BEZUVJETNA LJUBAV - Tomislav Budak

Htio sam za početak jesenje radne sezone 2025. napisati neki atraktivan članak na temu ljudske seksualnosti ili odnosa sa sveukupnošću postojanja, ali su me određeni komentari na društvenim mrežama vezani uz potpuno nerazumijevanje pojma bezuvjetne ljubavi, o kojoj sam već jako puno rekao u svojim knjigama te ostalim člancima na ovoj stranici, potakli da se vratim osnovama svog rada. Jer čemu se baviti nadgradnjom kad ima ljudi koji sebe smatraju jako inteligentnima i osviještenima, a ipak je stupanj njihove emotivne inteligencije takav da bezuvjetnu ljubav smatraju, ni manje ni više, nego nepostojećom, a moje inzistiranje na upravo takvom terminu odrazom umišljenosti.

I tijekom svojih prezentacija i javnih nastupa znao sam iz publike čuti dobacivanja poput „O čemu ti pričaš, kakva bezuvjetna ljubav“ ili „Ma to postoji samo kao ideja, no tko je u praksi u stanju živjeti je“ i slične izjave, dok bi na spomen ovog pojma neki moji klijenti tupo zurili u mene kao da govorim nekoj egzotičnoj grani znanosti, poput teorijske fizike, o kojoj oni baš nikakvog pojma nemaju. I onda bih im morao doslovno crtati, kao maloj djeci, ne bi li im nekako dočarao za njih potpuno nerazumljivu ideju.

Kad je riječ o općem stanju duha i svijesti ljudskog roda generalno, mislim da ne treba bog-zna-kakva inteligencija da bi se uvidjelo gdje smo i koliko je takva svijest niska, odnosno svakim danom sve niža. Dobar dio ljudi na putu je ubrzane de-evolucije i degeneracije koja se još uvijek ne zaustavlja te je veliko pitanje dokle će ići. Ili, kako bi to rekao ruski satiričar Daniil Harms (da, RUSKI!), „Gdje god pogledam, svuda sama nemila njuška.“ Ljudi se postupno pretvaraju u zombije kojima je jedino bitan vlastiti opstanak, režući pritom jedni na druge, vjerujući svemu što im mediji serviraju te pristajući na globalnu distopiju koja nam se ubrzano sprema. Pa s obzirom da je riječ o temi koja mnogima nije jasna, a u te mnoge spadaju čak i neki od najpopularnijih filozofa današnjice, poput Slavoja Žižeka koji ide i korak dalje od negiranja te izjavljuje da je „ljubav u stvari zla“, hajde da sada jednom za svagda utvrdimo što je bezuvjetna ljubav i kako je izraziti na najdirektniji način.

ŠTO JE BEZUVJETNA LJUBAV?

Za početak, bezuvjetna ljubav je univerzalna kozmička sila. Konkretna i sveprisutna kao dimenzija postojanja svih bića, kako u manifestiranom (materijalnom) tako i u nemanifestiranom (duhovnom) svijetu. Nije, dakle, riječ samo o nekakvoj ideji ili konceptu koji možemo relativizirati; riječ je o činjenici, o stvarnosti stvarnijoj čak i od fizičke. Bezuvjetna ljubav u svojem je izvornom izdanju apstraktna sila koja postoji sama po sebi – ona je poput zraka ili vode i tu je neovisno o tome da li je netko udiše i pije ili ne. Ona je alkemičarska materia prima i upravo zato postoje fizičari koji tvrde da je bezuvjetna ljubav sama suština, ili izvorna priroda, takozvane „tamne enregije-materije“ koja sačinjava preko 99 % (devedesetdevet posto) svemira u kojem živimo, ali je ne možemo percipirati ili mjeriti do sada postojećim mjernim instrumentima. Stoga je ona i konkretna fizikalna sila, a ja je smatram i prvom suptilnom dimenzijom postojanja koja u našim životima ima jednako važnu, ako ne i važniju, ulogu od konkretnih i opće poznatih dimenzija, poput vremena i prostora. I upravo je zato treba poznavati i poštivati, a evo i što to konkretno znači.

Na primjer, ako ne poznajemo i ne poštujemo dimenziju prostora te baš inzistiramo na prolasku kroz raskšće iako je na semaforu crveno svjetlo, postoje velike šanse da ćemo ozlijediti sebe ili druge, odnosno da će nam to biti posljednji prolazak kroz neko raskršće u tome životu. Čovjek se mora kretati poštujući prostor kao bitnu dimenziju vlastitog postojanja, inače će ga takvo nepoštivanje koštati zdravlja, a možda i života. Ista je stvar i s bezuvjetnom ljubavlju – zdravo je i korisno, da ne kažem neophodno, vlastitie živote uskladiti s njom. Ako to ne učinimo, posljedice mogu biti ništa manje ozbiljne od prolaska kroz crveno svjetlo.

Možemo se, stoga, i dalje praviti blesavi te tvrditi da bezuvjetne ljubavi nema, da je riječ samo o ljudskom konceptu, ali ne i nekoj konkretnoj tvari, a većina ljudi upravo tako i živi. Zato i ne čudi da smo kao civilizacija praktički u kamenom dobu kad je o emotivnoj inteligenciji riječ. U ranom kamenom dobu, štoviše, a željeli bismo putovati svemirom. Kako da ne, rekli bi pripadnici izvanzemaljskih rasa – idite lijepo nazad, proučiti izvorne principa vlastitog postojanja, odnosno poznavati svoj originalni dizajn, pa ćemo se onda razgovarati. Do tada će Zemlja i dalje biti svojevrsna karantena namijenjena osvješćenju duša koje su zaboravile tko su i što su. I da, onda će nas netko bez ikakvog problema držati zarobljenima ovdje, no samo zato što mi to dozvoljavamo, što smo preblesavi da bismo se pobunili i oslobodili.

No bezuvjetna ljubav nipošto ne postoji samo kao apstraktna sila, kao kršćanska agape, hinduistička bhakti, budistička maitri, judaistička ahavat chinam, islamska rahma ili neognostička arelena – ima ona i svoju vrlo konkretnu manifestaciju. Riječ je o odnosima, i međuljudskim, ali svim drugim vrstama. Odnosi svakako imaju svoj vidljivi, materijalni ili fizički aspekt, a riječ je o verbalnoj komunikaciji te tjelesnoj interakciji, no imaju i naizgled nevidljivi, psiho-energetski ili nematerijalni aspekt, a riječ je o neverbalnoj komunikaciji, odnosno o suptilnim energetskim strukturama kojima se povezujemo s bliskim osobama. Kako je bezuvjetna ljubav univerzalna sila koja daje život svim bićima, tako sva bića imaju potrebu primati je i davati. Stoga je takva potreba slijepa i automatska; ne možemo je zanemariti, negirati ili iskopčati. Ona je jednaka potrebi za zrakom pa probajte iskoristiti svoje demokratsko pravo na ne-disanje dulje od par minuta i vidite koje će biti posljedice.

Pored samih međuljudskih odnosa, moje je iskustvo (za koje nemam konkretniju potvrdu osim vlastitog direktnog doživljaja) da je bezuvjetna ljubav izvor i pet elemenata u prirodi – vatre, vode, zraka, zemlje i etera – te pripadajućih im emotivnih stanja:

vatra – entuzijazam (negativni aspekt bila bi ljutnja),
voda – radost (negativni aspekt tuga),
zrak – mir (negativni aspekt strah),
zemlja – nevinost (negativni aspekt krivnja) te
eter – svijest (negativni aspekt trans).

Elementi su svakako vidljivi ne samo kroz emocije nego i kao gradivno tkivo organske i neorganske materije – jasno je da vatra, voda, zrak, zemlja i eter tvore čitav materijalni univerzum pa tako i naša fizička tijela. Vatra se manifestira kao tjelesna toplina, voda čini oko 60 % našeg tijela, zrak udišemo, zemlja se manifestira kroz tkivo, a eter kroz tjelesne šupljine. A ako dozvolimo mogućnost da su elementi kroz svoj emocionalni aspekt itekako vezani uz naše reakcije na primanje i davanje (ili neprimanje i nedavanje) bezuvjetne ljubavi te da će takva ljubav odlučujuće utjecati na naša duševna i tjelesna stanja, tim je više očigledno da bezuvjetna ljubav nije samo apstraktna sila nego da ima i čitavu lepezu konkretnih manifestacija.

TEMELJNE KARAKTERISTIKE MILOSRDNOG ASPEKTA BEZUVJETNE LJUBAVI

No vratimo se odnosima pa da vidimo kako izraziti bezuvjetnu ljubav osobama s kojima smo intimni, ali i onima s kojima nismo. Prvo da napomenem da bezuvjetna ljubav ima svoja dva temaljna aspekta – ženski i muški, jin i jang, odnosno milosrdni i nemilosrdni aspekt. Krenimo od milosrdnog, jer on je daleko poznatiji, pa da vidimo koje bi bile njegove karakteristike. Dakle, bezuvjetno voljeti drugu osobu na milosrdan način značilo bi sljedeće:

prihvatiti je takvu kakva jest;
podržati je entuzijastički u njenim nastojanjima, ciljevima i potrebama;
dati priznanje njenim uspjesima;
dati potvrdu njenoj osobnosti, bez obzira na uspjehe ili neuspjehe.

Evo i kraćeg komentara ovih četiri temeljnih izraza milosrdne varijante bezuvjetne ljubavi.

Prihvaćanje

Prihvatiti blisku osobu takvu kakva jest, bez nametanja vlastitih očekivanja ili uvjeta za prihvaćanje značilo bi nekoga voljeti bezuvjetno. Nasuprot tome, uvjetovana ljubav zahtijeva zadovoljavanje određenih preduvjeta za prihvaćenost. Ako takvi preduvjeti nisu ispunjeni, tada onaj koji postavlja uvjete biva nezadovoljan te obično prvo krene s kritikom, zatim nastavi s prijetnjama odbacivanjem, a ponekad te prijetnje konačno i ostvari te prekida komunikaciju s osobom koja ne zadovoljava njene uvjete. Zato bi biti u stanju prihvatiti drugu osobu takvu kakva jest, zajedno sa svim njenim individualnim karakteristikama, kao i tolerirati i poštivati njene različitosti, značilo voljeti je bezuvjetno.

Ovakvo prihvaćanje pogotovo je bitno kad je riječ o odnosu roditelj-dijete. Roditelji moraju znati da je njihovo dijete individua za sebe koja može i ne mora imati veze s njima i njihovim karakternim osobinama, svjetonazorom, interesima i ciljevima. Dijete dolazi na svijet kao biće s vlastitim karakterom, kao duša kojoj je roditelj omogućio utjelovljenje, te će se za njega pobrinuti i fizički i emotivno, dati mu najbolje od sebe i zatim ga pustiti da bude tko i što jest i ostvari svoju životnu misiju. Dijete nipošto nije tabula rasa koju će roditelj isprogramirati prema svojim očekivanjima; ono dolazi na ovu planetu s unaprijed kreiranim planom koji može imati veze sa životima njegovih ili njezinih roditelja, ali i ne mora imati apsolutno nikakve veze s njima.

Stoga nije realno očekivati od djeteta da bude naša kopija ili da ostvari naše neostvarene ambicije, jer eto, „sve smo mu dali, a on nam tako vraća“. Takva očekivanja izraz su uvjetovane ljubavi kojom ćemo dijete psihički strahovito oštetiti. Iz tog razloga roditelj mora prepoznati tko je njegovo dijete, što je kod djeteta izraz njegove izvorne (i time nepromjenjive) prirode, njegovog istinskog bića ili jastva, a što slabost koju treba korigirati postavljanjem određenih uvjeta. Naravno da ovakvo nastojanje zahtijeva trud i rad na sebi, dakle preuzimanje neophodne discipline i odgovornosti kojom ćemo doći do istinskog razumijevanja vlastitog djeteta. Međutim, na takav rad većina roditelja nije spremna.

Uvjetovati djetetu prihvaćenost samo ako ne izražava sebe i svoju volju, samo ako imitira naše obrasce ponašanja i naš svjetonazor, izravan je put u ono što uzročna terapija zove „toksična povezanost“, odnosno u stvaranje ograničavajućih psiho-energetskih obrazaca koji će kasnije rezultirati emotivnim problemima, kreativnom neostvarenošću te fizičkom bolešću. Tako je upravo toksična povezanost primarni uzročni model koji leži iza većine ljudskih zdravstvenih problema pa zbog toga uzročni terapeut s novim klijentima prvo rješava obiteljsku mapu i rastvara ograničavajuće povezanosti s članovima obitelji.

Podrška

Nadalje, roditelj entuzijastički podržava dijete u njegovim nastojanjima, kakva god ona bila. Naravno da nećemo podržavati dijete u destruktivnom djelovanju, no pružiti bezuvjetnu podršku liku i djelu te dopustiti djetetu da se nesputano izražava, da isproba najrazličitije aktivnosti te stekne najraznovrsnija iskustva kako bi konačno „pronašlo sebe“ i ostvarilo svoju životnu misiju značilo bi voljeti ga bezuvjetno. Kreativno samoostvarenje konačni je cilj ljudskog postojanja i razlog za dolazak na ovu planetu te inkarniranje u ljudsko tijelo. No s obzirom da put do samoostvarenja nije uvijek lak ni jednostavan, većina djece otkriva sebe, svoje afinitete i svoj životni put postupno, metodom pokušaja i pogreške.

Rijetki su oni koji već u najranijem djetinjstvu pokažu neki talent i onda bude jasno čime će se u životu baviti, odnosno koji su put i način samoostvarenja odabrali. Pronalazak životne misije najčešće je proces nalik domino efektu – čovjek proba sve i svašta prije nego li dođe do onog istinskog. Međutim, da nismo svašta isprobali i na taj način shvatili što je to što nećemo, vjerojatno nikada ne bismo niti shvatili što hoćemo. Zato roditelji moraju znati da njihovo dijete neće uvijek pronaći svoj životni poziv i put odmah te će vjerojatno proći čitav niz pokušaja i napraviti brojne greške prije negoli shvati što je to što uistinu želi i čemu će se potpuno posvetiti. Naravno da je ovakva vrsta tolerancije i uporne podrške ono što ulogu roditelja čini izrazito zahtjevnom i teškom, no žele li se roditelji uspješno ostvariti kao takvi, morat će raditi na sebi i sustavno širiti svoje kapacitete.

Priznanje

Odati bliskoj osobi, u ovom slučaju djetetu, priznanje kad nešto dobro napravi, shvati ili ima ispravan svjetonazor, omogućit će da ono prihvati i voli sebe, da primanje priznanja u obliku komplimenata doživi kao normalnu stvar te da je i samo u stanju stanju odati priznanje drugima, odnosno veseliti se tuđim uspjesima. No koliko je obitelji u kojima djeca nikada ne dobiju priznanje? Kao netko tko se, između ostalog, bavi i obiteljskom terapijom već preko tri desetljeća, mogu reći da malo. Daleko češće ćemo naići na neproduktivno kritizerstvo, na roditelje koji ni sami nisu nikada dobili priznanje od svojih roditelja pa naravno da ga ne znaju ni dati. Pohvaliti drugu osobu, izraziti joj kompliment, kao i biti u stanju primiti kompliment od drugoga, ne samo da je normalno i prirodno, nego je i jedan od temeljnih načina kako izraziti potencijal za kreiranje potpuno ispunjavajućih odnosa s drugima.

Napominjem i da kompliment nije isto što i laskanje – kompliment je izraz istine, realnog i objektivnog priznavanja nečije kvalitete, dok je laskanje laž, davanje priznanja nepostojećim kvalitetama i uspjesima druge osobe ne bismo li zadobili njenu pozornost, a zatim je manipulirali. Kao što vidite, svi pojmovi i ideje u našim životima mogu se tumačiti višestruko, tako da većina ljudi niti ne zna koje je pravo značenje određenog pojma. Zato neki i davanje komplimenta smatraju laskanjem, što ono nipošto nije, dok drugi smatraju da će prečeste pohvale nepotrebno smekšati osobu ili goditi njenom egu koji će se prejako razviti i kasnije je moralno upropastiti. Ne, neće – djecu koja ne dobivaju priznanje upropaštava upravo to, a ne previše pohvale. Takvi ljudi imaju potrebu kompenzirati ono što nisu dobili kao djeca, odnosno postaju „iskompleksirani“, pa kao odrasli liječe svoje komplekse na najrazličitije sulude načine.

Ono što želim naglasiti jest da je potreba za ljubavlju primarna ljudska potreba, ponekad jača i od potrebe za biološkim opstankom. Ne možemo nekoga upropastiti „dajući mu previše ljubavi“ – samo će manjak ljubavi to učiniti. Vidjet ćete uskoro koje su karakteristike nemilosrdnog aspekta bezuvjetne ljubavi pa davanje komplimenta ne znači da nećemo povremeno i kritizirati ponašanje bliske osobe ako je ono na bilo koji način destruktivno ili se kosi s našim životnim vrijednostima. Naravno da je potrebno pronaći zlatnu sredinu između stalnih komplimenata i kritizerstva i boriti se za takvu vrstu svijesti svakodnevno, dakle potruditi se da je razvijemo i održavamo. No da većina djece ne dobije dovoljno komplimenata i priznanja kad im je to neophodno za emotivni razvoj, to je činjenica. Zato ne budimo škrti pri odavanju priznanja; ne trebaju ona biti rezervirana samo za specifične društvene rituale kao što je dobivanje ručnog sata ili televizora prilikom odlaska u penziju.

Potvrda

I na kraju, bezuvjetnu ljubav milosrdnog tipa moguće je izraziti i davanjem potvrde drugoj osobi da je ona takva kakva jest dobra te da vrijednost njene izvorne prirode, njenog jastva ili duše, nije upitna čak i da u životu ništa posebno ne čini. Potvrde poput „Ti si super, ti to možeš, ja vjerujem u tebe“ izvanredni su motivatori koji drugoj osobi daju toliko željen i potreban vjetar u leđa, pogotovo u kriznim ili kritičnim životnim periodima. Nastojte svoje dijete motivirati tim riječima, a ne izjavama poput „Ne budi lijen, ti si niš-koristi, nisi ti za to sposobna“. U stvari, slobodno probajte oba pristupa pa vidite koji će dati bolje rezultate. Potvrda je bitna i kad je riječ o ostvarenju nekih specifičnih projekata, a pogotovo kad je riječ o ostvarenju životne misije jer ona zahtijeva veliku količinu hrabrosti, beskompromisnosti i vjere u sebe i svoj put, neovisno o bilo čijem mišljenju.

Koliko se god davanje potvrde ponekad činilo izrazom pretjerane mekoće, samo zato što smo mi možda odgajani na emotivno tvrd i škrt način, nije riječ ni o kakvom poticanju djeteta na razvoj vlastitih slabosti. Na primjer, za mene je bitan, iako neverbalan, izraz potvrde zagrliti drugu osobu, tek toliko i bez ikakvog posebnog povoda, a kad je o djeci riječ onda maziti dijete. Ne, nećemo ga razmaziti ako bude maženo, nego ćemo ga upropastiti ako ne bude. Radeći s ljudima na sređivanju obiteljskih odnosa, preveliki sam broj puta čuo rečenice poput „Moji roditelji me nikad nisu zagrlili“. Ponavljam – nikad! Što mislite kakve će biti posljedice takve emotivne hladnoće? Nikakve? Blage? Ne, nego će takva osoba biti ozbiljno emotivno oštećena, što će biti vidljivo kroz njen odnos i prema drugima i prema sebi, a pogotovo prema svojoj tjelesnosti i seksualnosti.

Ljudi se često čude drugima kad ih vide da se međusobno druže, ili su intimni, a ipak imaju i određene nedostatke koje jedni drugima na očigled toleriraju. Često će reći „Ma vidi ti njih kak’ su si oni super“ ili „Vidi ove dvije budale kako podržavaju jedno drugo u svojim glupostima“. Jesu li pritom te dvije budale sretnije ili nesretnije od onih koji ih promatraju i procjenjuju? Naravno da jesu, i neka su – trebaju i zaslužuju biti, jer znaju da je njihova suština, takva kakva jest savršena, te da je nikakva karakterna slabost ne može zasjeniti. Tako je potvrđivanje izraz uočavanja nečije izvorne prirode, savršenstva istinskog bića i na taj način svojevrsna idealizacija druge osobe time što smo, barem u tom trenutku, fokusirani na ono najbolje u njoj. I u tome nema nikakve štete; štoviše, mi uočavanjem, i samim time potvrđivanjem, onog najboljeg u drugoj osobi potičemo tu osobu da osvijesti i što češće izražava upravo taj dio svojeg bića.

Iako nipošto ne treba zanemariti niti nečije karakterne nedostatke, ja jesam za to da se bezuvjetna ljubav izrazi i naizgled potpuno iracionalnom idealizacijom druge osobe. Ne čitavo vrijeme, naravno, no barem povremeno. Neophodno je u drugima vidjeti i njihovo istinsko biće, njihovu savršenu suštinu, a ne samo programe i obrasce prema kojima žive. To obično radimo kad se zaljubimo u nekoga, no tada imamo tendenciju zanemariti sve ostalo i vidjeti drugu osobu samo i jedino u idealnom svjetlu i izdanju. Iako takvu sliku treba sustavno dopunjavati realnim činjenicama, ja ne smatram zaljubljenost ni infantilnom niti štetnom – dapače, smatram je neophodnim elementom međuljudskih odnosa, kako partnerskih, tako i svih ostalih. Naravno, ako je dobro uravnotežena s nemilosrdnim aspektima bezuvjetne ljubavi.

TEMELJNE KARAKTERISTIKE NEMILOSRDNOG ASPEKTA BEZUVJETNE LJUBAVI

Evo i koje su karakteristike nemilosrdnog aspekta:

ljubav prema sebi;
postavljanje granica;
postavljanje pravila;
konstruktivna kritika tuđem ponašanju.

Ljubav prema sebi

Zanimljivo je da se prilikom rasprava o bezuvjetnoj ljubavi vrlo rijetko spominje ljubav prema sebi. Međutim, nije jedini postojeći odnos onaj prema izvanjskim objektima – postoji i odnos prema sebi. Treba i sebe voljeti kao druge, iako je stupanj svijesti današnjih ljudi takav da im je neophodno uporno naglašavati da „ljube bližnjeg svoga kao samoga sebe“. Mnogi su ljudi izrazito sebični, samoživi, čak i narcisoidni te misle da se svijet vrti samo i isključivo oko njih. Takvi ljudi nisu dobili dovoljno milosrdne ljubavi od roditelja i sada to kompenziraju svojim egoizmom. No kod bezuvjetne ljubavi prema sebi nije riječ ni o kakvom egoističnom samoljublju, nego o bezuvjetnom prihvaćanju i poštivanju sebe te unutarnjoj podršci svojim ciljevima, koja odražava vjeru u sebe i svijest o svrsi vlastitog postojanja. Takva ljubav vodi izravno prema kreativnom samoostvarenju te je upravo iz tog razloga toliko bitna, odnosno neophodna.

Štoviše, ljubav prema sebi trebala bi nam biti na prvom mjestu, što znači da svak mora samome sebi biti centar svog svijeta. Ne može to biti netko drugi, niti bi se naši životi trebali vrtjeti oko drugih. Pa ipak se životi mnogih ljudi vrte prvenstveno oko drugih jer su sami sebi nebitni. Oni će ponekad zbog toga o sebi misliti kao naročito plemenitima, nesebičnima i suosjećajnima, što djelomično čak i može biti točno. No nedostaje ljubav prema sebi, zbog čega takva osoba nije u potpunosti duševno zdrava, a samim time ni ostvarena. Stoga vrijedi poznavati što bi to konkretno značilo biti plemenit, nesebičan i suosjećajan, ali ne samo prema drugima, nego i prema sebi.

Zašto je nužno sam sebi biti centar vlastitog svijeta? Zato što samo netko tko je u stanju voljeti sebe može voljeti druge. Samo netko tko može pomoći sebi, može pomoći i drugima. Samo netko tko je i sam ostvaren može druge podučavati ostvarenosti. Samo netko tko je i sam zdrav može liječiti druge, odnosno ukazivati im na puteve do zdravlja. Što mislite zašto u avionima u uputama za slučajeve gubitka kisika kažu da obavezno masku stavljamo prvo sebi, pogotovo ako putujemo s djecom? Dakle, ne prvo djetetu, kako bi revni roditelji možda pomislili na prvu, jer tko će djetetu staviti masku ako roditelj padne u nesvijest?

Zato roditelj koji smatra da svoj život mora u potpunosti podrediti djetetu, odnosno „žrtvovati se za dijete“, te mu to stalno daje do znanja i verbalno i neverbalno, čini veliku grešku jer uči dijete kako biti žrtvom. Roditelji ionako žrtvuju dio svoje slobode, mira i ostvarenosti kako bi othranili djecu pa su stoga na određen način „žrtve“ vlastite uloge, jednako kao što je žrtva svojih ciljeva svak tko im se potpuno posveti. A s obzirom da čovjek posjeduje i nesvjesni um koji usvaja informacije spontano i automatski, djeca upijaju svu neverbalnu komunikaciju svojih roditelja, dakle sve njihove emotivne i mentalne obrasce. Ili još konkretnije, ona promatraju kako živimo, a ne samo što im govorimo te imitiraju naše modele reagiranja i ponašanja. Zato roditelji moraju misliti i na sebe, raditi na vlastitoj sreći, zadovoljstvu i ispunjenosti kako bi djecu na taj način naučili kako biti sretna, zadovoljana i ispunjena.

Postavljanje granica

I postavljanje granica izraz je ljubavi prema sebi. Na taj način štitimo vlastiti integritet i ne dozvoljavamo s njime nikakav kompromis. Iako se pojam „integritet“ spominje i uvažava daleko češće kad govorimo o entitetima širima od individue, kao što su na primjer granice i teritorijalni integritet neke države, postoji i naš individualni, osobini integritet koji treba štititi, a to činimo postavljanjem osobnih granica te zahtijevanjem da budu poštovane. To konkretno znači da drugima jasno prezentiramo koji su preduvjeti za naš odnos s njima, ako već sami ne posjeduju kulturu uvažavanja tuđeg integriteta. A ako će i dalje uporno ugrožavati naš integritet, imamo puno pravo izraziti ljutnju i suprotstaviti se.

Ovdje vidimo da ni postavljanje uvjeta ne mora uvijek biti izraz neljubavi; upravo je postavljanje uvjeta temelj nemilosrdnom aspektu bezuvjetne ljubavi. Netko će vjerojatno upitati zašto onda govorimo o bezuvjetnoj ljubavi kad je glavna karakteristika nemilosrdnog aspekta upravo postavljanje preduvjeta za odnos. Međutim, nije ovdje riječ ni o kakvoj kontradikciji – uvjet bismo trebali postaviti nečijem ponašanju, a ne ljubavi kao takvoj. Ljubav je, kao što joj i samo ime kaže, bezuvjetna, no tolerancija nečijeg ponašanja, pogotovo kad je destruktivno, ne mora biti.

Na primjer, imamo li u obitelji ovisnika koji svojom ovisnošću uništava sebe i sve oko sebe, kako ćemo i takvoj osobi izraziti bezuvjetnu ljubav? Tako što ćemo joj kupovati drogu ili davati novac za kocku? Ne, nego tako što ćemo postaviti čvrste granice i preduvjete odnosu te suočiti osobu s njenim problemom. Kritizirat ćemo, naravno, njeno ponašanje, a ne nju i njenu osobnost. „Zato što te volim, moram ti reći da je tvoje ponašanje u tom i tom kontekstu za mene potpuno neprihvatljivo. Stoga zahtijevam od tebe da ga promijeniš. Ako to ne učiniš, posljedice će biti takve i takve.“ No ljudi štošta čine „radi mira u kući“ i ponekad provedu čitav život u poricanju. Šteta, jer propuštaju ponekad jedinstvenu priliku da istovremeno zaštite svoj integritet te pomognu drugoj osobi da napravi najzdraviju moguću stvar – suoči se s istinom o sebi te nešto poduzme po tom pitanju.

Postavljanje pravila

Ako za primjer uzmemo odnos roditelj-dijete, tada roditelj koji želi da njegovo dijete izraste u obazrivu osobu, svjesnu svojih i tuđih granica, djetetu postavlja pravila i zahtijeva da ih poštuje. Takav roditelj nipošto nije strog, nego samo čini ono što je neophodno za razvoj djeteta. Iako se dijete naizgled buni protiv pravila te negoduje, a ponekad plače i vrišti, djetetu trebaju pravila te ih ono čak i priželjkuje. Naravno da je dobro da roditelji prvenstveno vole svoje dijete milosrdno, da su tolerantni i prijateljski nastrojeni, ali roditelj djetetu treba biti primarno roditelj, a ne prijatelj. Zato u ulogu roditelja, kao jedna od primarnih karakteristika, ulazi upravo sposobnost postavljanja pravila i zahtijevanje da se poštuju. Takava pravila daju djetetu osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, odnosno okvir koji mora uzeti u obzir i unutar kojeg mora pronaći način da iz sebe izvuče ono najbolje.

Znam ljude koji su djecu odgajali jako liberalno i, u najboljoj namjeri naravno, pomalo pomiješali ulogu roditelja s ulogom prijatelja. Njihova djeca nisu imala adekvatno poštovanje prema roditeljima te su ih opterećivala sobom do kasno u noć, oduzimala im pravo na odmor i vrijeme za sebe te malo pomalo postajala samoživa, da ne kažem narcisoidna, što je ove roditelje izrazito frustriralo. Neka od takve djece su, na veliko iznenađenje svojih roditelja, ponekad čak zahtijevala da im roditelji nešto zabrane, kako se ne bi razlikovala od druge djece u školi. Nas koji sada spadamo u stariju generaciju roditelji su često odgajali na prestrog način, uz bezbroj nepotrebnih zabrana, no to ipak ne znači da mi sada moramo djeci dopuštati baš sve što im se sprdne i ne postavljati baš nikakva pravila svojim malim čudesnicima.

I odabir pravila za svaku od spcifičnih situacija te dob djeteta nije uvijek jednostavan proces. On redovito zahtijeva trud na koji većina roditelja jednostavno nije spremna. Ponekad dovoljno jasnu poruku prenese zamolba, a ponekad samo neka drastična reakcija, kao što je kazna ili čak „izbacivanje iz kuće“. Pjevač i pjesmopisac Jay Kay, iz poznatog engleskog benda Jamiroquai, bio je toliko nemogućeg ponašanja da ga je njegova samohrana majka izbacila iz kuće u dobi od 17 godina. On danas tvrdi da je to najbolje što je za njega mogla učiniti te joj je beskrajno zahvalan. I sam je uvidio da je bio totalno nediscipliniran i da majka nije imala drugog izbora, te da ga je upravo takav postupak naveo da se sabere i usmjeri prema samoostvarenju. Stoga načina uvijek ima, samo se treba potruditi da do njega dođemo.

Pravila je također nužno postaviti i u svim drugim vrstama odnosa. Senzibilna osoba shvatit će što nekome smeta ili ne odgovara, kojih se životnih pravila drži i što dozvoljava a što ne, te će nastojati takva pravila poštovati ako želi zadržati odnos. A ako to uporno ne čini, onda imamo puno pravo izraziti nemilosrdnu ljubav i suprotstaviti se njenom ponašanju, odnosno jasno iskomunicirati što nam smeta i što želimo da poštuje. To je pogotovo bitno kad je riječ o partnerskom odnosu, jer njegov razvoj omogućuje upravo razmjena informacija na temu što partneri žele jedan od drugog pa da njihov odnos bude još kvalitetniji. Način na koji ćemo to učiniti mora biti osmišljen, a ne impulzivan i ishitren, tako da komunikacija dopre do druge osobe. No što učiniti ako druga osoba uporno ne poštuje naša životna pravila? Prekidamo komunikaciju i povlačimo se iz odnosa. Ima i drugih ljudi na planeti, hvala Bogu, i naći će se uvijek dovoljan broj onih koji će nas željeti razumjeti.

Konstruktivna kritika tuđem ponašanju

Najlakše je kad vam netko ugožava integritet takvu osobu napasti ili odrezati, poslati u mp3 i lijepo se istresti na nju. No hoće li takva informacije doprijeti do osobe? Hoćemo li na taj način uspostaviti neophodan komunikacijski kanal koji će omogogućiti da nas osoba čuje, razumije i prihvati kritiku te odmah promijeni ponašanje? Ponekad možda i hoće, ponekad su decibeli neophodni jer ima ljudi koji ne čuju osim ako se netko dobro ne prodere na njih. Međutim, u većini slučajeva neće – štoviše, izazvat će kontraefekt. Kako onda izraziti kritiku, a da ona dopre do druge osobe?

Nemam unaprijed stvoren predložak za tako nešto – svaka osoba i situacija zahtijeva poseban pristup. Zato je potrebno posvetiti vrijeme i energiju razvoju strategije za svaku specifičnu situaciju. Ne postoji bez razloga pojam ratne strategije i taktike, što je područje za koje su rezervirani i posebni predmeti na vojnim akademijama. Ne proučava se u poslovnim krugovima bez razloga Umijeće ratovanja, zbirka tekstova koju je sakupio Sun Tzu, i ne meditiraju Zen posvećenici ponekad i danima na temu kako postupiti u konfliktnim situacijama. I obična će kritika možda proizvesti ratno stanje između dviju osoba pa će takav konflikt biti neophodno rješavati određenom strategijom, ništa manje nalik ratnoj. A do odgovarajuće strategije se ne dolazi uvijek lako.

No postoje i neke temeljne odrednice, pri čemu sam glavnu već spomenuo – ne kritizira se osoba nego njeno ponašanje pa stoga kritiku treba i oblikovati tako da osoba shvati što kritiziramo. Ona bi morala osjetiti da kritika ne dolazi iz mržnje, nego iz ljubavi. Znam, zvuči pomalo ljigavo, ali je tako. Zato je kritiku dobro započeti izricanjem jednog ili dva komplimenta, da osoba shvati da smo itekako svjesni i njenih pozitivnih strana. Nakon izricanja kritike nije loše dodati i još pokoji kompliment, opet da osoba shvati da djelujemo iz ljubavi, ali i da jedna bazično neugodna situacija ne bi završila s gorkim okusom u ustima. Ima danas i jako puno tečajeva koji vas treniraju za izricanje kritike i nenasilnu komunikaciju (na primjer, Rosenbergova Non-Violent Communication metodologija), tako da alata ima, samo treba imati volje primijeniti ih.

Kako ima i savršenih primjera ove vrste majstorstva, za kraj ovog članka prepričat ću Zen priču o japanskom pjesniku-redovniku Ryokanu (1758.-1831.) i njegovom nećaku.

Naime, Ryokan je od svojih rođaka čuo da njegov nećak troši novac naslijeđen od netom umrlih roditelja na bančenje uz sake i gejše te da će uskoro potpuno proćerdati obiteljsku imovinu. Rođaci su zamolili Ryokana da intervenira jer se nećak oglušio na sve njihove zamolbe da prestane s takvim ponašanjem.

Unatoč tome što je živio kao pustinjak u planinama, Ryokan se pješice uputi na dug put kako bi posjetio nećaka kojeg nije vidio godinama. Stigavši do njegove kuće, on odglumi da slučajno prolazi kroz njegov grad na putu prema nekom drugom mjestu, a kako je padala noć, nećak ga pozove da prenoći te pripremi raskošnu večeru. Tijekom večere razgovarali su o svemu i svačemu, no Ryokan niti jednom riječju ne spomene zašto je došao.

Nakon večere popiše čaj, a Ryokan i dalje ne reče ništa. Odoše zatim na spavanje, ali Ryokan ne sklopi ni oka nego cijelu noć provede u meditaciji. Ujutro, za vrijeme doručka, opet ne reče svom nećaku ništa o njegovom ponašanju. No na samom odlasku, nastojeći obući svoje sandale, Ryokan odglumi slabost te mu se obrati s molbom: “Mora da starim, ruke mi se jako tresu. Hoćeš li mi pomoći da zavežem uzice na mojim slamnatim sandalama?”

Nećak mu dragovoljno pomogne, a Ryokan se zahvali i reče: „Vidiš, čovjek iz dana u dan postaje sve stariji i nemoćniji. Zato pripazi na sebe.“ A zatim ode, i dalje ne spomenuvši obiteljske pritužbe. Međutim, legenda kaže da je od tog jutra nadalje njegov nećak u potpunosti prestao s rasipanjem obiteljskog nasljedstva.

Ova je priča odličan primjer vještog korištenja praktičnih sredstava u Zen učenjima te svjesnog i posvećenog djelovanja. Ryokanu nije bilo teško pješačiti do grada u kojem je živio nećak te zatim ostati cijelu noć u meditaciji kako bi pronašao odgovarajuće rješenje. Svoju je poruku prenio kroz prisutnost i suptilnu demonstraciju prolaznosti, a ne izravnim suočavanjem ili prodikama. Pokazavši krhkost i tražeći pomoć, nježno je podsjetio na protok vremena i važnost brige o sebi. I to je sve što je bilo potrebno da njegova komunikacija dopre do nećaka.

Eto, tako to čine majstori, a na nama je da učimo i nastojimo slijediti njihove primjere. Želim vam svima sreću u nastojanju da pronađete ravnotežu između milosrdnog i nemilosrdnog aspekta bezuvjetne ljubavi. Jer iako naše djelovanje vjerojatno neće biti odmah savršeno, i samo nastojanje već zlata vrijedi.