Kako, dakle, kreirati “iz duha”, odnosno kako izgleda tehnika “samadhi u tri koraka”? Treba se prvo poistovjetiti (identificirati) sa sveopćim duhom i osjetiti ga u potpunosti, a zatim ga pokrenuti u željenom smjeru. To radimo postupno – prvo sebe osjetimo kao fizičko biće, zatim kao dušu (jastvo) i konačno se “odvojimo” u duh. Fizičko tijelo i jastvo ostaju ispred nas i mi tada jednostavno upuhujemo duh kroz dušu u tijelo, a zatim i prema cilju koji smo unaprijed postavili ispred tijela, na liniju naše budućnosti. I to je sve. Zvuči jednostavno, zar ne? Možete li sami ponoviti ovo? Vjerojatno ne jer nemate dovoljno energije/svijesti da biste odmah shvatili o čemu je riječ i praktično primijenili dobivenu informaciju. Oni koji imaju – svaka čast – ova im informacija otvara “vrata univerzuma” koja su čitavo vrijeme i bila otvorena, samo za njih, iako su ih čuvari možda htjeli odvratiti, zastrašiti i time onemogućiti u prolasku. No, nema problema niti za one koji nisu u stanju odmah shvatiti ovu metodu – za njih postoje tečajevi na kojima imaju mogućnost postupno se pripremiti za razumijevanje, percepciju i praktičnu primjenu ove metode. To što će od početka rada pa do njene primjene proteći minimalno dvije godine neka nikome ne zvuči kao prevelika cijena – ova metoda zlata vrijedi i nakon što je jednom usvojite i počnete ozbiljno primjenjivati postajete potpuno samostalni. Više vam ne treba “učitelj” niti bilo tko tko bi vam solio pamet o bilo čemu. Sam duh sada postaje univerzalnim učiteljem.
Uranjanje u duh slično je uranjanju u more jer je ono vjerojatno duhu najsličniji materijalni medij. More, odnosno voda, nema oblik, ali može poprimiti bilo koji oblik ili ući u bilo koji kalup. Zato je prilikom vježbe “odvajanja u duh” poželjno vizualizirati skok u more i kretanje kroz njega. I more ima brojne kvalitete, podložno je fluktuaciji, stalnom kretanju i strujanju, a opet ga je moguće doživjeti kao nešto statično. Nakon kupanja u moru čovjek se obično osjeća opušteno, smireno, okrijepljeno i ugodno. Zato je more i toliko privlačno većini ljudi (što naravno ne znači da oni koji ga ne vole neće imati kontakt s duhom). Jednako kao i ronjenjem kroz more, uranjanjem u duh moguće je stupiti u dodir s bezbrojnim kvalitetama, ambijentima, sferama ili strujanjima duha. Dimenzije duha koje jednom prepoznamo moguće je automatski prizivati, odnosno uranjati upravo u željenu kvalitetu jer poznajemo njena svojstva i učinak. No, često ne možemo unaprijed znati koja je kvaliteta duha najbolja za ostvarenje određenog cilja. To određuje duh sam i zato pri kontaktu s duhom uvijek treba biti otvoren na novo i nepoznato. Čak će i uranjanje u poznati aspekt uvijek donijeti novo i svježe iskustvo, a kamoli u nepoznat. Da bismo to mogli, treba isprazniti vlastitu svijest od predrasuda i očekivanja, iako to nije lako. No, ulazak u prazninu, u čisto stanje svijesti ili “zaustavljanje unutarnjeg dijaloga” od ključne je važnosti za uspjeh ove tehnike.
Iako je praznina ili svijest o ne-postojanju veliki tabu, možda najveći od svih, neophodno je poznavati ovo stanje svijesti jer je ono temeljni preduvjet za aktivaciju duha. Onoliko koliko ste sposobni boraviti u praznini, zaustavljenih unutarnjih procesa (misli i emocija), tolika će biti vaša sposobnost uranjanja u duh. Očigledno je, dakle, da ovakav rad zahtijeva ponešto pripreme jer nije svatko u stanju zaustaviti unutarnji dijalog, odnosno boraviti stabilno u stanju prazne svijesti. Za um ovakvo stanje predstavlja i svojevrsnu “prijetnju”, iako je ona nerealna – nema stvarne opasnosti za um, jedino ga treba privremeno “iskopčati” pa osobe identificirane sa svojim umom imaju osjećaj da će njegovim isključivanjem prestati postojati, poludjeti i slično. No, ništa se strašno ne događa ulaskom u prazninu – dapače, takvo stanje omogućuje poprilično senzacionalna pozitivna iskustva, upravo ona o kojima ovdje govorim. Uranjanje u duh već samo po sebi donosi silnu ugodu, ali to nije sve – pokretanjem duha u određenom smjeru mi smo u stanju i aktivno djelovati iz takve uronjenosti, koliko god se ovakvo djelovanje činilo suptilnim ili čak nemogućim (besmislenim). Još jednom moram naglasiti da ovdje riječ o izuzetno suptilnim procesima i upravo zato o njima nije lako govoriti riječima. “Pokretanje duha” više je nalik jednom sporom i nježnom izdisaju, kao da najblaži i najfiniji povjetarac lagano usmjerimo u nekom pravcu. I to je sve – aktivacija duha nipošto nema veze s bilo kakvom grubom aktivnošću, samovoljom ili nasilje. Upravo suprotno, pri prvim naznakama takvih stanja duh se jednostavno povlači i mi trenutno ispadamo iz stanja Jednosti, često uz glasan tresak. Baviti se duhom fina je rabota koja ne može imati veze s ljudskim slabostima, odnosno s našim fizičkim aspektom uopće, zajedno sa svim pripadajućim psihološkim mehanizmima. Ovdje je riječ o nad-tjelesnom, nad-emocionalnom i nad-mentalnom djelovanju, koliko se god ono nekome činilo apstraktnim i stoga nepostojećim.
Alethiometer iz filma Zlatni kompas – svojim kontaktom sa „zlatnom prašinom” omogućuje uvid u univerzalnu Istinu.
Možda je upravo zato veliki indijski mistik-znanstvenik Šri Aurobindo najpoznatiju kvaliteta sveopćeg duha – njegovu zlatnu dimenziju – nazvao “zlatni nadmental”. Naime, kada govorimo o ulasku u “zlatno doba”, onda takva metafora odražava ideju o snažnoj ispunjenosti određenog prostora (u ovom slučaju cijele planete) zlatnim aspektom duha koji donosi mir i sklad, odnosno iscjeljuje sve disharmonične pojave koje zahvati. Danas se ovakva kvaliteta duha pojavljuje i u holywoodskoj filmskoj produkciji kroz filmove kao što je Zlatni kompas u kojem se pojavljuje misteriozni “alethiometer“, sprava nalik kompasu koja omogućuje onome tko je posjeduje uvid u univerzalnu istinu. Alethiometer ne bi mogao biti to što jest da nema kontakt s još misterioznijim zlatnim prahom koji postoji u energetskom obliku i tu je oduvijek, kao neka vrsta “materije prime”, supstance koja prethodi svim postojećim oblicima te ih oplemenjuje na najrazličitije načine.
Književnik Philip Pullman, autor trilogije Njegove tamne tvari(u originalu His Dark Materials ), čiji prvi dio čini knjiga Polarno svjetlo prema kojoj je kasnije napravljen film pod imenom Zlatni kompas, otvoreno govori o tome kako je inspiraciju za zlatni prah pronašao u znanstvenim otkrićima o tamnoj tvari koja ispunjava sve, pa čak i naizgled prazan prostor. Tamna materija naziva se tako zato što ne emitira niti reflektira elektromagnetsko svjetlo pa je stoga ne možemo vidjeti očima niti mjernim instrumentima. No njena prisutnost, na primjer, održava planete u svojim pozicijama – zato je njena uloga neizmjerna. A prema talijanskoj astrofizičarki Giuliani Conforto tamna materija/energija predstavlja kozmičku silu koju smo donedavno doživljavali samo kao puku apstrakciju – univerzalnu ljubav (“agape”) o kojoj su povremeno progovarale duhovne škole ili prosvijetljeni mistici.
Kao i Zlatni kompas, Matrimandir ostvaruje kontakt sa zlatnim aspektom duha i emitira ga u prostor oko sebe.
Zato će skori ulazak čovječanstva u “zlatno doba” morati uključiti poznavanje ove kvalitete duha te njeno spuštanje u materiju, odnosno svojevrsnu “spiritualizaciju materije” zlatnim nadmentalom. To je zato što jednostavno nema sklada i mira u društvu bez poznavanja i svjesnog kultiviranja odnosa s ovom kvalitetom duha. Iz tog je razloga Šri Aurobindo i osmislio grad Auroville čiju je izgradnju u djelo i sprovela njegova partnerica, koju su njihovi učenici običavali zvati „The Mother” (majka). Naime, u središtu Aurovilla nalazi se takozvani Matrimandir, velika zlatna kugla koja simbolizira zlatni nadmental, a napravljena je kao energetsko žarište koje građanima omogućuje neposredan kontakt sa zlatnim nadmentalom. Postoje i brojne druge kvalitete duha – pogledajte kako ih je u svojim slikama izrazila Aurobindova učenica Priti Ghosh. Svaka od njih ima i svoju praktičnu primjenu, ali je suvišno o njima govoriti – potrebno je uranjati u njih te steći vlastito iskustvo. Riječi ovdje malo znače, čak štoviše, mogu stvoriti i zabunu kod čitatelja.
Priti Ghosh – Supramental Descent
Iako je “samadhi u tri koraka” kao metoda izrazito jednostavna, moram napomenuti da ona nije čarobni štapić. Također, posljedice njene primjene ne spadaju samo u spiritualne divote – beskrajno ispunjenje, ljubav i ekstazu. Iako njena primjena nipošto ne isključuje navedene stvari, ona uključuje još štošta. A to “štošta” spada u manifestacije nemilosrdne ljubavi od strane duha prema nama. Iako i takva ljubav u konačnici ima poželjan učinak, njena je manifestacija ponekad takva da čovjek zažali što je uopće krenuo ovim putem. Ukoliko je naša osobnost nedovoljno spremna za neki od procesa koji smo pokrenuli aktivacijom duha, tada nas prvo treba izbrusiti kako bismo postali dovoljno kvalitetnim medijem manifestacije duha, odnosno stekli neposredne preduvjete za ostvarenje cilja. Ili konkretnije – duh udara snažno ako nismo dovoljno pročišćeni i zahtijeva od nas takvu čistoću. Ne želimo li raditi na čišćenju, a svejedno bismo rado ostvarili cilj, ne treba imati sumnje da ćemo primiti i odgovarajuće udarce. Koliko god ovo nekom možda zvučalo smiješno, ja sam promatranjem uspio primijetiti da duh udara tri puta, a ako niti tada ne shvatimo poruku, jednostavno bivamo izbačeni iz igre.
Prvi je udarac duha vrlo sličan jednom “vritnjaku” – dobit ćemo, naime, po stražnjici, na ovaj ili onaj način, metaforički ili doslovno. Ako ne poslušamo, slijedi udarac u trbuh, kao boksački kroše. Nešto će se, dakle, dogoditi što će nas snažno pogoditi u pleksus – slično fizičkom udarcu. To, naravno, obično nije ništa fizički, ali ponekad jest. I konačno, ne poslušamo li dva puta, zadnji je udarac po zubima, odnosno dobivamo “po nosu”. Niti to ne mora biti ništa fizički, ali ponekad jest. Ne kaže se uzalud da je “batina iz raja izašla” – nisu djelovanja duha samo milosrdnog, već i nemilosrdnog karaktera. Jer, niti čovjek uvijek može činiti samo što on hoće, niti je duh uvijek beskrajno strpljiv s nama. Želimo li darove duha, moramo sebe izbrusiti u osobu koja ih je spremna primiti. Ukoliko ne želimo brušenje dobivamo tri udarca kao opomenu, a zatim jednostavno bivamo izbačeni iz igre do daljnjeg. Kako u praksi može izgledati takvo “izbacivanje iz igre”? Kojekako, ali najčešće kao potpuni poraz od kojeg se teško oporavljamo.
Ne može, dakle, ne-etična, neodgovorna ili nedisciplinirana osoba baratati duhom samo tako – niti je duh budala, niti je moguće njime se poigravati. Onaj tko to želi ubrzo će shvatiti da strpljenje duha ima granice i da samo netko tko je dokazano spreman može ići dalje. Ne prema kriterijima društva ili akademske zajednice jer takvi kriteriji ovdje ne znače ama baš ništa, osim ako nas sam duh ne uputi i na takvo brušenje. Na primjer, mnogi ljudi govore mi da je šteta što nisam studirao medicinu ili psihologiju jer bi mi to “jako koristilo” u poslu kojim se bavim. Tko kaže da bi? Iako sam želio studirati psihologiju, životne su me “okolnosti” (ja ih doživljavam kao djelovanje duha) uputile na studij glazbe (premda se danas njome profesionalno ne bavim), vjerojatno zato što je upravo to bio puno kvalitetniji oblik brušenja za ovo što radim. Niti je osoba sa završenim medicinskim fakultetom nužno dobar liječnik, niti je diplomirani psiholog nužno dobar psihoterapeut, a niti je osoba bez ovih fakulteta nužno loš iscjelitelj. Dapače. Glazba dovodi čovjeka u dodir s apstraktnim, a to za duhovno iscjeljivanje može biti puno bitniji oblik obrazovanja negoli detaljno poznavanje anatomije. No, sustavi koji ne poznaju apstrakciju i ne uključuju je u sebe nikako ne mogu shvatiti o čemu je ovdje riječ i zašto bi bavljenje apstrakcijom bilo bitnije od bilo kojeg konkretnog znanja. Znanje anatomije nipošto nije beskorisno, no postoje i jednako tako korisna znanja sasvim drugačijeg tipa.
Dakle, brušenje ili edukacija u kontekstu čovjekovog odnosa s duhom poprima najrazličitije oblike koji češće spadaju u domenu takozvane “životne škole” negoli akademskog obrazovanja. Bavljenje duhom dvosmjeran je proces i odnos pri kojem nas duh upućuje na iskustva i procese koji su za nas u tom trenutku istinski korisni, iako možda ne i najugodniji ili oportuni. Također, duhu nije moguće naređivati niti od njega išta ultimativno zahtijevati. Duh reagira na našu namjeru, ali često tako da nas od nje odvrati jer predstavlja hir ega, a ne istinsku potrebu, ili nas nužno brusi u osobu dostojnu ostvarenja cilja. U trenutku kad se naša volja ujedini s voljom duha, odnosno kada nema prepreke ostvarenju našeg cilja niti u nama, a niti u vanjskom svijetu, nema razloga da cilj ne bude ostvaren. No, nije uvijek lako postići takvo suglasje – zato sve špekulacije kako je biti kreatorom svoga života lako padaju u vodu. To je vjerojatno najteži posao na svijetu, ali donosi i najveće ispunjenje.
