NAPREDNE TEHNIKE KREIRANJA
Kao što smo vidjeli u prvom dijelu članka, temeljni principi kreiranja individualne realnosti tiču se djelovanja u skladu sa zakonom privlačenja, a zatim i prihvaćanja neminovnosti preciznog činjenja kao medija koji pretvara ideju u materijalnu tvorevinu. Zato unutar vlastite svijesti treba što preciznije oblikovati intenciju i izraziti je verbalno. Izvornu intenciju treba osloboditi od svjesnih ili podsvjesnih prepreka (prigovora), odnosno dati joj energiju dovoljno snažnu kako bi se takva intencija ostvarila u materijalnoj realnosti. Tada ovakva intencija tada postaje magnetom koji privlači sebi sličnu realnost, a odgovarajućim činjenjem stvaramo i konkretne preduvjete za konačno ostvarenje cilja. Kako još možemo alfi dati energiju i koji je tip energije najbolje upotrijebiti? Energija ima raznih, od prane, preko svjetla pa sve do nevibrantnih energija čistog duha čistog duha. Po mojem je iskustvu najbolje koristiti se sa sva tri tipa energije, a ako treba odabrati samo jedan, onda energijom duha. Najveća moć koju čovjek može posjedovati upravo je mogućnost pokretanja duha u određenom smjeru. Napredne tehnike kreiranja stoga obavljamo tek nakon što odradimo temeljne, a one se, iako brojne, tiču prvenstveno aktivacije sveopćeg duha u određenom smjeru.
O ovoj je mogućnosti govorio i Castanedin Don Juan kada mu na početku njegove četvrte knjige[1] izražava “najveću duhovnu tajnu svih vremena” – mogućnost korištenja “beskonačnosti”, ili aspekta postojanja koji se u Castanedinim knjigama običava zvati “nagual”[2], u praktične svrhe. Naime, upitavši Don Juana o mogućnosti zloupotrebe duhovnih tajni koje objavljuje u svojim knjigama, Castaneda dobiva odgovor da upotreba duhovnog znanja ionako ovisi o razini energije koju čovjek ima. Tada mu Don Juan najavi objavu najvažnije duhovne tajne koja može postojati, pretpostavljajući da Castaneda ionako neće imati dovoljno energije/svijesti da je shvati, a ista će stvar vjerojatno biti i s njegovim čitaocima. “Da li znaš da si sa sve četiri strane svijeta okružen beskonačnošću? I znaš li da je možeš upotrijebiti u praktične svrhe?” S obzirom na stupanj svijesti na kojem se tada nalazio, Castanedi ova izjava, naravno, ne znači ništa. Ali osobi s odgovarajućom količinom svijesti/energije ona otvara vrata univerzuma.
Naime, da bi se moglo upravljati “beskonačnošću” i upotrijebiti je u praktične svrhe nužno je biti u stanju percipirati tu misterioznu beskonačnost. Percepcija je pak nužno vezana uz količinu i kvalitetu energije kojom čovjek raspolaže pa je energija stoga neophodno potrebna za percepciju. Osobe nižeg stupnja svijesti redovito imaju i nižu frekvenciju energetskog tijela, odnosno manju količinu životne energije. Razlozi niskoj energetskoj frekvenciji su razni, ali obično se tiču obiteljske i društvene uvjetovanosti te fiksiranosti centralnog energetskog percepcijskog “organa”, takozvane skupne točke, na nekom krutom i ograničenom modelu realnosti. Znamo dobro da se naša realnost mijenja promjenom svijesti – zato čovjek može živjeti u raznim realnostima koje, iako naizgled identične prema svojem materijalnom obliku (izgledu), mogu biti sasvim drugačije doživljene kad je riječ o njihovoj interpretaciji od strane različitih subjekata koji je percipiraju. Ili jednostavnije rečeno, isti svijet može raznim osobama izgledati drugačije, ovisno o karakteru njihove svijesti. A takva svijest u izravnoj je vezi sa stupnjem i kvalitetom nečije energije.
Mario Castillo – Nagual Spinning a Web of Light
U tom su smislu temeljne metode kreiranja odraz takozvanog “magijskog principa”, odnosno kreiranja korištenjem volje, dok metode kreiranja “iz duha” pripadaju “mističnom principu” koji je samo djelomično voljan, a većim dijelom utemeljen na svjesnom ne-djelovanju. Nije, naime, moguće prisiljavati duh na bilo što. Moguće je obratiti se izravno sveopćem duhu i zatim se na vrlo blag način s njime uskladiti, pronalazeći onu super-finu točku u kojoj se spaja volja duše i volja duha. Takva točka postoji – ona je taj izvor moći o kojem ovdje govorim. Otkrivši ovakvu mogućnost, kreirao sam i vrlo jednostavnu tehniku koju podučavam na višim stupnjevima svojih tečajeva i koja u najkraćim crtama sintetizira sve bitne elemente koje treba proći kako bi se brzo uronilo u duh, a zatim iz njega kreiralo određenu realnost. Riječ je o metodi koju sam nazvao “samadhi u tri koraka”, zato što se uistinu sastoji samo od tri koraka, a riječ samadhi danas je opće poznat izraz za stanje jednosti između subjekta i objekta percepcije, dakle uronjenosti u duh. Naravno, iako bi netko mogao pomisliti da je riječ o nekoj površnoj “instant metodi”, uistinu nije tako – ona nije namijenjena početnicima i premda je jednostavna, zahtijeva visok stupanj svijesti i energije da bi se uopće mogla primijeniti Do takvog stupnja moguće je doći upornim samostalnim radom, a ako želite kraticu, ona se može sastojati od pohađanja Intenziva direktnog iskustva Istine, tečajeva energetskog rada (Reiki I i II ) te prvih pet stupnjeva Transformacije karmičkih obrazaca. Ja sam ovu metodu otkrio krstareći bespućima duhovne zbiljnosti tijekom gotovo dvadeset godina, a današnji aspiranti mogu je naučiti, odnosno za nju se pripremiti, kroz samo godinu-dvije sustavnog rada na sebi.
„Samadhi u tri koraka”
Iako sam kreirao brojne tečajeve i tehnike osobnog i spiritualnog razvoja, ovu jednostavnu metodu smatram svojim najvažnijim otkrićem, ne samo na području duhovne tehnologije, nego i životnim otkrićem i postignućem. Ona je gotovo banalna, ali ja bih je slobodno nazvao (u stilu Castanedinog Don Juana) “najvažnijom duhovnom tehnikom svih vremena”. Nisam sklon pretjerivanju, a niti površnosti – dapače, proveo sam dvadesetak godina kreirajući kompleksan sustav karmičkog čišćenja kojim se, ponekad prilično mukotrpno, radi na uzrocima i izvoru ljudskih problema, a sastoji se od deset intenzivnih i napornih tečajeva obrađenih u dvije opširne knjige od gotovo sedamsto stranica teksta. Bavim se i raznim vrstama energetskog rada, a jedna od specijalnosti mi je i vođenje Intenziva direktnog iskustva Istine, možda najnapornijeg duhovnog tečaja koji postoji. No, “samadhi u tri koraka”, metodu koja u svakom trenutku omogućuje neposredan oblik komunikacije sa sveopćim duhom, smatram istinskim čudom današnjice.
Osim što je njezina primjena izrazito jednostavna, a učinak nevjerojatan, moguće ju je prenijeti i drugim ljudima i time im dati vrijedan dar – svjestan dodir s vlastitim izvorom te upotrebu takvog izvora na koji god način žele. Zato me priče o Ali Babinoj pećini s blagom ili dobitku na lotu ostavljaju ravnodušnim jer znam da posjedujem vjerojatno najveće bogatstvo koje mogu imati – neposredan kontakt sa sveopćim duhom ili Bogom. S obzirom na prolaznost materije te na krhkost ljudskog tijela, duhovno bogatstvo ionako se ne može izraziti materijalnim mjernim jedinicama. Duhovno bogatstvo pripada duši, a ona je puno trajniji oblik našeg postojanja od fizičkog tijela. Također, iako moje materijalne potrebe i dalje postoje i ja ih nastojim zadovoljiti jer još uvijek živim u fizičkom tijelu, ja im se previše ne prepuštam – nisam lud da stavljam naglasak na ionako najprolazniji aspekt svojeg postojanja.
Kao što je nedavno preminuli Dino Dvornik rekao u jednoj od pjesama objavljenih na posthumnom albumu – “ja imam ideju, jer čovjek bez ideje nije Bog zna što…”, tako i ja znam da imam puno više od Porschea u garaži ili vile na pacifičkom otoku. „Ča će mi Copacabana, Acapulco il’ Madrid, kad ja imam kontakt s duhom, kad ja imam kontakt s duhom, tada je moj cili svit…”, glasila bi moja verzija starog hita Olivera Dragojevića (ovo pišem na Hvaru pa sam pod dojmom lokalnog melosa…). Sveopći duh more je beskrajnih potencijala, energetskih strujanja pa i talenata koje je moguće “downloadati”. U usporedbi s bilo kojim materijalnim objektom, duhovno bogatstvo je neizmjerno. Premda nemam ništa protiv materije, duh je moj jedini pravi izvor, sredstvo ispunjenja, lijek, dom ili učitelj. Umjesto da robujem nekom sistemu, učenju, duhovnoj školi ili guruu, ja samostalno ostvarujem kontakt s izvorom i od njega učim. Povremeno mentorstvo ljudskoga tipa sam odabirem, zato što mi je zgodno vidjeti kako drugi rade nešto što i ja pokušavam te od njihove spretnosti učiti, ali se ne vežem za prolazne objekte materijalnog univerzuma, pa bili oni i naročito mudri, prosvijetljeni ili značajni.
Apstrakcija? Kakva apstrakcija, to ne postoji u prirodi…
Prosječan stanovnik planete imat će vjerojatno velikih poteškoća s razumijevanjem ovog koncepta. I sam sam bio takav i kad sam prvi puta čitao Castanedine Priče o moći nisam imao pojma o čemu Don Juan govori, a ista je stvar bila i s mojim razumijevanjem sličnih duhovnih tekstova i opisa na koje sam nailazio. O čemu ti ljudi govore kad tvrde da je “kraljevstvo nebesko pri ruci”, ispred nosa, ovdje i sada, samo ga nitko nije u stanju vidjeti? Smatrao sam da čak i ako tako nešto postoji, ja nikada to neću moći razumjeti, a kamoli percipirati. No, problem je bio u kutu gledanja, odnosno u načinu na koji sam prilazio cijeloj ideji. Prva je greška bila ta što sam očekivao da ću nešto vidjeti fizičkim očima. Druga je bila očekivanje da ću vidjeti nešto konkretno – “nebesko kraljevstvo” koje izgleda kao neki svjetlosni grad ispunjen lebdećim bićima. Međutim, niti je duh moguće izravno percipirati osjetilima, niti je čisti duh išta konkretno. Da bih ga razumio morao sam se usmjeriti prema neposrednom doživljaju duhovne realnosti koji omogućuju sustavi kao što je Intenziv direktnog iskustva Istine. Prošao sam četrdesetak takvih tečajeva, na mnogima sam i asistirao, završio tečaj za majstore i zatim ih i sam odvodio oko šezdeset (i danas ih radim minimalno tri puta godišnje). No, čak niti s takvim iskustvom nisam bio u stanju svjesno pokretati duh, odnosno “upotrebljavati ga u praktične svrhe”. Nisam tako nečemu niti težio, smatrajući neprimjerenim priželjkivati bilo kakve posebne moći ili sposobnosti. Kao dobro odgojen duhovni aspirant, znao sam da su moći ništa drugo do “đavolja pećina” koja praktikante perfidno odvlači od prave stvari, a to je prosvjetljenje. No, izgleda da je sam duh imao drugačije planove za mene i na tome mu se od srca zahvaljujem.
Da bih uspio neposredno percipirati duh, bez potrebe da to ostvarujem kroz poseban režim života kao što su meditacijska povlačenja, od velike mi se pomoći pokazala i moja glazbena naobrazba i praksa. Naime, čak je i vrlo strogo oblikovana glazba apstrakcija koju ne možemo vidjeti ili opipati – možemo je, doduše, čuti, ali zvuk je svakako najnematerijalniji umjetnički medij. Bavljenje glazbom kao takvom već je korak prema percipiranju, oblikovanju i izražavanju apstrakcije kroz zvuk. Sljedeći korak predstavljalo je proučavanje apstraktne glazbe. Sve me više zanimao svijet disonance i atonalnosti – od početnog zanimanja za jazz pa sve do umjetnosti suvremenih kompozitora takozvane “ozbiljne glazbe” (zato i danas nastojim biti redoviti posjetitelj Muzičkog Biennala i ostalih glazbenih događaja na kojima se izvode djela najkvalitetnijih suvremenih kompozitora). Jednako me tako zanimala i apstraktna likovna umjetnost koja je uz suvremenu ozbiljnu glazbu možda najmanje shvaćen i najviše ismijavan (podcijenjen) oblik umjetničkog izraza. Dugo sam vremena mislio da je apstrakcija nešto što nema realno postojanje, puka konstrukcija neurotičnog uma koji se zasitio konkretnih oblika pa sada traži smisao izvan svijeta jasno prepoznatljive forme. Apstrakcija je za mene bila jednaka apsurdu, a njezina umjetnička vrijednost gotovo nikakva jer sam umjetnost oduvijek smatrao sredstvom komunikacije, a apstraktna umjetnost nije nosila nikakvu konkretnu poruku. Nije konkretnu, ali jest apstraktnu. No, ja tada nisam znao da je i apstraktan svijet realnost, jednako kao i konkretan, a time niti za izravnu vezu između apstraktnog i konkretnog svijeta. No, ubrzo sam je upoznao. S većom količinom neposrednih duhovnih iskustava doživljenih na Intenzivu moje je zanimanje za apstraktnu umjetnost raslo.
 |
| Vasilij Kandinski – Žuto, crveno, plavo. Što prikazuje ova slika? |
O čemu, dakle, govori apstraktna umjetnost, ako odbacimo ideju da ona predstavlja samo puko larpurlartističko iživljavanje? Apstraktna umjetnost svakako jest lišena prepoznatljive forme, ne komunicira izravno s ljudskom emotivnom prirodom niti nužno navodi na bilo kakvo racionalno promišljanje. Ona je mnogim ljudima prilično “blesava”, a umjetnike koji stvaraju na takav način rijetko je tko u stanju shvatiti. Što ih onda tjera na takav izraz koji je već prema svojoj prirodi nepopularan, neshvaćen, a također i materijalno slabo isplativ? Vjerojatno ljubav prema onome što apstrakcija predstavlja i što leži u njenoj srži – ljubav prema slobodi. Umjesto da komunicira isključivo s ljudskim tijelom, emocijama ili logičkim umom, apstraktna umjetnost obično teži komunicirati s manje vidljivim, oformljenim ili opipljivim aspektima čovjekovog bića koje najčešće nazivamo duhovnima. Takvi aspekti, iako nisu opće poznati i o njima se ne uči u školama, također imaju svoju legitimnost, odnosno realno postojanje, i nije ih moguće zanijekati. Zato je i ljudska težnja prema slobodi u konačnici ipak nesalomljiva. Koliko je god društvo željelo zataškati i zanijekati, a svjetski vladari i u potpunosti uništiti, sloboda nema cijenu i svako ljudsko biće to dobro zna.
Ima ljudi koji vole slobodu i cijene je iznad svega, a ima i duhovno orijentiranih osoba koje je ne cijene dovoljno. Na primjer, jedan Ž. M. Slavinski, veliki srpski duhovni istraživač i osoba čiji rad inače izrazito cijenim, u jednoj od svojih knjiga govori kako nije preporučljivo raditi alfu “Ja sam slobodan” jer će nas to “uvaliti u velike probleme” (nadam se da je u međuvremenu promijenio mišljenje). Hoće, ali samo privremeno, dok se ne oslobodimo unutarnje uvjetovanosti težnjom prema ropstvu. Ja cijenim slobodu i preporučio bih svakome da radi upravo tu alfu – težnja prema slobodi temeljan je preduvjet za ostvarenje slobode. Činjenica jest da današnji čovjek još uvijek živi kao rob – izrabljuju ga svjetski vladari na sve vidljive i nevidljive načine; i ne samo da ga izrabljuju nego ga raznim metodama depopulacije pokušavaju i uništiti. Čovjek se, dakle, rađa kao neslobodan i da bi se oslobodio mora težiti slobodi. Stoga ne samo da treba raditi ovu alfu – ona mora biti jedna od temeljnih. To je bitno i zbog toga što upravo težnja prema slobodi dovodi čovjeka u dodir sa sveopćim duhom jer je veza između duha i slobode izravna. Naime, samo duhovno ostvarena osoba može biti slobodna. Zato bez mogućnosti kontakta sa sveopćim duhom nema istinske slobode.
 |
| Jackson Pollock – Convergence |
Allyson Gray – Chaos
Istina jest da nas težnja prema slobodi, ali bez odgovarajuće opremljenosti znanjem i sposobnostima, može uvaliti u probleme. Takvi problemi odražavat će našu unutarnju ne-pročišćenost, ali i iracionalnu kolektivnu težnju prema ropstvu s kojom ćemo se svakako sukobljavati – kako unutar sebe, tako i u svojoj okolini. Međutim, suvremeni duhovni aspirant više ne može biti samozatajni oportunist koji se ne želi miješati u društvene nepravde. Današnji ezoteričar mora djelovati javno i jasno imenovati sve ograničavajuće pojave, bilo da one pripadaju individualnim ili kolektivnim utjecajima. Vremena koja su pred nama zahtijevaju čovjekovu potpunu emancipaciju te re-kreiranje društva utemeljenog na istini i harmoniji, a ne na sveopćoj laži i kriminalu. Još donedavno možda nisu postojala sredstva za ovakvo “ratovanje”, ali danas ih imamo. Zato više nema opravdanja za oportunizam, lukavost, nemiješanje ili šutnju – i duhovnjaci imaju djecu i ukoliko ne budu djelovali na vrijeme, ta će djeca živjeti u globalnom totalitarizmu čije je ostvarenje već stoljećima cilj pravih svjetskih vladara. Sloboda nema cijenu – upravo ona trebala bi biti prvi cilj suvremenog čovjeka, a ne lukavo prikrivanje. Na temeljima slobodnog svijeta moguće je raditi i na ostvarenju individualnih ciljeva koji tek tada postaju istinski etični, isključuju izravno ili posredno izrabljivanje drugih, nisu odraz ljudskog ega ili niže svijesti, već odražavaju čovjekovu božansku prirodu kao njegov najdublji aspekt. Upravo u tom smislu duhovnost ima centralno mjesto. Slobodno uranjanje u sveopći duh i njegovo korištenje u praktične svrhe jedna je od temeljnih ljudskih sloboda i prava, a ja bih dodao čak i dužnosti. Jer, kuda otići i kamo se sakriti, gdje pobjeći od najdublje istine o sebi?
Apstraktna umjetnost stoga nastoji odražavati apstraktne svjetove koji imaju svoje realno postojanje, nisu nikakva besmislica te posjeduju beskrajne kreativne potencijale, a nabijeni su velikom količinom energije takozvanog “nevibrantnog karaktera” koju je moguće pokrenuti i upotrijebiti u praktične svrhe. I znanost je otkrila činjenicu da je materijalni svijet odraz nematerijalnog. On je sastavljen od elemenata apstraktnog svijeta organiziranih na specifičan način te zgusnutih (kristaliziranih) do razine opipljivosti, odnosno vidljivosti čulima. Jednako kao što i sol u vodi nije vidljiva kad je otopljena, tako niti duh nije vidljiv u prostoru, ali se kristalizacijom, odnosno prelaskom iz jednog agregatnog stanja u drugo, nevidljivo odjednom pretvara u vidljivo. Takva kristalizacija prati određene principe koje suvremena znanost tek počinje proučavati (proučite Topološku geometrodinamiku finskog znanstvenika Dr. Matti Pitkänena), ali je duhovna znanost s ovakvim procesima već odavno upoznata (pročitajte izvanrednu knjigu duhovnog adepta Ivana Antića pod imenom Sankhya). Dakle, apstrakcija nije puka fikcija – i ona je realnost, samo oku nevidljiva i neoblikovana. Kad je doživimo na takav način, već je puno lakše predočiti sebi o čemu govore mistici kada tvrde da duhovna realnost postoji i da je moguće upotrijebiti je u praktične svrhe.
Naime, ispada da je potencijalna energija sveopćeg duha velike snage – puno veće nego što su njeni manifestirani oblici. Energija zapaljenog drveta ima određenu snagu, ali energija kojom je drvo stvoreno ima neizmjerno veću. Čovjek kao energetsko biće već koristi razne vrste finih i uglavnom nevidljivih energija – neke od njih automatski, kao što je bioenergija, ali neke i svjesno, kultiviranjem odnosa s njima. Bez hranjenja tijela bioenergijom nema života pa zato bioenergetičar i može liječiti unošenjem veće količine bioenergije u energetsko tijelo pacijenta. E, pa jednako kao što je moguće koristiti bioenergiju (pranu ili či) za liječenje, kreativno djelovanje ili duhovni razvoj, moguće je ostvariti dodir i s energijama čistog duha te ih koristiti u praktične svrhe. Ponavljam, sveopći duh more je beskonačnih potencijala iznimne snage – koliko se god činio “apstraktnim” i stoga nerealnim, duh jest, i ne samo da jest – duh je izvor najrazličitijih potencijala. Da tome nije tako, apstrakcija bi uistinu bila puka besmislica, upravo onakva kakvom je većina ljudi doživljava. No, ona je sve samo ne to – upravo je apstrakcija ključ do čovjekove slobode i ostvarenosti – u njoj je moguće pronaći snagu za uspješno djelovanje na bilo kojem planu.
[1] Carlos Castaneda: Priče o moći, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 1998.
[2] Nagualom se također naziva i osoba koja je prema svojoj energetskoj konstituciji pogodna biti vođom grupe “ratnika” na putu prema trajnom i konačnom stapanju s “beskonačnošću”.