Čovjekova je primarna emocionalna potreba biti u skladnim odnosima s članovima obitelji, odnosno biti dobro i zdravo povezan s bliskim osobama. Takva je potreba izuzetno snažna i uglavnom nesvjesna te, kao primarni aspekt ljudske prirode, neizbježna. Osobe koje nemaju skladne odnose sa članovima obitelji nisu time izgubile ovu potrebu – povezanost s članovima obitelji ostaje, ali se pretvara u neskladnu ili, kako se to često naziva terapeutskim žargonom – “toksičnu”[1]. Sve dok potreba za zdravom povezanošću ne bude ostvarena, ona i dalje postoji te se nastoji realizirati na indirektan način. Ponekad nije moguće privoljeti članove obitelji da budu s nama u skladnim odnosima pa tada – bili toga svjesni ili ne – tražimo zamjenske odnose. Nije rijedak slučaj da su najgorljiviji sljedbenici nekog duhovnog učitelja ili učiteljice upravo one osobe koje imaju najlošije odnose s jednim ili oba roditelja te učiteljsku figuru doživljavaju kao zamjenskog roditelja. Sve dok bitan aspekt ljudske osobnosti, popularno zvan “unutarnje dijete”, ne zaključi da je dobio dovoljno bezuvjetne ljubavi i podrške da odraste (emocionalno sazrije), takve osobe ne mogu promijeniti svoju percepciju, a samim time niti svoju realnost. Nepostojanje bezuvjetne obiteljske ljubavi redovito stvara teško nadoknadivu štetu, osim ako osoba ne pribjegne nekoj od novih metoda suvremene psihospiritualne znanosti koje omogućuju temeljitu transformaciju toksične povezanosti te rad na emotivnom sazrijevanju unutarnjeg djeteta. Takav rad od posebne je važnosti osobama koje unutar obiteljske strukture zauzimaju najnepovoljniju poziciju – mjesto “crne ovce”.
Obitelj sustav, a jedna od bitnih karakteristika svakog sustava jest težnja prema stabilnosti. Stabilnost je i jedan od osnovnih uvjeta opstanka obitelji jer svaka dugotrajnija nestabilnost može emocionalno, a zatim i fizički, ugroziti njene članove te samim time i opstanak obitelji kao sustava. No, u svojoj težnji prema stabilnosti ljudi su skloni pribjeći najrazličitijim sredstvima – vrlo često onima čiji je zajednički nazivnik otpor prema bilo kakvoj promjeni, premda brojni pokazatelji ukazuju da je istinsku stabilnost moguće postići i održavati jedino spremnošću na promjenu. Iako ova činjenica zvuči paradoksalno (promjena kao uvjet stabilnosti?!?), suština je i same teorije evolucije upravo u prilagodbi određene vrste na novonastale okolnosti. Vrste koje ne evoluiraju prije ili kasnije izumru, a ukoliko ovu tvrdnju primijenimo na čovjeka kao kompleksno biće, tada možemo reći da osobe koje se tijekom života ne mijenjaju mogu lako promašiti vlastiti život i ne ostvariti samu suštinu vlastitog postojanja. Nažalost, umjesto da životne probleme promatraju kao sredstvo osobnog razvoja i usavršavanja, većina se ljudi od životnih izazova brani svim sredstvima, smatrajući da problemi dolaze kao sredstvo uništenja njihovog unutarnjeg mira i stabilnosti. Međutim, upravo blokiranje bilo kakve promjene ugrožava temelje obitelji kao sustava. Štititi sebe i vlastitu obitelj od životnih izazova zatvaranjem, izgradnjom bedema i otporom prema bilo kakvoj promjeni jednostavno neće istinski pomoći obitelji, već će je ozbiljno ugroziti.
Naime, ljudska bića mogli bismo svrstati u životne oblike koji se razvijaju učeći na vlastitim greškama, nedostacima i problemima te suočavanjem s vanjskim okolnostima koje ih vrlo često prividnim nepoželjnim utjecajima ugrožavaju. No, takve nam okolnosti u stvari omogućuju promjenu jer ih nije moguće nadvladati starim načinom razmišljanja ili životnog stila. Uspješan prolazak kroz iskustvo u koje nas životne okolnosti guraju u konačnici omogućuje oslobađanje, transcendenciju dotadašnje svijesti te nadilaženje ograničenja starog sustava mišljenja ili ponašanja. S druge strane, otpor prema učenju životnih lekcija, prema razvoju i promjeni, akumulira u ljudima određenu količinu negativne energije koja se manifestira kroz negativne emocije i negativne misli, najčešće uobličene u predrasude ili ograničavajuća vjerovanja. Kao biće koje se razvija, čovjek ulazi u život s određenom količinom problema koje treba riješiti, ali ljudi koji se ne žele mijenjati, a imaju osobne probleme zbog kojih bi se itekako trebali mijenjati, nastoje svoja nepoželjna unutarnja stanja potisnuti duboko u podsvijest. Oni misle da ih se time rješavaju, ali rijetko je što dalje od istine. Ako je takvih osoba u obitelji više, tada se obitelj pretvara u rigidnu strukturu kojom se na površini nastoji održati fiksirana slika realnosti, praćena velikim naporima da se ostavi odgovarajući dojam pred drugim ljudima. No, ispod površine, na psihološkom nivou, unutar takve obitelji odigrava se bespoštedna borba. Ovdje je svakako riječ o jednom suptilnom energetskom procesu, a ne nečemu što bi bilo vidljivo na prvi pogled.
Energetski gledano, osobe koje se ne žele suočiti sa sobom i temelje svoju stabilnost na potiskivanju, misle da će njihova negativna duševna stanja nestati ako ih potisnu u podsvijest. No nije tako – potisnuta negativna energija (energija je neuništiva, ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi) traži svoj ventil. Kako je obitelj sustav u kojem su svi članovi međusobno povezani suptilnim energetskim nitima, tako će nečije potisnuto stanje pokušati pronaći svoj ventil kroz neku drugu osobu u obitelji. Vrlo čest model, koji još uvijek predstavlja globalnu psihološku epidemiju, jest taj da je jedan od roditelja dominantan, a drugi podređen (na vidljiv ili suptilan način). Dakle, jedan je roditelj svojevrsna žrtva, a drugi tiranin. Postoji emocija koju žrtva ne smije izraziti (barem tako glasi nepisano pravilo koje vlada ovim modelom), a to je ljutnja, odnosno otvorena konfrontacija s tlačiteljem. Žrtva potiskuje svoju ljutnju, nadajući se da linijom manjeg otpora može izbjeći nepotrebno talasanje. Ona pod tepih trpa svoju frustraciju, ali kako energija cirkulira cijelim sustavom zvanim obitelj, tako niti jedno duševno stanje nije moguće u potpunosti sakriti. Stoga netko drugi u obitelji, najčešće jedno od djece, može kroz sebe izraziti ljutnju koja uopće nije njegova. Čest je slučaj da djeca iz naizgled finih obitelj postaju ulični razbijači – film Stanleya Kubricka Paklena naranča odlično prikazuje navedeni model. Bilo koju emociju koju roditelji nastoje prikriti ili potisnuti osjećat će djeca, a neka će je kroz sebe pokušati i izraziti, često i ne znajući zašto.
Također, osobe koje se nipošto ne žele mijenjati trebaju jako puno energije za održavanje takvog stanja, za zaštitu od životnih izazova i kreiranje svojih obrambenih mehanizama. Za bilo koji dugotrajni otpor prema promjeni teško je pronaći energiju samo u sebi. Stoga se postavlja se pitanje – odakle takvim osobama energija za otpor? Ukoliko čovjekova energija ne dolazi iznutra, temeljena na njegovoj povezanosti s vlastitim Jastvom kao istinskim osobnim izvorom kreativne energije, a zatim i na otvorenosti prema duhovnom iskustvu te na čvrstoj povezanosti sa sveopćim duhom ili Bogom, tada energija mora doći iz nekog drugog izvora. Koji je to izvor? Nema ga u prirodnom obliku, osim ako se energija ne otme od nekog drugog. Zato takav izvor obično čine drugi ljudi, oni s kojima je osoba najpovezanija, a to su, naravno, članovi najuže obitelji. Kroz energetsku povezanost s bliskim osobama, kod ovakvih tipova odnosa, na žalost ne teče samo bezuvjetna ljubav. Od osoba koje pružaju otpor prema vlastitome razvoju i promjeni kao dijelu takvog procesa, kroz energetske kanale s kojima su povezane s drugima teče njihova frustracija, strah, tuga, ljutnja, nesigurnost ili prijezir. Od ljudi s kojima su povezane one crpu pozitivna duševna stanja kao što su ljubav, mir, sigurnost ili stabilnost. Ukoliko osoba od koje crpe energiju pruža otpor, buni se ili negoduje (svjesno ili nesvjesno), tada će je energetski kradljivac optužiti za bešćutnost, sebičnost ili zloću. Onaj koji ima, a ne zna da ima, taj je meta onih koji nemaju. Stoga se energetsko tijelo osobe koja nema energije nesvjesno i automatski – kao prazna cisterna svojim cijevima – prikvači za osobu koja ima energije i isiše je, u mjeri u kojoj joj taj netko dozvoli. Borba za energiju utemeljena je na jednostavnom pravilu – onaj tko ima energije osjeća se dobro, a onaj koji nema osjeća se loše. Nitko se ne želi osjećati loše pa s ciljem da poboljša svoju situaciju, neosviještena osoba u energetskom deficitu potražit će energiju na prvom mjestu na kojem je ima, ne obazirući se pri tom na moral ili fina pravila ponašanja.
Kad na ovakav način promatramo dinamiku obiteljskih odnosa, oni se tada pretvaraju u predatorske, u bespoštednu borbu za energiju od strane onih koji ne žele raditi da do nje sami dođu, s onima koji je, radom na sebi ili prirodnim predispozicijama, imaju. Ovo nalikuje na odnose koji vladaju u svijetu kriminala gdje mafijaši otimaju materijalna sredstva od onih koji ih imaju, od običnih ljudi, od ostalih kriminalaca ili od države. Energetski kriminal ili psihološki fašizam preslika je mafijaških modela, ali na suptilan način pa time postaje pojavom koju čovječanstvo još uvijek nije prepoznalo niti nadvladalo. Ono nije nadvladalo niti realni kriminal, iako ga barem prepoznaje kao negativnu pojavu. Stoga, da bi se nadvladao psihološki, treba ga prvo uočiti i dobro proučiti pa tek onda pronaći konstruktivne načine njegovog nadvladavanja. No, kod obiteljske strukture koja stvara potrebu za crnom ovcom nije samo riječ o psihološkom kriminalu – ako odemo korak dalje, dinamika ove vrste pretvara se u pomalo monstruoznu zavjeru s ciljem uništenja, žrtvovanja jednog člana obitelji na uštrb opstanka prvotne obiteljske strukture.
Koju poziciju u obitelji, dakle, zauzima crna ovca? Najgoru. Takva se osoba – ukoliko prešutno pristaje na ovakvu igru – pretvara u energetsku septičku jamu. Ona na sebe preuzima većinu negativne energije koja se akumulira u obitelji. Ona je obiteljska kanta za smeće. Ona ne smije biti sretna i ostvarena – upravo nasuprot, potpuno je prirodno da je ona kronično bolesna, nesretna, nepoćudna, neprilagođena, odmetnuta, netko koga se može optužiti da stvara probleme ili da je ona, ni manje ni više, izvorom većine obiteljskih problema. Ona je često dežurni “krivac za sve” te je zbog svojih osobnih problema netko u koga se može uprijeti prstom i konstantno optuživati za destabilizaciju obitelji, na ovaj ili onaj način. Ostali članovi obitelji koji istresaju svoj negativitet na takvu osobu trebaju nekoga tko će oživotvoriti njihovu tamnu stranu, kako se oni sami ne bi morali s njome suočiti. Tako crna ovca postaje obiteljska žrtva, osoba koja ne smije biti sretna i ostvarena, ali istovremeno i osoba koju će obitelj optužiti za vlastite probleme ili neostvarenost. S crnom ovcom u obitelji, ostali članovi mogu mirne duše nastaviti dalje živjeti po starom, njegovati svoje slabosti, poroke i mane, a crna će ovca – u trenutku kada razina negativne energije koja cirkulira takvom obitelji prijeđe kritičnu masu – kanalizirati svu tu energiju kroz sebe. I svi će živjeti “sretno”, barem dok crna ovca ne napusti fizičku realnost ili se ne pobuni. No, pobuna jedne crne ovce toliko će ozbiljno uzdrmati obiteljsku strukturu da će obitelj učiniti sve da pobunu zataška. U takvim situacijama obiteljska matrica kao energetska tvorevina može – nesvjesno i nenamjerno (naravno) – iskreirati crnoj ovci automobilsku nesreću ili neku drugu vrstu krize, kako bi se pozornost odvratila s bilo kakve promjene ili potrebe za dubljim suočavanjem sa samim sobom.
Crna ovca kao dijete obično je duhovno, a zatim i emocionalno, najrazvijenija osoba u obitelji. Ona je u stanju bezuvjetno voljeti, prihvatiti i podržati druge pa je samim time u stanju i bezuvjetno davati. I ona je ljudsko biće pa stoga ima potrebu za povezanošću s ostalim članovima obitelji – što je zdravijom i čvršćom moguće. Crna ovca često utjelovljuje poslovicu “pametniji popušta” i nema živaca za sitne ili krupne obiteljske svađe i nesuglasice. Ona ih često rješava tako što sama učini ono što nije njena izvorna odgovornost – ona sama podmetne svoja pleća pod neki obiteljski teret i time polako stvara naviku da se na nju može osloniti. Već kao dijete, crna ovca obično je najsabranija u trenucima obiteljskih kriza – tada je ona izvorom stabilnosti obitelji jer ima dovoljno unutrašnje snage da bude konstruktivnim, ponekad i ključnim elementom rješavanja takve krize. Premda je crna ovca uglavnom “dobro dijete” (to, naravno, nije pravilo), u adolescentskoj dobi ona počinje pokazivati i vidljive znakove svoje pozicije. Crnoj je ovci prešutno zabranjeno da bude potpuno sretna i ostvarena pa ona mora izmisliti nekakav problem. Stoga kreira neku vrstu nedostatka – bilo da je riječ o zdravstvenom problemu (u ekstremnim slučajevima crne ovce nerijetko su invalidi ili duševni bolesnici), psihičkoj slabosti ili problemu u ponašanju. Obitelj pokazuje razumijevanje i, barem naizgled, želi pomoći svome članu. Obiteljska je ljubav ovdje obično neupitna, barem na razini izvorne intencije, ali način rješavanja problema uglavnom se zaustavlja na razini simptoma. Pravi uzroci najčešće ostaju skriveni i iz tog razloga crna ovca svoje probleme ne rješava jednom za svagda – ona ih pretvara u kronične ili skače iz jednog u drugi, tvoreći lanac neugodnih iskustava, i sebi, i članovima svoje obitelji.
Kasnije crna ovca obično postaje jedna od neostvarenih osoba u obitelji, barem na nekom od ključnih životnih područja. Ona može biti uspješna na jednoj strani, ali je potpuno neuspješna na drugoj. Često je buntovnik, dio kontrakulture ili je okrenuta duhovnosti, a to je pak idealan razlog da je njena obitelj smatra nenormalnom. Umjesto da provodi vrijeme gutajući besmislice koje joj serviraju mediji, da se bavi politikom ili, kao sav normalan svijet, provodi vrijeme opijajući se po birtijama, ona meditira! Ona se bavi stvarima od kojih se može poludjeti (“čula sam za jednu osobu, rekla mi je susjeda, završila je u ludnici od tih stvari”) i time nanosi bol osobama koje je toliko “nesebično vole”. Ponekad, kao duhovna osoba, crna ovca smatra da je upravo zbog duhovnog razvoja potrebno žrtvovati svjetovnu ostvarenost. Ponekad pak smatra da je njena “sudbina” toliko loša da nema druge nego okrenuti se duhovnom. Međutim, priče o razlici između duhovnog i materijalnog samo su priče. Nema nikakve razlike – i jedna i druga realnost neodvojivi su elementi sveukupne realnosti, međusobno povezani i isprepleteni. Žrtvovanje zemaljske ostvarenosti zahtijevaju duhovne škole koje nisu istinski duhovne, a takvih je mnogo. Apstraktno je dio konkretnog, jednako kao što je konkretno dio apstraktnog – stoga nema niti istinske duhovne ostvarenosti ako je za nju potrebno bilo što žrtvovati. Jedina stvar koju duhovno orijentirana osoba treba žrtvovati da bi došla do duhovnih spoznaja jest vlastita glupost. Stoga svjetovnu ostvarenost jedne crne ovce blokira upravo njena suptilna pozicija unutar obitelji, a ne sudbina.
Kako izaći iz uloge crne ovce, odnosno promijeniti svoju poziciju unutar obitelji? Tehnički gledano, lako – treba samo (samo!) rastvoriti toksičnu povezanost s tlačiteljem (tlačiteljima). Takav proces u osnovnim crtama uključuje slijedeće: treba prvo vidjeti koji su naši dobici od takve pozicije. Koliko god čudno zvučalo, crna ovca ipak ima neke dobitke od svoje uloge, inače je ne bi igrala. Svako je ponašanje motivirano određenim dobicima pa tako i ovo. Crna ovca obično zauzme svoju poziciju u relativno ranoj dobi, kao dijete do treće godine života, a ponekad čak i u prenatalnom periodu. Razlog za preuzimanje takve pozicije tada je više nego opravdan – ona djetetu omogućuje preživljavanje. Prihvatiti ulogu koju mu članovi obitelji nameću normalno je u takvim uvjetima – dijete nema izbora i čini potpuno prirodnu i zdravu stvar, s obzirom na okolnosti u kojima se nalazi. Nakon otkrivanja dobitaka treba zbrojiti dva i dva te vidjeti što se više isplati – dotadašnja pozicija ili promjena. Ako se osoba svojevoljno odluči za promjenu, treba prijeći na rekonstrukciju vlastitog integriteta time što će vratiti izgubljeni identitet – dio vlastitoga bića kojeg se odrekla u trenutku kad je prihvatila poziciju crne ovce. Tada treba demontirati i samu toksičnu povezanost tako što ćemo je prvo detaljno proučiti, a zatim je prekinuti i rekreirati zdravu povezanost. Na kraju treba pronaći smisao problema – iz kojeg smo razloga odabrali takvu obitelj i koji je blagoslov skriven unutar takvog iskustva – za nas i za ostale članove obitelji. Tada se čitav proces završava razmjenom blagoslova.
No, čak i da je terapijska intervencija tehnički izvedena savršeno, to ne mora značiti da će unutarnja transformacija omogućiti crnoj ovci da uistinu promijeni svoju poziciju. Ona mora promijeniti i svoje ponašanje, usklađujući ga s nekim potpuno novim principima. Naime, crna je ovca, s obzirom da je duhovno razvijenija od ostalih članova, svjesnija činjenice da obitelj postoji zato da bude idealna, a ne nesretna, i svim srcem želi doprinijeti takvom scenariju. Međutim, premda zrelija, crna ovca samom svojom pozicijom ukazuje na to da nije i potpuno zrela. Jer kad bi bila zrela, tada bi poznavala i tip ljubavi koji obično nazivamo “nemilosrdnom”. Stroga, čvrsta ili tvrda ljubav poprilično se razlikuje od meke, suosjećajne, tolerantne i podržavajuće ljubavi. S ljubavlju obično povezujemo energetski centar zvan srčana čakra[2], koji se nalazi unutar ljudskog energetskog polja ili aure. Kad je prednji aspekt srčane čakre otvoren, tada je osoba u stanju voljeti takozvanom univerzalnom, bezuvjetnom ljubavlju. Ona osjeća da je svemir stvoren iz ljubavi te da je i sama suština Boga ljubav. Duboke i plemenite emocije preplavljuju takvu osobu i ona osjeća razumijevanje za svako ljudsko biće. Takva percepcija čini čovjeka čovjekom i ona bi trebala biti temeljem svih međuljudskih odnosa. Međutim, ona je uglavnom temeljem odnosa koji ljudi imaju prema svojim kućnim ljubimcima (na bezgraničnu radost proizvođača hrane za kućne ljubimce) – svom psu, mački, zamorcu ili papigi, ali ne i bližnjemu svomu. Bezuvjetno prihvatiti drugu osobu takvom kakva jest te je entuzijastički podržati u njenim nastojanjima[3] još je uvijek rijetko dostižan ideal, ali moguće ga je ostvariti. No, sredstva koja koristi crna ovca nisu dovoljna.
Pored beskrajnog suosjećanja i tolerancije, kreiranje harmonične obitelji zahtijeva još ponešto – na primjer, otvoren stražnji aspekt srčane čakre. Naime, engleski kralj Richard Lavljeg Srca navodno je bio moćan, srčan ratnik (ako prihvatimo verziju koju nam nudi službena varijanta povijesti), ali sasvim sigurno svoju titulu nije zaslužio skakućući cvjetnim poljima u tajicama te mirišući poneki cvijetak uz uzdahe divljenja i pokoju suzu. Njegova srčanost dolazila je od otvorenog stražnjeg aspekta srčane čakre – od hrabrosti i spremnosti na suočavanje s izazovom te od njegove nemilosrdnosti prema svojim i tuđim slabostima. Naravno, zdrava nemilosrdnost svakako mora počivati na temeljima suosjećajnosti jer se u suprotnom pretvara u okrutnost. Tek kad se ljubav prednjeg aspekta srčane čakre upotpuni nemilosrdnom ljubavlju stražnjeg aspekta, crna ovca bit će u mogućnosti promijeniti svoju poziciju time što će tlačitelju reći povijesno – ne! Ukoliko se tlačitelj pobuni, a sigurno će se pobuniti, dotadašnja crna ovca može izraziti svoju spremnost za prekidom odnosa. No, ne služi se svaki tlačitelj agresivnim metodama. Daleko je teže izaći iz ovakve pozicije ukoliko tlačitelj ucjenjuje svojim slabostima i apelira na razumijevanje i suosjećanje. U bilo kojem slučaju, neophodno je da crna ovca prethodno obavi navedeni proces rastvaranja ograničavajuće povezanosti s tlačiteljem/tlačiteljima, jer će svaki nagli izlazak iz dotadašnje situacije ostaviti crnu ovcu sa suptilnim osjećajem krivnje. Rastvaranje toksične povezanosti i rekreiranje zdrave, proces je koji uključuje otkrivanje izvorne intencije problema, uz dovođenje odnosa na razinu bezuvjetne ljubavi, barem na energetskoj razini.
Pored srčanosti potrebne za konfrontaciju i direktno suočavanje, suština nemilosrdne ljubavi jest u spremnosti na preuzimanje odgovornosti za sebe i vlastiti život te u prihvaćanju novog oblika discipline, što god to značilo za pojedinu osobu. Na primjer, nije moguće reći ne, a zatim i dalje materijalno ovisiti o tlačitelju. Crna ovca mora biti nemilosrdna prvo prema sebi, a zatim i prema tlačitelju, znajući da je njena nemilosrdnost jedino efikasno sredstvo kojim je moguće ostvariti željeni cilj – promjenu svoje pozicije unutar obitelji. Tada žrtva može od tlačitelja zatražiti da i on prihvati odgovornost za sebe te promijeni svoj odnos prema žrtvi. Ako tlačitelj to ne želi, žrtva kao rješenje mora ponuditi prekid komunikacije. I takav je postupak jedan od aspekata nemilosrdne ljubavi te često drugog načina nema. Naravno, ovakvom se prekidu, ili privremenom zahlađenju odnosa, pribjegava iz pedagoških razloga, a ne zbog iživljavanja nad drugom osobom. Dakle, nije riječ o okrutnosti, već o nevoljnosti da se sudjeluje u destruktivnom odnosu. Prekid komunikacije osobi u ulozi tlačitelja obično djeluje kao mokra krpa; ona se budi iz sna, iz iluzije u kojoj je do tada živjela i postaje svjesna značaja povezanosti – što u stvari njome dobiva, koliko joj znači i koliko je bitno da povezanost bude zdrava. Emocionalno nezrele osobe vrlo se često iživljavaju nad drugima i nije im jasno što rade sve dok ne dođe do prekida komunikacije. Tada se brzo pokaže tko je u odnosu slaba strana – to je uvijek tiranin. On je taj koji treba daleko veću pomoć. On nema pojma što dobiva odnosom te koliko je bitno da odnos postoji i bude optimalan. Stoga, paradoksalno, nemilosrdna ljubav uključuje i odgovornost prema tlačitelju. Zato žrtva ne može sebe do kraja osloboditi dotadašnje uloge ako na određen način ne pomogne tlačitelju. Koji je to način, obično je vidljivo tijekom terapijske intervencije.
Iako ovdje iznesen model nekome može djelovati šokantno, dobra je vijest da se na svim takvim modelima odnosa može raditi i postići optimalne rezultate. Čišćenje ovakvih odnosa samo je stvar odluke – tehnička sredstva kojima raspolaže suvremena psihospiritualna znanost takva su da motiviranoj osobi u kratkom vremenu omogućuju potpunu transformaciju vlastite životne pozicije, uz konstruktivan utjecaj na osobe s kojima je povezana. Ekologija takvih metoda jest najvišeg stupnja te se intervencija ne vrši samo na dobrobit jedne strane, iako nije potrebno da u intervenciji sudjeluju sve strane u odnosu. Dovoljno je da jedna osoba u obitelji preuzme odgovornost za sređivanje obiteljskih odnosa i situacija će se dramatično promijeniti. Dakle, treba samo – htjeti. Za neke je i tako nešto previše, ali trajnu i temeljitu promjenu nije moguće postići nesudjelovanjem u intervenciji. Ako osoba ne želi učiti od svojeg problema i svjesno ga rješavati, nikakva ga čarolija neće trajno odstraniti. S druge strane, spremnost na preuzimanje odgovornosti za sebe i vlastitu promjenu može s lakoćom omogućiti transformaciju jedne gotovo paklene realnosti u rajsku. Na svakome je da sam odabere – čovjek je, koliko god sam sebe zapetljao u komplicirane odnose, ipak potencijalno slobodno biće s mogućnošću izbora.
© Tomislav Budak, rujan 2005.
************************
[1] Vidi članak Temelji ljudske motivacije.
[2] Vidi članak Anatomija i dinamika energetskih centara.
[3] Ovu definiciju dao je Martyn Carruthers, tvorac Soulworka, i još je uvijek ponajbolja definicija bezuvjetne ljubavi na koju sam naišao.