Suvremena psihospiritualna znanost traumatsko iskustvo smatra temeljnim uzrokom bilo kojeg ljudskog problema – tjelesnog, duševnog ili duhovnog. Pored svojeg direktnog ograničavajućeg utjecaja, ono vrši i indirektan utjecaj tvoreći najrazličitije posljedice. Toksična povezanost i gubitak identiteta osnovne su psihološke posljedice traume , ali nakon detaljnog čišćenja traumatskog iskustva i njegovih psiholoških posljedica postoji još nekoliko smjerova kojima terapeut može krenuti kako bi upotpunio terapijsku intervenciju. To će prije svega ovisiti o osobi i njenoj spremnosti da se suoči s različitim nivoima uzroka, odnosno spremnosti na promjenu svjetonazora i ponašanja. Ukoliko je riječ o početniku, precizno očišćena trauma i njene psihološke posljedice u datom će trenutku najvjerojatnije proizvesti dovoljnu promjenu u unutarnjem ustrojstvu pa osoba može prijeći na kreiranje poželjne realnosti. No, prije ili kasnije, bio netko početnik ili napredan praktikant, sve osobe koje rade na unutarnjem čišćenju suočavaju se i s duhovnim posljedicama traumatskog iskustva. Postoji čitav niz takvih posljedica, ovisno o dubini i energetskoj konfiguraciji, međutim svima je zajedničko uspostavljanje veza s takozvanim “naličjem kreacije“ ili “donjim svjetovima“, odnosno nižim astralnim razinama.
Za razliku od psiholoških posljedica koje proizvodi traumatsko iskustvo, koje direktno utječu na kvalitetu njegovih odnosa i sposobnost ostvarenja svjetovnih ciljeva, spiritualne posljedice tiču se nesposobnosti osobe da se duhovno razvija. Ona nije u stanju steći duhovno iskustvo, a sposobnosti kao što su svjesno korištenje intuicije, energetsko iscjeljivanje ili voljno napuštanje vezanosti za fizičko tijelo i materijalnu realnost bit će osobi neizvedive. Ona ne vjeruje u duhovnost ili postojanje duha smatra zanimljivom idejom koja nije ništa više od puke metafore. S obzirom da su joj viša stanje svijesti nedostupna, ona je negdje duboko u sebi nezadovoljna. Naime, duhovne potrebe veoma su snažne čovjekove potrebe. Ukoliko ih osoba ne osvijesti i ne ostvari na direktan način, one degeneriraju u neki od neprirodnih oblika duhovnog života, a ateisti ih projiciraju u neku vrstu gotove religiozne odanosti svjetovnim poslovima ili užicima, odnosno presnažne vezanosti za bliske osobe. Stoga je dobro znati da spiritualna dimenzija našeg bića postoji, da je moguće spoznati je i da joj treba dati određen prostor u našim svakodnevnim životima. No, istovremeno nije loše znati što je to što blokira i onečišćuje naš duh te kako se pročistiti i od takve vrste unutarnjih nečistoća.
DOBRO I ZLO
U svakoj osobi postoji specifičan unutarnji konflikt koji se obično naziva sukobom između pozitivnog i negativnog aspekta osobnosti, odnosno sukobom između dobra i zla. Ovaj je konflikt prisutan kod većine ljudi i čak je daleko izraženiji kod pozitivno orijentiranih osoba nego onih koje svjesno čine zlo. Jedino osobe koje su se prepustile destruktivnom unutarnjem impulsu te izgradile negativan svjetonazor i sustav ponašanja nemaju ovakav unutarnji sukob jer su sebe identificirale s negativnim aspektima svoga bića, a pozitivne potisnule u drugi plan. Većina ljudi svjesna je nekih svojih negativnih osobina, ali ukoliko su takve osobine u granicama društvene prihvatljivosti, oni sebi dozvoljavaju njihovu manifestaciju, odnosno djelovanje iz tih osobina. Takvi ljudi nemaju niti volje niti snage boriti se protiv svojih negativnosti, a opravdavaju ih nizom pozitivnih osobina koje imaju i koje ipak prevladavaju. Stoga oni, na primjer, povremeno odlaze u crkvu na ispovijed i zatim mirno nastavljaju sa svojim krupnim ili sitnim pakostima i porocima jer su im negativna unutarnja stanja i ponašanje odavno postali izvorom zadovoljstva kojem se jednostavno ne mogu, ne znaju, a često niti ne žele oduprijeti.
Pozitivno orijentirani ljudi i oni koji se aktivno bave nekim oblikom osobnog razvoja također se, htjeli ne htjeli, povremeno suočavaju s izrazito mračnim i destruktivnim fragmentima vlastite osobnosti. Mnogi od njih guraju glavu u pijesak, misleći da je to način da ih se oslobode. Drugi nastoje sebe držati na uzdi i usvajaju neki oblik asketskog života kojim se nastoje “pročistiti“ od negativiteta. Treći se trude “misliti pozitivno“ i ponašaju vrlo “produhovljeno“ (što god to značilo), misleći da će ih na taj način zlo zaobići. Neki spiritualni ljudi u potpunosti zanemaruju sebe i svoje osobne potrebe (iako je očigledno da nisu spremni za takvu vrstu slobode) te se posvećuju isključivo davanju i radu za druge, nastojeći time uništiti izvore zla u sebi. Za sve ove modele karakteristično je postojanje otpora prema zlu, odnosno strah od zla. No, čim u nama postoji otpor ili strah, znači da se unutar granica našeg bića nalazi nešto na što se zlo može nalijepiti. Sustav čišćenja o kojem ću kasnije govoriti omogućuje da se to “nešto“ odstrani na znatno elegantniji način nego što su razni oblici samomučenja.
Suprotno raširenom vjerovanju da su sa zlom povezani samo zlikovci, suptilne veze s takozvanim donjim svjetovima, sferama nižeg astrala ili negativnim aspektima kolektivnog nesvjesnog prisutne su kod većine ljudi. I duhovno usmjerene osobe pune su veza s nižim astralom, međutim danas većina duhovnih praktikanata jednostavno ne zna da ovakva suptilna razina unutarnjih nečistoća uopće postoji. Neki od njih su možda i upoznati s ovim konceptom, ali često stvaraju takav sustav vjerovanja po kojem su oni nešto posebno, pod nekim specijalnim oblikom Božje zaštite i milosti. Oni misle da samom svojom duhovnom orijentacijom dokazuju svoju pročišćenost od veza s nižim astralom. No, u većini slučajeva istina je upravo suprotna – svojom prenaglašenom i često puta snobističkom težnjom prema “spiritualnom“ kao nečem posebno uzvišenom, oni pred sobom i svijetom samo maskiraju postojanje izrazito negativnih aspekata svoga bića koje su snažno potisnuli u najtamnije zakutke vlastite podsvijesti. Naime, sve dok osoba nije potpuno prosvijetljena i oslobođena, ranjiva je na utjecaje nižeg astrala. U krajnjoj liniji, čišćenje od zla u sebi većini je ljudi jedan od najkrupnijih razloga za inkarniranje.
Koliko veze sa zlom mogu biti duboke i suptilne vidljivo je na primjerima poznatih svetaca iz najrazličitijih tradicija. Nastojeći testirati svoju unutrašnju snagu, Isus Krist navodno je neposredno prije početka vlastite misije proveo četrdeset dana u pustinji, boreći se protiv sotonskih utjecaja, a Buda je neposredno prije vlastitog prosvjetljenja imao susret s “tvorcem iluzije“ Maru-om. I nešto suvremeniji sveci često su dolazili u dodir sa zlom u sebi, ponekad na neočekivane i dramatične načine. Čuvena talijanska svetica Gemma Galgani (1878-1903) u devetnaestoj je godini kao mlada redovnica počela povremeno dobivati Kristove stigme na dlanovima. Neposredno prije takvih iskustava oni bi navodno pokazivala znakove “demonske opsjednutosti“, odnosno govorila da se osjeća užasno grešnom. Odakle takva “užasna grešnost“ kod osobe koja je živjela čedan život u kršćanskoj obitelji i s osamnaest godina ušla u samostan, posvetivši u potpunosti svoj život Bogu? Ovo je, naime, samo jedan od mnogobrojnih primjera iz života svetaca koji su živjeli izrazito asketski i “čisto“, a ipak su u sebi pronalazili gotovo neobjašnjive negativne porive. Izgleda da su izvori “grijeha“ vrlo duboki i izrazito suptilni pa ih stoga ne treba potcjenjivati. Na žalost, mnogi današnji duhovnjaci, pogotovo oni “new age“ orijentacije, prečesto misle da samo zato što prakticiraju neku od metoda koje su trenutno moderne, nose recikliranu odjeću i jedu žitarice ne moraju raditi na dubljem unutarnjem čišćenju. Time postaju lak plijen svojim unutrašnjim slabostima koje ih prije ili kasnije skrenu s puta osobnog razvoja.
Utjecaj takozvanih “donjih svjetova“ prisutan je i kod većine svjetovno orijentiranih ljudi. Kod nekih su ove veze izrazito aktivne, a kod nekih uspavane. Kod naizgled “dobrih“ i “finih“ ljudi koji strože kontroliraju svoje ponašanje one će izaći na vidjelo ukoliko za to postoje odgovarajući uvjeti. Riječ je, prije svega, o našim reakcijama u kriznim ili neuobičajenim životnim situacijama. Na primjer, hoćemo li u trenutku neuspjeha posegnuti za nekim negativnim sredstvom ili oblikom ponašanja kako bismo ostvarili svoj cilj? Ukoliko se nađemo u poziciji moći, da li ćemo je koristiti za opću dobrobit ili se pretvoriti u osobu koja je koristi isključivo za vlastito bogaćenje, manipulaciju nad drugima ili za stjecanje što većeg broja čulnih užitaka? Naime, u narodu odavno postoji vjerovanje, temeljeno na iskustvu, koje kaže da “vlast kvari ljude“. Slava i popularnost navodno kvare ljude. Rat iz nekih ljudi izvuče “ono najgore“. Postoje velike šanse da zlostavljana osoba i sama jednoga dana postane zlostavljačem. Zato većina ljudi sebi barem jednom u životu postavlja pitanje zašto je to tako, odnosno odakle dolazi ono što se obično naziva “zlom u čovjeku“?
Pored traumatskog iskustva i njegovih psiholoških posljedica postoje veoma krupni izvori negativiteta koji sežu prilično daleko i duboko. Sukob između dobra i zla univerzalan je sukob koji se kod čovjeka manifestira na psihološkoj i fizičkoj razini, ali je njegov izvor uvijek spiritualan. Naime, ovaj sukob nije prisutan samo na planeti Zemlji, već na određen način zahvaća i kozmičku dimenziju manifestiranog univerzuma (vanzemaljske civilizacije), a također i svijet nematerijalnih ili duhovnih bića. O negativnim aspektima duhovnog svijeta te o postojanju negativnih energetskih (astralnih) sfera govore sve religije i duhovne škole. Svaka ima svoj koncept, svoje nazive i svoje tumačenje, ali redovito se opisuje jedna te ista teritorija. Religijama se također pridružuju i svjetski mitovi te narodna mudrost koja je prepuna priča o svjetovima “tame“. O sukobu dobra i zla govori gotovo svaka bajka koja je ikad napisana. No, za razliku od bajke ili mita koji obično koriste metafore, mnogi su mistici detaljno, gotovo znanstvenom preciznošću opisivali svjetove raja i pakla. Neki su od njih po obrazovanju i izvornoj vokaciji uistinu bili znanstvenici, kao na primjer Emanuel Swedenborg i Carl Gustav Jung, a neki umjetnici kao Goethe ili Dante, što im daje dodatni kredibilitet. Zato bi prikaz negativnih aspekata duhovnog svijeta kao izvora ovog sukoba vjerojatno bio razumljiviji kada bismo mu prišli iz nekoliko različitih smjerova.
Naime, svjestan sam da je ovdje riječ o veoma “skliskom“ terenu. Mnoge duhovne škole smatraju da znanje o izvorima zla treba ostati skriveno, odnosno dostupno samo istinskim posvećenicima, kako bi se zaštitilo ljude od znanja o zlu i time ih spriječilo da čine zlo. Pored šutnje i mistifikacije religija te duhovnih škola i znanost je, suprotstavljajući se praznovjerju i apstraktnim duhovnim modelima, dugo vremena tvrdila da su izvori negativiteta isključivo osobni i psihološki, ne priznajući objektivno postojanje zla kao sile koja može egzistirati i neovisno o ljudskom biću. Međutim, u suvremenoj se psihologiji pojavio Carl Gustav Jung sa svojim konceptom kolektivnog nesvjesnog i time ponudio model koji može predstavljati temelj znanstvenom objašnjenju ove ideje. Također, u današnje doba pojavili su se i mnogi drugi autori koji se bave izvorima zla – možda su među najpoznatijima psihijatar M. Scott Peck svojom knjigom “People of Lie“, a zatim Elaine Pagels (autorica “The Gnostic Gospels“) sa svojim radom “The Origin of Satan“ ili, s druge strane, američka psihijatrica indijskog porijekla Shakuntala Modi, M.D., koja svojim radom “Remarkable Healings“ daje novu perspektivu suvremenoj psihijatriji te uzrocima psihičkih poremećaja.
PSIHOLOŠKI MODEL IZVORA NEGATIVITETA
Prilikom tumačenja ove izuzetno delikatne teme krenut ćemo prvo s psihološkim modelom. U tu sam svrhu preuzeo Jungov koncept kolektivnog nesvjesnog, s tom razlikom što će moja interpretacija ovog koncepta biti slobodna i dopunjena nekolicinom novih ideja. Dakle, kao što individualno nesvjesno svake osobe (pored niza pozitivnih i poželjnih funkcija) može u sebi sadržavati pohranjene negativne sadržaje – emocije, zaključke i odluke, identitete, misaone oblike, odnosno najrazličitije negativne modele realnosti, tako i kolektivno nesvjesno ljudske rase u sebi sadrži sve univerzalne negativne modele koje društvo iz određenog razloga želi prikriti ili potisnuti. U nesvjesnom svakog pojedinca nalaze se negativni i destruktivni sadržaji koje je stvorilo traumatsko iskustvo i njegove posljedice. Takve sadržaje ljudi često personificiraju, odnosno doživljavaju kao otcjepljene fragmente vlastitog bića koji ih na određen način opterećuju i ugrožavaju. U kolektivnom nesvjesnom nalaze se kolektivni negativni modeli koji će, ukoliko ih personificiramo, svima zvučati više nego poznato. Goetheov Faust, na primjer, u namjeri da ostvari svoje ciljeve ne poziva u pomoć Boga, već sklapa ugovor s najčuvenijom negativnom figurom kolektivnog nesvjesnog – Mefistom ili Vragom. Istu stvar čine i svi ostali, ukoliko za tako nešto postoje odgovarajući preduvjeti. S psihološke strane gledano, povezivanje s negativnim arhetipovima kolektivnog nesvjesnog uslijedit će odmah nakon traumatskog iskustva, kao reakcija našeg ega na negativnu percepciju realnosti u kojoj smo se našli. Takav je doživljaj realnosti posljedica negativnih percepcijskih modela stvorenih tijekom traumatskog iskustva. Trauma u individualnom nesvjesnom stvara pogodno tlo za sve buduće poremećaje i nezdrave procese, bili oni tjelesni, psihološki ili spiritualni. Naime, na negativne modele utisnute u individualno nesvjesno ponekad se nalijepe negativni modeli iz kolektivnog nesvjesnog.
Evo nekoliko primjera iz prakse. Jedna je osoba bila silovana od strane svoga oca. Ovakav čin proizvodi vjerojatno jednu od najtežih trauma koje uopće postoje. Traumatski model koji je ova osoba izgradila kroz takvo iskustvo sastojao se od zamrznutog konglomerata straha, bijesa i mržnje, zatim stavova po kojima nema ljubavi – postoji samo seks, svi muškarci su (ipak) svinje, život na ovoj planeti je odvratan, a Bog koji dozvoljava da se ovakve stvari događaju ili uopće ne postoji, ili mora da je kompletni luđak. Uz identitet osvetnika, negativni stavovi o Bogu postaju okidačem za stvaranje veze s nižim astralom. Nakon ovakvog iskustva osoba se osjećala nestabilnom, ugroženom i potpuno nezaštićenom, ali negativan stav prema Bogu stvorio je otpor prema duhovnom svijetu kao mogućem izvoru zaštite i sigurnosti. Traumatizirana osoba traži zaštitu bilo koje vrste, no Bogu je okrenula leđa pa se na sceni pojavljuje netko drugi, voljan da pruži svu potrebnu “pomoć“. Riječ je o kolektivnoj negativnoj sili koju u nedostatku adekvatnijeg i jednako jednostavnog termina običavamo nazivati “Vragom“. Ova je sila dotičnoj djevojci ponudila zaštitu u obliku određenih sposobnosti (moći) i osobina kojima će je obdariti i koje će joj omogućiti da sebe ubuduće zaštiti od svih sličnih neugodnih situacija. Ovdje se događa suptilan unutarnji transfer – Vrag se ne materijalizira fizički ispred osobe nudeći joj zemaljske moći i užitke, već se cijela stvar događa unutar njene psihe u kojoj se odvija suptilna “duševna kupoprodaja“. Na primjer, traumatizirana osoba odbacuje vjeru u pozitivne životne principe kao što je univerzalna ljubav i prihvaća moć seksualne manipulacije nad suprotnim spolom te razvija magnetsku privlačnost i erotičnost koju će koristiti za ostvarenje najrazličitijih ciljeva. Ove sposobnosti ponuđene su od strane Vraga i njegovog kraljevstva, nižeg astralnog svijeta. Osoba ostvaruje suptilnu povezanost s takvim izvorom energije i odatle crpi snagu za negativno djelovanje.
No, razmjena je dvosmjerna – za ono što daje, Vrag uvijek traži nešto za uzvrat. Stoga se osoba odriče aspekata svoje Duše koji su u suprotnosti s navedenim negativnim osobinama i sposobnostima. Ona odustaje od svoje emotivnosti i postaje hladna i neosjetljiva te se u seksualne odnose upušta bez trunke emocija. Ona nije u stanju emotivno se otvoriti, čak ni kad to želi, jer je odustala od dijela vlastite osobnosti koji bi joj tako nešto omogućio. Za nju je seks postao sredstvo kojim se osvećuje suprotnom spolu, a međuljudski odnosi poligon za manifestaciju osobne moći – ratište na kojem se ostvaruje dominacija jedne osobe nad drugom. Takve osobe kasnije postaju motivirane statusom i osobnim ambicijama te se nastoje zavođenjem domoći novca i ugleda kojim će hraniti svoj traumom ugroženi ego. Kako je navedena osoba na vrijeme predosjetila postojanje ovakvih tendencija u sebi te bila u stanju odmaknuti se od svojih negativnih osobina i potražiti pomoć, tako je izbjegla ovakav razvoj situacije i sebe spasila od velike patnje koju bi, uz neočišćeno traumatsko iskustvo, izazvao i karmički povrat negativnih djela koja bi u međuvremenu počinila.
Druga je osoba, mlađi muškarac sa skladnim obiteljskim životom, krenula raditi na svojoj pretjeranoj agresivnosti koja joj se povremeno javljala, često i u situacijama koje su bile vrlo banalne. Okidač za agresivni ispad bila bi neka sitnica, kao na primjer postupci sudionika u prometu, neuljudnost konobara, nervozna službenica na pošti i slično. Ta je osoba bila svjesna da su njene reakcije pretjerane, ali bi u svakoj slijedećoj pogodnoj situaciji reagirala na isti način – jednostavno nije mogla odoljeti svom unutarnjem porivu. Nakon čišćenja simptoma problema, zatim rada na nizu traumatskih iskustva iz sadašnjeg života te čišćenja odnosa s agresivnim ocem, ova je osoba daljnjim radom naišla na prošli život u kojem se dogodilo slijedeće. U selo u kojem je živio kao sedmogodišnji dječak upala je neprijateljska vojska i pobila sve osim njega jer se on uspio sakriti u skrovište iza kuće. Nakon što je masakr završio, izašavši iz skrovišta dječak je imao što vidjeti. O negativnim emocijama i zaključcima ovdje je suvišno govoriti. Traumatsko iskustvo bilo je toliko snažno da je odmah uslijedilo povezivanje s nižim astralom. Dječak se povezao s astralnim izvorom moći koji mu je dao nadljudsku snagu i poriv za agresivnim obračunom sa svakim tko predstavlja i najmanju prijetnju njegovoj osobnosti, a stekao je i sposobnost da ubije čovjeka i pri tom ne osjeća ništa. Tako je od njega kasnije nastao pomahnitali osvetnik koji je ratovao protiv cijelog svijeta, a taj se model na suptilan način osjeća i danas, kad je ova osoba daleko od nekadašnjeg identiteta i napredan je duhovni praktikant.
Treća je osoba imala kronične ljubavne probleme. Naime, taman bi izgradila kvalitetan odnos s osobom suprotnog spola, a veza bi se raspala – ne njenom krivnjom te često iz nekog prilično čudnog razloga. Nakon čišćenja više razina uzroka i njihovih psiholoških posljedica, ova je žena naišla na određenu tvorevinu u svom energetskom tijelu koja je bila posljedicom okultnog napada ili “uroka“ s ciljem da je učini “nesretnom u ljubavi“. Daljnjim istraživanjem pokazalo se da je okultni napad izvela ljubomorna susjeda koja nije mogla podnijeti da ona s lakoćom ostvaruje veze sa suprotnim spolom dok za njenu kćer nitko nije zainteresiran. Neki bi profesionalni “skidači uroka“ rastvaranjem posljedica ovakvog napada završili posao. No, cilj ove žene bio je otkriti što je to što je upravo nju učinilo žrtvom ovakvog napada, odnosno da li se unutar njenog bića nalazi nešto što je privuklo ovakav utjecaj. Stoga je nastavila raditi dalje i naišla na prošli život u kojem je doživjela snažnu ljubavnu traumu. Zaljubila se u mladića iz više društvene klase i neko je vrijeme njihova veza cvala, ali je tada mladićeva obitelj otkrila da se njihov sin namjerava oženiti s “običnom seljankom“ i uspjela ga prisiliti da je ostavi. Ovakav postupak potpuno je slomio mladu djevojku koja je tek izašla iz puberteta i po prvi puta se zaljubila. Pored raskida veze doživjela je i izrugivanje suseljana koji su joj čitavo vrijeme govorili da će se cijela priča upravo tako i završiti. Kako traumirana osoba obično ne postupa racionalno i promišljeno nego mučena patnjom traži utjehu i zaštitu bilo koje vrste, tako je dotična djevojka otišla do lokalne vračare da joj pokuša ublažiti emotivnu bol. Vračara je u djevojci uočila kandidata za svojeg nasljednika i obećala da će joj pomoći ako ova postane njenom pomoćnicom. Kroz određeno vrijeme vračara se ponudila da djevojci prenese svo svoje znanje i sposobnosti, ali kako je vlastite moći dugovala vezama sa svijetom nižeg astrala, tako je djevojku putem niza magijskih rituala “inicirala“ u svoju vještinu, povezavši je s negativnim energetskim izvorima moći. Djevojka je tako, između ostalog, stekla sposobnost negativnog okultnog utjecaja na druge ljude. Osobe s ljubavnim problemima kod nje su za novac mogle naručiti da učini da se partner koji ih je ostavio vrati. Neki su klijenti bili nezadovoljni svojim vezama pa su naručivali odlazak partnera, bez obzira na način i posljedice. Zato nije nikakvo čudo da, u skladu sa zakonom karme, dotična osoba u sadašnjem životu ima ljubavnih problema kojima je uzrok prilično nevidljiv.
Iz navedenih primjera vidljivo je da se veze s nižim astralom ostvarene nakon doživljenog traumatskog iskustva (bilo u sadašnjem ili u prošlom životu) u praksi manifestiraju kao vrlo suptilni opsesivni porivi koji osobu guraju prema nekom obliku nemoralnog ponašanja koje nije u stanju s lakoćom kontrolirati. Iako se veze s nižim astralom ne moraju nužno manifestirati kroz kriminalno ili promiskuitetno ponašanje, takvo ponašanje svakako jest siguran znak postojanja ovih veza. Samo ukoliko su veze s nižim astralom aktivne, one proizvode direktan utjecaj na svakodnevne postupke i ponašanje neke osobe. Takvi se ljudi svjesno identificiraju sa svojim negativnim osobinama i svjesno čine negativna djela koja opravdavaju na najrazličitije načine. Međutim, ukoliko su potisnute u podsvijest, ali ipak prisutne, veze s nižim astralom manifestiraju se na znatno suptilniji način. Dok će kod nekog kriminalca one biti vidljive kroz čitav niz destruktivnih aktivnosti kao što su krađe, ucjene ili nasilje, za jednu duhovno orijentiranu osobu znak za postojanje veze s nižim astralom bit će, na primjer, nesposobnost da se odvikne od pušenja, ogovaranja ili lijenosti, ideje o tome kako je novac nešto loše ili jednostavno jedne najobičnije ovisnosti o crnoj kavi. Naime, ne kaže narod uzalud da kava nije za malu djecu jer će im, ako je piju, “narasti rep“.
Premda nisu uvijek aktivne, veze s nižim astralom prisutne su kod većine ljudi. Najčešće su uspavane i potisnute u podsvijest, ali i na taj način proizvode probleme koje nije uvijek lako riješiti. Dok se aktivni negativitet ogleda kroz zločestoću, pasivni se manifestira kroz bolesti, loše navike, loše odnose, blokiranu kreativnost, unutarnje konflikte ili identifikacije s vanjskim izvorom ispunjenja, odnosno kroz blokirane duhovne sposobnosti te nemogućnost stjecanja duhovnog iskustva. Osoba okružena ovakvim negativitetom može se truditi da se promijeni, da se poboljša i napreduje, ali to jednostavno nije u stanju, barem ne onom brzinom kojom bi željela. Svoje probleme ona često opravdava teškom sudbinom ili “lošom karmom“, a ciljeve o kojima govore duhovne škole smatra nedostižnima. Zato je jedini način da se napravi kvalitetan proboj kroz duhovne nečistoće upravo svjesno suočavanje s njima, odnosno stjecanje znanja koje omogućuje prolazak kroz procese čišćenja duhovnih nečistoća na cjelovit i siguran način.
Mana ličnost
Veze s nižim astralom koje nisu do kraja očišćene, ne samo u psihološkom ili energetskom smislu, već i cjelovitom promjenom ponašanja i načina života, kod duhovno orijentiranih osoba jedan su od mogućih izvora tri čuvena iskušenja – opsesije statusom, novcem ili seksom koje od osobe mogu učiniti ono što Carl Gustav Jung zove mana ličnost . Jung je definirao pojam mana ličnosti kao osobe koja se nalazi u fazi razvoja koja će uslijediti nakon što postane cjelovitom. Cjelovitost Jung naziva stanjem ostvarene individuacije, ali tvrdi da niti cjelovitost na individualnoj razini ne proizvodi automatski potpunu ravnotežu kod čovjeka. Cjelovitost dovodi do duševnog zdravlja, međutim nakon ostvarenog duševnog zdravlja slijedeći cilj treba biti duhovno zdravlje. Ukoliko se osoba želi i dalje razvijati prema kreativnom samoostvarenju, ona mora proći kroz proces čišćenja identifikacija s negativnim aspektima kolektivnog nesvjesnog kako bi postigla i duhovnu cjelovitost. Cjelovita osoba jest moćna osoba (riječ mana znači moć), no postavlja se pitanje što će takva osoba učiniti s moći koju je zadobila. S dovršenom individuacijom ona će neizbježno biti suočena s vrlo suptilnim iskušenjima jer Jung tvrdi da je faza razvoja u kojoj se osoba identificira s mana ličnošću (sa svojom osobnom moći) gotovo neizbježna faza osobnog razvoja, sa svim njenim pozitivnim i negativnim aspektima.
Jung kaže – “Još nisam vidio više ili manje uznapredovali razvojni proces ovakve vrste gdje barem prolazno nije došlo do identifikacije s arhetipom mana ličnosti. Najprirodnija stvar na svijetu je da se tako nešto dogodi pošto to ne očekuje samo dotični, već isto tako to očekuju i svi drugi. Jedva da se može spriječiti da se čovjek malo ne divi sebi pošto je sebe sagledao dublje od drugih, a drugi imaju toliku potrebu da bilo gdje nađu opipljivog junaka ili nadmoćnog mudraca, vođu ili oca, nesumnjivi autoritet, odnosno da s najvećom spremnošću grade i kade hramove malim bogovima. Nije samo žalosna glupost onih koji se nekritički povode za drugima, već je žalostan psihološki zakon prirode prema kojem će se ono što se jednom već dogodilo uvijek ponoviti. To će se ponavljanje događati sve dok svijest ne razbije naivnu konkretizaciju arhetipova. Ne znam da li je poželjno da svijest mijenja vječite zakone – znam samo da ih katkada mijenja i da je takva mjera vitalna neophodnost za neke ljude. Međutim, njih to ne sprečava da same sebe postave na prijestolje oca i time još jednom potvrde stara pravila. Zato uopće ne vjerujem da čovjek može umaći premoći praslika. On može samo izmijeniti svoj stav u odnosu na njih i na taj način spriječiti da naivno ne upadne u arhetip pa da na račun svoje humanosti ne bude prinuđen igrati određenu ulogu. Opsjednutost arhetipom od čovjeka čini samo kolektivnu figuru, neku vrstu maske iza koje se ono ljudsko više ne može razvijati, već postupno zakržljava i propada. Stoga čovjek mora biti svjestan opasnosti potpadanja pod dominaciju mana ličnosti. Opasnost se ne sastoji samo u tome da čovjek sam postane maska oca, već i u tome da se potpadne ovoj maski kada je nosi i netko drugi“ .
Zloupotreba moći kod mana ličnosti na prvi pogled uopće ne mora djelovati kao zloupotreba. Mana ličnost može jednostavno voljeti novac, moć ili seks u granicama društvene prihvatljivosti. No, granice društvene prihvatljivosti su jedno, a granice duhovne prihvatljivosti nešto sasvim drugo. Tako će, na primjer, većina cjelovitih osoba koje postaju “učitelji“ ili, bolje rečeno i realnije gledano, instruktori tehnika i sustava osobnog razvoja proći fazu mana ličnosti. Oni obično uživaju prednosti svojeg unutarnjeg stanja i vanjskog statusa tako što utjelovljuju neke od arhetipova kao što su mudrac, čarobnjak, heroj, učitelj ili svetac. Drugi ljudi, obično njihovi učenici, u njima vide otcjepljene i neintegrirane aspekte vlastite osobnosti, ali toga nisu svjesni pa njihov “učitelj“ ima određenu moć nad njima. Duhovni učitelj trebao bi svojim autoritetom pozitivno utjecati na učenika, prenijeti mu znanje, biti u stanju uvesti ga i provesti kroz krizu. No, ponekad duhovni učitelji sebi dopuštaju i više od onoga što je prema najužoj definiciji njihova uloga.
Na primjer, neki se upuštaju u seksualne odnose s učenicima (učenicama) koje često maskiraju nekim “suptilnim“ razlozima. Mana ličnost nije u stanju obuzdati svoju seksualnost pa koristi vlastitu moć da bi zadovoljila svoje apetite. S druge strane, neke osobe koje prolaze kroz ovakvu fazu pokušavaju na silu kontrolirati iznenada probuđen ili pojačan libido pa pribjegavaju celibatu kao rješenju. Međutim, celibat je samo druga krajnost i rijetko je tko za njega uistinu spreman pa ne može biti efikasnim sredstvom kontrole vlastite seksualnosti. Neke duševno cjelovite osobe pokušat će iskoristiti vlastitu moć za stjecanje materijalnog bogatstva pa će, koristeći vlastiti utjecaj na ljude, sebe nastojati prodati znatno skuplje od objektivne vrijednosti. To samo po sebi uopće ne bi bilo loše kada bi mana ličnost koristila stečeno bogatstvo na konstruktivan način. Međutim, često se događa upravo suprotno – ponekad je duhovne “majstore“ moguće pronaći u kockarnicama. Neki duhovni ljudi koji su u stanju prepoznati da je novac njihova slabost pokušavaju je, kao i u slučaju seksualnosti, nadvladati odricanjem. Oni se odriču materijalnog bogatstva i siromaštvo smatraju vrlinom. Često ne naplaćuju svoje usluge ili ih naplaćuju manje od drugih koji rade isti posao i zbog toga sebe smatraju “poštenom osobom“.
U treću grupu spadaju osobe koje vole moć i status pa često sebe ili svoj životni smjer žele prikazati najboljim, jedinim ili najmoćnijim. Takve se osobe rado upuštaju u sukobe ili rasprave, nastojeći drugima dokazati vlastitu ispravnost. One se nastoje ispuniti osjećajem vlastite značajnosti ili utjecajnosti koji omogućuje određen status. Zato one često prihvaćaju sustave razvoja iza kojih leži tradicija i protivnici su noviteta jer iza sebe moraju imati nešto od velikog značaja. Ako su sami tvorci novih sustava sobnog razvoja, onda njihovoj galami nema kraja – prikazuju ih najmanje kao epohalne. Ponekad takvim osobama padaju na pamet grandiozne ideje o sebi i svojim sposobnostima (stadionski nastupi, fascinantna iscjeljenja), oni osnivaju sekte, crkve, duhovne škole, ali često za tako nešto uopće nisu spremni. S druge strane, osoba koja prepozna moć kao vlastitu slabost može je se odricati i nastojati živjeti tiho i povučeno, neprimjetno od okoline. Takva osoba nije u stanju sebe prezentirati na odgovarajući način, nju je sram bilo kakve reklame ili samohvale. Ona zna da je njena suptilna slabost vezana uz zloupotrebu moći pa zato ne želi biti moćna ni u kojem obliku, bio on negativan ili pozitivan.
Korijen mana ličnosti prema mojem je iskustvu ponajviše u nedostatku adekvatnog duhovnog iskustva, odnosno vezama s negativnim aspektima kolektivnog nesvjesnog koje su nastale kao reakcija na doživljene emotivne povrede, odnosno traumatska iskustva. Veze s nižim astralom sredstvo su kompenzacije našem egu. Umjesto da se otvori prema sveopćem Duhu kao bezgraničnom i bezuvjetnom izvoru ispunjenja, mana ličnost potpada pod iskušenje da zaliječi ostatke svojih duševnih povreda novcem, seksom ili vlastitim značajem. Kao duševno cjelovita, pročišćena od destruktivnih utjecaja individualnog nesvjesnog, mana ličnost je na putu prema duhovnoj slobodi i sasvim je logično da će sebe morati pročistiti i od destruktivnih utjecaja kolektivnog nesvjesnog. Ona se mora suočiti sa svim ostacima zloupotrebe moći kojom se ikad koristila na negativan način. Kao što se osoba koja želi ostvariti sretnu ljubavnu vezu mora suočiti sa svim dotadašnjim razočaranjima i traumama vezanim uz emotivni život, tako se i osoba koja je konačno postala cjelovita i spremna za preuzimanje nekog od pozitivnih kolektivnih identiteta (kao sredstvom daljnjeg razvoja) mora suočiti sa svim ostacima identificiranosti s negativnim arhetipovima. Jedan od načina da se skladno prođe kroz ovu fazu jest čišćenje veza s nižim astralom te, prema Jungu, izgradnja pozitivnih identiteta koji će biti utemeljeni na duhovnom iskustvu i duhovnom zdravlju. Cjelovita osoba također mora konačno postati svjesna da ona jednostavno jest moćna sama po sebi i da od vlastite moći nije potrebno praviti cirkus, već je treba staviti u službu nečemu od opće koristi. Upravo će tako mana ličnost na najbolji način zadovoljiti i vlastite potrebe.
Prirodni razvojni tijek koji slijedi nakon ostvarenog duševnog zdravlja jest težnja prema duhovnom zdravlju. Kako osoba koja želi biti prosvijetljena, karmički pročišćena i kreativno ostvarena mora raditi na duhovnom zdravlju, tako se ona mora deidentificirati i od svih nezdravih oblika vezanosti za dualni svijet. Mana ličnost pojavljuje se u jednoj od posljednjih faza takve deidentifikacije. Naime, cjelovita osoba postala je svjesna sebe, ona je integrirala većinu otcjepljenih dijelova vlastite duše, no sada će morati poraditi na osvješćenju i integraciji onoga aspekta svoga bića koji obično nazivamo Duhom. U mapu teritorije zvane “Duh“ ulazi cjelokupno postojanje, odnosno čitav manifestirani i nemanifestirani svemir. Sve pojave u vanjskom svijetu koje osoba ne prihvaća morat će biti prihvaćene. Sve potrebe za ispunjenjem nečim iz vanjskog svijeta morat će biti uravnotežene. Vezanost za kolektivne životne modele kao što je brak pod svaku cijenu, novac pod svaku cijenu, obavezan nedjeljni ručak, rad preko tjedna – odmor preko vikenda, morat će biti nadvladana. Duh zaokuplja izrazito širok teritorij jer uključuje cjelokupno postojanje i naše usklađivanje s takvom cjelokupnošću. Zato mana ličnošću postaje ona osoba koja je konačno postala cjelovita na individualnoj razini, ali su u njoj još uvijek prisutni snažni unutarnji otpori protiv potpunog prihvaćanja cjelokupne realnosti kao dijela sebe i sebe kao izvora te realnosti.
U korijenu mana ličnosti nalazi se suptilni nedostatak vjere (sumnja), strah i osjećaj krivice. Mana ličnost nije u stanju prihvatiti da ona sama u sebi ima sve što joj treba. Ona je identificirana s djetetom koje zadovoljava svoje potrebe i igra jednu od posljednjih nesvjesnih igara unutar dualnog svemira. Ona ne želi ukinuti sve procese unutar vlastite svijesti, sve žudnje prema životnim iskustvima. Ona je snažno vezana za proces i igru jer je suptilni ostaci sumnje, straha i osjećaja krivice sprečavaju da se u potpunosti preda unutarnjem ispunjenju koje donosi njena izvorna priroda. Zato mana ličnost mora nastaviti s unutarnjim čišćenjem te raditi na produbljenju svojeg duhovnog iskustva jer će inače uništiti sve što je do tada stvarala. Život više nije toliko milosrdan prema duševno cjelovitoj ličnosti i ona vlastite greške skupo plaća. Mana ličnost mora sebe osloboditi od vezanosti za aspekte manifestiranog svemira prema kojima osjeća slabost te mora raditi na povezivanju sa sveopćim Duhom. Kako je korijen duhovne neosviještenosti u dubokom i suptilnom osjećaju krivnje, takav osjećaj ne dozvoljava mana ličnosti da bude potpuno sretna, zadovoljna i uspješna na pozitivan i konstruktivan način. Zbog osjećaja krivice mana ličnost postaje destruktivna (iako se njoj samoj ne čini da je takva) i na vrlo suptilan način razara vlastiti život, kao i živote bliskih osoba. Zato je čišćenje spiritualnih posljedica traumatskog iskustva jedno od najkorisnijih sredstava za uspješan prolazak kroz ovakvu fazu razvoja.
ENERGETSKI MODEL IZVORA NEGATIVITETA
Veze s negativnim energetskim sferama najčešće se doživljavaju kao neka vrsta energetskog kanala (repa!) koji se nalazi u zoni određene čakre i spaja osobu s izvorom negativne energije i moći. Pored usvajanja negativnih osobina, odnosno duševne kupoprodaje, osoba je s nižim astralom povezana i energetski. Ona, naime, takvom povezanošću stječe određene sposobnosti koje joj omogućuju da čini ponekad i nadnaravne stvari kao što je, na primjer, negativan okultni utjecaj. Da bi mogla činiti tako nešto, osoba mora biti inicirana u takvu sposobnost, odnosno povezana s izvorom moći koji će joj dati i odgovarajuću energiju za takvo djelovanje. Stoga će prilikom rastvaranja veze s nižim astralom, u trenutku kada osoba jednom shvati da je takve sposobnosti u stvari opterećuju i da njima, dugoročno gledano, uopće ne ostvaruje svoje ciljeve (nego postiže upravo suprotno), ona morati znati prekinuti suptilnu energetsku povezanost s izvorom identiteta. Naime, ovakva je veza redovito oblik kupoprodaje koja čovjeka nikada ne ispunjava u potpunosti. Osoba koja je stvorila vezu s nižim astralom ima neodoljivu, prisilnu i opsesivnu potrebu da koristi sposobnosti koje je dobila. Ona gotovo da nema mogućnost izbora jer je postala ovisnikom o svojim negativnim osobinama i moćima. Tako ove destruktivne energije vrše snažan pritisak na psihu osobe, nastojeći se manifestirati u njenom svakodnevnom životu. U slučaju da odustane od negativnog životnog stila koji proizvode energetski kanali kojima je povezana s nižim astralom, ali ne prekine energetsku vezanost, osoba će morati uložiti silnu energiju da se odupre njenom utjecaju. Ona osjeća da se u njoj nalazi nekakvo suptilno “zlo“, ali ne zna kako da ga se otarasi. Ako se svjesno ne prekinu, veze s nižim astralom ostaju i nastavljaju opterećivati osobu svojim negativnim utjecajem. One se čak prenose iz inkarnacije u inkarnaciju pa osoba u sadašnjem životu može biti duševno zdrava i, barem na svjesnoj razini, pozitivne životne orijentacije, ali joj suptilni ostaci veza s nižim astralom mogu stvarati velike probleme.
Neki od mogućih znakova da je netko pod utjecajem negativnih modela kolektivnog nesvjesnog tiču se potrebe da se na negativan način živi i djeluje u što je moguće širem smislu. Ako netko voli perverzan seks, ali ga prakticira samo sa svojim partnerom, tada je vjerojatno riječ o negativnom utjecaju individualnog nesvjesnog – o psihološkim posljedicama traumatskog iskustva, najčešće o neostvarenoj kreativnosti koja se kompenzira na ovakav način. No, ukoliko takav poremećaj preraste u promiskuitetno ponašanje, posjećivanje javnih kuća, organiziranje orgija ili danas popularni seksualni turizam, tada je vjerojatno riječ o utjecaju negativnih aspekata kolektivnog nesvjesnog jer ono ima tendenciju da se širi i postane masovnom pojavom. Ista je stvar i s opsjednutošću novcem ili bilo kojim “power tripom“ – oni se često prošire do neslućenih razmjera i kasnije ih je vrlo teško suzbiti.
Da je tome tako vidljivo je iz navedenih primjera. Sve tri osobe imale su neodoljivu potrebu da na negativan način reagiraju često te u najrazličitijim situacijama, ili su same kontinuirano bile žrtvama duhovnog, mentalnog, emotivnog ili fizičkog nasilja. Zato ne treba previše naglašavati karakter karmičkih posljedica veza s negativnim sferama kolektivnog nesvjesnog – one su krupne i nisu ograničene samo na pojedine osobe, već se prostiru na čitave slojeve ljudi te na društvene grupe i narode. Naime, zbog kolektivnih karmičkih dugova ljudi se rađaju na određenom području, državi, gradu ili selu te preuzimaju određene dužnosti koje ih vežu za ljude, za društvene i političke sustave i time ograničavaju slobodu. U karmičkom smislu ponajviše se plaćaju veze s nižim astralom jer njih često koristimo za masovnu manifestaciju negativnih moći te na negativan način utječemo na veliku količinu ljudi. Ne treba zaboraviti da je zakon karme dosadno precizan i da svaki takav utjecaj kasnije mora biti “karmički otplaćen“, odnosno uravnotežen suprotnom pozitivnom aktivnošću.
Uroci
Ponekad se potisnute veze s nižim astralom, i kod pozitivno orijentiranih ljudi, manifestiraju kroz negativne životne okolnosti. Osoba se, naizgled ni kriva ni dužna, nađe na udaru nekog agresivca, u emotivnoj vezi s nekim tko je manipulira ili pod negativnim okultnim utjecajem. No, takva zbivanja samo su vanjski odraz njenih podsvjesnih sadržaja kojih se nije oslobodila. Ukoliko nas netko koga volimo kontinuirano manipulira, to je ponekad znak da smo istu stvar nekada i mi činili (ponekad u sadašnjem životu, a vrlo često u prošlima) te da uzroke takvih negativnih djela nismo očistili. Zato je sadašnja inkarnacija prilika da se takvo čišćenje obavi do kraja, umjesto da se u nedogled okrivljuju vanjske okolnosti za vlastite probleme. Dobar primjer ovakvog karmičkog modela naći ćemo kod slučajeva negativnog okultnog utjecaja. Naime, sustavi uklanjanja utjecaja psihičkog napada, “crne magije“ ili uroka nisu do kraja učinkoviti ukoliko se svedu samo na energetsku zaštitu.
Uroci, kao i implanti, također jednim svojim dijelom spadaju u grupu mentalnih posljedica traumatskog iskustva, odnosno naredbi i zabrana. Međutim, za razliku od implanata koji su nekada imali i svoju materijalnu formu, uroci su negativni energetski oblici utisnuti energetsko tijelo s namjerom da izvrše negativan utjecaj na osobu. Oni su posljedice smišljenog, programiranog utjecaja koji jedna osoba vrši nad drugom. S obzirom da su misli i emocije energetske tvorevine i u stanju su kretati se kroz prostor, njihovo usmjeravanje prema nekoj osobi izazvat će određene posljedice. U komunikacijskom smislu svaka energetska tvorevina pronalazi svoju metu jer putuje kroz energetsko polje i gotovo trenutno ostvaruje kontakt s objektom na koji je usmjerena. Kako je energija po svojoj prirodi neutralna, željeti nekome zlo također predstavlja energetsku snagu koja se kreće prema svome cilju. Upotpuniti negativnu namjeru određenom vrstom okultnog rituala koji će joj dati dodatnu snagu značilo bi postati okultnim kriminalcem. Negativno djelovati na druge okultnim sredstvima je ludost, jednako kao što je ludost ubiti nekoga, ali neki ljudi takve stvari ipak čine ne razmišljajući o posljedicama takvog djelovanja. A karmičke posljedice negativnog okultnog utjecaja spadaju u grupu najtežih i obično se kompenziraju kroz niz života u kojima osoba nije fizički i duševno zdrava, a zatim kao relativno zdrava osoba dugo vremena nije u stanju ostvariti sreću, mir i ispunjenje.
Energetska forma nekog uroka jednaka je onoj implanata i način čišćenja je identičan. Međutim, uvijek treba pogledati koji je uzrok tome što netko postaje žrtvom negativnog okultnog djelovanja. Očistiti posljedice okultnog napada obično nije teško ukoliko se radi na njegovom uzroku. Bez rada na uzroku nemoguće je ostvariti trajnu zaštitu jer sve dok postoji unutarnji magnet za vanjski negativitet osoba će privlačiti takav utjecaj. Učitelj Zena Hui Neng odavno je napisao – “kad je sve što postoji samo praznina, na što će se prašina nahvatati“, ali osoba nad kojom je izvršen napad nije pročišćena i negativna se energija ima na što nahvatati. Naime, napadnuta osoba redovito doživljava napad iz karmičkih razloga – nekada, obično u prošlim životima, ona je i sama činila iste stvari drugima. Sada ona više nije okultni nasilnik, ali ako vanjska karma nije kompenzirana, a unutarnji aspekt nije očišćen, osoba će se (naizgled slučajno) naći na udaru uroka. Da bi se riješila negativnog utjecaja ona prvo mora rastvoriti energetsku formu uroka i njegov sadržaj, ali odmah zatim treba prijeći na rastvaranje uzroka takvom zbivanju – čišćenju traumatskih iskustava i veza s nižim astralom koje su nastale kao posljedice traume. Takvim radom osoba može ostvariti stanje čistoće, a ako ga još upotpuni suprotnom pozitivnom aktivnošću tada može konačno postati slobodna i okončati čitav karmički proces.
SPIRITUALNI MODEL IZVORA NEGATIVITETA
Nakon psihološkog i energetskog modela koje smatram nabitinijima za precizno tumačenje unutarnje dinamike spiritualnih posljedica traume, promotrit ćemo navedenu teritoriju i kroz njen apstraktan aspekt. Njime je moguće upotpuniti sliku porijekla, načina nastanka i ulogu nižeg astralnog svijeta unutar Kreacije. U prijašnjim poglavljima bilo je govora o dva osnovna aspekta cjelokupne realnosti – o manifestiranom i nemanifestiranom svemiru. Bog o kojem govore mistici jest nemanifestirani svemir, onaj aspekt Kreacije koji egzistira iza zavjese materijalnog svijeta te je neovisan o materijalnom svijetu. Termini koji se koriste da bi se opisala ova razina Boga često su vrlo nejasni jer Bog ovdje postoji neovisan o zakonima pojavnog svemira, o linearnom vremenu, trodimenzionalnom prostoru, Aristotelovoj logici, razumu i intelektu, odnosno o principima dualnog svijeta. Bog se ovdje doživljava na najrazličitije načine, a ja sam napravio listu najtipičnijih takvih doživljaja kojima se u verbalnom smislu mogu najpribližnije izraziti njene osnovne karakteristike. Tako je Bog u nemanifestiranim stanju:
– bezobličan, multidimenzionalan, multipersonalan
– potpuno slobodan, neograničenih mogućnosti
– svjestan sebe kao Boga
– potpuno ispunjen samim sobom
– bezvremen, vječan
– sveprisutan, ne postoji ništa što nije Bog
– ništavilo, izvor mistične ljubavi, zadovoljstva i ispunjenosti
– ima lice jednako ljudskom
– čovjek, u potencijalnom smislu
Mnogima će se ovi doživljaji učiniti čudnima, no gotovo je nemoguće govoriti o ovome aspektu Boga pa jasnijeg načina nema, a nema niti objašnjenja ili opravdanja za ovakve tvrdnje – one su najkonciznije oblikovane prateće realizacije mističnog iskustva i tu se nema što za dodati. Pravo razumijevanje ovakvih doživljaja ionako dolazi u trenutku osobnog iskustva. Također, navedene kvalitete ni u kom slučaju nisu sve kvalitete koje Bog posjeduje, ali će nam ove biti sasvim dovoljne za izlaganje koje slijedi.
Zašto je Bog stvorio pojavni svijet velika je misterija oko koje još uvijek nema suglasnosti – neki mistici tvrde jedno, a neki nešto sasvim drugo. No, većina se slaže da Bog jest stvoritelj svemira i da ga je kreirao iz ljubavi, odnosno radi potpune realizacije svojih kreativnih potencijala. U tu je svrhu stvoren pojavni svemir različite gustoće, od veoma rijetkog do vrlo gustog – materijalnog svijeta. Tako je materijalni svijet samo najgušći dio pojavnog svemira u koji spadaju i sve energetske tvorevine najrazličitije gustoće. Duša je Božja manifestacija, kao i sva “duhovna“ ili bestjelesna bića koja postoje kao individualne tvorevine (anđeli, na primjer). Postoji čitava hijerarhija bića koja borave u svjetovima različite gustoće, a materijalni svijet s bićima koja ga nastanjuju jest najgušći od svih svjetova. Ukoliko bismo promatrali manifestirani svemir sa stanovišta redoslijeda prema kojem je kreiran, onda taj proces ide “od rijetkog prema gustom“. Prvo nastaju bestjelesna bića visokog stupnja svijesti, zatim bestjelesna bića sve nižeg stupnja svijesti pa tek zatim tjelesna bića čiji stupanj svijesti uglavnom ovisi o razvijenosti mozga i živčanog sustava. Iz ovog bi se moglo zaključiti da su bestjelesna bića na višem stupnju razvoja od čovjeka, ali to ipak ne mora biti tako.
Naime, premda su arkanđeli i anđeli bića u Božjoj službi, sazdana od svjetla i svjesna svojeg mjesta u čitavoj Kreaciji, izgleda da oni ipak nisu svjesni jedne veoma bitne činjenice koja se tiče njihove izvorne prirode, a to je da su oni također Bog. Ovime ne želim obezvrijediti anđeoska bića i njihovu svetu ulogu, no iako su anđeli bića koja služe Bogu i čitavoj Kreaciji činjenica je da oni jednostavno nemaju svijest o suštini vlastitoga bića kao božanskoj. Jedno je biti svjestan Boga i služiti principu dobra, ali je sasvim druga stvar biti svjestan sebe kao Boga. Ovdje nije riječ ni o kakvom grandioznom kompleksu superiornosti, niti ova činjenica ima ikakve veze s egom – riječ je o takvom stupnju odgovornosti prema vlastitom postojanju koji nije nimalo lako prihvatiti. Iako ovakav tip svijesti odražava konačnu istinu o samoj suštini svih tvorevina manifestiranog svemira, mali broj bića je u stanju prepoznati takvu istinu i živjeti s njom u skladu. No, takva svijest potrebna je i samom Bogu jer ona dovodi do buđenja kreativnog impulsa i omogućuje Bogu da preko vlastitih tvorevina ostvari svoj kreativni potencijal. Izgleda da jedino postojanje u fizičkom tijelu, na ovoj ili nekoj drugoj planeti, omogućuje duši da otkrije tko ona u stvari jest. Jedino će boravak u ljudskom tijelu potaknuti dušu da krene putem povratka u izvornu spiritualnu realnost. Ljudsko je kraljevstvo, naime, kreirano na Božju sliku i priliku jer, kao što je bilo vidljivo iz navedenih Božjih karakteristika, Bog ima “ljudsko lice“ i stvorio je čovjeka po vlastitom uzoru. Tako su Božje i ljudsko kraljevstvo dva slična svijeta, s tom razlikom što egzistiraju na različitim nivoima gustoće pa je ljudsko kraljevstvo niža oktava nebeskog. To znači da sve što vrijedi za duhovni svijet, vrijedi i za zemaljski. Sa samo jednom bitnom razlikom. Kraljevstvo ljudi nije slobodno od utjecaja onoga što zovemo “naličjem kreacije“ ili nižim astralnim svijetom. Dok u nebeskom kraljevstvu ne postoji nikakav otpor niti zapreka, u ljudskom se kraljevstvu bića moraju potruditi da ostvare svoj kreativni impuls.
Koje je onda porijeklo nižeg astralnog svijeta? Njega u izvornom smislu nije stvorio Bog. Bog ili Sveopći Duh postoji neovisno manifestiranom svemiru i izvan je svih dualnosti, svih sukoba i nesklada. Svijet nižeg astrala kreirala su bića izvorno stvorena od Boga, ali kako se Bog ne upliće u slobodnu volju i svako je biće učinio slobodnim da živi ili ne živi u skladu sa svojom izvornom prirodom, tako su neka bestjelesna bića odlučila zanijekati svoju izvornu prirodu i oduprijeti se Božjoj volji, ne razumijevajući da se istovremeno odupiru svojoj izvornoj prirodi. Sufijsko tumačenje onoga što se obično zove “padom“ vjerojatno je najjasnije pa ću se poslužiti njime prilikom daljnjeg razjašnjenja ove izuzetno delikatne teme. Dakle, sufisti tvrde da je Bog, stvorivši čovjeka, pozvao svoje arkanđele da se poklone i služe njegovoj tvorevini. Boga je navodno najviše volio arkanđeo po imenu Satan koji nije mogao podnijeti svoju ljubomoru prema čovjeku kao novom objektu Božje ljubavi i pažnje. On je odbio pokloniti se čovjeku i rekao da će se uvijek pokloniti Bogu, ali nikada niti jednoj njegovoj materijalnoj tvorevini. Zaslijepljen svojom fanatičnom odanošću Bogu, Satan je postao prvim arkanđelom kod kojeg je na vidjelo izašlo nepoznavanje svoje izvorne prirode. Satan je samoga sebe prognao iz raja, postao vođom pobune i kasnije stvorio vlastitu verziju Kreacije kao sredstvo izrugivanja Božjoj. Satan je kreirao svijet nižeg astrala te u njega privukao i druga bića, odmetnike nesvjesne svoje izvorne suštine.
Postavlja se pitanje – zašto je toliko važno biti svjestan sebe kao Boga? Odgovor bi mogao biti – zato što takva svijest čini biće cjelovitim. Ukoliko netko nije svjestan činjenice da u određenom smislu nikada nije niti napustio stanje izvorne jednosti s Bogom, da je sve kroz što prolazi samo iskustvo koje treba proći i da je put do sreće u kreativnoj realizaciji svoje izvorne prirode, bit će pod utjecajem nižih aspekata svoga bića koje jednom riječju zovemo “egom“. Umjesto svijesti o sveopćem jedinstvu, takvo biće doživljava čitavu kreaciju kao prijetnju svojoj opstojnosti, kao prepreku ostvarenju svojih ciljeva, kao krajnje nesavršeno mjesto u kojem su sva bića osuđena na patnju. Osjećaj nepostojanja ljubavi i strah koji nastaje kao posljedica takvog osjećaja bit će glavni motivatori njenih akcija. Vječita glad za ispunjenjem nečime što se nalazi izvan granica njenog bića i stalan osjećaj promašenosti bit će uzrokom neuspješnim odnosima koji će za posljedicu imati osjećaj duboke unutarnje nesretnosti. Nemir i nezadovoljstvo karakteriziraju postojanje takve osobe u daleko većoj mjeri nego pozitivna stanja, koja joj se čine nestvarnima ili nedostižnima. Duboka sebičnost nalazit će se u pozadini njenih ciljeva, zajedno s otuđenošću od svojih i tuđih emocija te kupoprodajom kao jedim oblikom odnosa koji poznaje. Zato je svako biće kojim vladaju ovakva unutarnja stanja lak plijen nižim svjetovima. Pali anđeli uvijek nude pomoć, kakvu god želimo. Bog se ne nudi – on je sama suština našeg bića koju treba prepoznati. Bog jest ljubav sama po sebi, on/ona jest izvor bezuvjetnog mira i zadovoljstva. Upravo nam zato nije neophodno potrebna izvanjska zaštita koju ćemo platiti odustajanjem od dobra, prodajom duše ili sklapanjem bilo kakve negativne transakcije. Takva je zaštita jednaka onoj koju nudi mafija – samo za mogućnost neometanog funkcioniranja njihovog (čak ponekad i legalnog) posla neki ljudi mafiji plaćaju desetinu (ili više) svojih prihoda. Tim novcem mafija financira kockarnice, trgovinu drogom, bordele, podmićuje policiju i polako stvara svijet nižeg astrala na Zemlji.
Ljudi su se oduvijek pitali zašto Bog kao svemoguć ne uništi zlo u njegovom korijenu, odnosno koji je pravi smisao zla. S obzirom da Bog ne uništava zlo nego prepušta bićima da se sami izbore za dobro, izgleda da postojanje zla ima i određenu funkciju unutar kreacije koja nije isključivo negativna. Premda je Satan pali arkanđeo koji ratuje protiv Kreacije, on se ipak povlači pred Bogom u njegovom nemanifestiranom, izvornom stanju. Tako Satan istovremeno testira Kreaciju, provjerava njenu vjerodostojnost i suočava je s vlastitom nesavršenošću. Time on i ne znajući čini uslugu Bogu jer poticanjem ljudi na destruktivne aktivnosti samo ubrzava proces samospoznaje. Naime, nemoguće je biti trajno ispunjen čineći zlo. Zato se ljudi koji su u potpunosti suočeni s neistinom, ne samo kroz njenu manifestaciju kod drugih već i kroz vlastito destruktivno djelovanje, brže okreću istini. Goetheov Mefisto kaže:
“ja čest sam sile te
što vazda želi zlo,
a dobro čini sve.“
Pojava Vraga na sceni najčešće ubrzava buđenje svijesti i razvoj dobra. Svaka je drama, roman ili film konstruiran na istom modelu – ekspoziciji likova, zapletu, katarzi i raspletu. Katarzi i raspletu prethodi zaplet. Simbolički gledano, zaplet predstavlja stupanje zla na scenu. Zaplet je obično neka vrsta sukoba jer tijekom zapleta likovi, potaknuti nekim vanjskim zbivanjem, prolaze kroz procese unutarnjeg preispitivanja, pročišćenja od negativnosti, stavljanja svojih životnih vrijednosti na kušnju, nadilaženja svojih dotadašnjih kapaciteta te stjecanja nove kvalitete svijesti koju do tada nisu poznavali. Riječ je, naravno, o procesu inicijacije, ali rijetko koja inicijacija prolazi bez neke vrste provjere ili testiranja. To je ono što je čini teškom, ali i vjerodostojnom. Naime, idealno gledano, sve u našem životu mora biti potpuno ispravno i prirodno. Centralna tehnika već spomenutih havajskih Huna zove se “Ho o pono pono“, što bi u slobodnom prijevodu značilo “učiniti nešto ispravnim i još jednom ispravnim“. Stvari ili jesu ispravne ili nisu. Ukoliko nema drugog načina da se provjeri jesu li stvari ispravne ili ne, u čovjekovom životu pojavljuju se negativne sile koje ga stavljaju na kušnju. Zato ako prođemo test koji za nas kreira sam Vrag, tko se može usuditi da sumnja u našu ispravnost?
Svjestan sam da model koji je upravo iznijet daleko više liči na bajku ili mit te da unutar njega postoje silne nelogičnosti. No, ovdje je iznijeto znanje posljedica direktnih doživljaja – mojih i tuđih, a zbog prirode direktnog iskustva nema svrhe nastojati ih logički objasniti. Do direktnog ili mističnog iskustva ne dolazi se razmišljanjem, nego direktnim doživljavanjem koje više nalikuje na primanje iskustva i znanja nego na filozofiranje. Takva iskustva mistik je u stanju doživjeti upravo zbog svoje psihološke pročišćenosti i uravnoteženosti, a zatim otvorenosti i senzitivnosti. Umjesto logičkih mentalnih procesa, direktna iskustva duhovnog svijeta u daleko većoj mjeri karakteriziraju snažni osjećaji, praćeni mislima koje su obično nepovezane i dolaze u fragmentima. Međutim, iako po prirodi iracionalni, znamo da su osjećaji nadređeni intelektu. Oni su medij ili sredstvo pomoću kojeg se ostvaruje direktno iskustvo, a misli se javljaju kasnije, kao medij linearnog uma koji svojim vlastitim sredstvima nastoji sebi protumačiti doživljaj. Takve misli obično su nepovezane i teško ih je logički povezati. No, samo zato što nešto nije logično ne znači da ne mora biti istinito. Stoga je kod duhovnog iskustva često nemoguće provjeravati ono što se doživljava ili postavljati potpitanja kojima bi duhovna poruka postala dovoljno jasna da zadovolji potrebu našeg intelekta za logikom. Tako je mit, bajka, ili poezija daleko spretnije sredstvo izražavanja duhovnog iskustva nego što su to misli i logika. Zato moram opet ponoviti da sve dok osoba i sama ne doživi svoja duhovna iskustva, neće u potpunosti moći razumjeti o čemu je ovdje riječ. Ne zbog toga što je takvo iskustvo privilegija nekolicine odabranih – ono je dostupno svima koji se njime žele baviti – već zbog toga što ono ne može uvijek biti preneseno riječima. No, dodatni legitimitet ovako oblikovanom znanju daje mogućnost njegove praktične primjene u terapijske svrhe. Naime, ova je količina informacija sasvim dovoljna za uspješan rad na prekidanju veza s nižim astralom. Navedeni teorijski model omogućio je kreiranje efikasne tehnologije kojom se izvodi kvalitetan praktičan rad na rastvaranju veza s nižim astralom.
RASTVARANJE SPIRITUALNIH POSLJEDICA TRAUME
Čišćenje veza s nižim astralom kompleksan je proces koji proizvodi značajne pozitivne promjene. Prvo i osnovno, naša je percepcija temeljito izmijenjena. Ukoliko je riječ o vezama ostvarenim na nivou čakri (energetskih kanala ili niti koje nas povezuju sa sferama nižeg astrala), takve se intervencije direktno odražavaju na čistoću naše percepcije, s obzirom da čakre predstavljaju centre energetske komunikacije. Pročišćena percepcija jedan je od temeljnih preduvjeta za kvalitetan svjetovni i duhovni život jer donosi mogućnost voljne i svjesne komunikacije s najrazličitijim razinama našeg bića. Osobine kao što su samostalnost i neovisnost o vanjskim utjecajima direktna su posljedica takve komunikacijske otvorenosti. S druge strane, radom na nivou namjere osoba stječe dublji uvid u svoje istinske životne ciljeve. Čišćenje centara na hara nivou dovodi do svijesti o izvornoj intenciji koja leži iza našeg postojanja kao fizičke osobe. Svijest o smislu našeg života direktna pozitivna posljedica ovakve pročišćenosti. Nju također prati i veća količina energije u centrima energetske akumulacije koji se nalaze na hara nivou. Ako krenemo dalje, na zvjezdani nivo, možemo reći da pročišćeni zvjezdani centri stvaraju svijest o svojoj izvornoj prirodi i donose dodatnu količinu slobode jer se njihovim čišćenjem osoba oslobađa veoma suptilnih negativnih utjecaja koji su joj do tada stvarali najrazličitije vrste životnih ograničenja. Otkrivanjem različitih aspekata svog izvornog identiteta osoba je u mogućnosti razvijati vlastitu kreativnost i osloboditi vlastite kreativne potencijale, umjesto da koristi vanjske uzore ili slijepo slijedi razne učitelje i gurue.
Naime, spiritualni razvoj u direktnoj je vezi s našom voljnošću da se suočimo s dubokim dimenzijama naših osobnih nečistoća i blokova. Takav razvoj nije toliko vezan uz znanje ili informacije koje nam mogu dati izvanjski sustavi – razne škole ili učenja. Inicijacije gurua ili posjedovanje velike količine intelektualnog znanja nema prevelike koristi ukoliko nije praćeno kvalitetnim duševnim čišćenjem. Moje je iskustvo da rad na čišćenju energetskih centara od veza s nižim astralom jednostavno nema alternative, pogotovo za napredne praktikante. Takav će rad morati biti obavljen kad tad, ovom ili nekom drugom metodom. Upravo takav rad oslobađa unutarnje kreativne potencijale i omogućuje cjelovito smoostvarenje – sve je ostalo guranje glave u pijesak i izbjegavanje odgovornosti, odnosno romantično idealiziranje koje proizvodi osobna nezrelost udružena s čitanjem kvaziduhovne literature u kojoj se opisuje samo lice, ali ne i naličje procesa koji zovemo duhovnim razvojem. Premda je put preuzimanja odgovornosti za osobni razvoj teži put, on je istovremeno daleko brži i čišći. A cilj ostvaren vlastitim naporima donosi i daleko veće ispunjenje.
Tomislav Budak, rujan 2005.