koji je konačni cilj našeg postojanja. Ja sam ga (ali i mnogi drugi) definirao kao kreativno ostvarenje. No, zašto uopće kreativno ostvarenje, zašto ne ne-kreativno ostvarenje? I zašto uopće išta, zašto ne ništa? Moj je stav da u ovome obliku postojanja kreativno ostvarenje donosi duboko unutarnje ispunjenje. Stoga bismo svrhu svih naših aktivnosti (ali i ne-aktivnosti) mogli definirati upravo kao ispunjenje. O kakvom je ispunjenju ovdje riječ? Dubokom. Što dubljem, to boljem. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, sve što u životu radimo, radimo upravo zbog osobnog ispunjenja. Ono je uvijek u pozadini svih naših nastojanja, bili mi toga svjesni ili ne. No, zanimljivo da je teško odgovoriti na pitanje što je to uopće ispunjenje? I kako to da je nešto toliko neodređeno kao „ispunjenje“ – pojam koji gotovo da spada u mističnu kategoriju – svrha ljudskog postojanja? Najdirektniji mogući odgovor glasio bi – eto, baš tako. I tu bi ovaj članak mogao završiti. Kao što ne možemo odgovoriti na pitanje što je ljubav ili, s druge strane, što su sile u prirodi (elektricitet, gravitacija, jaka i slaba nuklearna sila), ne možemo odgovoriti niti na ovo pitanje, ali se možemo barem pozabaviti onime što nastaje kao posljedica naše interakcije s takvim silama. Ista je stvar i s ispunjenjem pa kad sam se već prihvatio najšturijeg i najnepreciznijeg oblika komunikacije – verbalnog izražavanja – hajde da vidimo što bi se sve riječima moglo izraziti na temu ispunjenja, odnosno što bio ono moglo predstavljati i na koje je sve načine do njega moguće doći.
Ispunjenje je uglavnom najjednostavnija stvar na svijetu, ukoliko ga promatramo iskustveno. Ispunjena osoba osjeća se jednostavno – ispunjenom. Načini dolaska do ispunjenja mogu biti raznovrsni i mnogi od njih često su izuzetno kompleksni, međutim zanimljivo da je ispunjenje samo po sebi uvijek jednostavna stvar, kojim god sredstvom ga ostvarili. Dapače, najzanimljivije od svega je da što je stupanj ispunjenja veći, sredstvo njegovog ostvarenja manje je kompleksno, odnosno zahtijeva manji je trud. Ovo naročito vrijedi kad je riječ o duhovnom iskustvu – za njega je potrebno truda koliki je razmak između dva spojena prsta. Ipak, većina ljudi o ovakvom obliku ispunjenja i obilja ne zna ništa. Stoga bismo vrste ispunjenja mogli podijeliti u dvije temeljne skupine, ovisno o sredstvu koje ga omogućuje. Iako je ispunjenje uvijek unutarnje, moguće ga je ostvariti vanjskim ili unutarnjim sredstvima. Vanjska često zahtijevaju kompleksne postupke ili kreacije dok unutarnja ponekad ne zahtijevaju niti minimalan napor. Riječ je o svojevrsnom paradoksu, ali praksa je pokazala da je ovo činjenica – ispunjenje unutarnjim sredstvima je puno dublje od onog ostvarenog vanjskim, a ne zahtijeva kompleksne ili skupe pothvate da bi bilo ostvareno. No, o tome kasnije – krenimo prvo od temeljnih oblika ispunjenosti koji uglavnom spadaju u one koje ostvarujemo vanjskim sredstvima.
Na primjer, u temeljne oblike ispunjenja spada zadovoljenje naših tjelesnih potreba. Kad je o njima riječ, one obično pred nas ne postavljaju kompleksne zahtjeve – ukoliko jedemo hranu koja nam paše i koju volimo, spremljenu pažljivo, kvalitetno i, ako je moguće, s ljubavlju, određeni oblik ispunjenja svakako će uslijediti kao prirodna posljedica. Ovakvo ispunjenje za većinu ljudi predstavlja i jedno od vrhunskih, pogotovo kad je riječ o maloj djeci ili starijoj populaciji. Neke osobe starije generacije hranu doživljavaju kao centralni oblik ispunjenja – nakon završenog obroka već se razmišlja što će se za večeru ili sutrašnji ručak, ili što ćemo idući tjedan. Naravno, tako mora razmišljati i svako drugo biće koje svoj opstanak duguje hranjenju, ali za današnjeg čovjeka, pripadnika takozvane „zapadne civilizacije“ koji ipak živi okružen obiljem, hrana ne mora predstavljati centralnu točku njegove pozornosti – on se paralelno može posvetiti i drugim oblicima ispunjenja.
Kojim? Na primjer, onima koji proizlaze iz kvalitetnih međuljudskih odnosa. Skladan brak, prijateljski odnos ili obiteljska harmonija donose čovjeku duboke oblike ispunjenosti. Temelje ovakvog ispunjenja čini ljubav – najčešće izražena kroz bezuvjetnu međusobnu podršku i prihvaćanje te entuzijastički poticaj ostvarenju naših ciljeva. Unutarnji mir, sigurnost i emocionalna stabilnost koja proizlazi iz bezuvjetne ljubavi koju dobivamo kroz odnose s bliskim osobama ne može ničime biti zamijenjena i spada u temeljne ljudske potrebe. Emocionalna zrelost, koja je konačna posljedica kontinuirane ispunjenosti bezuvjetnom ljubavlju, kasnije postaje temeljem optimalnom duhovnom razvoju. Skladni obiteljski odnosi stoga postaju direktnom predispozicijom svim višim oblicima ostvarenosti – kreativne ili duhovne. Partnerski odnos, pored ljubavi i svega ostalog ništa manje važnog, može također omogućiti ispunjenost kroz specifičan oblik tjelesnog kontakta koji zovemo seksualnošću. Riječ je o ne-lošem obliku ispunjenja, pogotovo ukoliko je upotpunjeno bezuvjetnom ljubavlju i sviješću. Zanimljivo da nije teško objasniti zašto seksualnost donosi toliku ispunjenost, a istovremeno je riječ o vrlo jednostavnoj vrsti aktivnosti. Naravno da je kvalitetan seksualni život posljedica većeg broja različitih faktora, ali ipak, nije riječ ni o čemu kompleksnom – tjelesna ljubav prirodna je i jednostavna, a za većinu ljudi predstavlja izuzetno značajan oblik ispunjenja. Dapače, ukoliko ga nema, a osoba je u seksualno aktivnim godinama, nezadovoljstvo koje može uslijediti često postaje temeljem mnogih osobnih problema, a težnja prema zadovoljenju seksualne potrebe može se pretvoriti u opsesiju.
Nadalje, u vanjska sredstva spadaju i svi oblici kreativnog rada – bilo da ispunjenje ostvarujemo kao konzument tuđe kreacije ili kao stvaraoc. Uživanje u umjetničkom djelu mnogim ljudima donosi duboko ispunjenje. Čitanje dobre knjige, slušanje odgovarajuće glazbe ili gledanje filma ili kazališne predstave, odnosno promatranje i osjećanje likovnog umjetničkog djela, određenim ljudima spada u izuzetno važne oblike ispunjenja. Zadovoljstvo koje proizvodi percipirano umjetničko djelo, odnosno promjena u svijesti koju umjetnost ponekad ostvaruje, nezamjenjiva je i specifična vrsta ispunjenja. Za jednog umjetnika još veće ispunjenje predstavlja samo kreiranje djela, radost stvaranja ili proboja kroz kreativnu krizu. Tu je i ispunjenost koja nastaje kao posljedica zadovoljstva publike, odnosno uspješne komunikacije i prihvaćenosti umjetničkog djela od strane onih koji ga konzumiraju. Potrebno je, međutim, izuzetno puno rada da bi se do ovakvih oblika ispunjenosti došlo, ali je i ispunjenje koje slijedi ništa manje duboko. Kreativno samoostvarenje jest cilj čovjekovog postojanja, odnosno manifestacije Duše kroz ljudsko obličje, no različite su vrste kreativne djelatnosti i svaka od njih ne mora biti vezana uz umjetnost. Tako je kreativno se ostvariti moguće kroz odgoj djeteta, rad na poslovnom projektu ili kroz humanitarnu aktivnost. Kreativna ostvarenost se, naime, može postići kroz bilo koju vrstu ljudske djelatnosti unutar koje čovjek daje sebe u potpunosti, bez ostatka i kalkulacije. No, jednako kao i umjetničko djelo, svi drugi oblici kreativnog rada uglavnom zahtijevaju puno truda.
Liječenje i terapeutski rad pružaju također posebne i delikatne oblike ispunjenja. Iako mnogi ljudi doživljavaju terapeutski rad teškim ili ga, s duge strane, pretjerano idealiziraju (a poneki i omalovažavaju), ostvareno tjelesno, duševno ili duhovno zdravlje druge osobe za terapeuta može predstavljati duboko ispunjenje. Naime, pored klijentovog zadovoljstva terapijskom intervencijom, terapeut može pronaći ispunjenje i u samom radu s klijentom. Terapeut koji želi raditi cjelovito, koristeći svoju multidimenzionalnost, tijekom rada često stupa u kontakt s dubokim i neočekivanim dimenzijama svijesti – osobne ili nad-osobne. Duhovni terapeut je, jednako kao i umjetnik, u ulozi putnika u skrivene dimenzije ljudskog postojanja, a da bi bio uspješan često se i sam mora transformirati već tijekom samog procesa iscjeljivanja. Što će donijeti rad s pojedinim klijentom, terapeut ne može uvijek znati pa je stoga svaka njegova intervencija put u nepoznato, mogućnost otkrivanja neke nove dimenzije Duha, odnosno vlastitog ili klijentovog Jastva. A kontakt s „nepoznatim“ ili čak „nespoznatljivim“ predstavlja vrlo duboke oblike ispunjenja jer životna ispunjenost obično prestaje kad čovjek pomisli da sve zna i da nema više ništa što bi se moglo spoznati. Tada na scenu stupa cinizam ili bahatost, dosada i ispraznost, odnosno ograničena percepcija i strogo kalkulirano djelovanje. Iako je o životu i čovjekovom postojanju moguće izuzetno puno saznati, a treba spoznavati jer bez znanja nema uspješnog djelovanja, ipak je upravo nespoznatljivost života, činjenica da je život misterija koju nikada nećemo do kraja shvatiti i racionalizirati, ono što život čini zanimljivim. Istraživanje života u svim njegovim aspektima za neke ljude predstavlja važne oblike ispunjenja, a oni koji smatraju da su sve shvatili zapadaju u životnu krizu. Iz takve krize mogu izaći ako se otvore prema novome i prihvate činjenicu da razvoj nikada ne prestaje, odnosno da su svi ograničavajući faktori na koje nailaze iluzorni. Pa čak i starenje, odnosno smrt.
Ne mora, međutim, ispunjenje baš uvijek biti vezano uz vanjska sredstva. To je ono što većina ljudi ne zna. Ispunjenje vanjskim sredstvima uvijek je utemeljeno na principu dualnosti, odnosno uzroka i posljedice. Osnovna karakteristika dualnog svijeta jest postojanje cilja ili projekta na kojem se radi, a kad projekt bude završen i uspješno ostvaren slijedi ispunjenje. Na primjer, u kino dolazi novi film i kad zadovoljimo vlastitu znatiželju i pogledamo film, ako je dobar, uslijedit će ispunjenje. Naš omiljeni glazbenik izdao je novi album i kad ga kupimo i poslušamo, ukoliko odgovara našim očekivanjima ili nas čak ugodno iznenadi, glazba koju slušamo dovest će nas do ispunjenja. Ponekad je čovjek i sam kreator pa ga ispunjava dovršena kreacija – umjetnička, poslovna ili bilo koja druga. Ovdje akcija izaziva željenu reakciju. No, za takav oblik ispunjenja uvijek je potrebna određena aktivnost koja ima za cilj izazvati određenu posljedicu. Postojanje dviju ili više točki između kojih se kreće energija – točke A i B (ili još i C, D, itd.), odnosno postojanje želje i cilja, temelj je dualnog principa, a s obzirom da čovjek živi u dualnom svemiru, neminovno je pod utjecajem dualnog principa. Zadovoljenje njegovih potreba, kretanje od točke A prema točki B, a zatim nakon nekog vremena prema točki C, D i ostalima, temelj je životnome smislu većine ljudi. Jer ako ne ostvarimo svoje potrebe, osjećamo se neostvarenima, neuspješnima, manje vrijednima, gubitnicima ili žrtvama.
No, čovjek nije stanovnik samo dualnog svemira – on je, čak većim svojim dijelom, također stanovnik svijeta Jedinstva. Ovo je više nego očigledna činjenica, premda joj ljudi ne pridaju dovoljno pažnje. Želim reći da uopće nije potrebno baviti se meditacijom i duhovnom praksom da se dospije u svijet Jedinstva, odnosno iskusi ispunjenje koje takav svijet donosi. Svijet Jedinstva dio je naše svakodnevice i čini temelj kvalitetnom svjetovnom životu, odnosno svim ostalim oblicima ispunjenja baziranim na principu dualnosti. Evo i nekolicine primjera. Spavanje. Koliko vremena čovjek provodi spavajući? Neki od nas čak i više negoli u budnom stanju – znači skoro pola života. No, što se zbiva tijekom spavanja? Postoje tri temeljne faze spavanja – alfa, padanje u san, odnosno stanje između sna i budnosti, zatim teta faza, za vrijeme koje sanjamo i delta faza tijekom koje boravimo u stanju dubokog sna bez snova. Istočnjački mistici oduvijek su tvrdili da je prosvjetljenje jednako dubokom snu bez snova u kojem ne postoji nikakva aktivnost niti svjesnog, a niti podsvjesnog uma. Prema njima stvar je u tome da se takvo stanje postigne pri budnoj svijesti, dakle svjesno i (barem određenim dijelom) voljno. Prosvijetljeno stanje jednostavno je delta stanje ostvareno pri budnoj svijesti. Prosvjetljenje jest vrhunski oblik ispunjenja i njegove su pozitivne posljedice brojne. Da je tome tako, vidljivo je i kroz dobitke od dubokog sna bez sanjanja – suvremena znanost odavno je utvrdila da je upravo takav, „delta san“, najkvalitetniji, da iscjeljuje i okrepljuje te da se nakon takvog spavanja – „kao beba“, odnosno „kao zaklan“ (malo ružniji izraz, ali ništa manje precizan) – čovjek najbolje osjeća. Ako, dakle, prosvjetljenje definiramo kao stanje u kojem postoji minimalna aktivnost uma, odnosno kao stanje bez dualnih procesa, bez kretanja misli od točke A prema točki B, tada je delta stanje jednako prosvijetljenom stanju.
Pored prisutnosti u pasivnome stanju, tijekom spavanja, svijet Jedinstva prisutan je i u gotovo svakoj ljudskoj aktivnosti. Odakle dolazi inspiracija, odnosno kreativne ideje? Iz svijeta Jedinstva. Odakle dolazi ljubav potrebna za ispunjenje kroz harmonične međuljudske odnose? Iz svijeta Jedinstva. Odakle dolazi čovjekova energija? Također iz svijeta Jedinstva. Odakle uopće potreba za međuljudskim odnosima? Odakle potreba za seksualnim odnosima? Upravo iz duboke unutarnje težnje za povratkom u stanje Jednosti. Seksualnost je čin spoja dviju osoba, a njihovim sjedinjenjem (povratkom u stanje Jedinstva) dolazi do vrhunskog užitka, odnosno kreiranja novog života. Dijete, odnosno novo biće, nastaje spajanjem dviju esencija, one majke i one oca, u – jedno. Stoga bez kontakta sa svijetom Jedinstva život ne bi postojao. Također, sve čovjekove izvorne vrijednosti (ljubav, dobrota, mir..), kao i životni ideali, imaju temelj u svijetu Jedinstva. Čak i izrazito materijalistički porivi imaju svoj izvor u svijetu Jedinstva. Ljudi koji žele biti bogati vjerojatno nisu svjesni da je „bog-atstvo“ ili materijalno obilje jedan od sinonima za duhovno iskustvo. Bogatstvo na određen način sugerira povratak Bogu, čovjekovo obogotvorenje, odnosno jednakost s Bogom. Međutim, nema duhovnog iskustva, u ovom slučaju doživljenog kao iskustva Boga, bez iskustva Jednosti. Svako duhovno iskustvo, ukoliko je legitimno, nužno mora pratiti stanje Jednosti s objektom percepcije (meditacije). Stoga je i Bog-atstvo kao intencija, barem u svom izvornom pozitivnom obliku, izraz čovjekove težnje povratku u svijet Jedinstva. Ispunjenje koje donosi jednost s Bogom teško je moguće riječima izraziti. Većina ljudi nema nikakvu predstavu o takvoj vrsti ispunjenja pa ga traže u materijalnom bogatstvu i izražavaju materijalnim mjernim jedinicama. Zanimljivo kako su Amerikanci i za suptilna unutarnja iskustva odredili takvu vrijednost pa često znaju reći – „osjećam se kao milijun dolara!“ Ja nisam nikada imao milijun dolara, ali kad bih vlastita duhovna iskustva pokušao izraziti novčanim vrijednostima, onda bih rekao da ona nemaju cijenu.
Vrijednost ispunjenja i dobrobiti koju donosi duhovno iskustvo, odnosno svjesno doživljen svijet Jedinstva, poznavali su dobro duhovni ljudi i mistici svih škola. Posebno je zanimljiva priča o jednom prosvijetljenom praktikantu Zen budizma koji je s vlastitom obitelji živio pored rijeke. Sav višak materijalnih dobara on bi bacao u rijeku. Na pitanje jedne osobe zašto to radi i zar ne bi bilo dobro da čuva materijalna dobra za vlastitu djecu i njihovu budućnost, on je odgovorio – „ja svojoj djeci u naslijeđe ostavljam vrline, a ne mrtve stvari!“ Gdje je ovo od današnjih kriterija vrijednosti? Vrlo daleko, a opet i vrlo blizu, barem kad je riječ o relevantnosti ovakve izjave za konkretnu životnu praksu. Naime, gotovo da je pravilo da su djeca bogataša nesretna, razmažena, sklona porocima i kriminalu. Uza sve mogućnosti koje imaju, novac, veze i poznanstva te ostale pogodnosti položaja svojih roditelja, djeca bogatih prečesto degeneriraju, a to ukazuje na činjenicu da „vrlina“ ipak ima prednost nad novcem. Tako je i danas, a ne samo u romantičnim prošlim vremenima u kojima nije bilo mogućnosti zarade kakve imamo u današnje doba. No, u navedenoj činjenici leži i istinska i najveća sreća ljudskog postojanja – sve najbitnije, najvrednije i najviše ispunjavajuće stvari u čovjekovom životu su – besplatne! I teško im se može odrediti vrijednost. Štoviše, zanimljivo da ono što najviše ispunjava nije mjerljivo ili je nemoguće izraziti mjernim jedinicama. I obratno. Ovu je činjenicu odlično izrazio jedan Zen majstor koji je na pitanje učenika – „što je najvrednija stvar na svijetu?“, odgovorio – „glava mrtve mačke!“. „Zašto je baš glava mrtve mačke najvrednija stvar na svijetu?“, na to će učenik. „Zato što joj nitko ne može odrediti cijenu“, odgovara učitelj.
Svijet Jedinstva također na određen način proviruje i kroz mnoge destruktivne ljudske porive, kao temeljna pozitivna intencija maskirana destruktivnim sredstvima realizacije. Naime, kad je o čovjekovim idealima i izvornim vrijednostima riječ, koliko se god činilo da su ljudi racionalna bića, njihova je motivacija dobrim svojim dijelom iracionalna. Stoga bismo čak mogli reći da je čovjek primarno iracionalno biće, a ne racionalno, premda nizom regula, zakona, životnih formi i struktura stvara određenu vrstu reda u svom životu. No opet, red je privid. Svijetom vlada kaos, a izgleda da čovjek uživa u kaosu, ponekad puno više nego u redu. I to uglavnom u destruktivnim oblicima kaosa, na žalost. Evo primjera – iako riječ „religija“ dolazi od latinskog izraza „re-ligare“, što bi značilo „ponovno spojiti“ (u Jedno), pa stoga sve religije imaju temelj u iskustvu Jednosti, čovjek najčešće međusobno ratuje zbog religijskih razlika. Većina ratova vjerske su naravi. Iracionalno uvjerenje da je nečija „religija“ – sustav namijenjen ostvarenju ili održavanju kontakta s duhovnim svijetom, odnosno svijetom Jedinstva – bolja, istinskija, vrednija ili ugrožena tuđom, prečesto dovodi do katastrofalnih posljedica. Tome uvelike pridonose religijski vođe koji nesvjesno ili svjesno manipuliraju ljudima. Zanimljivo da je čak i papa Ivan Pavao II, prema mojem mišljenju jedna od kvalitetnijih figura modernog kršćanstva, jednom prilikom izjavio da su „sve religije dobre“, ali (eto ga i „ali“) je do „spasenja ipak moguće doći jedino putem koji nalaže katoličanstvo“. Ipak. A kada malo bolje pogledamo na kojim su idejama utemeljene neke od vodećih svjetskih religija, u svome kvalitetnom dijelu one se međusobno podudaraju. A u svome nekvalitetnom dijelu one su utemeljene na takvim nebulozama da je upravo nevjerojatno da suvremeni čovjek u njih može vjerovati. Takav se čovjek istovremeno smije naivnosti djece koja vjeruju u Djeda Mraza ili u rodu koja donosi djecu, ali sam vjeruje da je Marija začela po „duhu svetome“ ili da je „zmija nagovorila Evu da jede jabuku s drveta spoznaje dobra i zla, s kojeg su bogovi (prema Biblijskoj knjizi postanka ne Bog, nego – bogovi!?!) prethodno zabranili jesti Adamu i Evi, prvim ljudima koji su goli hodali Edenom“! Svakako. Ja bih prije povjerovao da Djed Mraz živi na Arktiku i pije Coca Colu. To sam barem vidio na televiziji. A kažu da televizija ne laže. Onda?
Nadalje, znamo da alkohol, droge ili cigarete uništavaju čovjekov organizam. Međutim, čovjek ipak uporno konzumira ovakva sredstva. I može mu se konstantno ukazivati na iracionalnost njegovih poriva, na životnu opasnost, apelirati na ugrožavanje „i tuđeg zdravlja“, svejedno će teško odustati od vlastitih poroka. No, zanimljivo da su u korijenu riječi koje predstavljaju temeljne sastojke cigareta ili alkoholna pića – „duhan“ ili „alkohol“, odnosno „špirit“ (eng. „spirit“) – upravo riječi koje istovremeno tvore korijen riječima kojima se izražava ili opisuje svijet Jedinstva, odnosno duhovni svijet. Duh-an. „Špirit“, na njemačkom „spirituosen“ kao skupni izraz za sva alkoholna pića, ili na engleskom „spirits“. Možda na ovo niste obraćali pozornost, ali veza je i više nego smislena. Naime, zašto ljudi puše? Zbog ugode, odnosno ispunjenja koje pušenje donosi. Ja bih otišao i korak dalje pa dodao da ljudi puše i zato što time izražavaju svoju potrebu za kontaktom, odnosno prožimanjem (sjedinjenjem), s duhovnim svijetom. Duh je sveprisutan, ima ga svakako i u zraku koji udišemo, a ponekad ga se može doživjeti kao magličastu prisutnost koja ispunjava, smiruje ili osvježava. Što radi cigareta? Slične stvari, samo uz neizmjerno veću cijenu. Ipak, duhan se ne bi zvao duhanom kad ne bi imao barem nekakvu vezu s duhom. Daleku, doduše, ali ipak nekakvu. Ista je stvar i s alkoholom. Kad konzumiranje alkoholnih pića ne bi imalo nikakve veze s nadahnutošću duhom, s opuštenošću ili otvorenošću koju duhovno iskustvo ponekad donosi, odnosno ekstazom koja potiče na ples i pjesmu, tada se takva pića vjerojatno ne bi zvala „spirits“. Ovakav se naziv vjerojatno počeo upotrebljavati kao posljedica opisa stanja u koje alkohol uvodi – podiže čovjekov „duh“, vraća veselje, volju za životom, čini ga bezbrižnim, jednako kao i duhovno iskustvo. No, kad je o alkoholu, cigaretama ili drogama riječ, takva konzumacija ima svoju cijenu. Duhovno iskustvo, to smo već utvrdili, nema cijenu.
Za razliku od lakih droga kao što su one dozvoljene (oporezovane) – alkohol ili duhan, ili one nedozvoljene (neoporezovane) – hašiš i marihuana, takozvane „halucinogene“ droge ili „opijati“ imaju puno jače djelovanje na čovjekovu svijest i unutarnja stanja. Dok lake droge djeluju kao svojevrstan anestetik, jake droge uvode ga u povišene stanja svijesti („halucinogene“ ili „psihotropne“), odnosno u potpunosti ukidaju unutarnji dijalog, čineći čovjeka otvorenim za dublja duhovna iskustva („opijati“). Međutim, ovakvo uživanje ima svoju cijenu. Direktan duhovni doživljaj nema cijenu, a može biti barem jednako toliko dubok. Za dublja duhovna iskustva potrebno je investirati ponešto vremena i koncentrirane intencije i to je sve. No, ovo većina ljudi ne zna pa poseže za drogama. Nisam advokat konzumaciji droga, iako su se u drevna vremena droge koristile u ritualna sredstva. No, takva je konzumacija obavljana rijetko, u strogo kontroliranim uvjetima te uz nazočnost i vodstvo svećenika ili šamana. Danas se droge naširoko zloupotrebljavaju pa su stoga i posljedice devastirajuće. Međutim, mogućnosti za doživljavanje dubokog duhovnog iskustva na potpuno prirodan, svjestan i voljan način danas su brojne jer je usavršena tehnologija koja takvo iskustvo omogućuje. Stoga nema apsolutno nikakve potrebe za trovanjem opijatima, a niti bilo kojom drugom vrstom kemijskog sredstva namijenjenog utjecaju na čovjekovo duševno stanje.
Dubina i kvaliteta, odnosno vrsta i karakter duhovog iskustva dovest će do različitih tipova ispunjenosti. Za sve osobe koje duhovno ispunjenje ne smatraju bitnim ili ga ne poznaju, evo nekoliko riječi o mogućim dobicima od takvih iskustva. Prvo, za duhovno iskustvo nije potreban nikakav proces, odnosno rad, kretanje od točke A prema točci B. Dakle, moguće ga je ostvariti uz minimalan napor. Pored same intencije za doživljavanjem takvog iskustva, jedini trud koji treba uložiti jest ulazak u stanje unutarnje otvorenosti te prekid unutarnjeg dijaloga. I to je sve. Treniranoj osobi za ovakvo je postignuće potrebno nekoliko sekundi ili ponajviše par minuta, ovisno o stanju u kojem se trenutno nalazi. Nadalje, ispunjenje postignuto putem duhovnog iskustva može biti trajno i stabilno, uglavnom neugroženo vanjskim faktorima. Osoba koja ga ostvari i stabilizira ima ga na upotrebu, od tada pa nadalje. I još ga k tome može produbljivati u nedogled. Duhovno iskustvo – i kratkotrajno (nestabilno) i dugotrajno (stabilno) može imati različite nivoe, sve ovisi o spremnosti i stupnju otvorenosti praktikanta. No, ono što svakako jest najbolja stvar kod duhovnog iskustva njegova je dubina, beskrajne mogućnosti istraživanja i trajna svježina, odnosno neponovljiva originalnost svakog specifičnog doživljaja. Da tome nije tako, vjerojatno nitko ne bi bio spreman baviti se njime, odnosno čak i u potpunosti žrtvovati sve oblike svjetovnog života i ispunjenja koje se ostvaruje kroz dualne procese, za nešto naizgled toliko apstraktno kao što je duhovno iskustvo ili takozvani „duhovni život“. No, nekada su ljudi odlazili u samostane, odvajali se od svakodnevice kako bi sebe posvetili „Bogu“, ponekad na opće čuđenje ili čak strah svojih bližnjih kojima se takav život činio isuviše ekstremnim, neudobnim ili usamljenim. Međutim, moj je stav da ovakvi oblici duhovnog života jesu stvar prošlosti.
U vremenima kada je duhovnost bila strogo kontrolirana od strane crkve i društva, istinski duhovni posvećenici najčešće nisu imali drugog izbora nego se povući u sigurnost samostana, odnosno kamuflirati svoju duhovnost pripadnošću nekoj od religija. Takve su osobe doslovno bile osuđene na neku vrstu duhovog rezervata, protjerivane što dalje od svjetovne zajednice, zato da ne bi utjecale na ljude svojim često neobičnim poimanjem života. Naravno da i sami duhovnjaci nisu uvijek željeli biti preblizu iskvarenom društvu, utemeljenom na lažnom moralu i izopačenim vrijednostima. No, čini se da je ovakva odvojenost duhovnog od svjetovnog daleko više odgovarala crkvi i državi, negoli narodu i duhovno orijentiranim osobama. Nasuprot tome, u takozvanim „primitivnim“ zajednicama (po mojem mišljenju puno naprednijima od bilo čega što je iskonstruirao zapadni svijet) sjeverne i južne Amerike, Afrike, Australije i Azije šamani su živjeli u selu, zajedno s ostalim pripadnicima zajednice. Duhovna je osoba bila upućena i u najrazličitije vrste praktičnog znanja koje je bilo od velike koristi čitavoj zajednici. Na Havajima se, na primjer, takve osobe nazivaju Kahunama, odnosno „specijalistima“ za različita područja. Tako postoji Kahuna za iscjeljivanje, ali i Kahuna za ribolov ili poljodjelstvo. Duhovno znanje takvih osoba redovito je bilo povezano s određenim praktičnim vještinama od kojih je profitiralo čitavo društvo. Tako je Kahuna mogao imati i obitelj, odnosno ostvarivati se i kroz svjetovan život. Zbog duhovnog znanja i iskustva Kahuna se povremeno povlačio od svjetovnog života, ali samo na kratko, onoliko koliko je bilo neophodno za usavršavanje neke vještine, za prolazak kroz određenu inicijaciju ili za proces čišćenja kroz koji je bilo neminovno proći.
Duhovni život morao bi biti skladno ukomponiran u svjetovni, do te mjere da se pojmovi kao što su „duhovno“ i „svjetovno“ prestanu upotrebljavati jer suštinski ne postoji ništa duhovno što istovremeno ne bi moglo biti i svjetovno, i obratno. Podjele na duhovno i svjetovno (ali i sve ostale podjele) stvorene su od strane onih koji se koriste metodama tipa „podijeli pa vladaj“ jer su, suštinski gledano, sve vrste podjela iluzorne. Baš sve. Stoga bez obzira na „realističnost“ biološkog, materijalnog aspekta, istinska realnost čovjekovog postojanja jest svijet Jednosti, a ne dualni svijet. Problem je u tome što ljudi nisu trenirani da obrate pozornost na svijet Jedinstva. Prosvijetljeni ljudi bili su itekako svjesni ovog problema i oduvijek su, s više ili manje uspjeha, pokušavali ukazati „slijepcima“ na postojanje Duha. Međutim, zanimljivo da su u kršćanskom svijetu sva prava objašnjenja odstranjena iz službenih religijskih tekstova. Evo što je o tome, u tekstu izbačenom iz današnje verzije Biblije, rekao Isus. U „Evanđelju po Tomi“, otkrivenom 1945. godine u egipatskom selu Nag Hamadi (zajedno s ostalim tekstovima objedinjenim pod nazivom „gnostička evanđelja“) učenici zapitaše Isusa:
„Na koji će dan doći Kraljevstvo?“ Isus odgovara – „Neće doći zato što ga očekujemo; neće se kazati: Evo ga ovdje, ili: Eno ga ondje; nego se Kraljevstvo Očevo razastire zemljom, ali ljudi ga ne vide.“[1]
Isus također reče:
„Ako vam oni koji vas vode kažu: Gledajte! Kraljevstvo je gore na nebu – preteći će vas ptice nebeske. Ako vam kažu: U moru je – ribe će vas preteći. Kraljevstvo je u vama, i ono je izvan vas. Prepoznate li sebe, bit ćete prepoznati i shvatit ćete da ste djeca Oca Živoga. Ali ako se ne prepoznate, živjet ćete u siromaštvu, i bit ćete siromaštvo.“[2]
A kad je riječ o duhovnom kao iskustvu Jednosti, Isusove riječi ni po čemu se ne razlikuju od izjava prosvijetljenih budista, hindusa ili polaznika današnjih sustava koji omogućuju takvo iskustvo, kao što je Intenziv direktnog iskustva Istine koji osobno prakticiram dugi niz godina.
„Kada iz dvoga načinite jedno, i da nutarnje bude kao vanjsko, i vanjsko kao nutarnje, i gornje kao donje, i ako iz muškoga i ženskog načinite jedno tako da muško nije muško a žensko nije žensko, i ako načinite oči umjesto oka i ruke umjesto ruku i noge umjesto stopala, sliku umjesto slika, tada ćete ući u Kraljevstvo.“[3]
Zanimljivo da Isus u Tominom evanđelju niti jednom riječju ne spominje liturgiju, crkvu, rituale ili bilo što čime bi formalizirao duhovnu praksu i time odvojio duhovni život od svjetovnog, te postavio svećenstvo kao posrednike. Ovo evanđelje zbirka je izreka, naputaka kako ući u „Kraljevstvo“. Isus čak odgovara apostole od bio kakve formalne, odnosno tipične duhovne prakse. On ovako savjetuje apostole:
„Postite li, upisat ćete si grijeh; molite li, bit ćete prokleti; dajete li milodare, naudit ćete svojemu duhu.“[4]
Ili kad mu učenici kažu:
„Hajde da danas molimo i postimo; Isus reče: Kakav sam to grijeh počinio ili što je mnome ovladalo? Ali kada mladoženja iziđe iz svadbene ložnice, neka tada poste i mole.“[5]
Iz ovog je vidljivo da je za Isusa iz Tominog evanđelja čovjek već savršen, samo što toga nije svjestan. Molitva, post ili davanje milodara za one je koji nisu svjesni svoje savršenosti. Kad Isus kaže: „Kada mladoženja izađe iz svadbene ložnice, neka tada mole i poste“, time želi reći da je molitva i post za osobu koja je izašla iz Jedinstva, ali ne i za onoga tko je bezgrešan i čist. Ništa se, dakle, ne mora kad je o duhovnom doživljaju riječ. A takav je doživljaj na dohvat ruke. U jednoj od izreka Isus kaže:
„Prepoznaj ono što ti je pred očima, i ono što je skriveno bit će ti otkriveno. Jer nema skrivenosti koja neće izići na vidjelo.“[6]
Ili:
„Ne lažite i ono što vam je mrsko ne činite.; jer sve je otkriveno pred licem neba; jer nema ničeg tajnog što neće postati očigledno i nema toga skrivenog koje se neće otkriti.“[7]
Kraljevstvo nebesko i kraljevstvo zemaljsko u stvari jesu jedno kraljevstvo. Fatalna percepcijska greška da je riječ o dva kraljevstva dovodi do gubitka „milosti“, do„izgona iz Raja“, odnosno stanja nezadovoljstva, neispunjenosti ili nemira. Ispunjenje je uistinu na dohvat ruke i ne mora nužno biti ostvareno nikakvom posebnom aktivnošću. Ovdje nikako ne želim propagirati pasivnost – povezanost s „Kraljevstvom“ poseban je oblik posvećene i suptilne unutarnje prakse koja zahtijeva ponešto mira i sabranosti, ali ne i bilo kakav oblik tjelesne, fizičke, odnosno intelektualne aktivnosti. Međutim, tjelesna ili intelektualna aktivnost utemeljena na duhovnom iskustvu dat će najbolje moguće rezultate. Bez takvog iskustva ništa istinski vrijedno ne može biti ostvareno. Stoga bi kontakt sa svijetom Jedinstva trebao predstavljati temelj svoj ljudskoj aktivnosti ili ne-aktivnosti. Gubitak direktne povezanosti sa svijetom Jedinstva ne može se ničime nadoknaditi – uzalud ljudi pokušavaju kroz surogate doći do prave stvari – prava stvar je prava stvar, a lažna stvar je lažna, koliko god bila nalik pravoj. Duhovni svijet jest istinski i, mogli bismo reći jedini, izvor ispunjenja. Zato ga treba poznavati i uključiti u svakodnevni život. Tada bi takav život možda nalikovao na ljudski, odnosno ljudska bi djela bila manje robotska, životinjska (u negativnom smislu) ili čak demonska – čovjek bi mogao konačno postati onakvim kakav je izvorno zamišljen. O takvoj mogućnosti Isus u navedenom evanđelju govori na slijedeći način:
„Kada iz dvoga načinite jedno postat ćete Sinovi Čovječji; i kada kažete: Brdo, pomakni se!, ono će se pomaknuti.“[8]
Stoga, ima li čovjek uopće izbora poznavati ili ne poznavati svijet jedinstva? Ima, ali dvije mogućnosti imaju sasvim različite posljedice. Kakve, vidjeli smo po dosadašnjoj povijesti – povijesti ratova, revolucija, nesloge i patnje. Međutim, čovjeka je teško pokrenuti prema unutarnjim aspektima ispunjenja. U Tominom evanđelju Isus kaže:
„Žetva je obilna, no poslenika je malo. Molite zato Gospoda da pošalje poslenike za žetvu.“[9]
Razlozi ljudskome otporu razni su, ali odgovornost je ipak na čovjeku samom – on će sam snositi i posljedice svoje ignorancije. A takve posljedice su teška životna iskustva, obično svedena pod zajednički nazivnik zvan – patnja. Upravo zbog svoje nevoljnosti da se mijenja i razvija te da ispunjenje pronalazi i u svjetovnome, ali u jednakoj mjeri i u duhovnome, čovjek pati. Mogli bismo reći da je patnja sredstvo čovjekovog buđenja i osvješćenja. Tko neće milom, morat će silom. Život uistinu jest niz inicijacijskih procesa, a veći dio životnih inicijacija uopće nije ugodan, to neugodniji što je otpor veći.
Ispunjenje koje je moguće pronaći u svijetu Jedinstva šteta je propustiti. U svijetu Jedinstva, naime, leže odgovori na sva bitna čovjekova pitanja – o smislu postojanja, o izvornome identitetu („tko sam ja?“), o životu, o drugom ljudskom biću, o Bogu i o svemu ostalome što predstavlja čovjekov trenutni interes. Kao astrologa mnogi me ljudi pitaju koja je svrha njihovog postojanja. Ja im to, naravno, niti mogu niti želim reći jer čovjek do takvih odgovora mora doći sam. Također, nema verbalnog, intelektualnog, dualnim sredstvima izraženog odgovora na takva pitanja – odgovori leže u svijetu Jedinstva, odnosno dolaze kroz neposredno i osobno iskustvo – direktno iskustvo nekoga ili nečega. Sustavi namijenjeni ostvarenju i produbljivanju takvog iskustva danas postoje, ali ih suvremeni čovjek, bez obzira na relativno laku dostupnost, i dalje izbjegava. Otuda i njegovo nezadovoljstvo, njegova neispunjenost, otuda i njegovi brojni problemi. Jer problem koji se izražava kroz dualni svijet – kao nemogućnost ostvarenja nekog cilja ili izlaska iz neke neugodne životne situacije nije moguće riješiti dualnim sredstvima. Rješavanje problema sredstvima koja su do njega dovela nemoguće je. Problem se rješava sredstvima višeg tipa, a sredstva višeg tipa od dualnog svijeta ona su koja pripadaju svijetu Jedinstva.
Čak štoviše, izvor ispunjenja može biti jedino svijet Jedinstva, duhovni svijet. Bilo da do njega dolazimo nekom aktivnošću ili direktno – određenom vrstom meditacije (ne-aktivnosti) – ispunjenje u konačnici ipak omogućuje sveopći Duh, a ne čula ili intelekt. Stoga osoba koja teži ispunjenju treba znati gdje da ga traži, jer ga neće postići novcem, posjedovanjem ili zadovoljenjem čulnih potreba. Iako nemam baš ništa protiv novca, materijalnih sredstava za život koji omogućuju određenu količinu osobne slobode, odnosno čulnih užitaka, nisam naivan i znam da ona ne donose istinsko ispunjenje. Ovakve stvari omogućuju preživljavanje i zadovoljenje trenutnih potreba koje svi imamo i time čine život luksuznim, ali ne mogu biti i izvorom ispunjenja. Bunar je negdje drugdje, u nečemu drugome, puno jednostavnijem i pristupačnijem od bilo kojeg izvanjskog postignuća. Ispunjenje je u nama, u našoj izvornoj prirodi. Čovjek nema kuda nego tražiti ispunjenje u sebi jer su svi drugi oblici ispunjenja privid, kratkotrajna prolazna zadovoljstva koja imaju svrhu u tome trenutku, ali to je sve. Evolucijski gledano, čovjek je stvoren kao poluproizvod kojem je za cilj da samoga sebe spozna i usavrši te pronađe ispunjenje u apsolutnoj, a ne relativnoj dimenziji vlastitog postojanja. Paradoksalno je to što je do Apsoluta lakše doći nego do bilo kojeg drugog materijalnog postignuća, a tehnički usavršeni sustavi namijenjeni iskustvu svijeta Jedinstva postoje i dostupni su svakome. Mudro je koristiti ih.
© Tomislav Budak, kolovoz 2007.
******************************
[1] Evanđelje po Tomi, Koptsko apokrifno, stih 113.
[2] ibid. stih 3.
[3] ibid. stih 22.
[4] ibid. stih 14.
[5] ibid. stih 104.
[6] ibid. stih 5.
[7] ibid. stih 6.
[8] ibid. stih 106.
[9] ibid. stih 73.