Lik u žitu – West Kennet, Wiltshire, Engleska, lipanj 2007.
“Pazite na svoje misli jer one postaju riječi;
Pazite na svoje riječi jer one postaju djela;
Pazite na svoje djela jer ona postaju navike;
Pazite na svoje navike jer one postaju karakterom;
Pazite na svoj karakter jer on postaje vašom sudbinom.”
~ Mahatma Gandhi~
Negdje pred kraj Kafkinog romana Proces pojavljuje se neobična priča o “vratima zakona” koja ukratko ide ovako:
Čovjek dođe do vrata zakona, zahtijevajući prolaz. Pored vrata je čuvar koji ga odbija propustiti, ali kaže da bi ga, ako bude dovoljno dugo čekao, možda jednog dana i mogao pustiti. Čovjek čeka i polako stari, ali ga čuvar svejedno ne propušta. Čovjek pokušava podmititi čuvara koji uzima njegov novac, ali ga svejedno odbija pustiti kroz vrata. Čovjek tada proda sve što posjeduje kako bi namaknuo novac za mito koji čuvar i dalje prihvaća, ali ga svejedno ne propušta, govoreći mu da prihvaća njegov mito samo da ne bi u potpunosti izgubio nadu.
S vremenom čovjek ostari i razboli se te shvati da će uskoro umrijeti. Na samrti skupi zadnje ostatke snage i konačno zamoli čuvara za odgovor na pitanje koje ga je mučilo sve ove godine. “Svi ljudi teže za zakonom” kaže čovjek – “pa kako to da za svih ovih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?” Čuvar odgovori – “Ovdje nitko drugi nije mogao ući jer je ovaj ulaz bio samo za tebe. A sada ću ga zauvijek zatvoriti.” I čuvar zalupi vratima, a čovjek umre.
Misterijom ove priče opsesivno se bavio mladi student zen budizma iz Kalifornije po imenu Simon Moon, a čitavu je anegdotu opisao (ili izmislio) čuveni književnik i psiholog Robert Anton Wilson u svojoj knjizi Quantum Psychology[1]. Simon je napravio grešku pročitavši Kafkinu priču koja ga je toliko mučila da je njome postao intelektualno i emocionalno opsjednut. Ova je metafora do te mjere uznemirila Simona da mu je upropaštavala meditacije, dekoncentrirala ga u bilo kojem radu te odvlačila od proučavanja budističkih tekstova. Što je više o njoj razmišljao, tim se u njemu više stvarao osjećaj da nikada neće shvatiti suštinu zena ako ne shvati ovu priču.
Ako su vrata postojala samo za tog čovjeka, zašto onda nije mogao ući? Ako su graditelji postavili čuvara da drži čovjeka izvan, zašto su onda vrata čitavo vrijeme bila otvorena? Zašto je čuvar zatvorio do tada otvorena vrata upravo u trenutku kad je čovjek ionako bio preslab da kroz njih prođe? Ima li budistička doktrina dharme nekakve veze s ovom pričom? Jesu li vrata zakona predstavljala bizantinsku birokraciju prisutnu u gotovo svakoj suvremenoj državi, što priču čini političkom satirom? Ili zakon možda predstavlja Boga pa je Kafka imao namjeru kritizirati religiju ili možda braniti njenu misteriju? Da li čuvar koji uzima mito, a ne daje ništa za uzvrat osim prazne nade, možda predstavlja svećenstvo? Ili možda intelekt koji se hrani praznim nagađanjima u odsutnosti konačnih odgovora?
Na samom rubu živčanog sloma od mentalne rastrojenosti Simon ode do svog rošija (zen majstora) i ispriča mu Kafkinu priču o čovjeku koji je čekao ispred vrata zakona, vrata koja su postojala samo za njega i kroz koja nije smio proći te su se zatvorila u trenutku njegove smrti. “Molim te” – preklinjao je Simon rošija – “objasni mi ovu mračnu priču”. Na to mu roši odgovori – “Objasnit ću ti je ako pođeš sa mnom u dvoranu za meditaciju”. Simon konačno odahne i potrči za učiteljem. Kad su došli do vrata dvorane, učitelj naglo uleti unutra, okrene se i iz sve snage zalupi vratima Simonu ispred nosa.
U tom trenutku Simon doživi prosvjetljenje!
**************
Ljudska sudbina oduvijek je bila jedim od temeljnih objekata ljudske percepcije, odnosno promišljanja ili meditacije. Njome su se bavili mnogi filozofi, znanstvenici i umjetnici, tumačeći sudbinu na najrazličitije načine – od ideje o njezinoj nepromjenjivosti pa sve do ideje o njenom temeljnom nepostojanju. Moje iskustvo sa sudbinom svakako govori u korist njenog postojanja – sudbina jest, ali samo kao posljedica čovjekovog osjećanja, mišljenja i djelovanja. Sudbina kao kreacija – da, ali kao pasivna sila ili nametnut okvir, sigurno – ne. Ja bih je definirao kao utjecaj životnih okolnosti na individuu te istovremeno reakciju pojedine individue na takve okolnosti. No, nema okolnosti koje nismo sami kreirali, odnosno na određen način privukli u naše živote. Sudbina stoga odražava naša djela i odabire, ona je skup utjecaja naše karme (grešaka koje smo učinili u prošlosti), dharme (zadataka i lekcija koje smo odabrali naučiti) te novih iskustava koje želimo iživjeti. Ono što treba znati jest da na naše životne okolnosti utječe naša cjelokupna prošlost pa tako i prošle inkarnacije te odabiri koje smo ostvarili na nivou duše, neposredno prije rođenja. Riječ je, dakle, o stvarima kojih se prosječan čovjek ne sjeća, ali niti tada ne možemo o sudbini govoriti kao pasivnoj sili. Ipak, za ljude koji se ne bave svjesno njezinim kreiranjem sudbina će itekako biti ništa drugo do pasivna sila, odnosno teško promjenjiv okvir za kojeg su gotovo ropski vezani.
Naime, mogućnost kreiranja vlastitog života jedan je od čovjekovih najvećih potencijala. Čovjek jest kreiran da bude kreator i sam oblikuje životne okolnosti i tu nema nikakve dileme. Kada tome ne bi bilo tako, tada ništa od čovjekovih dosadašnjih vrhunskih dostignuća ne bi bilo ostvareno – bilo da je riječ o umjetnosti, znanosti ili spiritualnosti. “Sve se može kad se hoće”, kaže stara poslovica. Krajnji dometi takvog potencijala jesu kompletna kontrola nad svim elementima univerzuma u kojem se nalazimo – nad prostorom, vremenom, energijom i materijom. Humanoidna bića koja već tisućama godina posjećuju Zemlju dokazuju ovu činjenicu svojom sviješću i tehnologijom – njihove letjelice kreću se bez problema i kroz prostor i kroz vrijeme, materijaliziraju se i dematerijaliziraju pred našim očima te očigledno za pogon koriste neograničene izvore takozvane “slobodne energije”. Ako mogu oni, moći ćemo i mi, vjerojatno u trenutku kada konačno odlučimo sami preuzeti odgovornost za vlastite živote.
Netko bi u ovome trenutku mogao postaviti pitanje – „dobro, ako je čovjek sam kreator svoje sudbine, u kojoj je to mjeri zaista tako“? Iako su mnoga zbivanja u našim životima očigledna posljedica naših vlastitih odluka, mnoga su i odraz “životnih okolnosti” i time često u potpunoj suprotnosti s našim svjesnim težnjama. Odgovor bi ipak glasio – u stopostotnoj mjeri. Prema učenjima havajskog šamanizma čovjek ima tri uma – svjesni, podsvjesni i nadsvjesni um (Uhane ili Lono, Unihipili ili Ku i Aumakua ili Kane). Neke kreacije dolaze iz našeg svjesnog uma i nama je očigledno zašto se određeno zbivanje događa – mi smo ga svjesno kreirali, radili na tome cilju i eto, ostvario se. No, na ciljevima radi i naša podsvijest i nadsvijest. A kako svjesni um čini u najboljem slučaju samo deset posto naše sveukupnosti, tako mu pripada i odgovarajući udjel u kreiranju životnih okolnosti. Zato mnoge stvari u našim životima djeluju kao “sudbinske” no one to suštinski nisu – kreirali su ih aspekti našeg bića s kojima trenutno nismo u svjesnom kontaktu, odnosno podsvjesni sadržaji koji se također žele ostvariti u našim životima, jednako kao i svjesni.
Naime, već je opće poznata činjenica da se svi sadržaji nesvjesnog uma odražavaju u konkretnoj, materijalnoj, odnosno izvanjskoj realnosti. Prema izvornim principima kreiranja čovjek sam stvara vlastitu realnost. Kako? Svojim djelima koja odražavaju sadržaje njegovog svjesnog uma, ali i svojim emocijama i mislima pohranjenim u nesvjesnom i nadsvjesnom umu. Prema zakonu privlačenja sadržaji našeg uma ponašaju kao magneti koji automatski privlače istovjetnu izvanjsku realnost i zato je nemoguće izbjeći posljedice ovog principa, koliko se god trudili potisnuti nesvjesni sadržaj još dublje u podsvijest. Ponovit ću još jednom – prema zakonu privlačenja mi u vlastite živote privlačimo ono što svjesno kreiramo (želimo), ali i sve ono što odražava sadržaje koji se nalaze u našoj podsvijesti. Podsvijest možemo doživjeti kao spremište iskustava s kojima nismo spremni suočiti se – potisnutim traumama, naslijeđenim modelima mišljenja i ponašanja te svim neugodnim sadržajima svijesti koje bismo radije zaboravili. No njihovim smještanjem u podsvijest takvi sadržaji samo dobivaju na snazi. Oni naizgled ne postoje jer više nisu dio našeg svjesnog uma, ali takva je percepcija jednaka nojevom guranju glave u pijesak u nadi da će postati nevidljiv – ispod pijeska ostaje samo mala nojeva glava, a devedeset posto njegovog tijela ostaje na milost i nemilost potencijalnog napadača. Takva pozicija noja čini puno ranjivijim jer on isključi svjesni um koji bi mu možda omogućio daleko razumniji manevar i spasio ga od opasnosti – ovako nije kadar učiniti ništa i prepušta se vlastitoj “sudbini” koju sada određuje volja napadača, a ne noja.
Identičnu stvar čini osoba koja potiskuje sadržaje svijesti u podsvijest. Ona postaje ranjivija nego prije jer su podsvjesni sadržaji u pravilu jači od svjesnih i imaju vlast nad nama. Podsvjesni sadržaj je nepoznanica, “faktor x”, odnosno nije pod kontrolom svjesnog uma i mi uglavnom ne znamo što se u podsvijesti nalazi. Zato sve dok nije osviješten, podsvjesni sadržaj vlada nama – jednako kao i bilo koje tajno oružje s kojim upravo zbog njegovog nepoznavanja vlasnik vlada onima koji takvo oružje nemaju ili čak nisu svjesni njegovog postojanja. Svaki sadržaj nesvjesnog uma ponaša se kao kompjutorski program koji je, za razliku od kompjutorskih, u stalnom pogonu. A nesvjesni programi se jednostavno žele aktualizirati i zato rade na svome ostvarenju, na ovaj ili onaj način. Čak štoviše, program se bori za vlastito ostvarenje svim sredstvima, jednako kao i HAL 9000 iz Kubrickove Odiseje u svemiru 2001 koji je radije pobio članove posade svemirskog broda negoli odustao od svog programa. Utoliko su ljudski programi mišljenja i osjećanja, sve dok su neosviješteni, potpuno amoralni – njih ne zanimaju posljedice vlastitog djelovanja, već samo djelovanje, kakvo god ono bilo. U ovome je i problem jer čovjekov život odražava i takve programe i zato čemu čuđenje kad stvari ne idu onako kako smo zamislili. Neosviješten program, osoban ili kolektivan, ispriječio se našoj svjesnoj namjeri. Ako u ovome trenutku ne odustanemo od cilja i ipak želimo uspjeti, tada treba osvijestiti programe koji se suprotstavljaju našem svjesnom nastojanju i rastvoriti ih te kreirati nove. I to bi ukratko bio bitan smisao ljudskog postojanja – rješavanje problematike s kojom se suočavamo, a ne prepuštanje “sudbini”.
S obzirom da je život proces razvoja svijesti, takav se proces izražava primarno kroz rješavanje životne problematike koja jednostavno zahtijeva proširenje svijesti. Kao što je jednom rekao Albert Einstein, problem ne može biti riješen sredstvima koja su do njega dovela. Potreban je pomak u svijesti, nova razina promatranja i razumijevanja kako bi se problem riješio. Zato problemi nastaju kao sredstva kretanja prema višim stanjima svijesti, prema većoj količini znanja, ljubavi i moći te samim time i većem stupnju slobode. Svijest se razvija i sama po sebi, s vremenom provedenim u ovome svemiru i obliku postojanja, ali pravi pomaci dolaze tek kroz krupnije zalogaje, kao što je konstruktivno rješavanje određene životne problematike. A problem će se dogoditi, htjeli mi to ili ne, prije ili kasnije, ne zato da bi nas uništio, već pomaknuo prema višem stupnju svijesti. Takva svijest u konačnici vodi i prema konačnom cilju ljudskog postojanja – kreativnom ostvarenju vlastitih potencijala. Sudbinu je, dakle, moguće mijenjati – čak štoviše, to je i naša obaveza. Pasivno prepuštanje vlastitoj “sudbini” luksuz je za budale, a sumnjam da itko želi biti svrstan u takvu kategoriju. No, mnogi ljudi još uvijek doslovno hrle u ovu grupu – što iz neznanja, a što iz vlastite lijenosti ili površnog oportunizma.
Ukoliko čovjek ne kreira vlastiti život koristeći svoju svjesnost kao izvor kreiranja, tada će njegov život odražavati aspekte njegovog karaktera, a karakter je sačinjen od skupa unutarnjih programa (svjesnih i nesvjesnih) koje čovjek u sebi nosi. Zato se ne kaže uzalud da je čovjekov karakter njegova sudbina. Da, ne nešto što dolazi izvana, ne pasivna sila koja bez naše volje utječe na našu realnost – naš karakter oblikuje naša životna iskustva! Ukoliko je dio nečijeg karaktera sramežljivost, kompliciranost, uvredljivost, osjećaj manje vrijednosti ili strah od uspjeha, takva će biti i njegova realnost. To je jednostavno tako – nema ovdje baš nikakve mistike. Na primjer, znam dosta ljudi koji ne mogu ostvariti skladan partnerski odnos. Svaka od tih osoba duboko u sebi ne vjeruje u ljubav, odnosno nema istinsko povjerenje prema suprotnom spolu. I to je to – zato nije niti u stanju privući odgovarajućeg partnera, već privlači “iznevjeritelje” koji opravdavaju njeno podsvjesno uvjerenje. Prema zakonu privlačenja, slično privlači slično. A rekli smo, nesvjesno vjerovanje ima veću snagu od svjesnog, izražava se i verbalno (bilo poricanjem ili tvrdokornim uvjerenjem) te kroz psiho-energetske vibracije koje drugi ljudi nesvjesno i automatski primaju. Ono ima svoju energiju, odnosno emocionalni naboj i time se ponaša kao magnet koji privlači sebi istovjetnu izvanjsku realnost.
Ista je stvar i s nadsviješću u kojoj se nalaze zapisane odluke koje smo donijeli prije vlastitog rođenja, odnosno inkarniranja u fizičko tijelo. Duša bira iskustva koja će proći i lekcije koje će naučiti, a zapisi takvih odabira nalaze se u nadsvjesnom umu. Da, neke su stvari odlučene i prije našeg rođenja i možda bismo ih mogli nazvati “sudbinom” kada mi sami ne bismo sudjelovali u njihovom kreiranju. No, iako duša sama bira temeljne smjernice svojeg budućeg razvoja, prema univerzalnom kozmičkom principu slobodne volje svatko ima pravo odustati od plana, odnosno zanijekati direktive nadsvjesnog uma, upravo zato što smo sami donijeli te odluke i sami smo odgovorni za njihovo provođenje ili odustajanje od njih. Tako niti u ovome slučaju sudbina nije pasivna sila već kreacija. Zašto se ne sjećamo takvih odabira? Zato što sjećanje dolazi u trenutku kad je čovjek zreo za njega, a ne prije. Kao što niti dijete ne dobiva sve informacije o vlastitoj egzistenciji odmah, nego kada sazrije za njih, tako je i odrastao čovjek često emocionalno, intelektualno ili duhovno nezreo za primanje i shvaćanje svih informacija o svome životnom putu. No, oni koji žele mogu doći i do takvih informacija – iako skrivene u suptilne dijelove naše psihe, one su tu za osobe koje se žele s njima suočiti.
Karmički obrasci – nalikuju na CD koji preskače
U konačnici, možemo reći da svi sadržaji našeg svjesnog, nesvjesnog i nadsvjesnog uma kreiraju naše životne okolnosti. Sadržaji svjesnog uma na način da nas potiču na određene vrste aktivnosti, nadsvjesnog tako što djeluju kao magnet koji privlači određenu vrstu životnih okolnosti namijenjenu našem razvoju i svladavanju životnih lekcija, dok se sadržaji nesvjesnog uma također ponašaju kao magneti koji privlače određene okolnosti i potiču nas na određene iracionalne akcije, ali i reakcije na vanjske podražaje, no takvi sadržaji ne moraju nužno odražavati ništa posebno smisleno. S obzirom da je nesvjesni um određena vrsta spremišta za sva neprerađena iskustva, u njemu se nalaze pohranjeni i svi karmički obrasci kao ograničavajući utjecaji koji čekaju da budu osviješteni i otpušteni. Programi pohranjeni u nesvjesnom umu ponašaju se, rekli smo, kao i kompjutorski – podsvijest jednostavno reagira onako kako je programirana, bez obzira što njeni programi mogu biti i potpuno besmisleni. Kao što sam već rekao u svojoj knjizi, karmički obrasci jesu svi ograničavajući modeli mišljenja i osjećanja koji se nalaze u nesvjesnom umu i onemogućuju nam ostvarenje određenih ciljeva. Sve dok se s njima ne suočimo, oni doslovno kreiraju naš život, odnosno “sudbinu”. No, nije smisao čovjekovog postojanja biti pasivnom žrtvom karmičkih obrazaca, već je njegov zadatak da ih razotkrije i transformira. Sudbina se, ponavljam, može mijenjati i re-kreirati. Ne samo da se može – čovjekova je dužnost da negativne životne modele promijeni u pozitivne.
Stoga je i “proricanje sudbine” teško izvedivo za osobe koje same rade na njenom kreiranju, a vrlo lako za one koji ne rade i žive kao roboti koji su programirani na određen način – ukoliko vješto iščitamo njihov program, nije teško utvrditi kojim će se smjerom razvijati njihova budućnost. Zato proricanje budućnosti i nije promatranje budućih događaja jer budućnost ionako nije fiksna – budućnost samo donosi objektivizaciju onoga što u potencijalnom obliku postoji u sadašnjosti. Zato vidovnjak promatra zbivanja u individualnom i kolektivnom nesvjesnom te na temelju ova dva utjecaja određuje moguće buduće događaje. Kako našu budućnost određuju primarno modeli zapisani u podsvijesti i nadsvijesti, a zatim interakcija takvih modela s modelima iz kolektivnog nesvjesnog, tako vidovnjak nadčulnom, izravnom percepcijom, očitava navedene utjecaje, a ne “budućnost”. Ako osoba svjesnim naporima transformira svoje osobne obrasce, njena se budućnost automatski mijenja. Tada od “zapisane” budućnost postaje slobodno odabrana i oblikovana, od fiksne fleksibilna, a od fatalne ili sudbinske pretvara se u samostalnu kreaciju.
Iako sam danas sam svoj vidovnjak, i meni su nekada drugi proricali budućnost i puno se toga ostvarilo, ali isto tako puno i nije. Ostvarile su se stvari koje su ionako predstavljale moje odabire već tada kad su mi prorečene, a nisu se ostvarile neke za koje su dotične osobe bile sto posto sigurne da hoće zato jer nisu spadale u moje odabire. Dogodilo se, naime, upravo suprotno. Na primjer, nakon jednogodišnjeg boravka u inozemstvu jedna mi je osoba prorekla siguran ostanak izvan Hrvatske. Ja sam se ipak ubrzo vratio i nastavio živjeti ovdje. Zašto? Zato što su tada preda mnom bile dvije tendencije – jedna se sastojala od mogućnosti ostanka u inozemstvu, a druga od povratka. Ja sam odabrao drugu, premda je vidovnjak vidio drugačije. Da, ispred mene su tada bile dvije vremenske linije, ali niti jedna nije bila fiksna. Zašto mnogi vidovnjaci toliko uporno tvrde da je budućnost zapisana, ja mogu samo pretpostavljati, a moja glavna pretpostavka glasi – “because it’s good for business”, kako je običavao govoriti Martyn Carruthers, poznati kanadski terapeut. Jer, sve dok postoji vjerovanje da je budućnost fiksna, postoji i potreba za nekime tko će je očitati – ako nije fiksna, tada cijeli posao jednoga vidovnjaka može biti ugrožen. Također, jednom kada emocionalno nezrela osoba osjeti čari izravne percepcije, teško će se odreći osjećaja vlastitoga značaja relativizirajući svoje “nadnaravne moći”.
Evo i još zabavnijeg primjera – na jednoj od mojih prezentacija održanoj prije petnaestak godina istrčala se neka osoba tvrdeći da je vidovnjak i, bez da sam je išta pitao, počela mi govoriti o mojoj budućnosti, prvenstveno o zdravlju, tvrdeći da ću uskoro imati jedan specifičan problem. Kako je dotični momak govorio jakim zagorskim (kajkavskim) akcentom, tako je on utvrdio “da bum imal velikih zdravstvenih problema”, s tim i tim dijelom tijela, i da to s mojim metodama “ne bum mogel rešiti”. Do dana današnjeg nije se dogodilo ništa – iako sam povremeno zaradio pokoju virozu ili infekciju, od ničeg ozbiljnog nisam obolio, a pogotovo ne na dijelu tijela o kojem je samozvani i samovažni “vidovnjak” govorio. Koristeći se njegovim dijalektom mogao bih reći sljedeće – “sinek dragi, drek si videl”! Ili je možda nešto i vidio jer je u tom trenutku bilo određenih tendencija prema takvom oboljenju, ali ja sam ipak osoba koja sustavno radi na sebi i oblikuje vlastitu budućnost. Dakle, čak i ako nešto “piše” na nečijoj vremenskoj liniji, onda su to moguće objektivizacije trenutnih nesvjesnih modela, a ne fiksirani zapisi koji se neminovno moraju dogoditi. Istovremeno, ukoliko ne interveniramo i ostavimo ovakve zapise takvima kakvi jesu, oni će se prema mehanizmu kreiranja neminovno ostvariti u objektivnoj, materijalnoj realnosti – prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Svjesnim korištenjem mehanizama rastvaranja karmičkih obrazaca te zatim i kreiranja vlastite budućnosti moguće je većinu negativnih utjecaja transformirati u konstruktivne.
KREATIVNI PROCES
Kreativni proces opisao sam detaljno u svojoj knjizi Transformacija karmičkih obrazaca, Knjiga prva – rastvaranje individualnih ograničavajućih utjecaja, deveto poglavlje, a ovdje ću samo ponoviti temeljne postavke. Prvo i osnovno, da bismo kreirali vlastiti život, a prema tome i svoju sudbinu, moramo znati što želimo. Sami definiramo ciljeve, prema spontanim unutarnjim porivima. Svaki čovjek ima pravo na svoje ciljeve i kreacije pa makar one odražavale i njegove trenutne hireve. Ukoliko ustraje u procesu otkrivanja samoga sebe, odnosno svojih želja, potreba i dubokih unutarnjih poriva, čovjek prije ili kasnije dolazi i do onih ciljeva koji odražavaju njegovu najdublju suštinu. Također, moramo znati što želimo jer ako ne znamo, netko će nam drugi nametnuti svoje ciljeve. Život je, naime, proces koji se spontano odvija i nitko ga ne može zaustaviti. Taj je proces nalik riječnom toku i na nama je da odredimo kako ćemo se prema takvom toku odnositi. U “rijeci života” već jesmo i nema nazad, no neki zatvaraju oči pred ovom činjenicom, misleći da ne postoji nikakav tijek, već da je život statičan. O ovom tipu ljudi mogu reći samo jedno – “no comment”.
Nadalje, neki se samo prepuštaju riječnom toku, vjerujući da je nemoguće na njega utjecati ili da će nam rijeka sama po sebi donijeti i najugodnija ili najsvrhovitija iskustva. Nije tako jer je čovjek ko-kreator svoje “sudbine”. Kao u pokeru – karte su možda podijeljene, ali pobjeda ne ovisi samo o kvaliteti karata, već i o vještini igrača. I s lošim kartama dobar igrač može ostvariti uspjeh, a kamoli s dobrima. Stoga ishod primarno određuje vještina igrača – ako ne možemo utjecati na kvalitetu karata, uzalud je plakati nad vlastitom “sudbinom”, okrivljujući je za neuspjeh. Da, možda je život bio “manje pravedan” prema nama, ali sada se treba mobilizirati i odigrati najbolje što možemo u danim okolnostima. U nastavku članka vidjet ćete kako neki ljudi igraju majstorski s vrlo šturim kartama, a neki s odličnima jednako tako “majstorski” gube. Prisjetimo se samo priče o kornjači i zecu – tko je prema vlastitome dizajnu prirodni trkač, a tko je ipak prvi došao na cilj?
Ako sami ne određujemo životne ciljeve, onda će ih za nas određivati drugi, jer život mora teći, a mi možda mislimo da ćemo najbolje proći ukoliko drugima dozvolimo da određuju njegov smjer. Taj “netko drugi” može biti naš roditelj, škola ili društvo, ali kako itko može znati što je za nas najbolje od nas samih? Dozvoliti vanjskim okolnostima da utječu na naše ciljeve jednako je takozvanom “grijehu propustom”, gdje nije grijeh samo učiniti nešto loše, već i ne činiti ništa onda kada okolnosti zahtijevaju činjenje. Šutnja je zlato u određenim okolnostima, ali je i “grijeh” u drugima. Skok iz uloge žrtve vlastite “sudbine” prema njenom kreatoru temeljni je skok koji čeka čovječanstvo. Tek kada ljudi shvate da jednostavno nema nikoga tko bi bolje kreirao njihov život od njih samih, moći ćemo nadvladati situaciju u kojoj jedan posto svjetske “elite” bez ikakvog problema vlada devedeset i devet postotnom većinom. Kad god nam netko drugi ponudi kreiranje naše budućnosti, budimo sigurni da će to biti na korist te osobe/sustava, a na našu štetu. Zato je cilj evolucije da svi ljudi budu samostalni – svi, baš svi. Bez takvog temelja nema niti globalne slobode. Pristajanje na rad u nehumanim institucijama samo održava takve nepotrebne institucije na životu. A svijet u kojem živimo uopće ne mora izgledati ovako kako izgleda – mogao bi bez problema izgledati sasvim drugačije.
Alfa kreacija – ponaša se kao strijela odapeta prema cilju
Nakon što odaberemo cilj, treba ga oblikovati u izvornu intenciju. To znači da mu treba dati vremenski okvir, prostorni okvir te kvalitetu koju želimo da ga krasi. Ovime cilj usklađujemo s četiri temeljna elementa univerzuma u kojem živimo – s materijom (“što?”), vremenom (“do kada želimo da cilj bude ostvaren?”), prostorom (“gdje?”) te energijom (“kako?”). Pravilo glasi – što je cilj preciznije oblikovan, veće su šanse za njegovo ostvarenje. No ako ga nismo u stanju oblikovati maksimalno precizno, bolje je oblikovati ga bilo kako nego nikako. Ovako oblikovanu izvornu intenciju zatim pretvaramo od ideje u energetsku tvorevinu, odnosno kreaciju, tako što ćemo joj dati zvučni oblik. Zvuk pretvara ideju u kreaciju, nemanifestirani univerzum u manifestirani. Zato vlastitu intenciju treba izraziti verbalno. U tu svrhu možemo se poslužiti takozvanim alfa kreacijama, odnosno kratkim pozitivnim rečenicama koje u najkraćem obliku izražavaju našu intenciju. Alfe se oblikuju u kratku pozitivnu rečenicu izraženu u prvom licu jednine (počinje s “Ja” ili “Moje”), u prezentu (“ja sam, ja imam”, a ne kao u futuru s “ja ću…”) i u pozitivu (slobodna od negacija – “ja sam zdrav”, a ne „”a nisam bolestan“”. Na primjer, alfe mogu izgledati ovako:
“Ja imam skladnu ljubavnu vezu”, ili
“Ja imam stan”, ili
“Ja sam zdrav/zdrava”,
i tako dalje.
Iako alfa u verbalnom smislu izgleda jednako kao i afirmacija ili sugestija, ona to nije – alfa je kreacija. Ona je istina o našem biću ili životu koju kreiramo i prezentiramo u tome trenutku. Istina u kojem smislu? Evo u kojem. Kad prstom ukažemo na stol koji je pred nama i kažemo – „Ovo je stol“ – tada izražavamo istinu o tome objektu u tom trenutku. Ista je stvar i s alfom – ona jednostavno jest ili nije istina u trenutku kad je izrazimo. Zato alfa nije sugestija jer nema potrebe da sebe ili druge uvjeravamo u bilo što – alfa mora biti doživljena kao istina u trenutku kad je glasno izgovaramo. Naravno, alfa prilikom kreiranja obično još nije ostvarena u materijalnoj realnosti, ali mora biti izražena kao da jest, kao da u nama nema niti trunke dvojbe o tome da će se alfa kreacija ostvariti u najkraćem vremenu. Ukoliko je ne doživimo kao istinu, tada alfa očigledno nije dovoljno čista, odnosno nema dovoljno energije da se ostvari u materijalnoj realnosti. Sve što ometa čistoću jedne alfe nazivamo betom. Beta je stoga svaka unutarnja ili vanjska opozicija cilju, prigovor ili otpor koji se javlja u nama ili (prividno) izvan nas u trenutku kada izgovaramo alfu. Bete su naše svjesne ili nesvjesne negativne reakcije na alfu, a obično se javljaju kao manifestacije karmičkih obrazaca pohranjenih u podsvijesti. Bete rastvaramo jednu po jednu, no ukoliko je neka beta tvrdokorna, neophodan je rad na njenom uzroku. Alfa mora biti očišćena od beta kako bi imala dovoljno snage ostvariti se u materijalnoj realnosti, jednako kao i strijela odapeta prema cilju koja može pogoditi metu samo ukoliko se između luka i cilja ne nalazi neka nepremostiva prepreka.
Nakon što je alfa kreirana treba je aktivirati. Iako je alfa podložna zakonu atrakcije i počinje se ponašati kao svojevrstan magnet koji privlači sredstva i okolnosti za ostvarenje cilja, takvo je privlačenje uglavnom vezano za vanjski svijet i ne ukazuje nužno na konkretne aktivnosti koje mi sami moramo obaviti da bi cilj bio ostvaren. Stoga nije dovoljno samo izgovoriti alfu i očistiti je od beta, treba je aktivirati planom i programom naših konkretnih aktivnosti, odnosno fazama ostvarenja. U svrhu aktivacije alfe možemo se koristiti dvjema metodama – formulom realizacije i hodom do cilja. Obje metode su jednostavne i prirodne, a istovremeno izvanredno efikasne i mogu se naučiti na mojim tečajevima, odnosno kroz individualne tretmane. Aktivacija alfe nužan je nastavak procesa kreiranja jer odražava fazu “činjenja” iz ciklusa ostvarenja opisanog u mojoj knjizi. Ciklus ostvarenja glasi – “biti, činiti, ostvariti“. To znači da verbalnim izražavanjem alfe i njenim čišćenjem od beta mi stvaramo novu tvorevinu, odnosno omogućujemo bivstvovanje dotadašnjoj ideji i time ostvarujemo fazu “biti”. Nakon toga mora uslijediti faza “činjenja” (rada) – ona je obično sastavljena od vrlo konkretnih postupaka koji će neposredno utjecati na materijalizaciju jedne alfe kao dotadašnje energetske tvorevine u konkretnoj realnosti. Tek nakon odgovarajućeg činjenja jedna energetska tvorevina biva realizirana u materijalnoj realnosti. Nema, dakle, čarobnog štapića – materijalizacija cilja posljedica je prirodnog slijeda postupaka koji treba poštovati. Čak niti to nije stopostotna garancija da ćemo cilj ostvariti, ali što nam drugo preostaje nego pokušavati. Jer trud se redoviti isplati, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način.
Također, tijekom aktivacije izvorne intencije moguće je obavljati i dodatna čišćenja beta ili nesvjesnih ograničavajućih utjecaja, obično vezanih uz specifičnu problematiku koju svaka od faza ostvarenja cilja izvlači na površinu. Ukoliko želimo da nešto bude ostvareno u budućnosti, a u sebi nosimo uteg u obliku karmičkog obrasca izgrađenog u prošlosti, tada je neophodno prvo suočiti se s ograničavajućim modelom i otpustiti ga – u suprotnom je nemoguće ostvariti cilj, a ako i bude moguće, onda će ostvarenje cilja biti moguće jedino uzu nadljudske napore ili žrtvovanje nekog drugog aspekta života nauštrb cilja. Ništa od ovoga nije nužno ukoliko smo spremni suočiti se s uzrokom ograničavajućeg utjecaja i rastvoriti ga – moguće, je naime, imati i ovce i novce. Hod do cilja omogućuje i integraciju čitavog niza potrebnih kvaliteta koje je nužno imati da bi se cilj ostvario, a mnoge od njih tiču se i spontanog duhovnog doživljaja, “iskustva duše” ili direktnog iskustva Istine u koje osoba može ući prilikom hodanja prema cilju. Takva iskustva posebno su dragocjena – njihova je vrijednost neizmjerna jer na prirodan i spontan način omogućuju osobi da svjesno ostvari duhovno iskustvo u svega nekoliko sati ili čak minuta rada. Nije, stoga, samo karmički obrazac taj koji nas odvaja od cilja koji želimo postići, već je to i duhovna neosviještenost, odnosno neznanje koje ovakvim procesom pretvaramo u svjesnost i znanje. Tako je rad na ciljevima inicijacijski proces koji nas iz jedne razine svijesti pomiče u novu. U ovome leži i najveća vrijednost ovakvog rada – on ne omogućuje samo unutarnje ispunjenje postignuto samim ostvarenjem cilja, već postaje i neposredno sredstvo duhovnog razvoja.
[1] Robert Anton Wilson – Quantum Psychology: How Brain Software Programs You and Your World, New Falcon Publications; 2nd edition (June 1990).