Autobiografija u pet poglavlja
I
Šećem ulicom.
Na pločniku je duboka rupa.
Padam u rupu.
Izgubljena sam… bespomoćna.
Nisam ja kriva.
Trebat će mi čitava vječnost da izađem van.
II
Šećem istom ulicom.
Na pločniku je duboka rupa.
Pravim se da je ne vidim.
Ponovo padam u rupu.
Ne mogu vjerovati da sam opet na istom mjestu,
ali nisam ja kriva.
Ipak će mi trebati puno vremena da se izvučem.
III
Šećem istom ulicom.
Na pločniku je duboka rupa.
Vidim da je tamo.
Svejedno padam u rupu … to mi je postalo navikom.
No moje oči su sada otvorene
i znam gdje sam.
Sama sam sebi kriva.
Odmah izlazim van.
IV
Šećem istom ulicom.
Na pločniku je duboka rupa.
Ja je zaobilazim.
V
Šećem novom ulicom.
Portia Nelson
*********************************
Nalazimo se u krizi. Znali smo biti u krizi i prije. Bit ćemo i u budućnosti, bila ona kolektivna (društvena) ili individualna, izazvana umjetno ili slučajno. Društvene krize dotiču nas sve, u manjoj ili većoj mjeri, dok se u individualnima obično nađemo zbog vlastitih djela, a ponekad i „stjecajem okolnosti“. No čime god izazvana, kriza uvijek ima unutarnji, psiho-spiritualni aspekt pa tretiranje reakcije na krizu čini jedan od temelja mog terapeutskog rada. Konkretnije rečeno, dobar dio ljudi koji dolaze na uzročnu terapiju kojom se bavim motiviran je upravo krizom u kojoj se nalaze. A kako je kriza neizbježna i svi se u njoj nađemo prije ili kasnije, iz ovog ili onog razloga, na kojem god stupnju svijesti bili i što god činili da se od nje zaštitimo, tako sam proučavanju ove teme posvetio maksimum svog vremena i energije. Iz tog sam razloga i odlučio napisati ovaj tekst jer će možda moji zaključci, utemeljeni na tridesetogodišnjem iskustvu, pomoći nekome da prebrodi krizna vremena u kojima se trenutno nalazimo.
Krize sam se doticao i u nekima od prijašnjih tekstova, kao što je onaj o traumatskom iskustvu ili o procesu umiranja pa pozivam čitaoce da prouče i ta dva članka. No ovdje ću krizi nastojati prići sa što je moguće više strana te obuhvatiti sve njene aspekte, barem one meni poznate – od metafizičkog (smisla krize), psihološkog pa sve do neposrednih mehanizama njenog izraza u našim životima i načina nadvladavanja. Poznavanje strukture, dinamike i svrhe krize te načina njenog razrješavanja svakako spada u ključna znanja za čovjeka koji živi u društvu koje se hrani krizom, živi od krize, ne nudi za nju nikakvo trajno rješenje te doslovno potiče ljude da krizu doživljavaju kao sredstvo odustajanja od sebe i svojih ideala, odnosno svoje izvorne prirode i kreativne ostvarenosti.
Krenimo prvo od tehničkog aspekta krize – ona se događa u trenutku kada naš stari svjetonazor biva ugrožen, a novi još nismo izgradili. Kriza je stoga psihološka reakcija na neugodno ili „negativno“ iskustvo nad kojim nemamo kontrolu, ne znamo mu smisao, odnosno ne znamo konačni ishod. Krizno stanje redovito prati stres, odnosno opterećujuće i ograničavajuće misli i emocije koje osoba u krizi doživljava kao teško podnošljive. Takva duševna stanja nerijetko dovode do unutarnjeg pucanja, takozvanog „živčanog sloma“, praćenog nekontroliranim emotivnim pražnjenjima koja mogu imati blaži, jači, a ponekad i izrazito snažan intenzitet te se manifestiraju izljevima tuge, bijesa, straha ili krivnje, nakon čega obično slijedi stanje transa, odnosno mentalne odsutnosti.
Kriza stoga nije stabilno stanje – ona je međufaza između dva različita stabilna perioda, pri čemu je od ključne važnosti, i samim time upitno, što je to što će činiti novu stabilnu fazu. Hoće li ona biti utemeljena na konstruktivnom svjetonazoru, odnosno predstavljati skok na višu razinu svijesti i načina življenja ili će ishod krize biti skok na nižu razinu? Kriza može voditi u oba smjera i samo o nama ovisi kako ćemo je iskoristiti. Naglašavam, samo o nama, jer nikakav vanjski utjecaj ne može biti isključivi razlog za pad na nižu razinu, za ulazak u ulogu žrtve koja odbacuje vlastitu odgovornost za ishod krize i smatra da može s punim pravom optužiti vanjske okolnosti za probleme izazvane krizom.
Iako ljudi teže stabilnosti i životnim periodima u kojima njihovo postojanje i djelovanje ima čvrst i siguran temelj, svi se povremeno nađemo u krizi. Zašto je tome tako? Zato što „od svih stvari na ovom svijetu samo mijena stalna jest“. Odnosno, povremeno treba evoluirati, promijeniti se, transformirati vlastiti svjetonazor i životni stil. No većina ljudi se ne želi mijenjati. Tip svijesti prema kojem je promjena dobrodošla razvijaju rijetki; uglavnom oni koji posjeduju dovoljno unutarnje fleksibilnosti utemeljene na svijesti o svojem izvornom identitetu, odnosno povezanosti s prvim apstraktnim aspektom vlastitoga bića – svojim jastvom. Međutim, većina ljudi ne zna tko je, nema kontakt s vlastitim jastvom, nego živi prema kolektivnim programima – obiteljskim (plemenskim) i društvenim normama. Umjesto da njihovi životi budu utemeljeni na centriranosti u jastvu, oni kao vlastiti centar doživljavaju svoj um i s njime se snažno identificiraju. No čovjek nije samo um, odnosno sadržaj vlastite svijesti. Um je robotski dio naše psihe i ponaša se kao kompjutor koji temelji svrhu svog postojanja na softveru kojim je programiran. Jednom kad je programiran, um čini sve što je u njegovoj moći da se aktualni program čim prije automatizira, da bude trenutno dostupan izvor našim reakcijama. Usvojene programe um ne želi mijenjati pa stoga svaku promjenu programa doživljava kao prijetnju. Upravo iz tog razloga većina ljudi krizu ne doživljava kao inicijaciju u nov svjetonazor, već se još tvrđe i dublje zakopava u stari, inzistirajući rigidno na njegovom opstanku pod svaku cijenu. Iz ovoga je vidljivo da će ekspanzija svijesti imati značajnu ulogu u procesu izlaska iz krize.
Krizu redovito prati osjećaj da smo „izgubili tlo pod nogama“, odnosno skočili u nepoznato…
Suštinu patnje koju izaziva kriza čini vezanost našeg uma za stari svjetonazor, odnosno za nekadašnje životne okolnosti kojih sada više nema. U tom je smislu Buda indirektno već sve rekao o porijeklu krize kroz svoje četiri plemenite istine. Utvrdivši da je patnja sastavni dio života, Buda je kao uzrok patnje identificirao vezanost, odnosno otpor prema de-identifikaciji od vlastitog uma i njegovih programa. Ukoliko se životne okolnosti iz nekog razloga promijene pa nismo u mogućnosti djelovati na način na koji smo navikli, doći će do patnje, odnosno krize. Tako otpor prema unutarnjoj i vanjskoj promjeni čini samu suštinu krize. Iako su otpor i poricanje prirodna faza svakog transformacijskog procesa, naravno da do poželjnog ishoda – izlaska iz krize – ne može doći ako se trajno opiremo novonastaloj situaciji, odnosno promjeni. Samo nas spremnost na promjenu, ponekad i korjenitu, može izvući iz krize te voditi prema njenom najkonstruktivnijem ishodu. Premda je proces odvezivanja od starog svjetonazora i načina života redovito bolan, de-identifikacija nema alternativu – odlijepiti se od starih vezanosti jest conditio sine qua non svakog transformacijskog procesa.
S obzirom da nas kriza prisiljava na osobnu transformaciju, možemo je doživjeti i kao inicijacijski proces. Takav proces može uspjeti, ali može i ne uspjeti. Neuspjelu inicijaciju zovemo traumom, odnosno traumatskim iskustvom. Na žalost, većina ljudi ne shvaća krizu kao transformacijski proces, kao inicijaciju, pa će neuspjela inicijacija iza sebe ostaviti psihičku traumu kao posljedicu. U životne inicijacije spadaju svi procesi koji vode prema promjeni svijesti, obično ubrzanoj ili nagloj, izazvanoj vanjskim ili unutarnjim poticajem. Krize odrastanja, sazrijevanja, starenja, kreativnog procesa, gubitka bliske osobe/odnosa ili duhovne transformacije tipične su i poznate vrste inicijacija koje neki ljudi uspješno prođu, a neki ne. Tako je, na primjer, zrelost određenog dijela odraslih ljudi upitna jer mnogi su zreli samo po godinama i izgledu, dok u njima još uvijek čuči dijete koje nije u stanju prihvatiti odgovornost i disciplinu primjerenu dobi, odnosno neophodnu za samostalno kreiranje životnih okolnosti.
Poznata je, naime, činjenica da neki ljudi nikad ne izađu iz puberteta, a znam i neke odrasle ljude koji čak ni u pubertet nikada nisu ušli. Kako je riječ o jednoj od tipičnih čovjekovih razvojnih faza, postavlja se pitanje zašto neki ljudi iz nje nikad ne izađu, odnosno u nju nikada ni ne uđu (naravno, gledano psihološki, a ne fiziološki)? Zato što je ući u pubertet ponekad prilično traumatično, dakle izaziva krizu. Ista je stvar i s izlaskom iz puberteta jer jednom kad se nekome pubertetski svjetonazor i stupanj (ne)odgovornosti svidi, a i društvo ga u takvoj nezrelosti svesrdno potiče, teško će se od njega odlijepiti. Kriza stoga prati svaki razvojni proces, kao što redovito prati i procese duhovnog razvoja te kreativnog samoostvarenja. Ništa nije lako, ništa nije „samo tako“, ništa ne pada s neba, no ljudska inertnost, kao posljedica vezanosti za staro, dodatno će ugroziti inicijacijske procese te ih pretvoriti u traume. Stoga je sljedeći preduvjet za izlazak iz krize svijest o dinamici inicijacijskog procesa, odnosno posjedovanje praktične metodologije rastvaranja traume kao tipične posljedice neuspjele inicijacije.
Koja bi bila svrha i smisao inicijacijskih procesa? Za odgovor na ovo pitanje moram u priču uvesti i svoju teoriju o višim dimenzijama postojanja. Nakon prostorno-vremenskog kontinuuma, unutar kojeg postojimo kao fizička bića, kao prvu suptilnu dimenziju identificirao sam bezuvjetnu ljubav koju smatram univerzalnom kozmičkom silom koju nije moguće zanijekati ili relativizirati. Barem ne na duge staze, jer će takvo negiranje neminovno voditi u bolest – prvo duševnu, a kroz određeno vrijeme i tjelesnu, čiji konačan ishod može biti i smrt. Bezuvjetna ljubav ima dva temeljna aspekta – milosrdni i nemilosrdni. To konkretno znači da je čovjekovo postojanje podržano od univerzuma kroz milosrdnu ljubav koja čini suštinu bioenergije kojom smo okruženi te nas hrani, dariva i ispunjava na beskrajno mnogo vidljivih i nevidljivih načina, strujeći našom aurom te cirkulirajući nitima kojima smo povezani s bliskim osobama. No univerzalna ljubav nije samo mekog karaktera, nije samo nježna, fina i milosrdna – ima ona i svoj izrazito tvrd aspekt. Zato se i kaže da je „i batina iz raja izašla“. Ne samo batina, naravno, ali i batina.
Nemilosrdna ljubav – ako nas ne izazove, neće nas promijeniti…
Tako ćemo ponekad od univerzuma dobiti lijepo ukrašen paket i krenuti ga otvarati očekujući neki divan poklon, ali će iz kutije iskočiti boksačka rukavica i odalamiti nas iz sve snage po nosu. Nakon početnog šoka, iznenađeni, zbunjeni i uvrijeđeni, vjerojatno ćemo se zapitati zašto nam se ovo događa, što smo skrivili, čime smo privukli ovakav udarac? Možda smo nešto i skrivili pa doživljavamo karmički povrat, ali možda nismo ništa skrivili, možda je jednostavno došlo vrijeme za promjenu, za skok na novu razinu, za inicijaciju u drugačiji svjetonazor i životni stil. Kao poprilično inertno biće, sklono robotiziranosti, čini se da čovjek treba nemilosrdnu ljubav da ga trgne iz učmalosti i potakne na promjenu, i unutrašnju i vanjsku. I to ne bilo kakvu promjenu, čisto promjene radi, nego promjenu čija će svrha redovito biti usklađivanje s jastvom, kao prvim apstraktnim aspektom našeg postojanja, a zatim i sa sveopćim duhom kao sljedećim. No za povezanost s jastvom potrebna je emocionalna zrelost, a s duhom duhovna. Tako će nas razne životne okolnosti – ponekad ugodne, a ponekad neugodne – brusiti do odgovarajućeg stupnja zrelosti. Htjeli ne htjeli, sazrijet ćemo – prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ako ne milom, onda silom. A ukoliko nas procesi sazrijevanja gurnu u krizu treba ih doživjeti kao blagoslov, a ne prokletstvo. Stoga je doživjeti krizu kao mogućnost za konstruktivnu transformaciju, za promjenu na bolje, odnosno kao priliku za proboj kroz dotadašnje prepreke sljedeći preduvjet za izlazak iz krize.
Iz do sada navedenog vidljivo je da je način izlaska iz krize utemeljen na suočavanju s njenim uzrocima te otkrivanju njene originalne svrhe. Aksiom Charlesa Bernera, tvorca Intenziva prosvjetljenja, kaže da „put iz krize vodi kroz krizu“. To znači da nema zaobilaznog puta koji bi vodio najkonstruktivnijem mogućem razrješenju krize – put vodi kroz nju, izravno kroz njene najneugodnije aspekte, kroz samo središte uragana. No većina ljudi ne želi se suočavati s krizom i svojim stanjima – oni žele da kriza prestane, nestane, da sve bude po starom. Boje se da će se prolaskom kroz krizu raspasti, da će puknuti, iako je upravo raspad ono najbolje što im se može dogoditi. Jer ako će sve ostane „po starom“, ako se ništa ne promijeni, što smo tada učinili? Ako se povučemo iz krize tada smo, metaforički rečeno, samo „ubili glasnika“, ali ne i riješili problem. Kriza je samo poruka da nešto u našim životima treba mijenjati – ona je sredstvo, simptom, pokazatelj, a ne i uzrok našeg stanja. Uzrok je neki ograničavajući obrazac, neosviješteni negativni model mišljenja, osjećanja i ponašanja koji treba odbaciti. Kriza je stoga izazov, rukavica bačena od strane univerzuma, koji nas poziva na osobni džihad, čije je originalno značenje „sveti rat protiv vlastitih slabosti“ (a ne borba protiv nevjernika).
Kriza zahtijeva suočavanje s „unutarnjom tamom“ i njeno otpuštanje…
Znamo da se tijekom krize osjećamo loše. Sve naše slabosti dižu glavu, najdublji unutarnji mrakovi, strahovi, bjesovi, depresije i konfuzije svako malo nas izbacuju iz takta, a aktivira se i naš reptilski mozak (R-kompleks) koji nas navodi da reagiramo instinktivno, bijegom ili napadom. U krizi se definitivno otvaraju „vrata pakla“ pa se u borbu za njen ishod, pored individualnih, uključuju i kolektivni ograničavajući utjecaji, i to kroz reakciju takozvanih „neorganskih svjetova i entiteta“ na stanje u kojem se nalazimo. Ovdje polako napuštamo granice koje ljudskoj svijesti i iskustvu postavlja službena znanost te odlazimo u sfere kojima se bavi duhovna znanost i šamanističke tradicije. Kako svoja istraživanja nikada nisam ograničavao na područja koja su trenutno društveno prihvatljiva, sada ću se pozabaviti i duhovnim aspektima krize koje mali broj terapeuta uzima u obzir, a ipak ih je većina ljudi svjesna i o njima govori, barem metaforički. Tako će mnogi ljudi reći da se tijekom krize osjećaju „kao da su u paklu“. Što ako tada uistinu i jesu u paklu?
Čovjek je svojim energetskim aspektom dio energetskih svjetova, koje neki nazivaju „neorganskim“. Riječ je o energetskim sferama koje postoje istovremeno s fizičkim, u koja spada i astralni svijet. Kao „svijet između svjetova“, odnosno kao formativna razina u kojoj se sklapaju energetska tijela bića koja će se inkarnirati u fizičkoj realnosti i rastvaraju energetska tijela bića koja upravo napuštaju fizičku razinu, astralni svijet odvaja dvije legitimne razine Kreacije jednu od druge, jednu rajsku razinu od druge. Tako je i Zemlja raj, odnosno savršena kreacija, jednako kao što su raj i svjetovi u kojima boravimo nakon smrti. To što se ljudi svojski trude od Zemlje učiniti pakao, to je drugi par rukava. Zanimljivo da većina ljudi koja je imala iskustvo „tik do smrti“ opisuje tunel kroz koji treba proći da bi se „prešlo na drugu stranu“. Moje je iskustvo da taj tunel vodi kroz astralnu sferu i spaja zemaljsku razinu s „nebeskom“, no riječ je o dvije identične razine, samo različite gustoće. E sad, umjesto da astralni svijet bude samo tranzitna sfera između dviju razina Kreacije, on je postao utočište dušama koje odbijaju preuzeti ikakvu odgovornost za svoje postojanje, ne poštuju zakon karme i ne žele apsolutno nikakav razvoj. Ima takvih ljudi i na Zemlji; čak štoviše, ima ih napretek i oni će pri napuštanju fizičke realnosti možda odabrati ostati na astralu. No s obzirom da astralna razina nije i legitimna razina Kreacije pa tako nema i izvore energije koja bi omogućila opstanak entitetima (dušama) koje u njoj borave, tako se duše s astrala okreću zemaljskoj razini kao izvoru hrane (energije).
Čime se hrane duše u raju? Ljubavlju i svjetlošću. Čime se hrane zemaljska bića? Također ljubavlju jer ona hrani našu auru, ali i svjetlošću jer ona hrani naše svjetlosno tijelo. Energijama svjetla i ljubavi hranimo se i neizravno jer ih akumuliraju i biljke, a mi ih konzumiramo u prerađenom obliku, hraneći se biljkama. Veći dio čovječanstva hrani se i životinjama koje su biljožderi, ali ne i životinjama koje su mesožderi jer je kvaliteta energije takvih životinja niska i utoliko neodgovarajuća za prehranu. (Svima koji ovu tezu smatraju preapstraktnom, ili čak totalno blesavom, obećajem da ću temi odnosa suptilnih energija i nutrijenata uskoro posvetiti poseban članak.) Ima li na astralu bezuvjetne ljubavi i svjetla kao izvora energije/hrane? Ima, ali će ljubav i svjetlo neminovno osvijetliti i takve zakutke duša zabludjelih na astralu koje one nipošto ne žele osvijestiti. I zato ove duše odbijaju svjetlo i ljubav kao hranu, nego se nastoje nahraniti njihovim prerađevinama sa zemaljske razine – ljudskim emocijama. Kojim emocijama? Negativnim, naravno. Kako nemaju fizičko tijelo, tako ovim dušama ne trebaju nutrijenti koje sadrže fizičke tvari, ali im svakako treba kakva-takva energetska hrana. Tako postoje i čitave kolonije duša na astralnoj razini koje se hrane negativnim emocijama i energetskih bića, ali i fizičkih bića. Takve duše likuju kad se ljudi osjećaju loše, kad su obuzeti negativnim emocijama, jer u takvim trenucima postoji mogućnost da čovjek psihički „pukne“. Prilikom živčanog sloma puca i ljudsko energetsko tijelo, što stvara mogućnost da se astralni entiteti prikvače za energetsko tijelo čovjeka, privremeno ili trajno, i od tada nadalje hrane njegovom energijom, jednako kao što se komarci i krpelji hrane čovjekovom krvlju.
Štoviše, u kriznim trenucima astralni svjetovi otvaraju portale između vlastitog i zemaljskog svijeta, nastojeći privući što je moguće više zemaljskih duša sebi, odnosno nastojeći manifestirati svoju životnu strukturu na Zemlji. Kako takve astralne razine duhovne škole i religije obično nazivaju „paklom“, mogli bismo reći da se u trenucima krize „otvaraju vrata pakla“. Za nekoga će ovo biti samo metafora, a za nekoga i energetska činjenica. Bilo kako bilo, rezultat je isti – osoba je obuzeta negativnim mislima i emocijama pa, osim što se njenim emocijama hrane neorganski entiteti, postaje pogodna za manipulaciju te je ponekad opasna po sebe i okolinu. Ona sasvim sigurno ne širi ljubav, mir i svijest, nego uglavnom zrači negativna duševna stanja. A kako su raj i pakao u nama, upravo u našim unutarnjim stanjima, tako se čovjek u krizi nalazi u osobnom paklu iz kojeg često traži izlaz na najdestruktivnije načine. Na takvo djelovanje ga još k tome navodi i pakleni bezdan koji pred njime otvaraju astralni entiteti. Pasti u takav bezdan značilo bi izgubiti razum te počiniti neko destruktivno djelo – sebi ili drugome. Kakvo djelo? Čitajte crnu kroniku…
Tijekom krize otvaraju se vrata pakla…
…ali i vrata raja. Na nama je da odaberemo kroz koja ćemo proći…
Međutim, u kriznim trenucima otvaraju se i vrata raja. Duše koje borave u razini Kreacije višoj od naše također koriste priliku koju donosi kriza pa otvaraju portal prema višim svjetovima. U kriznim vremenima i situacijama nisu stoga aktivna samo bića s nižeg astrala – aktivna su i „nebeska“ bića, iako će aktivnost zla uglavnom biti očiglednija od aktivnosti dobra pa će se u kriznim vremenima dio ljudi ipak okrenuti zlu. Njihov odabir, no treba znati da mogućnost za skok na višu razinu uvijek postoji. Duhovni pomagači nisu, naravno, tu da nas spašavaju, da bilo šta čine umjesto nas ili bez naše suglasnosti. Bog ne spašava čovjeka; čovjek spašava sam sebe, odnosno čovjek je taj koji će spasiti drugog čovjeka, ako on ili ona to želi. Bog (viša svijest, duhovni svijet, rajske duše, kako god…) otvara vrata, no mi smo ti koji kroz njih trebamo proći. Zato se u kriznim trenucima treba othrvati zavodljivim utjecajima „pakla“ (nižeg astrala, naličja Kreacije), kako god znamo i umijemo, te pronaći u sebi snage da krizu iskoristimo kao odskočnu dasku za novu razinu svijesti, kao i novu kvalitetu života.
Ovdje moram spomenuti i jedan od ključnih problema koji se pojavljuje prilikom izlaska iz krize, a to je takozvani „skok vjere“. Mi ne možemo u potpunosti kontrolirati krizu. Upravo takva nemogućnost prestravit će dobar dio ljudi. I strah je u redu ako smo ga u stanju osjetiti i otpustiti, no on većinu ipak paralizira. No mi ne možemo znati kako će kriza u konačnici biti razriješena, odakle će točno doći rješenje i u kojem će smjeru ona gurnuti naš život. Ovo vrlo dobro znaju duhovno orijentirane osobe koje povremeno proživljavaju „duhovne krize“. Naime, ljudi koji se krenu baviti „spiritualnim radom“, „osobnim razvojem“ ili popularno „radom na sebi“ obično u takve aktivnosti ulaze s brojnim pozitivnim očekivanjima. I u pravu su, jer duhovni razvoj donosi uistinu nevjerojatne dobitke. No istovremeno su i potpuno u krivu jer cijena koju za takve dobitke treba platiti obično nije mala. Nije velika kad je riječ o trudu koji treba uložiti da bi se ovladalo određenom metodom, ali nije mala kad je riječ o procesima kroz koje treba proći da bi se ostvarila duhovna iskustva ili postiglo pročišćenje od nekog osobnog (karmičkog) ograničenja. Premda mnogi očekuju da će duhovnost samo potvrditi njihova pozitivna očekivanja i uvjerenja, istinska duhovnost često vodi u drugom smjeru. Ona će razbiti njihova očekivanja, uvjerenja i dotadašnje životne strukture te transformirati njihov život i na takve načine koje oni uopće ne očekuju. Dapače, ti načini ne moraju biti nimalo ugodni i često se sastoje upravo od svega onoga što čovjek u svome životu želi izbjeći, potisnuti ili zaobići.
Tamer & Cindy Elsharouni – Leap of Faith (Skok vjere)
Iako je u današnje vrijeme metodologija koja omogućuje duhovno iskustvo znatno usavršena pa mnogi misle da će njenim usvajanjem sebi automatski kupiti sreću i ostvarenost (obično prolaskom kroz nekolicinu tečajeva), stvari ipak nisu takve. Drevna pravila duhovnog razvoja još uvijek vrijede i nije ih moguće zaobići, čak niti uza svu spektakularnost modernih tehnika. Takva su pravila prirodna i stoga nepromjenjiva pa ih je inteligentno poznavati i poštovati. A prvo pravilo glasi – sveopći duh daje ti ono što ti uistinu treba, a ne ono što ti želiš. Osim u rijetkim trenucima kad je ono što želimo upravo i ono što nam treba, no omjer ovakvih doživljaja u odnosu na korektivne i pedagoške mjere je još uvijek zanemarivo malen. Kao što rekoh, duhovna iskustva su takva kakva jesu, a ne kakva bismo mi željeli da budu. Ista je stvar i s krizom – ona vodi u smjeru u kojem ona želi ići, a na nama je da to pratimo, s punim povjerenjem. Ovo je za dobar dio ljudi nepremostiva prepreka jer oni ne žele nesiguran život u kojem nema garancije da će sva iskustva biti sto posto ugodna i bezbolna, odnosno u kojem će njihova čvrsta uvjerenost u vlastitu ispravnost i moralnu superiornost biti ugrožena.
I ja sam vlastite krize često doživljavao kao prokletstvo i dugo nakon što se pokazalo da je dotična kriza u stvari bila najbolje što mi se moglo dogoditi, a ne najgore, odbijao prihvatiti takav pogled na stvari. No kad sam konačno očistio traume koje su mi takve krize izazvale nisam se više mogao opirati istini, a ta je da bi ostanak u staroj realnosti redovito bio daleko gore rješenje od onoga koje mi je donio izlazak iz krize. Na temelju takvih iskustava izuzetno sam oprezan kad je riječ o krizama u kojima se povremeno nalazim – iako postoji bezbroj razloga da se zbog krize ljutim, zatvaram, prekidam odnose, nikad više ne upuštam u slična iskustva, „opravdano“ osjećam kao žrtva i „s punim pravom“ optužujem druge i vanjske okolnosti za svoje stanje, znam da su takve reakcije samo sadržaji mog uma, stari mehanizmi s kojima sam identificiran i koji su vjerojatno zreli za preobrazbu, za otpuštanje, odnosno za de-identifikaciju od ograničenja koja u sebi nose.
Moram se uvijek podsjećati da ja nisam sadržaj svoje svijesti, da nisam svoje misli i osjećaji, da nisam ni svoj svjetonazor niti filozofska furka s kojom sam se identificirao – ja sam ja, a to „ja“ najlakše bih opisao kao neograničenu svijest prepunu kreativnih potencijala. Pa ako je tome tako, zašto onda ne koristim te neograničene potencijale u trenutku krize? Kada ću ako ne tada? Čekat ću da sve u mom životu bude idealno pa onda? Čekat ću smrt jer je „ovaj život u Matrixu ionako promašen“? Prepuštat ću se „life’s a bitch and then you die“ filozofiji? Opravdavat ću se glupošću drugih ljudi koji vuku suvremeno društvo u pakao pa čemu se uopće gnjaviti? Koristit ću svoju životnu dob kao opravdanje (prestar sam ja za to…)? Nisam li se bezbroj puta uvjerio da je najveći pakao koji sebi mogu stvoriti odgađanje, odugovlačenje i prepuštanje apatiji?
*******************************************
Da sumiramo:
- Iz krize je moguće izaći, kriza nije tu da nas uništi već da transformira zastarjele životne obrasce.
- Suštinu krize ne čine vanjski utjecaji, nego njen unutarnji, psihološki aspekt – bitno je promijeniti percepciju krize jer nije uvijek moguće utjecati na vanjske okolnosti.
- Kriza zahtijeva ekspanziju svijesti, ona je inicijacija u novu razinu svijesti te kvalitetu života.
- Put iz krize vodi kroz krizu – nije moguće izaći iz krize njenim negiranjem.
- Proces izlaska iz krize vjerojatno će biti bolan u određenoj mjeri, bol obično nije moguće izbjeći
- Suštinu izlaska iz krize čini proces de-identifikacije od starog svjetonazora.
- Kriza aktivira brojne uzročne modele, karmičke obrasce ili ograničavajuće utjecaje – individualne i kolektivne – koji blokiraju promjenu.
- Nije moguće unaprijed znati u kojem će smjeru voditi razrješenje krize – treba biti spreman za skok u nepoznato.
- Izlazak iz krize zahtijeva usvajanje novih oblika discipline i odgovornosti.
- Sredstvo izlaska iz krize bit će otkrivanje i integracija neke nove kvalitete vlastitog jastva, odnosno sveopćeg duha.
- Uspješno okončanom inicijacijom moguće je da naš život dobije novu kvalitetu, ponekad takvu o kojoj se nismo usudili ni sanjati.

© Tomislav Budak, travanj 2020.