Iako ideja „progresa” i razvoja tehnologije naizgled nastoji omogućiti da se čovjek osjeća slobodnije, neovisnije i rasterećenije, svjedoci smo i sasvim drugačijih posljedica „napretka”. Opterećen cjelodnevnim rintanjem za svjetsku ekonomsku mašineriju čovjek postaje biće koje ima sve manje vremena za sebe, a odušak traži u užicima koji su površni, isprazni, a ponekad i potpuno groteskni. Takvi se užici s vremenom pretvaraju u takozvane „sitne svakodnevne ovisnosti”, a ponekad i ozbiljne i po život opasne. Niti „sitne” ovisnosti nisu bezopasne jer sustavno konzumiranje „blago toksičnih” tvari može znatno umanjiti stupanj nečije osobne ostvarenosti, a s vremenom postati izvorom mnogih oboljenja. Zato ćemo se u ovome članku pozabaviti uzrocima štetnih ovisnosti koje spadaju u društveno prihvatljive i zakonom dozvoljene, ali ne i u duhovno opravdane i poželjne. Ljudske zakone i životni stil kreiraju ljudi, i to uglavnom neosviješteni, pa oni ne moraju nužno biti prirodni niti skladni. Takvi zakoni kasnije postaju i sastavnim dijelom kolektivnog nesvjesnog, odnosno kolektivnog polja te ih ljudi doživljavaju kao „normalne”. Tako su u današnje vrijeme pravi izvori ispunjenja marginalizirani ili čak proglašeni nepoželjnima, dok se istovremeno brojnim štetnim tvarima gleda kroz prste te ih se čak smatra uvjetom prilagođenosti određenim društvenim skupinama ili društvu u cjelini. Upravo je zato bitno poznavati uzroke i manje poznate posljedice ovisnosti o nekom naizgled bezopasnom svakodnevnom „užitku” jer takvo znanje mijenja svijest, a promjena svijesti možda nekoga potakne i da nadvlada svoju ovisnost.
Da vidimo prvo zašto su ljudi uopće skloni ovisnostima. Naime, čovjek je biće povezano sa svijetom oko sebe na najrazličitije načine jer je povezanost njegova temeljna potreba. Biti u odnosu, u interakciji, ali i dubokoj intimnoj povezanosti s bliskim osobama potreba je koju je nemoguće negirati ili izbjeći, iako mnogi omalovažavaju ili čak ironiziraju ovu činjenicu, smatrajući odnos slabošću. Međutim, „nitko nije otok” i svi imamo određene tjelesne, emotivne i duhovne potrebe koje nastojimo zadovoljiti. Takve potrebe, ponavljam, ne mogu spadati samo u domenu „slabosti” jer je prirodno imati ih i prirodno je ispuniti ih. Čovjek stoga neminovno ovisi o mnogočemu – o zraku i disanju, o hrani i vodi, o odgovarajućem stupnju topline i zaštite od nepovoljnih klimatskih uvjeta, a zatim i o bezuvjetnoj ljubavi bliskih osoba, o društvenom životu te konačno i o interakciji sa sveopćim duhom. I prije negoli su se pojavile „društvene mreže” čovjek je bio umrežen u kolektivno energetsko polje i takva povezanost očituje se na najrazličitije načine od kojih je najbitniji upravo osjećaj pripadnosti i povezanosti sa zajednicom. Kolektivna polja svakako mogu biti i izvorom brojnih ograničenja, ali da postoji potreba za povezanošću s njima, to je činjenica.
Emocionalna i duhovna inteligencija stječu se upravo sustavnim ispunjenjem potreba (želja) čija je suština u određenoj vrsti interakcije s okolinom i takve je procese nemoguće preskočiti. Dijete se ne može ispravno razvijati ako mu uskraćujemo ostvarenje njegovih potreba, bile one praktičnog ili emocionalnog karaktera. Zato uskraćivanje kao metoda odgoja ne može biti uspješno jer će dijete svoje neostvarene potrebe i neispunjene želje nastojati zadovoljiti kasnije, kao odrasla osoba, u dobi koja nije primjerena djetinjastom ponašanju. Pa ipak, ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo da je svijet prepun izrazito djetinjastih ljudi koji su zaostali u emocionalnom razvoju upravo zbog neadekvatnog odgoja, odnosno neodgovarajuće posvećenosti roditelja njihovom sazrijevanju. Brojne ovisnosti odražavaju ovu tvrdnju, od onih sitnih o kavi, cigaretama, pivu, šopingu ili internetu pa sve do zalijepljenosti za društveni status i statusne simbole (igračke). Roditelji bi stoga morali osluškivati vlastito dijete te mu nastojati ispuniti apsolutno sve emotivne potrebe i što je više moguće praktičnih, u skladu s vlastitim mogućnostima. Dijete koje je imalo sve onda kad mu je stvarno trebalo, kasnije nema djetinjastih potreba i može se posvetiti vlastitom kreativnom ostvarenju, umjesto da životari nastojeći kompenzirati nedostatke i zaostatke iz djetinjstva.
Naime, emocionalna i duhovna zrelost ne mogu se steći u školi, odnosno intelektualnim naporima, jer je intelekt jedno, a ljudska emotivna priroda nešto sasvim drugo. Razvijanjem intelekta stječe se intelektualna inteligencija, ali ona je samo jedna od tri temeljne vrste inteligencija, zajedno s emocionalnom i duhovnom koje su barem jednako važne (ako ne i važnije) od intelektualne. Tako se emocionalna i duhovna inteligencija mogu razviti jedino konkretnim iskustvom, neposrednom interakcijom s vlastitom okolinom, a ne na temelju tuđeg iskustva. Ideja „životne škole” počiva upravo na ovim činjenicama jer samo konkretna životna iskustva doprinose emocionalnom i duhovnom razvoju, a knjiško znanje bez iskustva od ljudi čini groteskna bića koja puno pričaju a ne kažu ništa, čije su emocionalne reakcije i u zreloj dobi poput djetetovih. Prisjetimo se samo sveučilišnih profesora od kojih su mnogi nalik neodraslim dječarcima koji se nakon smrtno ozbiljnog predavanja kod kuće igraju s Lego kockama ili slažu tračnice i vlakiće kroz sobe svojih stanova ili kancelarija. Mnogi od njih još su k tome samci ili žive s majkom s kojom su simbiotski povezani, pri čemu je majka istovremeno i neka vrsta zamjenske partnerice. Iako sam upravo naveo ekstremne primjere, situacija nije bitno bolja niti kod blažih, naizgled „normalnijih” slučajeva intelektualne prezrelosti, a emocionalne i duhovne zaostalosti.
Tako emotivna zrelost nužno zahtijeva iskustvo, odnosno ispunjenje i svjesnost koju iskustvo donosi, no mnoga iskustva koja čovjek stječe ne moraju nužno biti ugodna, a niti pozitivno motivirana. Čovjek koji želi iskustvo nastojat će isprobati štošta pa ga takvo nastojanje može navesti da krene i „stranputicom”. I neugodna ili negativna iskustva imaju svoju svrhu jer u sebi nose lekciju koja nam je vjerojatno potrebna. No, trebalo bi znati stati te završiti s destruktivnim iskustvima na vrijeme jer iako imaju svoju svrhu, ona ostavljaju i posljedice. Pa ipak, niti svo znanje o posljedicama određenih iskustava neće zaustaviti ljude da ga steknu. Ovo dobro poznaju industrije poput duhanske koje mirne duše na svoje proizvode stavljaju upozorenja poput „pušenje ubija”, znajući da takav podatak neće nimalo omesti pušača pri kupnji sada već poprilično skupih i sve otrovnijih cigareta. Potreba je jača od činjenica, a čovjekova iracionalna priroda daleko je snažnija od racionalne. Žudnja za iskustvom očigledno nadilazi logiku i razum jer su apsolutno sve ovisnosti o štetnim tvarima odraz iracionalnih težnji. Nemam ništa protiv ljudske iracionalnosti jer bi u suprotnom čovjek bio samo programirani robot, ali je i ovdje, kao i u svim stvarima, neophodan balans između krajnosti.
Na temelju svega do sada rečenog mogli bismo utvrditi da je temeljna čovjekova ovisnost ona o iskustvu. Čovjek se uostalom i rađa zbog iskustva te mu je bitno iživjeti život, isprobati što više stvari te steći što više iskustava, kako „poželjnih” (sva su poželjna, samo što mnoga poželjna iskustva nisu ugodna) tako i „nepoželjnih”. Sljedeći zaključak koji je moguće izvesti jest da su čovjekove ovisnosti, sitne ili krupne, opravdane njegovom težnjom prema iskustvu, potrebom za izgradnjom emotivne zrelosti ili svjesnosti koju ona donosi. Svako je iskustvo vrijedno, pa i ono loše, no inzistiranje na lošem čak i onda kad smo potpuno svjesni posljedica ne odražava visok stupanj inteligencije, niti intelektualne, a kamoli emotivne ili spiritualne. Koliko god naše svakodnevne ovisnosti bile opravdane kao faza kroz koju prolazimo kako bismo stekli iskustvo ili kompenzirali neispunjene potrebe iz djetinjstva, toliko je neopravdano predugo zadržavanje na takvim fazama. Na primjer, pušači su očito osobe koje žele iskustvo pušenja, što god bio uzrok ovoj potrebi. No zašto potratiti baš cijeli život na ovisničko pušenje? I, s druge strane, zašto ne postići stupanj slobode od pušenja koji vam omogućuje da tu i tamo, iz čistog gušta, popušite koju smotku kvalitetnog duhana a da ne morate odmah postati lančani pušač? Istinska sloboda odražava princip „mogu i ne moram”, a ne „ne smijem ni pod koju cijenu” (naravno, osim ako ste ozbiljno bolesni – tada vaš organizam ne može sebi priuštiti nikakvo trovanje).
O razlozima zbog kojih ljudi ostaju vezani za destruktivna iskustva dosta sam govorio u svojoj knjizi Transformacija karmičkih obrazaca – rastvaranje individualnih ograničavajućih utjecaja (knjiga prva) gdje sam naveo brojne primjere uzroka ljudskih ovisnosti. Govorio sam i o razlogu zašto su mnoge ovisnosti, sve dok se ne napravi istinski kvalitetna i precizna intervencija, čak i opravdane. Naime, izreći ću još jednom svoju heretičku tvrdnju (i za službenu i alternativnu medicinu) koja glasi – bolje je pušiti (ili biti ovisan o nekoj od tvari koja spada u naše „svakodnevne ovisnosti”) negoli pušenje liječiti samo simptomatski, recimo hipnozom ili nekim drugim oblikom „reprogramiranja podsvjesnog uma”. Razlog ovakvoj tvrdnji počiva na činjenici da temeljni uzroci ovisnosti redovito leže izvan granica loše navike i ovakvim intervencijama ostaju netaknuti.
Na primjer, jedan od najčešćih uzroka ovisnosti su neusklađeni odnosi između bliskih osoba (članova obitelji), odnosno takozvane „toksične povezanosti”. Psiho-energetska povezanost s bliskim osobama naša je temeljna, automatska i nesvjesna potreba, što god mi svjesno mislili o njoj („misliti je drek znati”, učili su nas čak i u školi…). Njome se u praksi izražava i temeljni princip na kojem počiva čitav univerzum, a to je princip bezuvjetne ljubavi. Zato pravilo glasi – bolje je biti povezan i toksično nego nikako. A ako je jedan od izraza toksične povezanosti ovisnost o pušenju, bolje je ne prekidati je ukoliko nismo spremni raditi na uzroku. Upravo zato nije dobro ograničiti se na puko reprogramiranje podsvjesnog uma jer je ovisnost o pušenju (ili bilo čemu drugome) samo glasnik da neki bitan odnos nije utemeljen u bezuvjetnoj ljubavi te da u sebi ima toksične elemente. Tako je svaka ovisnost samo poruka da postoji problem puno dubljeg karaktera, potisnut u podsvijest, pa ograničavanjem terapijske intervencije na rastvaranje njezinih simptoma mi u stvari ubijamo glasnika, misleći da ćemo na taj način izbjeći loše vijesti. Međutim, sljedeća poruka može biti puno ozbiljnijeg i po život opasnijeg karaktera od ovisnosti o pušenju, kavi, slatkišima, pivu ili internetu.
Stoga treba prvo otkriti i rastvoriti uzrok ovisnosti pa tek onda eventualno (kao odraz čistog luksuza) reprogramirati podsvijest. Da puko reprogramiranje ne može biti uspješno dovoljno nam govori primjer Allena Carra, vjerojatno najpoznatijeg svjetskog borca protiv pušenja ne-terapijskim sredstvima. Iako je tvrdio da je ovisnost o pušenju samo mit i da ona kao takva uopće ne postoji te da treba „samo reći NE” cigaretama, zanimljivo da je i on sam umro od tipične pušačke bolesti – raka pluća. Carr nije bio u pravu ni kad je tvrdio da ne postoji ovisnost o nikotinu, a pogotovo nije bio u pravu tvrdeći da nema dubljih uzroka potrebe za pušenjem. Pušenje, kao i ostali oblici ovisnosti koje na vidljivoj razini odražavaju potrebu za oralnim usisavanjem, svakako je samo vidljivi izraz barem jedne ograničavajuće povezanosti s nekime od članova obitelji. Takve povezanosti izgledaju poput energetskih niti (cijevi, užadi, lanaca…) koje spajaju istovrsne ili različite čakre jedne osobe s drugom i kroz njih može teći ili bezuvjetna ljubav/svjetlost/energija ili uvjetovana ljubav koja će energetski onečistiti takvu energetsku nit, puneći je potrebom za tvarima poput nikotina, kofeina ili alkohola. Tako prljavština u energetskom tijelu privlači kemijsku prljavštinu, odnosno potrebu za konzumiranjem toksičnih tvari koje pružaju takozvano „negativno zadovoljstvo”. Prema poznatom zakonu privlačenja smeće u nama privlači smeće izvan nas i tvori onu poznatu ovisničku žudnju. Otarasimo li se (naravno, na ispravan način) smeća iz vlastitog energetskog tijela, nećemo imati niti potrebu za toksičnim tvarima.
Primjeri ograničavajućih povezanosti koje za posljedicu redovito imaju neki oblik ovisnosti…
Pored toksičnih povezanosti snažni izvori ovisnosti su i traumatska iskustva na kojima ovakve povezanosti i počivaju, premda trauma može egzistirati i kao samostalna uzročna cjelina. Tu su zatim i identifikacije, izuzetno bitno područje individualnih ograničavajućih utjecaja, kod kojih dolazi do krupnih „gubitaka duše”, odnosno odcjepljenja značajnih dijelova osobnosti zbog prilagodbe tipičnim obiteljskim ograničavajućim identitetima kao što su uloga žrtve, gubitnika, mučenika ili heroja. Naime, da bi osoba ostala dijelom obiteljske cjeline te intimno povezana s članovima obitelji koji igraju ovakve uloge, ona ih i sama prihvaća, još u najranijoj dobi. Međutim, time odustaje od bitnih unutarnjih kvaliteta za kojima će žudjeti čitav život. Kao sredstvo kompenzacije za takve nedostatke, odnosno za gubitak kontakta s unutarnjim izvorima ispunjenja, osoba se gotovo redovito okreće nekom izvanjskom obliku ispunjenja koji je najčešće toksičan – od pušenja, alkohola, loše hrane pa sve do konzumacije tvari koje izazivaju i teže ovisnosti.
Slična je stvar i sa povezanostima s nižim astralom kao lažnom sferom ispunjenja kod kojih nailazimo na Faustovski model „prodaje duše Vragu”, odnosno suptilne unutarnje kupoprodaje pri čemu jedan ili više dijelova duše budu odcijepljeni i predani astralnim bićima u zamjenu za određen oblik osobne moći. Iako mnogi misle da je ovdje riječ o pukoj metafori, prodaja duše svjetovima nižeg astrala realna je energetska pojava s brojnim posljedicama od kojih je najekstremnija identificiranost sa zlom, odnosno opsjednutost koju u novije vrijeme obrađuju i holivudski filmovi s temom egzorcizma. Riječ je, naime, o transferu kakav redovito rade političari ili pop zvijezde poput Jay Z-ja, Lady Gage, Rihanne ili Beyonce, a tu su naravno i naši tajni vladari iz sjene („iluminati”) koji gotovo da utjelovljuju sotonske likove jer su s njima potpuno identificirani. No, kako je ovdje riječ o povezanosti s negativnim izvorima energije, tako će ovakav negativitet tražiti svoj danak u nekom obliku ovisnosti – ponekad o nekoj drogi, ponekad o perverznom seksu, a ponekad o mračnim ritualnim ubojstvima kojima se postiže takozvana „tamna ekstaza”…
Ugovor s đavlom…
…i neke pod potpisnica…
Međutim, pored individualnih, naše svakodnevne ovisnosti imaju i brojne kolektivne uzroke. I ovdje je princip isti – što je u našem energetskom tijelu više prljave, negativne, mrtve energije, odnosno energije niskih vibracija, to je naša potreba za konzumacijom toksičnih tvari veća. A što je naša energija niže vibracije to smo manje zdravi – fizički, emocionalno, mentalno i duhovno – te smo manje zainteresirani za bilo što osim za životne užitke kao sredstvo kompenzacije za manjkavosti našega života. Kako planetom vlada šačica ljudi koji od većine žele učiniti poslušnu radnu snagu, tako smo bombardirani raznim vrstama utjecaja koji za cilj imaju prvo sniziti energetsku frekvenciju planete, a zatim i svih bića koja na njoj obitavaju. Riječ je u prvom redu o zagađenju koje proizvode temeljni aspekti industrijske civilizacije čiju tehnologiju pokreće nafta te elektromagnetska energija. Većina proizvoda nastalih od nafte zagađuju planetu, a o elektromagnetskom zagađenju sve se više govori jer se konačno počelo uočavati štetno djelovanje elektromagnetskog zračenja. No, to nije sve, tu su i drugi namjerno kreirani oblici globalnog zagađenja kao na primjer zaprašivanje toksičnim tvarima iz aviona zvanim „chemtrails”, roštiljanje atmosfere te kreiranje potresa i vremenskih nepogoda korištenjem sumnjivih ili tajnih postrojenja i javnosti nepoznatih tehnologija (HAARP na primjer).
Tu je zatim i emocionalno/mentalno zagađenje koje se postiže stalnim izmišljanjem neprijatelja i ratova, medijskom indoktrinacijom lažima, crnom kronikom, priglupom glazbom, filmovima i tv serijama, subliminalnom upotrebom okultnih i sotonističkih simbola, a imamo i industriju toksične hrane koja popularizira društveno prihvatljive otrove poput kofeina, alkohola ili šećera koji prema svojim temeljnim karakteristikama spadaju u droge. Da, čokolada je je droga, kava je droga, pivo je droga, duhan je droga jer je riječ o proizvodima koji sadrže toksične tvari i stvaraju ovisnost. Pa ipak, živimo u civilizaciji doslovno uronjenoj u kaljužu kave, alkohola, nikotina, mesne i isuviše procesirane hrane ili slatkiša, a razlog zbog kojeg su ove tvari tolerirane od društva je samo u tome što potiču ljude na rad za ekonomsku mašineriju. Zanimljivo da je takav „poticaj” kratkog vijeka jer samo stvara osjećaj zategnutosti ili pritiska u nekima od glavnih čakri te pripadajućim organima, najčešće pleksusu. Ostale droge koje naizgled ne doprinose „radnim sposobnostima”, jer opuštaju, šire svijest ili liječe bolesti, su zabranjene. Takvom politikom naši nas vladari tretiraju kao stoku, odnosno radnu snagu, nad kojom se i kemijskim sredstvima ostvaruje kontrola uma. Stoga treba znati da konzumirajući pretjerano navedene tvari sebe postupno oblikujemo u pokorne i plitkim zadovoljstvima anestezirane radnike koji svojom krotkošću i ne bunjenjem održavaju ovakav globalni model na životu.
I konačno, najdublji razlog zbog kojeg su ljudi zasipani toksičnim biokemijskim, emocionalnim, mentalnim ili spiritualnim utjecajima spada u okultnu ili ezoterijsku domenu. Naime, Zemlja je već odavno pod vlašću energetskih, nematerijalnih bića koja ljude drže u ropstvu – i preko svojih namjesnika na Zemlji, ali i energetski, preko kontrole globalnog energetskog polja („matrice”). Zemljom vlada zlo čiji je izvor u samovolji energetskih bića koja su okrenula leđa izvornoj Kreaciji, odnosno Bogu, te nastoje stvoriti svoju verziju manifestiranog univerzuma koja neće biti utemeljena na principima ljubavi, kreativnosti humanosti ili svjesnosti, već na njihovoj inverziji – negiranju osjećaja, destrukciji, dehumanizaciji i svijesti ograničenoj samo na manifestirani aspekt Kreacije, s potpunom negacijom i tabuiziranjem sfera čistog i nemanifestiranog duha. Riječ je o takozvanim „palim anđelima” koji su formativne „svjetove između svjetova” (astralnu sferu) iskoristili za svoje utočište unutar kojeg stvaraju svoju nakaznu verziju Kreacije, s namjerom da je pod svaku cijenu manifestiraju i u materijalnim svjetovima.
Razlog zbog kojeg energetska astralna bića žele držati ljude u pokornosti jest taj što astralna razina nema svoj izvor energije, nije stvorena kao samodostatna sfera postojanja, već kao prijelazna razina unutar koje privremeno borave bića koja se rađaju na Zemlji ili odlaze bića koja su umrla. Izvorna namjena astralne sfere jest dati energetski oblik dušama koje će se roditi kao fizička bića, odnosno rastvoriti energetski oblik dušama koje su napustile tijelo. I to je to, izvan ovakve namjene astralni svijet nema drugačiju svrhu. No, bića koja žele umaći bilo kakvim odgovornostima ili disciplini, odnosno svi entiteti koji se ne žele razvijati i stoga ne žele egzistirati unutar legitimnih razina Kreacije kao što je materijalni svijet ili u razinama višeg tipa od naše (takozvanim „rajskim sferama”), nastoje pronaći utočište u astralnom svijetu, bilo u takvim razinama astrala koje su neutralnog karaktera ili u razini zvanoj „niži astral” kojom vlada Satan, a utemeljena je na principu zla (negacije svih izvornih i prirodnih vrijednosti).
Kako bićima koja izvorno ne pripadaju astralnom svijetu nije moguće pronaći energetsku hranu unutar njega, tako se ona hrane sferom jedan stupanj nižom od vlastite, odnosno bićima i energijama koje pripadaju materijalnom svijetu. Međutim ne njihovim fizičkim tijelima, već energijom, ali ne bilo kakvom – po mogućnosti negativnom, onom koju čine negativne emocije i misli, odnosno takozvana „mrtva psihička energija” koju možemo pronaći u auri na blokiranim ili bolesnim mjestima. Konzumiranje tvari koje spadaju u naše „normalne” svakodnevne ovisnosti nije jedini izvor, ali svakako doprinosi stvaranju mrtve, negativno informirane energije, pogotovo ako je riječ o dugotrajnoj lošoj navici. Zato treba znati da svojim lošim navikama ne samo da trujemo sebe, već istovremeno hranimo gladna i nesvjesna astralna bića. Biti izvorom hrane međudimenzionalnim bićima jedan je od glavnih ciljeva globalne zavjere koja ne samo da ima namjeru porobiti većinu kako bi plodove njezinog rintanja uživala manjina, već i hraniti svoje astralne vladare osiguravajući im konstantan dotok energetske hrane.
Astralne bakterije, crvi i insekti sudjeluju u procesu razgradnje astralnog tijela,
jednako kao što fizičke bakterije i insekti sudjeluju u razgradnji materijalnog tijela.
No, ne hrane se čovjekovom energijom samo zli astralni entiteti, nego i bića koja su stvorena s namjenom da rastvore čovjekovo astralno tijelo nakon njegove smrti, a riječ je o astralnim bakterijama, crvima i insektima. Ako je njihova namjena takva, zašto bi se hranili našom energijom još dok smo živi? Eto i odgovora – dok se neosviještene duše koje borave na astralu hrane prvenstveno našim negativnim emocijama, astralni insekti hrane se mrtvom energijom naših ovisnosti ili bolesti. Naime, astralne bakterije, crvi ili insekti na način jednak zemaljskima rastvaraju astralno tijelo umrlih zemaljskih bića hraneći se njegovim ostacima. Znamo da bakterije u fizičkom tijelu služe primarno kao razlagači, odnosno sudjeluju u razmjeni tvari i recikliranju nutrijenata te rastvaranju otrova. Kad se nezdravim životom u tijelu stvori neravnoteža dolazi do poremećaja mikrobiološke ravnoteže te slabljenja imunološkog sustava. Takvo stanje nadalje pogoduje infekcijama patogenim bakterijama, virusima i gljivicama.
Promatranjem procesa u ljudskom energetskom polju uočio sam da se na mjestima koja obiluju mrtvom psihičkom energijom pojavljuju i astralne bakterije, crvi ili insekti koji se povežu s našim energetskim tijelom i hrane takvom energijom te posredno doprinose i našoj ovisnosti o štetnim tvarima. Tako je nezdravim životom moguće privući astralne insekte koji se mogu i trajno naseliti u nekom organu, hraneći se njegovom energijom te misleći da je treba razgraditi upravo zbog njene truleži. Zašto, uostalom, ne bi iskoristili priliku koju im pruža ovisnik koji sebe konstantno truje nekim otrovom i na taj način osigurava jednom astralnom crvu stalan dotok svježe hrane. Znam da sve ovo nije ugodno za čitati (slušati), ali realnost je takva i redovito je uviđaju ovisnici o alkoholu ili kokainu koji s vremenom počnu uočavati ovakve insekte u svom energetskom tijelu te se povremeno histerično češkaju, najčešće prilikom apstinencije – astralni insekti, naime, dolaze po hranu, a nje nema. Suvremena medicina smatra da takve osobe haluciniraju, ali ne bih se složio – astralni insekti su energetska realnost. Astralnih razgrađivača prikvačenih za našu auru nije se kasnije lako riješiti, a uključuju se i u onaj dobro poznati osjećaj žudnje za štetnom tvari čime i sama ovisnost postaje sve tvrdokornija. Samo kvalitetan psiho-energetski rad i rigorozna disciplina (dijeta i apstinencija) mogu izvući astralne razgrađivače niz naše aure, a pitanje je tko je spreman i voljan potpuno se disciplinirati i odreći ne samo vlastitog poroka, nego i nekadašnjeg životnog stila…
Previše mrtve energije u auri također stvara i astralnu sluz koja svoj fiziološki pandan ima u najrazličitijim oblicima iscjedaka, od zelenkasto smeđih iz nosa i grla pa sve do malo tamnijih iz nekih drugih otvora. Tako je astralna sluz dobro poznata svakome tko je ikada imao neku infekciju jer energetsko onečišćenje prethodi fiziološkom pa će nakupljanje astralne sluzi u auri oslabiti imunitet i otvoriti put do fizičke bolesti. Tako je curenje iz nosa, ili bilo koja druga vrsta iscjetka, u stvari poželjan i zdrav proces jer se njime izbacuju otrovi i iz fizičkog, ali i iz energetskog tijela. Intenzivno i ponekad prilično agresivno izbacivanje astralne sluzi događa se i kod ayahuasca ceremonija ili konzumacije drugih biljaka s psihotropnim svojstvima. Ayahuasca će prvo nastojati očistiti osobu od astralnog smeća/sluzi koja ga odvaja od neposrednog kontakta s višim razinama postojanja, „rajskim sferama”, odnosno izvornom strukturom Kreacije, ali i od izravnijeg kontakta s vlastitim tijelom i materijalnom realnošću. Zato i dolazi do znojenja, povraćanja, proljeva, kihanja i kašljanja u prvoj fazi ceremonije, a tek zatim i do duhovnih iskustava. Izbacivanje otrova iz tijela često je praćeno i astralnim vizijama – geometrijskim oblicima, vizijama zmija i insekata ili najrazličitijih psihodeličnih krajolika koji postoje samo na astralu i nisu dio niti jedne legitimne razine Kreacije. Tako se astralna sluz postavlja kao snažan filter ljudskoj percepciji pa bismo mirne duše mogli utvrditi da je upravo ona jedan od glavnih problema čovječanstva.
Astralni krajolici u vizijama šamana i slikara Pabla Amaringa.
Jedan od bitnih uzroka velikih problema s kojima se današnja civilizacija suočava je onečišćeni astral i velika količina astralne sluzi koja prekriva i realno viđenje materijalne realnosti, ali i izravan kontakt sa sveopćim duhom ili drugim dimenzijama postojanja. Zato duhovno iskustvo i nije lako dostupno, a trebalo bi biti. Današnji je čovjek odvojen i od svoje duhovne prirode i od svoje ljudskosti te je sve više nalik astralnim avetima kojima je stalo samo do plitkih užitaka i zabave, odnosno samo do zadovoljenja vlastitih čula opojnim tvarima. Nije bitno što Novi svjetski poredak steže obruč, što gubimo slobode i što nas se gura u novi globalni sukob, što ginu civili u „oslobodilačkim” ratovima u Afganistanu ili Libiji – najbitnija je sljedeća utakmica, tv serija, najnovija kombinacija okusa u gurmanski spravljenoj hrani ili novi „flavour” piva. Elektromagnetsko i petrokemijsko zagađenje, praćeno medijskom kontrolom uma i pranjem mozga te konstantnim skretanjem pozornosti s onoga što se stvarno zbiva, uz svakodnevnu konzumaciju najrazličitijeg korporacijskog smeća (hrane, pića, igračaka…) dovodi do astralnog zagađenja i osnažuje astralni filter, danas zvan „matrica”, do te mjere da većina ljudi niti ne pomišlja da je sve u današnjem svijetu manipulacija, namještaljka, laž, hipokrizija i prijevara. Oni misle da je svijet takav kakav jest zbog prirodnog slijeda događaja i „da tako mora biti”, ali ništa nije dalje od istine – stvari uopće ne bi morale biti kakve jesu i život na ovoj planeti lako bi mogao izgledati sasvim drugačije. Da nema astralnog filtera na Zemlji bi vladalo Zlatno doba, ali to naši vladari znaju pa se svim silama trude astral održati što prljavijim, kako bi činio neprobojan obruč te izolirao čovjeka od svih aspekata realnosti koji ne spadaju u nižu, svakodnevnu, ograničenu i samim time ovisničku svijest.
Postavlja se stoga pitanje želimo li životariti kao polusvjesna bića koja s jedne strane služe kao radna snaga bešćutnim vladarima koji nas potkupljuju jeftinim užicima, a s druge strane i kao hrana poprilično degutantnim astralnim bićima, ili postoji mogućnost slobodnijeg i čišćeg života? Ja bih rekao da postoji, samo treba uzeti u obzir navedene činjenice te preuzeti dodatnu količinu odgovornosti za vlastiti život. Zatim treba poznavati i čovjekovu multidimenzionalnu prirodu te znati da se unutar našeg jastva kriju brojni izvori ispunjenja, jednako kao što se u sveopćem duhu kriju neizmjerni izvori osobne moći. I konačno, treba izgraditi nužnu disciplinu kojom ćemo sebi osigurati odgovarajući stupanj astralne čistoće te održavati jasnoću i nepomućenost vlastite percepcije. Postoje i brojna tehnička sredstva koja omogućuju ostvarenje ovakvih ciljeva i šteta je ne koristiti ih – u neka od njih spadaju i moji sustavi poput Transformacije karmičkih obrazaca ili Intencijske energetika, a tu su i nebrojeni sustavi drugih duhovnih istraživača. Naime, tragično je ne poznavati izvore ispunjenja koji se nalaze u nama samima, koji su besplatni i na dohvat ruke kad god ih zatrebate.
Jastvo kao izvor beskonačnih potencijala,
izraženo kroz tibetansku mandalu.
Također, čovjek je prema svim pokazateljima također i biće koje putuje prema sve većem stupnju neovisnosti ili, bolje rečeno, slobodnom odabiru iskustva bez ovisničke vezanosti za njega. Put prema cjelovitosti sastoji se i od većeg stupnja samodovoljnosti, a ne isključivo potrebe za „sigurnošću” ili dobrom uhljebljenošću. Postupno otpuštanje i nadilaženje svih izvanjskih potreba svakako jest cilj duhovno osviještenih osoba te ga je moguće postići sustavnim povezivanjem s unutarnjim oblicima ispunjenja. Zato umjesto ovisničkog odnosa sa suvremenom ekonomskom mašinerijom kao određenom vrstom globalnog „dilera” izaberimo prvo neovisnost o vlastitim slabostima, a zatim i što je moguće veću neovisnost o sustavu. Čovjek je multidimenzionalno biće kojemu istinski trebaju samo potpuno besplatne stvari kao što je bezuvjetna ljubav, kreativan izraz, ponešto humanitarnog djelovanja i slavlja vlastitog postojanja, a ne tv serije, pivo ili nogomet. A ako vam se život sveo na dosadnu rutinu koju pokušavate razbiti plitkom „razonodom” sastavljenom od kavice, cigaretice, pivice, čokoladice ili šopinga, onda svakako imate na čemu raditi. Počnite odmah.
© Tomislav Budak, kolovoz 2011.