STRUKTURA KREACIJE
Prva rajska razina – ČISTA ZEMLJA
Ako ih promatramo kroz njihovu vezu sa zvjezdanim centrima, prva od rajskih razina povezuje nas sa sferom bezuvjetne, univerzalne ljubavi koja se doživljava kao naša izvorna suština. Karakterizira je potencijal za ostvarenje potpuno ispunjenih i sretnih odnosa s drugim bićima. Ljubav ovdje postoji sama po sebi, bez potrebe da bude izazvana nekim vanjskim podražajem. Ona je i gradivno tkivo čitavog univerzuma jer u njoj svoj izvor također ima i pet osnovnih elemenata (zrak, voda, vatra, zemlja i eter) od kojih je svemir sastavljen. Elementi se ovdje mogu doživjeti u svom najčišćem obliku u kojem predstavljaju čistu svijest (zrak), čistu ljubav (voda), čistu energiju (vatra), čistu akciju (zemlja) i čistu komunikaciju (eter). Mistici su oduvijek govorili da je Bog stvorio manifestirani svemir kao kristaliziranu ljubav i zato nije neobično da pet elemenata, kao njegovo gradivno tkivo, ima izvor upravo u sferi povezanoj s ljubavlju. Zašto je ljubav toliko bitna? Zato jer je sreća u ljubavi. Ukoliko netko nije sretan, taj nije voljen, odnosno nije u stanju izraziti vlastitu ljubav. Zato čistu zemlju karakterizira upravo takva vrsta interakcije između bića koja je nastanjuju koja je utemeljena na principu ljubavi, izraženom kroz kvalitetne odnose i povezanosti.
Raj nakon smrti izgleda kao i raj na Zemlji – raj je, dakle, moguć i na Zemlji. |
Pored čiste prirode ispunjene sretnim bićima, ovu sferu možemo doživjeti i kao lijep grad, onakav o kakvom maštamo kada putujemo negdje, ali kada ga konačno posjetimo obično se pomalo razočaramo – realnost je redovito bljeđa od naših vizija. Većina zemaljskih gradova želi sebe prikazati rajskima – kao zabavna, uzbudljiva mjesta, nastanjena gostoljubivim ljudima, ispunjena zanimljivim sadržajima te nekom sebi svojstvenom romantikom. Takvi gradovi postoje, ali za sada samo na višem astralu, na prvoj rajskoj razini. Zemaljski gradovi uglavnom su samo svojom fasadom takvi, iako ih ima izvanredno lijepih i naizgled jako skladnih. Na žalost, nisam do sada vidio niti jedan zemaljski grad koji ne bi imao i svoju tamnu stranu – ponekad blago izraženu, a najčešće više nego vidljivu na prvi pogled. Rio de Janeiro reklamira se Copacabanom i Ipanemom kao „rajskim plažama” ispunjenim dobroćudnim kupačima i danonoćnom zabavom, a ne favelama na obroncima grada u kojima se živi prije kao u paklu, negoli u raju.
Ipak, čistu zemlju bilo bi lako ostvariti i ovdje – sve što je potrebno jest bezuvjetna ljubav među ljudima izražena neposredno, kroz toleranciju i prihvaćanje te entuzijastičku podršku. No, mi sve više nailazimo na inverziju ove razine i uništavamo prirodu i gradove, a odnose svodimo na opoziciju ljubavi – na međusobno režanje, prepucavanje, svađu, mržnju, gorčinu, nesklad i otuđenost. Prva razina pakla je, dakle, dijametralno suprotna rajskoj – ovdje nailazimo na bića u potrazi za čulnim užicima; hladna, otuđena i nemirna. Riječ je o razini koju jako dobro portretiraju filmovi Quentina Tarantina – imaju razine pakla i svojevrsni šarm („u raju je dosadno, u paklu je ekipa”), jednako kao i Tarantinovi filmovi, ali ne treba zaboraviti da je riječ o tematici koja uglavnom obrađuje živote kriminalaca. Kao i uostalom većina suvremene hollywoodske produkcije. A za živote kriminalaca mene stvarno nije briga. Jednom kad shvatimo odakle kriminal dolazi, a omogućuju ga države (vlade) koje se njime koriste kako bi zamaskirale vlastite prljave poslove, ali i kontrolu nad narodom, tada je besmisleno konzumirati scene iz života kriminalaca. Jadni ljudi – nisu dobili dovoljno ljubavi kad je trebalo i postali su kriminalci. I to je sve. Dajmo djeci ljubavi, prihvatimo ih takvu kakva jesu, posvetimo im pozornost i omogućimo da realiziraju svoje kreativne impulse i neće biti potrebe za kriminalom. Čovjek, naime, nije po prirodi zlo biće – netko ga uči biti takvim.
Ljubav se, dakle, u prvoj razini pakla prvo pretvara u hladnoću, cinizam, sarkazam ili prijezir, a zatim i u otvoreno izražavanje mržnje i nepodnošenje ljudske osjećajnosti. Ovdje će duše s grubošću reagirati na nečije izražavanje ljubavi, nastojeći je negirati kao princip. „Nema ljubavi”, reći će bića koja nastanjuju ovu razinu pakla, ali i mnogi ljudi razočarani u ljubav. Nije istina – samo zato što se netko jednom ili više puta razočarao ne znači da ljubav ne postoji. Ona jest, sama po sebi i nije je moguće negirati. A ako želimo upravo to – negirati je, morat ćemo u takvo potiskivanje uložiti veliku količinu energije. Zato razine pakla nude razne oblike odvraćanja, distrakcije od činjenice da postoji ljubav. Ne, nema ljubavi, viče Satan i za uzvrat nudi „zabavu”, „igru”, nadmetanje, konflikte, prepucavanja, politiku, reality show, CSI i ostale nebuloze. Zanimljivo koliko je niži astral uspješan kad je o ljudima riječ – većina je upecana bez problema, ali misle da nisu, da su slobodno odabrali, odnosno da TV nudi odličnu „zabavu”. Stvarno, ne znam što bih bez leševa po kojima ozbiljnog izraza lica prekapaju forenzičari-manekeni, stvarno ne znam kako bih se zabavljao bez ispraznog glupiranja netalentiranih mediokriteta na Big Brotheru, ne znam kako bih se zabavljao bez da mi „zvijezde” plešu… Moja je preporuka slijedeća – rađe se seksajte nego gledate TV. Puno je korisnije, zabavnije i kreativnije. A ako nemate s kim, imate prvi životni cilj na kojem trebate raditi.
Druga rajska razina – KREATIVNA RADIONICA
Drugu rajsku sferu nazvao sam kreativna radionica zato što je ključ čovjekovog zadovoljstva u kreativnoj aktivnosti. Sreća je u ljubavi, ali zadovoljstvo – ništa manje bitna čovjekova potreba – je u nekom obliku konstruktivne kreativne aktivnosti. Kreativna radionica tako predstavlja dimenziju realnosti u kojoj se također možemo naći i nakon smrti, ukoliko smo odlučili razvijati vlastitu kreativnost, ali možemo i za života pa ovu razinu posjećuju mnogi umjetnici, svjesno ili nesvjesno. I na Zemlji postoje sustavi razvoja kreativnosti nalik onima na koje nailazimo u ovoj rajskoj razini – kreativne radionice kakve je moguće posjetiti ili u njima dulje vrijeme boraviti nakon smrti obično nalikuju na zemaljske univerzitete, biblioteke, tonske studije ili slikarske ateljee. Zato ovakvu razinu raja vidljivo realiziraju i mnogi živući umjetnici koji nemaju problema s kreativnim blokadama i stalno su okruženi svojim projektima, odnosno sredstvima njihove realizacije. Uspješni režiseri, slikari, glazbenici ili književnici ne mogu ne biti u neposrednom dodiru s ovom razinom izvorne realnosti, ali možemo i svi mi ostali.
Nemogućnost izražavanja vlastitih kreativnih aspiracija jedan je od ključnih izvora ljudskih problema. Iako mnogi misle da uzroci čovjekovih tjelesnih ili duševnih problema imaju neki mističan ili ezoteričan izvor, nije tako. Svi ljudski problemi proizlaze primarno iz nemogućnosti da primimo i dajemo bezuvjetnu ljubav, odnosno da izrazimo sebe kreativno. Amen. Tako i terapijske intervencije koje su u stanju osloboditi i realizirati ove dvije potrebe mogu imati trajnu učinkovitost, a one koje nisu redovito se zaustavljaju na razini simptoma i nemaju stabilnost. Čovjek jest kreator vlastite sudbine, kao i vlastite realnosti – on je mijenja preuzimanjem odgovornosti za svoju realnost i sudbinu. Takva mu je odgovornost izvorno dana od Boga – nisu samo neki kreatori, a drugi sluge – svi ljudi imaju kreativne potencijale koje treba razotkriti i osloboditi. Stoga u drugoj razini raja duša može razotkriti svoj izvorni kreativni impuls i polako učiti kako ga ostvariti. Takav se kreativan impuls u obliku primordijalnog koda nalazi zapisan u drugom zvjezdanom centru i predstavlja specijalne kreativne talente svake osobe. Riječ je o jednoj ili dvije specifične vrste kreativnih aktivnosti koje osobu ispunjavaju silnim zadovoljstvom i svatko bi ih obavljao bez da ga itko na to tjera. Primordijalni kreativni impuls uvijek je nešto što bi čovjek radio iz čistog gušta, bez prisile ili materijalne naknade. Svatko posjeduje takav kod i na nama je da ga razotkrijemo i počnemo ostvarivati. Njegova realizacija u praksi obično poprima oblik životne misije pa zato čovjekova misija nikada nije nešto što on ne voli ili nikako ne želi činiti, već nešto što bi činio ionako. Ovo je svakako dobra vijest za sve osobe koje svjesno ili nesvjesno strahuju od životne misije, misleći da je riječ o sudbinskoj predodređenosti za nešto što čovjek sam ne bi želio ili volio. Upravo suprotno, čovjekova je misija da bude to što jest i izrazi sebe na način koji mu najviše odgovara, a ne da pati nad nametnutom mu zadaćom. Ukoliko život doživljavamo isključivo kao nametnut, kao sastavljen isključivo od teških obaveza, tada je uglavnom riječ o karmi. U tom slučaju treba raditi na rastvaranju karmičkih obrazaca koji su nas gurnuli u ovakve životne okolnosti jer one nikako ne mogu odražavati našu izvornu prirodu, već samo karmička ograničenja koja nam priječe kontakt s takvom prirodom.
Čak i ukoliko nismo umjetnici, kreativni proces nezaobilazan je dio naših života jer se život sastoji od ostvarenja ciljeva. Jedan od osnovnih pokazatelja čovjekovog duševnog zdravlja upravo je postojanje cilja. A rad na ostvarenju bilo kojeg cilja kreativan je proces. Osobe koje nemaju nikakav životni cilj ne mogu se nazvati zdravima pa moraju raditi na povezivanju s vlastitim emocijama i otkrivanju svoje izvorne prirode u kojoj leže zapisane i čovjekove istinske potrebe, razlog za postojanje, odnosno smisao života. No, kako je kreativna radionica druga razina Kreacije, tako se kreativnom ostvarenju mogu posvetiti jedino one duše koje su prethodno usvojile princip bezuvjetne ljubavi i uspješno ga realizirale kroz skladne odnose s bliskim osobama.
Slawek Wojtowicz – We Project Our Own Reality.
Druga razina pakla opozicija je ovoj razini i nasuprot kreativnosti, stvaranju i održavanju kreiranog promovira različite oblike destrukcije. Rušilački nagon ono je što pokreće duše koje nastanjuju ovu razinu pakla, a njen direktan odraz na Zemlji jesu ratovi, kriminal (ubojstva), uništavanje prirode, kao i destruktivni oblici zadovoljstva kao što je pretjerano alkoholiziranje, drogiranje, svađe (tučnjave), osvetoljubivost ili perverzan seks. Dakle svi oblici negativnog djelovanja koji donose osobi privremeno i prividno „zadovoljstvo”, ali ih neposredno izaziva nanošenje patnje drugima. Zadovoljstvo je, ponavljam, u kreativnom radu, a ne u razaranju, premda neki ljudi idu u lov „radi zabave”, neki posjećuju javne kuće, a neki kockarnice i ostala divna mjesta. Razaranje osobi daje osjećaj nadmoći, a nadmoć je kompenzacija za duboko potisnuti osjećaj nemoći. Tako je motiv za rušilačko djelovanje obično osjećaj ugroženosti nečim izvanjskim, a neposredan okidač mržnja prema navodnom izvoru patnje. Zato su duhovno osviješteni ljudi i govorili da treba ljubiti bližnjega svoga, uključujući i neprijatelje, a ne ih mrziti, iako to ne znači da im se uopće ne bi trebalo suprotstavljati. Dakle, iako se ljudska problematika manifestira u vanjskom svijetu, njezini su korijeni uvijek u čovjeku samom, u njegovoj unutrašnjosti. Odgovornost za zbivanja u našim životima snosimo mi sami – vanjski svijet je ipak samo svijet posljedica.
Treća rajska razina – HUMANITARNA RADIONICA
Za razliku od prethodne razine koja povezuje dušu s njenim kreativnim impulsom te pronalazi načine njene realizacije, ova nam rajska razina može omogućiti ispunjenje koje donosi nesebičan rad za opće dobro. Nasuprot niže astralnim sferama mržnje, destrukcije ili masovne destrukcije, svemir je izvorno konstruiran prema sposobnosti konstruktivnog djelovanja koje se razlikuje prema opsegu, odnosno prema ljudskom kapacitetu za preuzimanje odgovornosti i discipline. Preuzeti ovakav tip odgovornosti značilo bi sebi omogućiti stabilan kontakt s unutarnjim mirom. Mir je, naime, u humanitarnom radu, odnosno radu za opće dobro. Osobi koja je nevoljna raditi za opće dobro, već je isključivo orijentirana vlastitome ili dobru svojih bližnjih, konstantno izmiče dubok unutarnji mir, a ona nikako ne može dokučiti zašto. Eto zašto – nešto u njenom životu nedostaje, a to “nešto” je rad za opće dobro. I u zemaljskom životu moguće je kreirati jednu humanitarnu radionicu. To bi trebala biti svaka društveno-politička institucija, svaka religijska institucija, odnosno duhovna grupacija. No, više je nego jasno gdje je većina ovakvih institucija od istinskog humanitarnog rada.
Ipak, potreba za takvim radom vidljiva je kod brojnih ljudi koji su sebe uspjeli kreativno ostvariti pa ispravno uočavaju da se njihov daljnji razvoj ne može nastaviti bez uključivanja drugih ljudi u takav proces. Zato jedan Sting sebe i posvećuje takvom radu, što mu omogućuje da ostane jednom od normalnijih osoba u svijetu rock glazbe. Ista je stvar i s mnogim drugim bogatim osobama, odnosno umjetnicima koji su uspjeli shvatiti da nema daljnjeg razvoja ili dubokog unutarnjeg mira bez humanitarnog rada. A duhovno orijentirane osobe također prije ili kasnije shvaćaju da se ne mogu dalje razvijati ako u taj rad ne uključe podučavanje drugih, koje jednim svojim dijelom ima i humanitaran karakter. Pored općeg dobra, humanitarni rad donosi i jedan specifičan oblik osobnog ispunjenja. Naime, jedino ovakvi oblici rada mogu čovjeku donijeti dubok unutarnji mir. Mnogi ljudi pate od kroničnog nemira i ne razumiju zašto im se to događa, misle da su nemirni zbog pojedinih odnosa (i zbog toga, ali ne samo), odnosno zbog osobne neostvarenosti (zbog toga također, ali ne samo), ali istinski mir se pronalazi u nesebičnom davanju, u pomaganju drugima, odnosno davanju vlastitog doprinosa općem boljitku. Ako ni na koji drugi način, onda materijalnim donacijama, ali koliko god potrebne, one su ipak najprimitivniji oblik davanja. Puno je bolji bilo koji konkretan angažman. Mir, naime, dolazi kada sebe uložimo u nešto u potpunosti, bez da očekujemo išta za uzvrat. Takav oblik djelovanja ima blagotvoran utjecaj na ljudski ego i rastapa ga kao vatra putar.
Brian Haw – jedan od najvećih humanista današnjice, već sedam godina danonoćno protestira ispred zgrada britanskog parlamenta. |
Međutim, nema svatko toliko uravnotežen ego da bi bio u stanju posvetiti se radu za opće dobro. Ljudi su uglavnom silno sebični i uskogrudni. Zato i treća razina pakla jest razina sebičnosti. Umjesto da se djeluje nesebično, otvorenog srca i bez očekivanja, u trećoj razini pakla duše kuju opake planove kako iskoristiti druge, kako im oteti sve što imaju, kako ih orobiti i porobiti. Divan oblik djelatnosti, no mnogi se njime bave i ovdje na Zemlji. Ne mnogi – gotovo svi. Narodi kuju opake planove protiv drugih naroda, susjedi protiv susjeda, često i brat protiv brata, a prečesto i partner protiv partnera. Mnogi od nas svjesni su globalne zavjere i opakih manipulacija nad čovječanstvom, a opet – što mi radimo, jesmo li mi išta bolji? Kad malo bolje pogledamo, ustanovit ćemo da je krađa energije, manipulacija i sebičnost dio gotovo svačije svakodnevice. I mi manipuliramo svoje bližnje, a očekujemo da korporacije, vlade, države ili tajne službe prestanu manipulirati nas. Zašto bi prestale? Nisu lude – stvari jako dobro funkcioniraju kroz manipulaciju pa zašto bi je se itko odricao?
E, zato. Ne zato jer je to oportuno, već zato što je ispravno. A zašto je ispravno? Jer je čovjek također dio svijeta Jedinstva, a ne samo dualnog univerzuma. Logika svijeta Jedinstva nalaže da je svaki drugi čovjek neodvojiv dio nas samih. Ukoliko pomažemo drugima, pomažemo istovremeno i sebi. Odatle i riječi – „ne čini drugome ono što ne želiš da bude učinjeno tebi” ili „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Gledano s razine Jedinstva drugi su ljudi isto što i mi, isto tko i mi – nema razlike. Ne možemo biti potpuno sretni u svijetu koji je prepun patnika – budisti su ovoga naročito svjesni i zato budistička doktrina uključuje oslobađanje svih živih bića od patnje, a ne samo vlastito. Nije ovdje nipošto riječ ni o kakvom obliku žrtvovanja vlastitog života za druge, već je riječ o svjesno odabranom povremenom radu za opće dobro. Humanitarna radionica kao dio Kreacije omogućuje dušama da nauče kako ostvariti unutarnji mir napuštanjem vezanosti za vlastito Ja te razvojem svijesti o sveopćem Jedinstvu, a zatim i nesebičnom realizacijom takve svijesti u svakodnevnom životu.
Razina pakla koja je suprotnost ovoj razini Kreacije izgleda kao nehumana radionica, kao mjesto na kojem duše uče kako djelovati destruktivno na globalnom planu. Stupanj sebičnosti i uskogrudnosti, odnosno kompletne otuđenosti, ovdje je još viši nego na prethodnoj razini i vrlo se jasno ogleda kroz djelovanje pojedinaca zemaljskih vlada, država, ali i tajnih organizacija. Sve su one ništa drugo do neprijatelji čovječanstva. Sve države imaju za cilj porobiti vlastiti narod, iskoristiti ga do maksimuma, iscijediti svu energiju pojedinca i ne ostaviti mu dovoljno vremena da shvati da nešto krupno ne valja i da svijet uopće nije najbolji moguć, već vrlo blizu najgorem. Cilj je svjetske elite, na primjer, depopulacija. Je li to human cilj? Oni sebi i drugima takve ciljeve nastoje prikazati kao humane, ali oni to nisu.
Lennon – ubijen…
Martin Luther King – ubijen…
Gandhi – ubijen…
Mjesta ima za sve, hrane i energije moglo bi biti u izobilju. Odavno smo mogli imati električni automobil, besplatnu proizvodnju i transmisiju električne energije, antigravitacijsku letjelicu i ostala tehnološka čuda, lijek za rak, cjepivo protiv karijesa i lijekove za sve ostale bolesti, ali državama, odnosno korporacijama koje su vlasnici većine država, to nije u interesu. Pa što im je onda u interesu? Ne obilje, već manjak i još k tome kompletnu kontrolu nad njime. Ne zdravlje, već bolest jer njome mogu smanjivati broj ljudi. Ne mir, već rat jer njime se mogu strahovito obogatiti, smanjivati i kontrolirati populaciju. U takve programe uopće ne ulazi davanje, već samo uzimanje, ili bolje rečeno otimanje. A svakoga tko želi dati potrebno je proglasiti budalom ili ubiti. Svi veliki humanisti dvadesetog stoljeća su ubijeni. Svi do jednog. A Nobelove nagrade za mir dobivaju kriminalci i ratni huškači. Nije li ovo nekome barem malčice čudno?
Četvrta rajska razina – SFERA RITUALNOG SLAVLJA
Sljedeća rajska razina vodi nas još dublje prema božanskom u nama samima. Riječ je o razini ritualnog, svjesnog življenja, odnosno slavljenja Boga u nama. Naime, tip svijesti potreban da bi se ušlo u ovu sferu vezan je uz spoznaju svog izvornog identiteta, a on bi glasio – „ja sam manifestirani Bog”. Naglašavam da je način na koji osoba sebe ovdje doživljava daleko od bilo kakvog egoizma, manije veličine ili prikrivenog sotonizma. Riječ je o svijesti o tome da je Bog u nama, a ne izvan nas i da smo mi manifestirani Bog. Mi smo kralj ili kraljica našeg zemaljskog kraljevstva. Zato se izvor bezuvjetnog ispunjenja koje donosi jednost sa svojom božanskom prirodom nalazi u nama, a ne izvan nas. Osoba svjesna ove činjenice može postići vrlo visok stupanj slobode jer će sebe postupno deidentificirati od vanjskih izvora ispunjenja i centrirati se u svojoj izvornoj prirodi. Ona tada nije više ovisna o bilo kakvom vanjskom podražaju, nije vezana za pojedine osobe, mjesta, estetske kriterije ili duhovne učitelje koji bi se nalazili izvan granica njenog bića. Zato ovakva svijest donosi beskonačno i bezuvjetno unutarnje ispunjenje koje ljudi obično doživljavaju kao stanje ekstaze u zoni pleksusa koja se širi prema ostalim dijelovima tijela te prema van, u našu okolinu. Takvo unutarnje ispunjenje stvara potrebu za slavljem, odnosno za kreiranjem nekog oblika ritualnog života koji neće biti nametnut izvana, već slobodno odabran i prihvaćen od strane svake pojedine osobe. Ona će takav ritualni život živjeti bez osjećaja dužnosti ili prisile te s neskrivenim užitkom jer je sama, na slobodan način, odabrala životni stil koji joj donosi najveće ispunjenje.
“Rituali” o kojima je ovdje riječ mogu i ne moraju imati veze s religijskim, odnosno formalnim ritualima bilo koje vrste – riječ je o uređenju vlastitog života formama koje nas najviše ispunjavaju. Ako netko voli zapaliti svjećice uz večeru ili na najbolji mogući način osmisliti slavlje vlastitog rođendana (ili nekog omiljenog društvenog blagdana), tada je upravo to odgovarajući oblik slavljenja Boga u nama. Osobe koje vole organizirati dobar party neka rade tulume, ali na istinski posvećen način, tako da njihovi tulumi budu stvarno posebni. Zašto ne, upravo je čuveno „partijanje” odraz ove sfere na Zemlji. Naravno, partijanje ne mora biti destruktivno da bi bilo zabavno – ono može biti sredstvo otpuštanja kočnica, davanja sebi oduška, odnosno dobar ventil za sve suspregnute energije koje sebi ne mogu dati oduška u ostalim životnim situacijama. Pored toga što mora preuzeti odgovornost za vlastiti život i disciplinirano ga kreirati, čovjek mora zadržati i kontakt sa svojom djetinjom prirodom jer ga ona vodi do Boga u njemu samome. „Ako ne budete kao mala djeca, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko”, davno je rekao jedan pametan čovjek. I taj je čovjek sebe zvao sinom čovječjim, a ne Božjim, naglašavajući time da su njegove posebne sposobnosti u stvari ljudske i da ih svatko može postići, „pa i više od toga”. Ulazak u „kraljevstvo” postiže se, dakle, povratkom u stanje izvorne nevinosti, slobodnim ponašanjem, plesom i pjesmom, slavljem i igrom, a ne samo meditacijom ili prakticiranjem „uzvišenih tehnika”. Zato osobe koje nisu u stanju opustiti se i otpustiti kočnice sasvim sigurno imaju posla na sebi – ozbiljnost je samo djelomično znak osviještenosti – neozbiljnost je jednako tako dobar znak prosvijetljenosti, ako ne i bolji.
Partijanje obično spada u vrstu ritualnog slavlja kojem su sklonije mlađe osobe, a starije će možda biti više privučene mirnijim ritualima, kao što je jedna čajna ceremonija, večera za dobre prijatelje ili možda neki od mnogih duhovnih obreda kao što je nedjeljna misa. I meditacije, duhovni tečajevi, ayahuasca ceremonije i škole osobnog razvoja služe istoj svrsi – povratku svojoj izvornoj prirodi te njenoj primjeni u svakodnevnom životu, između ostalog kroz pažljivo osmišljene rituale ili jednostavno kroz vrlo „obične” aspekte života koji se žive svjesno. Biti dobar roditelj ili partner, sa svjesnom intencijom prema osobnoj realizaciji kroz takvu ulogu, nije ništa drugo do ritualan život. Ne mora, dakle, ritualno slavlje biti samo glasno i pompozno, svečano i uzvišeno, ono može biti vrlo tiho i jednostavno, potpuno prirodno i opušteno.
Pablo Amaringo – Ayahuasca Session
Nasuprot četvrtoj rajskoj razini postoji i četvrta razina pakla, a ona je, naravno, sušta suprotnost rajskoj. Ovdje nailazimo na crnomagijske rituale, rituale žrtvovanja, slavljenja zla, Sotone, smrti i destrukcije. Umjesto da se slavi Bog kao unutarnji izvor svekolikog dobra, ovdje se slavi Ðavo kao izvanjski pomagač ili čak „spasitelj”. Imamo li djelatnosti ovakve vrste na Zemlji? Na žalost da, ne samo u davnoj povijesti, već i u vrlo suvremenoj sadašnjosti. Nekada su takvi rituali bili javni, a danas su uglavnom tajni. Mnogu ljudi pokušavaju ukazati na postojanje ovakvih aktivnosti, od onih koji su bili neposredno uključeni u njih pa do „teoretičara” zavjera, ali i su, na sreću, i mnogi umjetnici sebe uključili u razotkrivanje tajnog života svjetske „elite”. Možda je jedan od najsjajnijih primjera legendarni režiser Stanley Kubrick sa svojim filmom Eyes Wide Shut u kojem prikazuje što radi bogata elita u svojim dvorcima na skrivenim lokacijama. Čak i da je tema Kubrickovog filma fiktivna, što reći za Bohemian Grove u Kaliforniji ili Skull and Bones Society na univerzitetu Yale koji su više negoli stvarni. Jedno ljepše od drugoga. No možda su najstrašnija svjedočenja jedne Cathy O’Brien koja je sama bila sudionica brojnih rituala, od koji su mnogi uključivali silovanja i ubojstva djece. Ne trebam niti spominjati da su u njima sudjelovali neki od najpoznatijih svjetskih političara…
Ne uživaju, kao što je iz priloženog vidljivo, svi u konstruktivnim životnim ritualima – neki vole takve kojima se izražavaju negativna duševna stanja, destruktivni porivi ili niske strasti. I odlazak na utakmicu može biti odraz potrebe za slavljem, ali za hard-core navijače to je obično ratnički pohod u kojem cilj nije ostvaren ukoliko ne dođe do fizičkog obračuna s članovima „neprijateljske” navijačke grupe. Umjesto da utakmica bude proslava čovjekovih vrhunskih sportskih dometa, mnoge se pretvaraju u bojna polja između navijača međusobno ili publike i policije. Koji je ovdje oblik utjecaja na djelu suvišno je govoriti. U komediji genijalnog srpskog režisera Srđana Dragojevića Mi nismo anđeli za utjecaj na likove konstantno se bore anđeo i vrag – u sceni koja se odigrava na boks meču lijepo se može vidjeti što se događa kada banalni sukob između dva gledatelja dodatno potpiri vrag. Dok ih anđeo smiruje, vrag jedva čeka tučnjavu, u čemu, naravno, i uspije. Tako to nekako izgleda i u stvarnosti – za utjecaj na ljudsko ponašanje konstantno se bore dvije sile – one koje pripadaju izvornoj Kreaciji, ali i one koje joj se svim silama suprotstavljaju.
Japanska čajna ceremonija
Prve četiri razine Kreacije u potpunosti su povezane s manifestiranim svijetom, odnosno oblicima svjetovnog života. Takav život, kao što smo do sada već vidjeli, ima svoj temelj u odnosima baziranim na ljubavi, u kreativnom radu, u djelovanju za opće dobro te u ritualnom, svjesnom življenju. Nakon smrti fizičkog tijela duše posjećuju ove četiri razine kako bi u njima učile, a zatim naučeno primjenjivale u novoj zemaljskoj inkarnaciji. Takve su inkarnacije i obavezne, da ne kažem prisilne, jer bez karmičke i dharmičke odrade, odnosno povratka na Zemlju, nema mogućnosti napredovanja. No, pored ove četiri, postoje još (najmanje) dvadesetidevet rajskih razina i jednak broj zvjezdanih centara. Njihove su karakteristike nešto suptilnije te povezane prvenstveno sa spiritualnim životom i sferama koje postoje i neovisno o materijalnom svemiru. Ja ću ih ovdje obraditi još samo tri jer će ostale razine od posebnog interesa biti primarno misticima, odnosno duhovno orijentiranim osobama. Iako nešto apstraktnijeg karaktera od prve četiri razine, ove tri razine još su uvijek prepoznatljive i svjetovno orijentiranom čovjeku jer imaju prilično jasnu praktičnu primjenjivost. Svakako da one ponekad zahtijevaju poseban životni stil da bi bile uklopljene u svakodnevni život, međutim o takvim smo životnim stilovima svi već ponešto čuli.
Međutim, zbog specifičnosti suvremenog društva ovi su stilovi življenja postali zanemareni, iako su jednako bitni za ostvarenost i uspjeh kao i tipično svjetovni stilovi. Zato bi u svjetovne oblike života trebalo uključiti i nešto od karakteristika ova tri zvjezdana centra, odnosno rajske razine. Zanimljivo je da su na način usklađen s ove tri razine već živjeli pripadnici nekih drevnih civilizacija, odnosno urođeničkih plemena. Međutim, u sukobu sa suvremenom civilizacijom koju već ozbiljno oblikuju i preuzimaju sfere nižeg astrala, takvi su oblici života uglavnom izumrli zbog sustavnog iskorjenjivanja od strane crkve i sistema represije pojedinih “razvijenih” država. Primjeri za ovakvo uništavanje drevnog znanja su brojni, od genocida nad narodima južne Amerike i Afrike pa sve do australskih aboridžina. A oni koji su i preživjeli, u zadnje vrijeme ubrzano napuštaju planetu. Posljednji “pravi ljudi”, kako su sebe navodno nazivali pripadnici jednog aboridžinskog plemena[3], napustili su Zemlju.
Peta rajska razna – SFERA PROSVIJETLJENIH BIĆA
Ući u sferu prosvijetljenih bića, bilo na Zemlji ili nakon smrti, mogu jedino duše oslobođene ciklusa karme i reinkarnacije. Ista je stvar i sa sferama višim od pete – svi mi ostali s takvim razinama možemo neometano komunicirati, ali ne možemo biti i njihovim sastavnim dijelom, zajedno sa svim blagoslovima i dobicima, ali i odgovornostima koje takav oblik postojanja donosi. Dok se prve četiri rajske sfere međusobno isprepliću i mogu ih posjećivati svi koji žele, odnosno dovoljno se potrude, peta rajska sfera rezervirana je za one koji su naučili sve lekcije koje donose prve četiri razine i oslobodili se prisile ponovnog rađanja u fizičkom tijelu. To ne znači da se takve duše ne mogu vratiti na Zemlju – mogu, ali dobrovoljno. Duše koje pripadaju ovakvoj sferi krasi poniznost, milosrđe, suosjećanje i sposobnost praštanja. Ona ima nadosobnu dimenziju i prati je osjećaj pripadnosti velikom kozmičkom bratstvu prosvijetljenih bića koja sebe stavljaju u službu općim, univerzalnim ciljevima. Takvi se se ciljevi redovito odnose na nesebično pomaganje drugima da i sami postanu prosvijetljena bića. Tip ispunjenja koje donosi ova razina jest sposobnost radovanja tuđoj duhovnoj ostvarenosti, odnosno duboko unutarnje zadovoljstvo koje dolazi kao posljedica omogućavanja drugima da se prosvijetle. Zato je način djelovanja i pomaganja ovdje nešto suptilnijeg karaktera i obično poprima oblik neke duhovne aktivnosti kao što je iscjeljivanje ili rad s ljudima posvećen njihovom duhovnom osvješćenju.
Pablo Amaringo – Madre Deus
Centar svetosti također donosi svijest o sebi kao svjetlosnom biću, slobodnom svemirskom putniku koji se zajedno s ostalim dušama kreće prema izvoru svjetlosti, odnosno prema sjedinjenju sa sveopćim duhom. Riječ je stoga o rajskoj razini koju krasi prisutnost oslobođenih bića, “uzašlih majstora”, odnosno prosvijetljenih duša. Zemaljski ekvivalent ovakvoj rajskoj razini pokušava se realizirati kroz samostanske oblike života i duhovnog rada, razne religijske redove, ulogu svećenika, odnosno kroz neke navodno postojeće utopijske zajednice kao što je čuvena Šambala. Ona je oduvijek predstavljana kao zajednica prosvijetljenih bića ovdje na Zemlji, ali je morala ostati skrivena od ostatka civilizacije zbog njene prevelike čistoće i delikatnosti koja bi teško opstala u srazu s nižim astralom inficiranim ljudskim društvom. Ovdje vjerojatno postaje svima jasnije zašto je svemir strukturiran prema nivoima i zašto nema prevelikog miješanja jednog nivoa s drugim. Tako su i posmrtne sfere svojevrsnim velom odvojene od zemaljskih, premda mogućnost kontakta postoji i ostvaruje se s relativno lako ukoliko znamo kako.
Peta razina pakla donosi sasvim drugačiju realnost. Za razliku od potpune predanosti principu svjetla i posvete svoga postojanja prosvjetljenju svih neosviještenih bića, ovdje nailazimo na predanost principu mraka, „tamnoj strani sile”. Ovdje ćemo naići na vitezove zla, lažne proroke i gurue, crno svećenstvo i demonska bića. Takve duše uživaju ne u tuđem prosvjetljenju, već u tuđem padu, gubitku svijesti i prelasku na tamnu stranu. Takva bića učinit će sve što je u njihovoj moći da uspiju u svojem naumu pa će nastojati stvarati zabunu, kaos, nedoumice, sumnje i nevjeru. Ovdje nailazimo na crkvu laži, na duhovne organizacije koje su naizgled utemeljene na istini, ali u stvari promoviraju kontrolu uma, sektaštvo, isključivost, elitizam, fanatizam i odricanje od istine koja se nalazi unutar nas samih, u korist ideje da je Bog nešto izvan čovjeka. Lažna duhovnost jedan je od velikih problema današnjice – ona se redovito nastoji prikazati istinitom, ali je razotkrivaju (ne)djela sljedbenika. Ubijanje ili proganjanje pripadnika drugih religija, vjerski ratovi, poziv na patnju na ovome svijetu, kako bi se nagradu dobilo na onome, odnosno bilo kakvo odvajanje Boga od čovjeka lažni su oblici duhovnosti. Sfera prosvijetljenih bića zato je nešto što čovjek neminovno mora upoznati kako bi razlikovao istinu od laži. Načini na koje je to moguće ostvariti brojni su, a možda je ponajbolji onaj koji osobi omogućuje neposredno iskustvo apsolutne Istine.
Šesta rajska razina – DOLINA KRALJEVA
Sljedeća rajska razina, povezana sa šestim zvjezdanim centrom, vodi nas još korak dublje u apstraktne duhovne svjetove. Karakterizira je svijest oslobođena bilo kakvog procesa ili suprotnosti, odnosno povratak u stanje izvorne Jednosti. U ovu razinu mogu ući samo duše koje su ostvarile stabilno prosvjetljenje i realizirale sebe kao prosvijetljenu osobu omogućivši prosvjetljenje i određenoj količini drugih ljudi. Ostali mogu slobodno komunicirati s ovom razinom, ali ne mogu u njoj stabilno boraviti. Ne zato što bi im netko to branio, već zbog toga što nisu u stanju podnijeti teret odgovornosti i discipline koju takav boravak neminovno donosi. Za razliku od četvrte razine, gdje se Božja priroda doživljava u svom manifestiranom aspektu, šesta razina omogućuje doživljaj Boga u svim njegovim aspektima, dakle i u nemanifestiranom stanju, onakvog kakav uistinu jest izvan svih oblika, bilo materijalnih ili energetskih. S obzirom da se postojanje suprotnosti na ovoj razini doživljava kao iluzorno, ovdje ćemo naići na ono što se popularno zove vjerom.
Pablo Amaringo – Aralim Los Tronos Large
Naime, nepostojanje suprotnosti, odnosno napuštanje dualnosti, u potpunosti isključuje i postojanje bilo kakve sumnje. Kako ovdje ne postoji nikakva razlika između subjekta i objekta te više nema procesa, tako ne postoji niti sumnja, jer je ona po svojoj prirodi proces. No, vjera koju donosi šesta razina raja ponešto se razlikuje od vjere u tradicionalnom religijskom smislu. Prava vjera morala bi biti posljedicom osobnog duhovnog iskustva. Vjera u objavu koju je donio netko drugi, makar to bio i vrhunski duhovni autoritet, ne spada u domenu osobnog iskustva i samim time ne može se nazvati znanjem. Ukoliko osoba nema vlastito duhovno iskustvo, ona neće biti u stanju sebe na ispravan način uskladiti sa svojom spiritualnom prirodom. Tako ovdje nije riječ o vjeri utemeljenoj na obiteljskoj ili nacionalnoj tradiciji, odnosno vjeri zbog toga što bi iz nekog razloga bilo dobro vjerovati. Riječ je o vjeri koja proizlazi iz nepostojanja sumnje u Boga kao svoje najdublje, izvorne prirode. Iz te će vjere osoba moći izgraditi osobine kao što su optimizam, povjerenje, prepuštanje, sigurnost, mir, nepostojanje straha, ljutnje ili tuge zbog odvojenosti od Boga. Ovdje više nema razloga za otuđenost, već je osoba u stanju živjeti u harmoniji sa sobom, drugim ljudima i prirodom. Ekološka svijest proizlazi iz činjenice da ne postoji suštinska razlika između životnih oblika i da su svi oblici međusobno povezani i utječu jedan na drugog pa je ovo u pravom smislu riječi jedna izvorna “eko-razina”.
U spiritualnom smislu, u šestu razinu raja ulazi osoba svjesna sebe kao tvorca vlastitog univerzuma u kojem ne postoji ništa što nije ona i što bi bilo odvojeno od nje. Bog je jedan, ali to ne znači da postoji samo jedan pravi Bog, već je sve što postoji Bog i nema ništa što nije Bog. Bog je sveprisutan i predstavlja jedinstvenu izvornu suštinu svega što postoji i svega što ne postoji. Za razliku od četvrte razine gdje osoba sebe doživljava kao kralja ili kraljicu vlastitog zemaljskog kraljevstva, ovdje sebe doživljava i kao kralja svog nebeskog kraljevstva. Odatle i naziv ove razine – „dolina kraljeva” – koja se oduvijek smatrala mitom ili fikcijom poput one iz Tolkienovih Gospodara prstenova, ali moje je iskustvo da takva razina postoji na energetskom planu (s njom je Tolkien vjerojatno bio u kontaktu) te da je nekada postojala i na Zemlji u obliku zajednica kojima je vladala najprosvjetljenija osoba. Nekadašnji kraljevi bili su osobe sa stabilnom sviješću o svome jedinstvu s Bogom. Danas su to osobe sa stabilnom sviješću o svojem neraskidivom jedinstvu s vragom. Eto, toliko smo u međuvremenu evoluirali pa se s pravom možemo smatrati “naprednom civilizacijom”.
Isus kao kralj – prema mojem iskustvu ne izgleda uopće ovako, ali za ilustraciju će poslužiti…
Za razliku od pete rajske razine gdje također nalazimo prosvijetljena bića, dolina kraljeva kao sljedeća rajska razina donosi bićima koje je nastanjuju (kao i ljudima koji su u kontaktu s takvom razinom) sposobnost ispravnog vladanja određenim područjem. Da, postoji “pravo na vlast” kakvo su sebi prisvajali dosadašnji kraljevi, ali ne pravo ostvareno mačem i ognjem, već stupnjem svijesti i unutarnjom snagom, mudrošću i sposobnošću ispravnog djelovanja. Takvo se pravo dokazuje svojim postupcima, plemenitošću, požrtvovnošću, snagom karaktera te sposobnošću donošenja besprijekorno ispravnih odluka. Istinsko plemstvo krasi istinska plemenitost, a ne vanjska obilježja moći. Zato jedna engleska “kraljevska obitelj” ni po čemu ne može spadati u plemstvo – jedina osoba koja se možda približila takvoj kvalifikaciji bila je Diana Spencer, ali nju je kraljevska obitelj morala maknuti kako ne bi svijetu razotkrila njihove skrivene makinacije[4]. Stoga je ovdje riječ o takozvanom “crnom plemstvu” koje je pravo na vlast ugrabilo sustavnim ubijanjem konkurencije, a ne duhovnom prosvijetljenošću te voljnošću za preuzimanjem enormnih odgovornosti koje prati ispravan oblik takve vladavine. Iz navedenog je lako zaključiti kako izgleda nižeastralna verzija ove razine – riječ je o kraljevstvu palih anđela, Satanovom carstvu u koje ulaze samo njemu ravni. Kakve karakteristike moraju imati takve osobe ne bih posebno naglašavao…
Sedma rajska razina – DOLINA AVATARA
Ova nas razina vodi još dublje u mističnu prirodu Boga. Kad se netko nalazi u „sedmom nebu” tada, između ostalog, ima osjećaj kao da lebdi i ne osjeća nikakvu patnju. Upravo su ovo dvije najtipičnije karakteristike sedme razine. Duša ovdje sebe doživljava kao savršeno biće koje je samo sebi izvorom ljubavi, sreće, znanja ili istine. Mi smo ta ljubav koju tražimo, u nama je svo potrebno znanje, mi smo cjelovito i savršeno biće potpuno ispunjeno samo sobom. Postojanje se ovdje doživljava prije kao Božji san, kao iluzija stvorena u svrhu samoprepoznavanja. Tako ovdje nailazimo na svijest o nepostojanju patnje. Razlika između četvrte razine (na kojoj također nailazimo svijest o sebi kao Bogu) i sedme jest u tome što četvrta još uvijek uključuje određenu vrstu aktivnosti vezanu uz svjesno kreiranje vlastite realnosti, a ovdje se svako kreiranje doživljava kao suvišno. Mi već jesmo cjelovito i ostvareno biće i svaka će akcija samo narušiti izvornu ravnotežu i savršenost.
Razlika između šeste i sedme razine jest i u tome što je šesta povezana sa spoznajom izvorne Božje prirode, a kod sedme nema više nikakvog spoznavanja. Ovdje je prije riječ o doživljaju Boga kroz stanje potpune slobode i rasterećenosti. Zato ovu razinu prati iskustvo statičnosti, ne-djelovanja, jednostavnosti i običnosti te potpune sigurnosti i zaštićenosti. Kako je sedma razina po svojim osnovnim karakteristikama izrazito mistična, tako ona naizgled nema prevelike veze s pojavnim svijetom i svjetovnim životom. No, njena je povezanost s manifestiranim svijetom velika. Osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, sposobnost da, pored rada i aktivnosti, ciljeve postižemo i svjesnim ne-djelovanjem, zatim mir i sigurnost u sebe, ljubav prema sebi, zadovoljstvo i sveznanje jesu poželjna unutarnja stanja koja sasvim sigurno predstavljaju zdravu osnovu za bilo kakvu konkretnu aktivnost. Zato ova razina može biti neka vrst kreativnog i spiritualnog uzora (učitelja) koji se nalazi u nama samima te nas vodi prema potpunom samoostvarenju. Ona je savršena matrica nas samih i zato bismo mogli reći da se ovdje Bog manifestira kao savršeno ljudsko biće. Takvo biće obično nazivamo avatarom[5].
Duše sa sedme razine ponekad se inkarniraju na ovoj planeti kako bi potpomogle razvoju čovječanstva. One predstavljaju vrhovni duhovni autoritet na pojedinoj planeti i obično ne pripadaju nikakvoj religiji, niti dolaze donijeti novu. Također, avatar više nije kralj nekome narodu, on je planetarni zaštitnik koji je nad-nacionalnog ili regijskog karaktera te nema veze ni sa kakvom lokalnom tradicijom, već isključivo s tradicijom slobodnih kozmičkih bića koja imaju pravo raditi što hoće. U tom smislu i avatar se rađa isključivo prema vlastitoj volji, a ne dužnosti nametnutoj od nekog drugog duhovnog autoriteta. Mogućnost postojanja ovakvog tipa slobode uistinu je fascinantna i većini ljudi nevjerojatna, ali ipak postoji. I osobe nižeg stupnja svijesti i ostvarenosti mogu stupiti u dodir s ovakvom sviješću, ali je obično ne mogu stabilno i zadržati. Ovo ih i razlikuje od avatara koji to jesu u stanju.
Baba Ji – kozmički avatar…
Netko će možda postaviti pitanje – čemu planetarni vladar ili zaštitnik? Evo čemu. Većina ljudi s kojima sam razgovarao smatra prirodnim da na nekoj planeti postoji takav vladar, odnosno zaštitnik, ili grupa takvih ljudi koji su već prošli sve razvojne procese i mogu drugima ukazati na put. Kad bih i sam otputovao na neku drugu planetu vjerojatno bih se pitao tko njome vlada, odnosno tko je najrazvijenije biće (ili bića) na takvoj planeti. Prirodno je očekivati da nekim sustavom upravljaju najpametniji i najsvjesniji pripadnici takvog sustava, ali to na ovoj planeti nije slučaj. I ovdje, naime, postoji globalna vlast, takozvana “svjetska vlada u sjeni”, ali takva se vlast nastoji kamuflirati. Zato i ostaje u sjeni, odakle vuče konce svjetskim zbivanjima, prikazujući ih kao slijed “slučajnih” događaja. U najnovije vrijeme takva hobotnica željela bi i otvoreno zavladati, ali na totalitaran način, no još uvijek nema dovoljno jak povod za tako nešto. Na kreiranju povoda se, doduše, sustavno radi – izmišlja se terorizam, namještaju se ratovi, prirodne nepogode te ekonomske katastrofe, sve u nadi da će to navesti narod da sam zatraži čvrstu globalnu vlast. Tako je ulogu “avatara” danas preuzela grupica iznimno bogatih ljudi koja iz sjene rukovodi svjetskim zbivanjima te konstantno izmišlja “krize” kao sredstva odvraćanja pozornosti od svojih pravih ciljeva.
Međutim, izvorna ideja zemaljske vlasti uopće nije ovakva – ovdje je riječ o najstrašnijoj mogućoj deformaciji takve ideje. Ljude bi ljubavi trebale učiti osobe ostvarene u ljubavi, kreativnosti kreativno ostvarene osobe, humanosti humanisti, prosvjetljenju prosvijetljeni, lokalnome vladanju plemeniti, a globalnoj vlasti samoostvareni. Zato sedma razina raja itekako ima svoju primjenu unutar zemaljskih životnih modela. Kroz nju čovječanstvo doživljavamo kao cjelinu te ga udružujemo u jedinstven organizam kojim na svim razinama koordiniraju samoostvarene osobe. No, ideja “novog svjetskog poretka”, kao i ostale negativne globalističke tendencije, sa sedmom rajskom razinom i mogućnostima koje ona donosi nema nikakve veze – takva ideja ima veze sa sedmom razinom pakla. Njome vlada pakleni „avatar” – amoralno, bezdušno biće, tvorac kaosa. Riječ je o takozvanom bogu „tvorcu”, Demijurgu, lažnom bogu koji je umislio da je jedini pravi kreator. Neka od njegovih imena su i Jahve ili Jahbulon – to je biće o kojem djelomično govori Stari zavjet – osvetoljubiv, bezdušan bog koji kažnjava, progoni, naređuje, zahtijeva. Hvala ne – ne zanima me takvo „božanstvo” jer je starozavjetni bog očigledno đavo, ali je interesantno kako većina ljudi to ne primjećuje.
[3]) Vidi knjigu Marlo Morgan: Tihi zov Australije, Dvostruka duga, Čakovec, 1999.
[4]) Pogledajte DVD Christophera Everarda: Princess Diana – Murdered by the Monarchy, koji je moguće naručiti na web adresi www.enigmatv.com ili pogledati na Youtube-u.
[5]) Avatar je riječ na sanskrtu koja doslovno znači “silazak”. Riječ je o procesu silaska božanskog bića na Zemlju pa je Avatar tako ostvareni bogočovjek koji se dobrovoljno inkarnira radi pomaganja čovječanstvu.