SAMOVAŽNOST

Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju spiritualni aspiranti, ali i svi ostali ljudi koji žele živjeti kvalitetno te ostvariti životne ciljeve jest problem samovažnosti. O ljudskom egu već je puno toga rečeno, ali samovažnost kao problem svejedno opstaje i gotovo da ga je nemoguće iskorijeniti. Stoga mu nije loše prići s još pokoje strane, sve u cilju boljeg razumijevanja i lakšeg nadvladavanja. Postoje, naime, mnogi oblici samovažnosti koji nisu prepoznati kao takvi, kao i uzroci samovažnosti o kojima se malo govori. Gledano suštinski, samovažnost se javlja kao oblik kompenzacije za nedostatak bezuvjetne ljubavi – pažnje, podrške i prihvaćenosti – u osjetljivim fazama razvoja. Zbog nedostatka ljubavi, osoba negdje duboko u sebi osjeća prijezir – i prema sebi i prema dugima. Kako za većinu ljudi nije prihvatljivo osjećati prijezir i loše misliti o sebi i drugima čitavo vrijeme, taj se osjećaj gura u podsvijest i s vremenom zaboravlja. No, sve što je potisnuto u podsvijest ne gubi snagu, dapače, nastavlja se manifestirati u našem životu još i većim intenzitetom. Jedina je razlika u tome što sada na svjesnoj razini možemo o sebi misliti „sve najbolje“, premda je naše ponašanje, pogotovo naše automatske reakcije, daleko od svetačkog. No, da nešto ipak nije u redu očito je iz naših reakcija na tuđe akcije – samovažna osoba se jako lako vrijeđa, u svemu vidi prijetnju svojoj „osobnosti“, „individualnosti“ ili  „neovisnosti“. Njene su reakcije na različitost karaktera ekstremne (netrpeljive), kruta je i teško mijenja svoje navike, a drugima nastoji prikazati svoj svjetonazor, svoju osobnost ili životni stil kao poseban, jedinstven, najbolji ili jedini ispravan.

Naime, pomoću samovažnosti osoba nastoji uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu unutar svoje psihe jer prijezir je i dalje tu – ukoliko nije rastvoren konstruktivnim terapijskim sredstvima, on nema kuda otići pa je stoga potrebno puno energije za njegovo daljnje potiskivanje. Ovakva „ravnoteža“, dakle, ima veliku cijenu i umjesto da svoju energiju koristi za ostvarenje kreativnih ciljeva, osoba je rasipa na održavanje iluzorne slike o sebi kao nečem posebnom. Ona živi u iluzornom svijetu slatkih snova, a održavanje takvog stanja skupo je košta – samovažne osobe najčešće se nisu u stanju ostvariti na barem jednom od ključnih životnih područja. One su ili bogate, ali nesretne u ljubavi, ili imaju skladnu vezu, ali velike materijalne probleme, ili imaju zdravstvenih problema (najčešće zbog vlastite rigidnosti), a najčešće nisu u stanju povezati se s duhovnim aspektom čovjekovog postojanja što po mojem mišljenju spada u domenu teške tragedije. Bez duhovnosti nema istinske ispunjenosti, nema istinske sreće i kontinuiranog razvoja. No, i mnoge duhovne osobe padnu u zamku samovažnosti, najčešće nakon ostvarenja nekog od duhovnih ciljeva. Tada upravo na samovažnosti nastaju sljedbenici, gurui, kultovi, ekstremistički pokreti, religije, odnosno elitističke „duhovne škole“ koje imaju precizno definiran domet (limit).

Samovažnost i egoizam su jedna te ista stvar, ali se egoizam obično prepoznaje u određenom kontekstu, a samovažnost je egoizam puno šireg tipa i najčešće se provlači kroz sve aspekte čovjekovog života. Stoga samovažnost često nije prepoznata kao takva, a najčešće se zamjenjuje s integritetom jer se manifestira na sličan način. No, integritet je jedno, a samovažnost nešto sasvim drugo. Integritet je ono što zovemo zdravim, funkcionalnim egom. Čovjek mora imati ego jer bez njega ne bi bio svjestan granica svog bića u prostoru – i fizičkih, ali i psiholoških (energetskih). Osoba s integritetom štiti granice svog bića i ne dozvoljava drugima da ih povređuju. Ona štiti svoje životne vrijednosti, ciljeve, odluke ili životni stil i u stanju je konstruktivno se konfrontirati, bez agresije, vrijeđanja ili odbacivanja druge osobe. Nasuprot tome, samovažnost prati vrijeđanje („durenje“), osjećaj povrijeđenosti, odbacivanje, zamjeranje, ljutnja, mržnja pa i želja za osvetom. I integritet i samovažnost oblici su nemilosrdne ljubavi, ali takva vrsta ljubavi uistinu jest ljubav samo ako je manifestirana s konstruktivnom intencijom. Nemilosrdno voljeti nekoga znači biti u stanju suočiti osobu s posljedicama njenih djela, odnosno u konačnici čak  prekinuti odnos ako on vrijeđa naš integritet. Ali bez mržnje ili zamjeranja. Zaštitu integriteta i samovažnost naizgled dijeli tanka linija, no razlika je duboka i suštinska.

Samovažnost je jedan od direktnih pokazatelja nečije emotivne (ne)zrelosti, a s obzirom da živimo u društvu u kojem je gotovo nemoguće biti iskren, a da to netko ne shvati osobno i ne zamjeri nam (ponekad do kraja života), očigledno je na kojem se stupnju čovječanstvo nalazi kad je o emotivnoj osviještenosti, odnosno zrelosti riječ. Recite nekome u nekoj „radnoj organizaciji“ svoje mišljenje o nekoj gluposti koju su napravili, čak i na najfiniji mogući način, i stvorili ste sebi neprijatelja. Recite jednom „duhovnjaku“ da neko njegovo ponašanje nije nimalo spiritualno i stvorili ste sebi neprijatelja. Stoga se kultura komuniciranja ogleda prvenstveno kroz sposobnost slušanja drugih, ali istinskog slušanja, uz stavljanje sebe u poziciju druge osobe, a ne automatskog uspoređivanja tuđe komunikacije sa svojim stavovima i nametanjem takvih stavova brzo, grubo i nesmotreno. Znati saslušati bez komentara, bez istovremenog bavljenja svojim mislima i bez procjene, odnosno istinski čuti drugu osobu nije toliko teško, ali se rijetko prakticira – svi se uglavnom nadmeću i nadglasavaju. Većina ljudi time kompenzira nedostatke u odgoju – obitelj ih nije naučila slušati, odnosno oni sami nisu bili saslušani od strane drugih pa zašto bi bilo koga slušali? Također, niti potreba takve osobe da i sama bude saslušana nije nestala – ona se sada kompenzira pretjeranom glasnoćom, tvrdoglavošću, nefleksibilnošću, nemogućnošću da se „začepi“.

Na primjer, na Intenzivima direktnog iskustva Istine, tečajevima koji čine esencijalni oblik mojeg rada, nemoguće je postići cilj ukoliko se ne poštuju određena pravila. Najčešće se krši pravilo zabrane verbalnog komuniciranja u pauzama (koje postoji samo radi štednje energije i maksimalne usmjerenosti pažnje na cilj – direktno iskustvo ili prosvjetljenje), a često se, obično nesvjesno i ne u zloj namjeri, krši pravilo zabrane takozvanog „invalidiranja“ – verbalnog ili neverbalnog komentiranja tuđih komunikacija za vrijeme rada u dijadi ili u pauzama. Iako u početku na fin način upozoravam sudionike da ne krše pravila, neki od njih me ne slušaju. Ne slušaju me čak niti kad ih upozorim na grub način. Kako ne volim glumiti policajca i stalno nekome visjeti za vratom upozoravajući ga, u konačnici sam prisiljen takve osobe udaljiti s tečaja. To je i pravilo – jedno kršenje pravila se tolerira kao nenamjerno, ali na drugo kršenje voditelj je dužan isključiti osobu. E, ali kad to i napravim – eto ti smrtne uvrede. Sad sam ja odjednom grub i bezobrazan. I jesam, jer štitim svoj integritet, integritet tečaja i integritet drugih sudionika koji imaju uši, odnosno žele neometano raditi. No, doživjeti odbacivanje, to samovažna osoba jednostavno ne može podnijeti. Iako ona nije uistinu odbačena – samo je zaustavljena u ugrožavanju ostalih – ona misli da je odbačena jer ne razumije konstruktivnu kritiku. I s obzirom da ne zna za drugo, obično smatra da sada treba ući u ulogu uvrijeđenog djeteta i duriti se, mrziti odbacitelja te mu se osvećivati.

Naime, ponašanje samovažne osobe jest ponašanje nedovoljno voljene osobe. Ono je prije svega djetinjasto – dijete u njoj nije dobilo ljubav koju treba i sada je traži bilo gdje. Jednom kad se malo otvori i opusti, njeno „unutarnje dijete“ neće biti lako zaustaviti u svome pohodu pa takva osoba obično misli da može raditi što hoće te da drugi nisu bitni, ali istovremeno jako zamjera drugima kad oni žele raditi što hoće ili kad je žele zaustaviti. Unutarnje dijete samovažne osobe prepuno je nezadovoljenih želja i potreba pa kada takva osoba ukine svjesnu cenzuru svojem ponašanju i prestane se skrivati iza maske „finoće“ ili „dobrog odgoja“, ona vadi turpiju, izbrusi svoje noktiće i zubiće te počne grabiti, grepsti i gristi. Ukoliko joj netko uskrati „hranu“, ona se počne drečati, duriti ili cendrati, a ponekad i tući. Ako zaključi da ne može dobiti pažnju/ljubav/energiju na direktan način, ona počinje manipulirati, najčešće kupoprodajom. Ako ti meni XXX, ja ću tebi YYY – može? Zašto ne? Buhuaaaaaa!!! S druge strane, odraslu i zrelu osobu karakterizira odgovornost, discipliniranost i obazrivost, a ne konstantno glupiranje bez ikakvih posljedica. I odrasla osoba može se glupirati, ali na znakove da je pretjerala ona reagira trenutno i bez vrijeđanja, u stanju je disciplinirati se kad joj okolina ukaže da ometa druge. Odrasla osoba u stanju je čuti tuđu komunikaciju, razumjeti je i uskladiti svoje ponašanje s informacijom koju prima.  No, odraslost je danas još uvijek rijetka pojava. Stoga samovažna osoba prvo mora početi prepoznavati svoje ponašanje, a zatim se pozabaviti oblicima integrativne psihoterapije koji će joj pomoći da sazrije.

Mnogi su autori načinjali temu samovažnosti, ali njihovi životi ukazuju da, premda posjeduju izuzetno razumijevanje ovog problema, nisu bili u stanju nadvladati ga u praksi, odnosno svakodnevnom životu. Možda je najpoznatiji primjer takve osobe Carlos Castaneda koji kroz zavidan opus od dvanaest knjiga opisuje svoje navodno naukovanje kod meksičkog indijanca pod imenom „Don Juan“, čarobnjaka i vođe skupine vračeva na putu prema sjedinjenju s „nagualom“ ili apsolutom. Don Juanov put je „put ratnika“ koji „nepokolebljivom namjerom“ te „besprijekornim življenjem“ uranja sve dublje u nagual, ali i savršeno vlada „tonalom“, pojavnim svijetom i njegovim zakonitostima. U Castanedinim knjigama Don Juan je opisan kao savršen ideal i Castaneda, kao njegov navodni nasljednik, i sam kreće stazom besprijekornosti. No, prema Don Juanu jedna od glavnih prepreka takvome životu jest samovažnost s kojom se „ratnik“ nemilosrdno suočava i bespoštedno bori. Nažalost, ako je vjerovati nekima od njegovih najbližih suradnika, Castanedin život, a pogotovo njegova smrt, ukazuju na činjenicu da je Castanedu ubila upravo – samovažnost. I to ne u nekom suptilnom obliku, već u izrazito običnom, temeljnom i primitivnom.   

Na razočaranje milijuna sljedbenika i štovaoca, izgleda da je Castaneda od ideje ratništva stvorio običan kult s apsolutno svim karakteristikama jednog kulta, a od sebe napravio lošeg gurua. U izvanrednoj knjizi o životu s Castanedom i najužim krugom njegovih „ratnika“, kćer čuvenog književnika Irwina Wallacea, Amy Wallace, iznosi u najmanju ruku šokantne činjenice o Castanedi kao osobi te o njegovom ponašanju. Na više od 400 stranica, vješto pisana knjiga pod imenom SORCERER’S APPRENTICE – My Life With Carlos Castaneda nastoji ukazati na činjenicu da je Castaneda imao i više nego velikih poteškoća sprovesti u djelo Don Juanov nauk. Ukoliko su navodi Amy Wallace barem djelomično točni, tada je lako zaključiti da je Castaneda promašio. A Amy Wallace nije napisala knjigu osuda i kritika, već je, prema vlastitim riječima, željela dati što je moguće objektivniji prikaz njenog naukovanja kod Castanede tijekom sedam posljednjih godina njegovog života. Njena je namjera bila dati vlastiti doprinos diskusiji o Castanedinom djelu, životu i radu, odnosno njegovoj vjerodostojnosti te, u konačnici, primjenjivosti njegovog učenja u praksi. Pored kritike Castanedinog pristupa ratništvu, ona u knjizi iznosi i svoj prljavi veš, a nije poštedjela niti neke od njegovih najpopularnijih sljedbenica i današnjih voditeljica korporacije Cleargreen  koja je sebi uzela pravo jedinog autentičnog tumača i propagatora Castanedinog, odnosno „Don Juanovog“ učenja.

Castaneda je očito promašio jer, ako ništa drugo, kao novi „nagual“  nije završio svoj život „skokom u drugu pozornost“, već je jednostavno umro od bolesti, kao i svaki drugi „običan smrtnik“. Iako je čitav život naglašavao da nikada neće umrijeti od velikog „C“ (početno slovo riječi „cancer“), umro je upravo od raka jetre, načet dugogodišnjim dijabetesom te dokrajčen otkazivanjem bubrega. Mogli bismo reći – no, dobro, čovjek je umro prirodnom smrću, nije uspio skočiti u „nagual“, ali se barem trudio biti besprijekornim ratnikom. No, što onda reći na sljedeće činjenice. Iako je od svojih sljedbenika zahtijevao strogi celibat, Castaneda je istovremeno prakticirao seksualne odnose sa svim ženskim članicama njegovog najužeg kruga. Neke od njih pristajale su na status ljubavnica, ali neke su bile i zlostavljane. Pored toga Castaneda je očekivao od njih da mu dovode (podvode) i druge žene, izvan užeg „ratničkog kruga“. Iako bi nagual trebao biti „bezoblični ratnik“ koji ništa ne posjeduje, ili ako već posjeduje onda to ne smatra nečim značajnim već koristi kao sredstvo slobodnog djelovanja, Castaneda je kao izuzetno bogat čovjek svojim ljubavnicama stalno poklanjao skup nakit te mnoge druge poklone. On ih je šišao i uređivao frizure, i to ne samo kosu, već i pubične dlake, određivao kako će se obući, a i sam je jako cijenio odjeću – najgrotesknija njegova izjava je da „neće valjda skočiti u nagual obučen kao seljak“.

Njegovim se stavovima nije smjelo proturječiti, svaka njegove riječ imala je neizmjernu važnost, a iako je sam Don Juanu postavljao silnu količinu uglavnom priglupih pitanja, njega se nije smjelo pitati ama baš ništa. Sustavno je kreirao zavade između članova grupe kako bi ih „razbijao“, “izvlačio iz učmalosti“, odnosno „pokrenuo njihovu skupnu točku“. Zabranjivao im je piti kavu, a sam se davio u cappuccinu. Zabranjivao im je kupanje u moru ili bazenu jer je vodu proglasio ratnikovim neprijateljem. Kreirao je strahovladu utemeljenu na nepisanim pravilima i strogo kažnjavao nepoštivanje tih pravila, premda nitko nije bio u stanju sa sigurnošću utvrditi koja su to pravila. Kažnjavao ih je za djela koja nisu počinili, za djela koja su možda počinili ali nisu to ni znali, odnosno za sve što nije odgovaralo njegovim hirevima. S vremenom se pretvarao u luđaka koji je po čitave dane samo bjesnio, a pred smrt je svo vrijeme koje je provodio u svjesnom stanju koristio za gledanje ratnih filmova. I tako dalje. Knjigu Amy Wallace, naime, teško je čitati bez konstantne mučnine u želucu jer stupanj Castanedinog divljanja vrijeđa temeljni ljudski integritet.  

U konačnici, Castaneda članove svoje grupe ništa nije naučio o stvarima koje opisuje u knjigama – o uranjanju u nagual, pokretanju skupne točke ili zaustavljanju unutarnjeg dijaloga. Sav njegov rad svodio se na predavanja tonom prodika, na takozvanu „rekapitulaciju“ te na prakticiranje fizičkih vježbi koje su s vremenom uobličene u sustav pod imenom Tensegrity. No, umjesto da bude obavljena kako valja, „rekapitulacija“, odnosno proces „brisanja osobne povijesti“ s ciljem „gubljenja ljudskog obličja“, svela se na promjenu imena, na bacanje starih stvari u smeće (posebno onih dragih) i puko prisjećanje svih doživljaja i događaja u vlastitom životu. Rekapitulacija, koja je trebala biti varijantom duboke psihoterapije s ciljem oslobađanja od utjecaja prošlih događaja, vezanosti u odnosima te pretjerane identificiranosti s ljudskim (fiziološkim i psihološkim) aspektom postojanja, pretvorila se u neproduktivno samomučenje. Umjesto da probude njihovu ratničku prirodu, oslobode ih „ljudskog obličja“ ili pomaknu „skupnu točku“, navedeni Castanedini postupci za članove su njegove grupe imali devastirajuće posljedice.

Nakon Castanedine smrti Amy Wallace izašla je iz njegove organizacije i završila u stanju teške depresije. U epilogu svoje knjige ona kaže: „Kao i mnogi drugi članovi unutarnjeg kruga, moje je stanje ukazivalo na kliničku depresiju nakon Carlosove smrti. Budila sam se vrišteći. Plakala sam po cijele dane i plakanjem se uspavljivala. Prestala sam jesti. Uzimala sam tablete za smirenje. Imala sam prometnu nesreću. Pretjerano sam jela, živjela na kavi i slatkišima. Odlazila sam u histerične shoppinge, a zatim bivala agorafobična i odbijala izaći iz kuće tjednima. Nekontrolirano sam plakala kad bi čula stihove ljubavnih pjesama bilo koje vrste…Nisam bila u stanju prihvatiti pozive na izlaske jer se nisam mogla  držati  društvenih dogovora bez da se slomim. Prestala sam prati kosu i nositi čistu odjeću. Računi su se taložili jer se nisam bila u stanju koncentrirati i platiti ih… Imala sam stalne upale uha, bronhijalne infekcije i migrene, a od šoka sam izgubila menstruaciju tijekom nekoliko mjeseci.“   

Da se ovaj članak ne bi pretvorio u trač, upućujem čitatelje upoznate s Castanedinim radovima da sami pročitaju knjigu Amy Wallace ili prouče što o svemu misle njegovi neovisni učenici na web stranici www.sustainedaction.org i donesu vlastite zaključke. Ono što mene zanima jest – ako je Castaneda stvarno promašio, zašto se to dogodilo? Nije, naime, uopće riječ o banalnoj ili površnoj osobi – riječ je o čovjeku koji je napisao danas već klasična djela spiritualne književnosti. Duhovni put koji u svojim knjigama opisuje prikazan je s toliko vještine da je teško povjerovati u mogućnost da je sve izmišljeno. A sustav znanja i praktičnih vještina koje se u knjigama iznose izuzetno je kompleksan i u detalje razrađen tako da zvuči izrazito iskreno, čak i kad je riječ o izuzetno apstraktnim elementima. Mnogi čitaoci začas se pretvore u sljedbenike i smatraju ovakav put rijetko vjerodostojnim u moru površnosti i lažne new-age spiritualnosti. Čak i da je izmišljen (to je danas opći stav Castanedinih učenika izvan kulta Cleargreen), sustav koji Castaneda iznosi isprobavali su različiti ljudi u praksi i mnogi njegovi aspekti daju rezultate. I sam sam u Castanedinim djelima pronašao elemente koji danas čine sastavne dijelove mojih tečajeva pa za mene nema nikakve sumnje da je riječ o vjerodostojnim informacijama koje imaju svoju praktičnu vrijednost. Također, Castanedi u prilog ide i činjenica da gotovo svi elementi uneseni u Don Juanov sustav nisu originalni – ne govori se ovdje ni o čemu što već prije nije rečeno ili opisano u drugim duhovnim školama, ali je Castanedina sinteza svakako originalna. Stoga je daleko vjerojatnije da je Don Juanovim putem moguće ići jer su slične stvari opisane i u drugim sustavima. No, ako je moguće ostvariti ciljeve o kojima se govori u njegovim knjigama, zašto onda Castaneda nije išao tim putem? Možda je jednostavno sve izmislio pa nije imao niti namjeru ići jednim takvim putem. No, što ako je htio, a jednostavno nije mogao? Što bi jednog iskrenog aspiranta moglo toliko opteretiti samovažnošću da se počne ponašati kao pomahnitali vođa kulta? 

Castaneda se očigledno ponašao kao takozvana „mana ličnost“, osoba koja posjeduje moć i na određen je način zloupotrebljava identificirajući se isuviše s nekima od tipičnih arhetipova (praslika) koji prate takvu osobu – Mudracem, Čarobnjakom, Učiteljem, Guruom, Ocem. Takva osoba ima određen stupanj svijesti koji joj daje moć, ali kako nije potpuno cjelovita, ona jednostavno ne može umaći nadmoći praslika te krene utjelovljivati neke od arhetipskih uloga. No, čovjek nije uloga koju igra, njegov izvorni identitet je nešto drugo. Uloga je sredstvo komunikacije s okolinom i samim sobom, a izvorni ljudski identitet je ono što jest, neovisno o ulozi. Ukoliko se uloga shvati preozbiljno, tada nastaju problemi. Na primjer,  ako vitez koji nosi oklop da ga štiti u bitci pokuša preplivati rijeku, oklop koji mu je maloprije spasio život povući će ga na dno. Tako je i s ulogama (identitetima) koje čovjek preuzima ne bi li u nekom kontekstu postigao cilj – već u slijedećem kontekstu stara uloga mora biti zamijenjena ili nadopunjena nekom drugom. Međutim, ukoliko osviještena (prosvijetljena) osoba nije i cjelovita osoba, pročišćene karme, odnosno duševno zdrava i uravnotežena, tada će njome vladati praslike ili arhetipovi i ona se takvim utjecajima jednostavno neće moći oduprijeti. No, arhetip je tu da nas nešto nauči, a ne da nama vlada. Kao i bilo kojem drugom štetnom entitetu koji se isprepliće s našom osobnošću, arhetipu treba prići konstruktivno i rastvarati ga tako što ćemo pronaći i integrirati izvorni aspekt vlastite duše koji je arhetip privremeno mijenjao.

Dakle, iako arhetipovi jesu sastavni dio čovjekovog postojanja, čovjek nije arhetip. Osoba koja ima dijete mora utjeloviti jednu arhetipsku ulogu, ulogu roditelja – majke ili oca. Ona usvaja takvu ulogu privremeno, dok dijete ne odraste, jer bez roditeljskih figura dijete ne može odrasti, postati emocionalno stabilna i zrela osoba. No, biti roditelj je uloga, a ne izvorni identitet. Samo u nedostatku svijesti o svom izvornom identitetu, odnosno njegovim brojnim aspektima, osoba je sklona identificirati se sa surogatom, odnosno arhetipom. Ista je stvar i s društvenim igrama, konkretno s igrom preživljavanja i poslovnog ostvarenja. Ukoliko nemaš ideju ili kreativni talent, moraš raditi za druge, ono što ti društvo nameće. Tada postajemo „činovnikom“, „liječnikom“ ili „profesorom“, prisiljeni smo nositi uniformu (odijelo ili kostim) i prihvatiti ograničenja koja nam nameće gazda. No, svatko ima neki kreativni talent, samo se treba potruditi da ga izvuče na površinu. U međuvremenu nama će vladati nametnute uloge, a arhetip nije ništa drugo do uloga koju spontano i automatski nameće kolektivno nesvjesno ljudskog roda.

Arhetipovi imaju toliku vlast nad ljudskim bićem da će neosviješten čovjek obožavati arhetip, odnosno osobu koja ga utjelovljuje, ukoliko ga negdje prepozna i smatra dovoljno uvjerljivim. Ako pogledamo čime se danas služe mediji kako bi sami sebe prodavali, onda je riječ uglavnom o manipulaciji arhetipovima. Piše se ponajviše o političarima i estradnim figurama (sportašima i „umjetnicima“). O običnom čovjeku samo kad je riječ o nekoj teškoj nevolji. Uspjesi običnog čovjeka za medije su potpuno nezanimljivi, ali životi nastranih političara ili estradnjaka, odnosno prebogatih nesposobnjakovića zvanih „fudbaleri“ u fokusu su interesa, iako je posao jednog čistača ulica za opstanak društva od esencijalne važnosti, a jednog fudbalera potpuno nebitan. No, ljudi to i traže, oni žele da se mediji bave takvim osobama jer imaju potrebu obožavati arhetip. Tako političari utjelovljuju uloge Heroja, Oca („otac domovine“), ponekad „Zlikovca“, a ponekad i „Sveca“. Ukoliko smo, naime, voljni identificirati se s nekom od arhetipskih uloga, popularnost će nam teško umaći. Stoga se i estradne „zvijezde“ također rado identificiraju s arhetipskim ulogama. Sve što treba jest dovoljno samouvjerenosti (bahatosti) i uspjeh je garantiran. Pogledajmo samo s kojim se arhetipom identificirala jedna Madonna (hrvatska varijanta mogla bi biti Severina) – riječ je o arhetipu „ženskosti“, dakle ne samo žene, već ženskog kozmičkog principa. Ona je kurva i svetica, majka i duhovna posvećenica (i Seve navodno sve više posjećuje arhetipske „duhovne učitelje“), svima dostupna „playgirl“ koja radi što hoće i često se poistovjećuje se s vlastitom nacijom („Seve nacionale“) i nacionalnim simbolima (nošenje odjeće s motivima nacionalne zastave).

Arhetip također filtrira čovjekovu percepciju takozvane duhovne realnosti pa umjesto da čovjek obožava sebe i svoju izvornu prirodu, njemu treba svećenik, Isus ili Marija, odnosno neki svetac kojeg će obožavati i koji će posredovati između njega i Duha (Boga). Zato se poglavar katoličke crkve i zove „sveti otac Papa“ – riječ je, očigledno, o frazi u kojoj je dva puta afirmirana jedna te ista uloga – arhetip Oca. U molitvi „Oče naš“ jasno je o kojem se arhetipu radi, a koju ulogu utjelovljuje mitološka figura „Marije“ nije teško zaključiti. Druge religije također vješto manipuliraju arhetipovima, a koliku vlast oni imaju nad ljudskim bićem dovoljno je vidljivo kroz vjersku netrpeljivost, odnosno vjerske ratove koji ipak spadaju u najokrutnije u dosadašnjoj povijesti. I današnji sukobi dobrim su dijelom vjerske prirode – rat u bivšoj Jugoslaviji često je doživljavan kao rat pravoslavaca, katolika i muslimana, a o ratu u Iraku govori se kao o borbi zapadne, judeokršćanske civilizacije protiv „muslimanskog ekstremizma“. Očigledno je, dakle, da arhetip iz određenog razloga ima vlast nad čovjekom, a taj je razlog ni u čem drugom do u emotivnoj potrebi koja se nastoji zadovoljiti putem arhetipa. Stoga utjecaj arhetipa obilježava ranu fazu čovjekovog razvoja, njegov put prema emocionalnoj zrelosti. Jednom kad je emocionalna zrelost ostvarena (a danas je to još uvijek jedan od vrhunskih ciljeva i ideala, čak i za većinu spiritualno orijentiranih ljudi), tada na scenu stupa oslobođena i cjelovita osoba koja arhetip poštuje, ali ne i obožava. No, koji bi bili kriteriji emotivno zrele osobe? Danas je, naime, teško pronaći takvu osobu – mnoge se prikazuju zrelima, za mnoge bismo željeli vjerovati da jesu zrele, ali u stvari nisu pa je teško igdje pronaći uzor za zrelost. A sve dok nema uzora, ljudi misle da zrelost nije niti poželjna. Istovremeno, svjetski korporatizam čini sve da čovjeka zaustavi u razvoju i, što se stupnja emocionalne zrelosti tiče, drži na razini djeteta. Dijete je dobar konzument, a ukoliko ga se zastraši oduzimanjem igračaka, učinit će sve da ostane poslušno. A uzrok samovažnosti upravo je u emocionalnoj nezrelosti.

Stoga bi osnovni kriteriji emotivne zrelosti bili slijedeći – prvo i osnovno, riječ je o osobi koja je u stanju preuzeti odgovornost za svoj život, za svoja unutarnja stanja te za svoje postupke. Umjesto da neprekidno okrivljava vanjski svijet za svoje neuspjehe, emotivno zrela osoba u stanju je disciplinirati se, raditi i u konačnici sama sebi kreirati život. Ona je također u stanju bezuvjetno voljeti sebe i druge, pri čemu je bezuvjetna ljubav sposobnost prihvaćanja sebe i drugih takvih kakvi jesu, entuzijastička podrška svojim i njihovim nastojanjima i ciljevima te poštivanje vlastite i tuđe neovisnosti, identiteta i integriteta. Umjesto da sve u životu doživljava ili kao blagoslov ili kao prokletstvo, emocionalno zrela osoba životne događaje doživljava kao izazov te je u stanju od života učiti. Život svakako nije uvijek milosrdan prema ljudskom biću – koliko je milosrdan, barem je toliko i nemilosrdan. Umjesto da joj život postane borba protiv vjetrenjača, odnosno niz traumatskih iskustava, emocionalno zrela osoba životne udarce doživljava kao sredstva inicijacije, kao poticaj na promjenu te prelazak na viši stupanj svijesti, odnosno kvalitetniju razinu življenja. Stoga emocionalno zrela osoba uči na vlastitim greškama i ne povlači se od svojih ciljeva samo zato što nije isprve uspjela.

Kompenzacija za nezrelost zove se, dakle – samovažnost. Emocionalno nezrela osoba nije dobila dovoljno ljubavi u osjetljivim fazama razvoja i zato ima potrebu nadoknaditi takav nedostatak identificirajući se s arhetipom, odnosno davanjem pretjerane važnosti nekom aspektu svoje osobnosti, svojeg života ili nekoj „značajnoj“ osobi. Emocionalno nezrela osoba ne može podnijeti osjećaj nevoljenosti ili onoga što interpretira kao nevoljenost i nastojat će takvu frustraciju kompenzirati na bilo koji način. Ukoliko se domogne samosvijesti ili je dopadne neka važna pozicija, ona se pretvara u moćnika koji će sasvim sigurno zloupotrijebiti vlastitu moć u svrhu kompenzacije nevoljenosti, odnosno emotivne povrijeđenosti u osjetljivim fazama razvoja. Zato se osoba opterećena samovažnošću često duri, ne podnosi odbacivanje i nije u stanju prihvatiti kritiku. S druge strane, samovažna osoba može otići u drugu krajnost i postati pretjerano osjetljiva, „jadna žrtva“. Evo liste još nekih od karakteristika samovažnosti koje nisu uvijek prepoznate kao takve:

–    stalna kuknjava i žaljenje,
–    linija manjeg otpora,
–    lijenost,
–    neodgovornost,
–    pretjerano suosjećanje,
–    sklonost patetici,
–    neki oblik zatvorenosti – emocionalna (seksualna), mentalna, duhovna,
–    dogmatičnost,
–    elitizam,
–    perfekcionizam,
–    robovanje lošim navikama,
–    odugovlačenje (kašnjenje),
–    nepoštivanje esencijalnih pravila ponašanja,
–    pretjerana ležernost, nonšalancija,
–    otvoreno ili suptilno vrijeđanje drugih (bahatost),
–    taština,
–    servilnost („uvlačenje u dupe“),
–    posuđivanje, prosjačenje, „žicanje“,
–    doživljavanje vlastitih problema kao najvećih i najtežih,
–    dekoncentriranost, pospanost,
–    prijezir prema sebi ili nekoj društvenoj/rasnoj/nacionalnoj grupi,
–    nesposobnost sudjelovanja u grupnim aktivnostima, timskom radu,
–    identifikacija sa žrtvom, gubitnikom, djetetom,
–    članstvo u kultovima, obožavanje gurua,
–    „moj put je jedini pravi/najbolji“, „moj učitelj je jedini pravi/najbolji“,
–    nemogućnost pronalaska adekvatnog partnera,
–    nemogućnost pronalaska adekvatnog posla,
–    nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i emocionalnih reakcija,
–    inzistiranje na „finoći“ i „bontonu“,
–    bavljenje apstrakcijama, nepraktično filozofiranje, i tako dalje.

Castaneda je svakako bio osoba koja je postigla visok stupanj svijesti, ali očigledno ne i dovoljno visok stupanj emotivne zrelosti. Što je tome uzrok, vidljivo je iz njegove biografije. Evo tek nekoliko činjenica – njegova majka umrla je dok je bio u pubertetu i to je za njega predstavljalo takav šok da, prema vlastitim riječima, danima nije izlazio iz svoje sobe. Imao je loš odnos s ocem – navodno ga je prezirao zbog njegove mekoće i slabosti. Mrzio je i sebe zbog niskog rasta i sklonosti debljanju, odnosno zbog stalnih neuspjeha sa suprotnim spolom. Njegovo prvo seksualno iskustvo (s prostitutkom) bilo je, opet prema vlastitim riječima, izrazito neugodno i traumatično. Eto i više nego dovoljno razloga za duboke psihološke povrede i blokiran emotivni razvoj, a takve je povrede Castaneda pokušao prikriti, odnosno nadvladati svojim duhovnim ekstremizmom. Međutim, nedostatak ljubavi prema sebi moguće je ispraviti i puno konstruktivnijim postupcima od samovažnosti. Castaneda se očito nije na temeljit način posvetio procesu duševnog čišćenja i to ga je, kao i mnoge druge prije i poslije njega, u konačnici koštalo reputacije, zdravlja i života. Nemoguće je, naime, nadvladati životne teškoće potiskivanjem, odupiranjem, strogošću, samokontrolom, samomučenjem, ekstremnom disciplinom, odnosno nekritičkim obožavanjem, strahopoštovanjem ili isuviše pasivnim prepuštanjem. Emocionalna zrelost ne može se zaobići nikakvim zamjenskim sredstvima, nikakvom čeličnom disciplinom ili, s druge strane, ekstremnom posvetom duhovnim iskustvima. Duhovno zdravlje počiva na duševnom zdravlju i zaobilaznog puta nema. Stoga je neophodno temeljito proučiti koji postupci i terapijski modeli vode prema emocionalnoj zrelosti i sustavno raditi na tome sve dok se ne ispune gore navedeni kriteriji.

Castaneda je, kao i mnogi drugi, vjerojatno činio najbolje što je mogao u datim okolnostima. No, današnje doba ipak nam donosi nove mogućnosti. Na činjenicu da je život dobrim dijelom nemilosrdan prema čovjeku možemo reagirati i konstruktivno – sve je stvar odabira. Ukoliko se odlučimo za konstruktivnu reakciju, tada je životne izazove moguće doživjeti kao lekcije. Umjesto da se odupiremo neugodnom iskustvu, odnosno krizi koju izaziva, moguće je proći kroz krizu i tijekom takvog procesa ponešto naučiti. Svakako da su za čovjekove probleme i stanje svijesti odgovorne stvari koje navodi Castaneda – položaj skupne točke, stupanj uhvaćenosti u predatorsku mrežu ili nemogućnost zaustavljanja unutarnjeg dijaloga, ali bitan aspekt njegovog razvoja čini i emotivna zrelost, odnosno utjecaj međuljudskih odnosa. Zaustavljanje unutarnjeg dijaloga neće nahraniti unutarnje dijete. Pomicanje skupne točke neće očistiti emocionalne traume, a rekapitulacija jednostavno nije u stanju srediti obiteljske odnose ili rastvoriti toksične povezanosti. Protiv samovažnosti se svakako treba boriti svim sredstvima pa tako i nemilosrdnošću, ali ne treba zanemariti niti emotivne potrebe kojih se nije moguće odreći te ih nadvladati nemilosrdnošću prema sebi ili pristupanjem nekom kultu. Neriješeni odnos s ocem ili majkom član kulta prenosi na odnose unutar kulta i tada guru postaje „veliki otac“. No, ne treba osobi nikakav „veliki otac“, njoj treba intimno razrješenje odnosa s vlastitim ocem ili majkom. Njoj ne treba indijsko ili neko drugo ime – njoj treba otkrivanje, integracija i konkretna realizacija svojeg izvornog identiteta.   

Samovažnost se, stoga, rješava kao i svi drugi oblici emocionalne nezrelosti – sređivanjem obiteljskih odnosa, čišćenjem traumatskih iskustava te toksičnih povezanosti, praćenim integracijom otcjepljenih dijelova Duše, zatim čišćenjem spiritualnih posljedica traumatskog iskustva – veza s nižim astralom te svim ostalim postupcima kojima se ostvaruje istinsko spiritualno iskustvo, odnosno direktno iskustvo Istine. Grubost, nasilje nad sobom ili drastični postupci (rezovi) mogu biti od koristi, ali samo ponekad te ako su praćeni navedenim postupcima. U suprotnom se dobiva efekt maskiranja nečistoće parfemom, a takva nečistoća zaudara puno jače negoli nemaskirana. Da je Castaneda imao snage, energije, poniznosti i zrelosti da se na ovakav način suoči s vlastitom samovažnošću te svojim sljedbenicima omogući temeljito duševno čišćenje prije negoli ih upozna s apstraktnijim aspektima duhovnog razvoja, možda bi oni danas slijedili njegov nauk, a ne promovirali kult (Cleargreen), odnosno posjećivali psihijatre i pisali knjige pune gorkih i bolnih uspomena o suživotu s njegovim „unutarnjim krugom ratnika“ – u praksi cirkusom sluđenih jadnika. Uz minimalan stupanj unutarnje integriranosti, odnosno pročišćenosti, moguće je lako razumjeti Don Juanove apstraktne koncepte, ali bez duševnog zdravlja kao temelja, sve se pretvara u kaos, odnosno iracionalni ekstremizam. Prema Don Juanu, za percepciju apstraktnih zbivanja potrebno je imati dovoljno energije. Upravo energija psihičkog zdravlja i uravnoteženosti, zadovoljenosti i ostvarenosti emotivnih potreba („zdrav tonal“) predstavlja značajan izvor takve energije.

Kad je riječ o manje ekstremnim oblicima naše „svagdašnje samovažnosti“, ona se također rješava navedenim postupcima. Netko mi je nedavno postavio pitanje – „zašto je toliko bitno nadvladati samovažnost, zašto ti toliko inzistiraš na tome i koja je korist od toga?“. Možemo se vratiti na citat s početka ovog članka – samovažnost odražava čovjekovu psihičku nestabilnost, odnosno emotivnu nezrelost. No, iako je postati emotivno zrela osoba i ostvariti sebe kroz ispunjavajuće odnose nezaobilazan čovjekov cilj i potreba, Frank Zappa je ispravno uvidio da „ljubav nije kraj svega, ljubav je tek početak“. Zappa je, po mojem mišljenju, bio istinski kreativan genij, renesansna figura dvadesetog stoljeća – vrhunski instrumentalist, pjevač, multidisciplinarni kompozitor, pisac i režiser – osoba s nevjerojatnim opusom od sedamdesetak snimljenih albuma autorske glazbe (od kojih su mnogi dvostruki i trostruki) u dvadeset i pet godina rada. Riječ je istovremeno i o neizmjerno duhovitoj osobi te o jednom od najoštrijih kritičara suvremenog društva. Iako su ga mnogi smatrali isuviše otkačenim, čak luđakom koji je „zabrijao“, zanimljivo da Zappa nije svoju inspiraciju pronalazio u drogama ili alkoholu, odnosno razuzdanom, promiskuitetnom rockerskom životu. On je bio obiteljski čovjek, oženjen dvadeset godina istom osobom te otac četvoro djece, koji bi ustajao rano i veći dio dana provodio u studiju. Zappa je bio svjestan da je emocionalna zrelost, odnosno ostvarenost u ljubavi, temelj za fascinantna duhovna iskustva, odnosno neiscrpnu kreativnost. Bio je također svjestan da su maksimalna disciplina te preuzimanje potpune odgovornosti za vlastiti život najbolja moguća stvar na svijetu, najveći dar koji čovjek ima, odnosno put do čovjekove božanske prirode i kompletnog samoostvarenja.

To nas polako dovodi i do najbitnijeg aspekta nadvladane samovažnosti – samoostvarenja, odnosno otkrića životne misije te njene realizacije kroz svakodnevnu životnu praksu. Zato emocionalno zrela osoba, oslobođena samovažnosti, svoj život doživljava ozbiljno.  To ne znači da ima mrk izraz lica i duboke bore na čelu od silnih briga – umjesto da gubi svoje vrijeme, ona ga koristi optimalno jer je svjesna činjenice da je smrtno biće, da je život ipak kratak i da nema vremena za beskonačno odugovlačenje, glupiranje, smijuljenje i bavljenje tuđim poslovima. Samovažna osoba, naime, vrlo ozbiljno shvaća iluzornu sliku o sebi, o svojoj „posebnosti“, ali se izrazito neozbiljno odnosi prema vlastitom životu. Ona posjeduje „bahatost besmrtnog bića“ (još jedna od Don Juanovih, odnosno Castanedinih fraza) i misli da će njen život trajati vječno, da je vrijeme tu da bi se gubilo, da nikada neće požnjeti što je posijala te da može ljenčariti ili raditi sranja u nedogled. A kad se stvari zakompliciraju, ona vjeruje da će se uvijek moći opravdati finim riječima upakiranim u image lagane žrtve. No, gubitak samovažnosti, rekli smo, krasi voljnost da se preuzme odgovornost za vlastiti život, da se bavimo sobom i svojim životom, da gledamo svoja posla i sami rješavamo vlastite probleme, umjesto da za njih beskonačno okrivljujemo druge, odnosno nudimo djetinje isprike za vlastitu glupost. Možda ćemo slatkorječivošću moći izmanipulirati druge, ali nećemo smrt ili bolest. Što ćemo tada? 

U konačnici, samovažnost se javlja kao posljedica straha od životnih kriza. Samovažna osoba nije glupa – znade ona da svi ljudi koji kroče putem samoostvarenja prolaze i kroz teške periode. Stoga ona ispravno zaključuje da će je kretanje putem samoostvarenja, odnosno preuzimanje odgovornosti za vlastite probleme i njihovo rješavanje gurnuti u krizu. A za ljudski ego nema gore stvari od krize jer ego tada privremeno umire. Za osobu identificiranu s vlastitim egom kriza je jednaka smrti. Stoga ona nije spremna ni na kakve žrtve, ne zna podnijeti poraz, nije spremna na bilo kakvo krvarenje i odricanje te želi da joj sve bude servirano na tanjuru. Ona često traži „duhovnog učitelja“, naravno, zato da bi na njega prebacila odgovornost za svoje neuspjehe i krize, a sebi pripisala uspjehe. No, stvari jednostavno ne funkcioniraju tako. Na putu prema samoostvarenju se krvari, naravno da se krvari. Međutim, krvarenje ima svoj smisao i nije ga moguće izbjeći. Porazi imaju smisao i svaka kriza ima svoj smisao. Krize na putu koje samovažna osoba želi izbjeći u stvari su njeni najveći učitelji. Pravilo glasi – što gore, to bolje, što je veća kriza, veći je i dobitak koji se ostvaruje njenim rješavanjem. No, hraneći i braneći uporno svoj ego lijenošću, komforom, odugovlačenjem ili samosažaljenjem, samovažna osoba ne shvaća da postupno (ne odmah – polako, ali sigurno) gubi esencijalne životne bitke – bitku za ljubav, bitku za osobnu slobodu, bitku za kreativnu ostvarenost. Vrijeme će proći, a samovažna osoba će ostarjeti i konačno umrijeti u bijedi vlastite neodlučnosti, slomit će se pod teretom svojih kompromisa i kalkulacija. Stoga umjesto da se bavi tuđim poslovima i živi tuđe živote, samovažnoj bi osobi bolje bilo da se okrene duboko u sebe i preuzme odgovornost za vlastite probleme te krene stazom samoostvarenja.

Današnje doba vrijeme je brzih i vrlo često „sudbinskih“ odluka. Vrijeme se ubrzava, a životna iskustva zgušnjavaju. Tendencija je svjetskih moćnika da u potpunosti preuzmu kontrolu nad životom pojedinca i liše ga temeljnih sloboda. U takvim okolnostima, sve što čovjeku u konačnici preostaje jest njegova vlastita svijest, disciplina i odgovornost. Čovjek mora otkriti tko je on te se boriti za sebe. On sam mora imati hrabrosti suprotstaviti se vlastitoj samovažnosti i živjeti realan život, ispunjen proživljenim iskustvima i naučenim lekcijama. Osim privida „ravnoteže i stabilnosti“, samovažnost čovjeku ne donosi ama baš ništa – samo zaradu velikim korporacijama koje u zamjenu za nepostojanje ispunjenja nude isprazne surogate. S druge strane, samoostvarenje čovjeku donosi ni manje ni više nego baš sve. Ostvarenost u ljubavi, kreativnu ostvarenost te maksimum slobode u danim okolnostima. Samoostvarena osoba istovremeno na najbolji mogući način daje doprinos društvu i globalnoj transformaciji koja se upravo odvija. Na osobnim promjenama nastaju globalne promjene, a ne obrnuto. Nije moguće ništa suštinski promijeniti revolucijom, ratom ili političkim prevratom – treba mijenjati sebe. U trenucima kad „Big Brother“ više nije pred vratima nego je već tu, nadvladavanje vlastite robotiziranosti i ropskog mentaliteta jedini je konstruktivan način suprotstavljanja globalnome ropstvu. Čovjek, naime, prvo mora postati svjestan da je on sam sebi najveći tamničar, a zatim će lako prepoznati i izvanjske oblike neslobode. Don Juan je imao pravo – samovažnost je najveća prepreka na putu prema slobodi i nikakav izvanjski aktivizam neće čovjeka osloboditi ukoliko on ne oslobodi samoga sebe. Stoga svakoj osobi zdravog razuma ne bi trebalo biti teško odgovoriti na šekspirijanski upit – „sloboda ili samovažnost, pitanje je sad?“. Još jednom ponavljam – vrijeme je odluka, ili kako bi nekada posrnuli, a danas ponešto svjesniji Goran Bare rekao – „vrijeme je da se krene!“.

© Tomislav Budak, lipanj 2006.