Uz izvornu strukturu Kreacije izravno je vezana činjenica o postojanju specifičnih zapisa kojima je kodirano svako ljudsko biće. Naime, s mogućnošću da čovjek na ovu planetu dolazi s individualnim karakteristikama koje zadržava kroz sve inkarnacije prvi puta sam se susreo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, radeći terapijske intervencije nad prošlim životima, svojima i svojih klijenata. Pored samih karmičkih obrazaca koje se sele iz inkarnacije u inkarnaciju ako ih ne transformiramo, seli se još ponešto što ne spada u ograničavajuće utjecaje, iako takve modele treba prvo upoznati i prihvatiti pa će tek onda uvesti u fond potpuno konstruktivnih utjecaja. Izučavajući reinkarnaciju te prateći prošle živote raznih ljudi unatrag, sve do takvih inkarnacija u kojima su uspijevali ostati dosljedni svome izvornom biću, nije bilo teško uočiti da u čovjeku postoje i neke originalne karakteristike koje se ne mijenjaju kroz različite živote. Centar čovjekovog identiteta je duša ili jastvo, a ono zadržava svoj originalni dizajn neovisno o odijelu koje nosi, odnosno tijelu s kojim se povezuje. Tako sam uočio da svi ljudi posjeduju svoje originalno „Ja“, ovdje zvano primordijalni identitet, koje se ne mijenja kroz inkarnacije. Riječ je o specifičnom identitetu koji se usvaja ulaskom u manifestirani univerzum, a ne i o onom najizvornijem identitetu – duhovnom – koji je za sve ljude istovjetan.
Informacija o sljedećem kodu došla je preko radova Emanuela Swedenborga, čuvenog švedskog znanstvenika i mistika (1688. – 1772.), koji je u svojim dubokim meditacijama posjećivao duhovne svjetove, odnosno sfere u kojima duša boravi nakon smrti fizičkog tijela, ovdje zvane razinama Kreacije, i detaljno ih opisivao u svojim brojnim knjigama. Temeljni dojam koji je moguće steći izučavajući Swedenborga jest da je struktura „raja“ gotovo identična izvornom ustrojstvu života na Zemlji, što se uvelike podudara s mojim viđenjem strukture Kreacije. U nekolicini svojih knjiga Swedenborg spominje izraz „ljubav života“ (u engleskoj verziji – „love of the life“), međutim nije riječ o ljubavi koja bi se ticala međuljudskih odnosa, nego o ljubavi prema jednom specifičnom tipu aktivnosti koji svaka duša obavlja s naročitim zadovoljstvom i užitkom, bez da očekuje ikakav povrat ili priznanje. Swedenborg je, naime, prilikom svojih posjeta rajskim sferama uočio da i tamo duše rade, ali samo ono što im pričinjava zadovoljstvo. Zemaljskim rječnikom rečeno, „ljubav života“ je aktivnost koju bi čovjek obavljao iz čistog gušta, bez da ga itko za to plaća. Iako se Swedenborg nije bavio reinkarnacijom, moje je iskustvo da se ovakva vrsta afiniteta također prenosi iz inkarnacije u inkarnaciju. Riječ je stoga o kodu koji sam kasnije nazvao primordijalni kreativni impuls.
I konačno, idejom primordijalnih kodova u novije se vrijeme posebno bavio srpski psiholog i duhovni istraživač Živorad Mihajlović Slavinski, jedan od značajnijih inovatora na području tehnologije osobnog i spiritualnog razvoja krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća. Pod njegovim utjecajem sam, govoreći o ovoj tematici, počeo upotrebljavati izraze poput „primordijalni kodovi“, premda Slavinski pod „kodovima“ misli isključivo na primordijalne polaritete koji su za mene samo jedan od pet primordijalnih kodova. Tako sam na temelju otkrića Slavinskog u svoju mapu kodova uključio i polaritete – dva suprotna principa na kojima je temeljena egzistencija bića u dualnom univerzumu, a koji su također specifični za svaku individuu. Međutim, niti ova tri koda nisu sve – kad sam shvatio da su kodovi povezani sa zvjezdanim centrima, nije bilo teško zaključiti da ih mora biti još te sam tako otkrio i primordijalni odnos te primordijalnu duhovnu struju. Ovih je pet kodova povezano s prvih pet zvjezdanih centara, a s obzirom da takvih centara ima ukupno 33, moguće je da postoji još kodova, premda će navedenih pet biti i više nego dovoljno da osoba „pronađe sebe“, odnosno otkrije svoje najdublje osobne afinitete. Istovremeno je u rad s kodovima moguće uključiti i njihovu neutralizaciju, što bi za mene značilo sljedeće – kodovi su nužni za ispravno funkcioniranje u manifestiranom univerzumu, ali postaju teret kad osoba želi napustiti takav univerzum i ući u svijet Jednosti. U takvim slučajevima neutralizacija kodova, odnosno njihovo rastvaranje, postaje nužnost. Prijeđimo sada na analizu svakog od pet kodova, načine njihovog otkrivanja, integracije i neutralizacije.
PRIMORDIJALNI IDENTITET
Koja je vaša izvorna uloga u manifestiranom univerzumu?
Iako je Bog jedan, odnosno jedinstven, pa je stoga i apsolutni identitet svih bića jedinstven i identičan, duša ipak prolazi i kroz proces individualizacije, samoosvješćenja i samoostvarenja kao zasebno biće. U tom smislu manifestiranim univerzumom vlada jedinstvo u raznolikosti, a ne uniformnosti. Svako je biće različita manifestacija sveopćeg duha i svatko ima svoje individualne karakteristike koje ga razlikuju od drugih bića, bilo da je riječ o različitim vrstama ili čovječanstvu kao cjelini. Postoji, dakle, univerzalno spiritualno jedinstvo svih postojećih oblika u kojem se na određen način gubi individualnost pretapanjem individualne svijesti s univerzalnom; u svijetu jednosti nema razlike između pojedinih objekata jer je njihova suština istovjetna. Međutim, u svijetu mnoštva, ili manifestiranom univerzumu, razlike itekako postoje. Takve razlike svakako ne bi trebale biti razlogom za netrpeljivost, što često jesu, nego za međusobno poštovanje i podršku, odnosno za divljenje kreativnosti duha i raznolikosti njegovih manifestacija.
Naime, doživljaji koje omogućuje direktno iskustvo, u ovom slučaju ono na pitanje „tko sam ja“, pratit će uvijek istovjetan odgovor jer je riječ o iskustvu koje pripada svijetu Jednosti, gdje će verbalni izraz koji se tiče same suštine takvog doživljaja biti štur, minimalistički, paradoksalan, ponekad zagonetan ili „zenovski“, bez opširnog opisa. Najčešće verbalne formule kojima se izražava izvorni identitet su „Ja sam ja“ ili „Ja sam taj koji jesam“, a ako odemo i korak dublje onda “Ja sam ništa” ili „Ja sam Bog“, no ono što je puno bitnije jest sam doživljaj, a ne toliko i način izraza. Međutim, za vrstu identiteta o kojem ovdje govorim, pored samog doživljaja bitna je i semantika jer je primordijalni identitet nešto što treba poznavati u detalje, a zatim jednako tako dosljedno izraziti. Riječ je o identitetu u pravom smislu te riječi, onako kako sam ga definirao u trećem poglavlju knjige prve o karmičkim obrascima, dakle uloga koju je naše istinsko biće odabralo igrati ulaskom u manifestirani univerzum. Ta uloga izražava specifičnu karakteristiku čovjekovog originalnog „Ja“, jednu posebnu osobinu pretočenu u identitet koji zadržavamo kroz sve živote. Tako sam primijetio da ljudi i u trenutnoj inkarnaciji posjeduju identičnu karakterističnu osobinu koja se nimalo ne mijenja u odnosu na prošle živote.
Znamo da razlike između ljudi ne postoje samo u biološkom smislu, već i u psihološkom te duhovnom. Ne manifestira svatko identičnu kvalitetu duha, već specifičnu, različitu od ostalih. Svaki je čovjek individua za sebe i svatko od nas ima vlastiti izvorni identitet koji se razlikuje od identiteta drugih ljudi. Zato treba znati razlikovati čovjekov apsolutni identitet koji pripada svijetu Jednosti od onog relativnog, koji pripada svijetu mnoštva. Ponavljam, apsolutni identitet svih ljudi je identičan, dok se relativni razlikuje. U relativne identitete svakako spadaju i brojne uloge koje u svojim životima igramo kako bismo pomoću njih postigli neki cilj, odnosno razne uloge koje će se mijenjati s novom inkarnacijom kad sve što jesmo na relativnom planu odbacimo smrću fizičkog tijela, a zatim odaberemo nove identitete s kojima ćemo u novoj inkarnaciji postizati nove ciljeve. No onaj prvi identitet koji smo usvojili ulaskom u manifestirani univerzum ostaje s nama kroz sve inkarnacije. On je u odnosu na apsolutni identitet svakako relativan, ali je u odnosu na ostale relativne identitete na određen način apsolutan.
Iako ćemo ulaskom u novu inkarnaciju dobiti novo fizičko obličje, možda i novi spol, a naš će život pratiti sasvim drugačije okolnosti, ipak će naš primordijalni identitet, zajedno s ciljem koji njime želimo postići, ostati nepromijenjen. Možda ćemo tijekom procesa odrastanja na taj identitet zaboraviti pa ćemo se poistovjećivati s društveno prihvatljivim ili poželjnim ulogama, no on je ipak prisutan duboko u nama, čak i ako ga nismo svjesni. Taj prvi relativni identitet koji je nastao neće se mijenjati zbog promjene obličja, zbog različitih inkarnacija; on će ostati isti kroz sve inkarnacije. Zato ga i zovemo „primordijalni“, prvi i najtrajniji, barem dok boravimo u manifestiranom univerzumu. Takav identitet pripada specifičnoj karakteristici naše duše ili jastva i nema puno veze s identitetima koji su posljedica boravka u ljudskom obličju, odnosno s tipičnim rasnim, spolnim, obiteljskim, nacionalnim, društvenim ili poslovnim ulogama.
Primordijalni identitet nije nešto što ljudska zajednica već nije prepoznala pa ja svakako nisam prvi koji sam na njega nabasao. Nije doduše poznat pod tim imenom, ali jest kao „pravo ime“ u nekim plemenskim zajednicama ili „duhovno ime“ koje dobivaju ili preuzimaju duhovni posvećenici. Kad američki Indijanci imenuju djetetu, tada nastoje da ime izražava neku posebnu vrlinu koju stariji pripadnici plemena uoče kod djeteta. Često takva vrlina odražava upravo primordijalni identitet, premda ne uvijek. „Bik Koji Sjedi“ svakako je ime koje ukazuje na postojanost i čvrstoću karaktera osobe, a vjerojatno i izvornu prirodu te osobe koja ima identične karakteristike. Bik Koji Sjedi svojim je djelovanjem itekako opravdao vlastito ime jer je bio moćan i čvrst ratnik koji je ostvario najveću pobjedu u indijanskim bitkama protiv sjevernoameričkih osvajača, porazivši vojsku generala Custera kod Little Big Horna. Niti ime čuvene kćeri poglavice Algonquin Indijanaca – Pocahontas – vjerojatno nije odabrano slučajno jer znači „ona koja je razigrana“, što je prema predajama i legendama o životu indijanske princeze itekako odgovaralo njenom karakteru.
Bik Koji Sjedi…
…Pocahontas…
…Mala Terezija od djeteta Isusa…
…Paramahansa Yogananda – što znače njihova imena?
Ista je stvar i s uzimanjem duhovnog imena kod pripadnika raznih duhovnih zajednica – u trenutku kad osoba ostvari određen rang u takvoj zajednici, odnosno zaredi se ili posveti duhovnom putu, odbacit će svoje svjetovno ime i preuzeti novo, „duhovno“, koje će odražavati i karakteristike duhovne struje kojoj je osoba posvećena, i/ili njezin ili njegov primordijalni identitet. Tako Francuskinja Marie Françoise-Thérèse Martin postaje karmelićanska redovnica i preuzima ime „Terezija od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica“, a Indijac Mukunda Lal Ghosh postaje jogin i uzima ime „Paramahansa Yogananda“ ili „Vrhovni-Labud Blaženi-Jogin“. Što bi mogla odražavati takva imena? U slučaju Marie Françoise-Thérèse primordijalni identitet bi možda bio više vidljiv u dijelu imena koji se tiče „Malog Djeteta Isusa“, što bi moglo simbolizirati prosvijetljeno biće (Isus kao „Krist“, „pomazanik“ ili „prosvijetljeni“) u najčišćem i najnevinijem izdanju, odnosno manifestaciji Boga kao djeteta. U slučaju Mukunde primordijalni identitet bi se po mojem mišljenju također mogao ticati prvog dijela njegovog duhovnog imena („Paramahansa“ – „Vrhovni-Labud“), zato što labud ima posebno značenje u hindu mitologiji gdje je smatran sredstvom pomoću kojeg se izražava Brahma. Kako je labud i biće koje ima posebnu sposobnost „izdvajanja mlijeka iz mješavine mlijeka i vode“, dakle duhovnog razlikovanja, tako je Mukunda ne samo „Blaženi-Jogin“ već i razlikovatelj ispravnog od neispravnog, što daje specifičan ton njegovoj osobnosti te ga razlikuje ne samo od drugih jogina, nego i svih drugih individua.
Međutim, i izvan granica specifičnih duhovnih škola moguće je pronaći vlastito „duhovno ime“, kao što je to slučaj u TKO sustavu. Ja sam razdvojio ideju primordijalnog identiteta od ideje primordijalne duhovne struje, jer će duhovno ime duhovnih posvećenika koji djeluju unutar religija često odražavati upravo primordijalnu duhovnu struju kojoj pripadaju, a ne (samo) primordijalni identitet. Tako se unutar specifičnih duhovnih škola ili religija ovakva dva izvora „duhovnog imena“ često isprepliću, dok ja nastojim razdvojiti ove kodove jedan od drugoga kako bismo došli do što preciznije informacije i o jednom, i o drugom. Stoga je moj pristup utvrđivanju primordijalnog identiteta oslobođen ikonografije bilo koje religije ili duhovne škole, odnosno može i ne mora uključivati religijske elemente.
Evo nekoliko primjera primordijalnih identiteta iz moje prakse:
– Zvjezdani Čarobnjak-Ratnik,
– Onaj Koji Govori Istinu,
– Kozmička Kraljica,
– Čuvarica Ognjišta,
– Vatreni Zmaj,
– Provodnica Duha,
i tako dalje.
Zbog njegovog apstraktnog ili čak bajkovitog karaktera, mnogi ljudi s kojima sam radio skloni su ideju primordijalnog identiteta odbaciti kao „nerealnu“ ili „nadrealnu“, odnosno smatrati je djetinjarijom ili čak ludošću. Međutim, primordijalni identitet itekako može imati i mitoloških, arhetipskih ili kozmičkih elemenata, odnosno biti sastavljen i od osobina koje krase mitološka, duhovna ili kozmička bića, upravo zato jer duša jest kozmičko biće koje svojim svojstvima uključuje, ali i nadilazi, isključivo ljudsku dimenziju postojanja. Zato će samo osobe koje nemaju baš nikakvu predstavu o vlastitom kozmičkom biću ovakvu informaciju smatrati „blesavom“, odnosno odrazom ludosti koja ni na koji način ne može biti upotrijebljena u svakodnevnoj realnosti.
I svjetovna imena ljudi u današnjem svijetu vjerojatno su izvorno zamišljena kao nešto što bi trebalo odražavati nečiju originalnu prirodu, no s vremenom se takva poveznica izgubila pa umjesto da imena odražavaju i potvrđuju naše izvorno Ja, ona su počela vladati nama svojom zvučnom vibracijom i numerološkom vrijednošću. Iz tog razloga neki ljudi mijenjaju ime, nastojeći tako nadvladati ili poboljšati kvalitetu njegove vibracije. No kad bi imena odražavala nečiji primordijalni identitet, potvrđujući i podržavajući ga na taj način, tada bi problematika „krivog“ ili „lošeg“ imena bila automatski izbjegnuta. Međutim, tko je taj koji će prepoznati nečiji primordijalni identitet već na rođenju i dati osobi odgovarajuće ime? Pretpostavljam da su to nekada radili plemenski šamani, a danas takvu figuru u našim „naprednim“ i „suvremenim“ društvima nemamo. Stoga se za prepoznavanje primordijalnog identiteta i njegov eventualni izraz kroz ime danas moramo pobrinuti sami.
Praktičan rad s kodovima uključuje tri bitna procesa – otkrivanje, integraciju i neutralizaciju. Evo kako takav rad izgleda na primjeru primordijalnog identiteta. Ovaj je kod smješten u četvrtom zvjezdanom centru i može se otkriti meditacijom na taj centar, na način da se s njime identificiramo i imamo namjeru direktno doživjeti svoj primordijalni identitet. Drugi je način jednostavno zatvoriti oči i zvati svoj primordijalni identitet da se manifestira ispred nas kao psihička slika, odnosno zvati ga da stane ispred nas kao kad zovemo neki odcijepljeni dio da se vrati. Ovdje moramo biti oprezni jer možda prvo što će stati ispred nas neće biti naš izvorni identitet, već nešto drugo, neki zamjenski identitet koji smo dugo vremena gradili kao sredstvo kompenzacije za odvojenost od originalnog identiteta. Također, izvorni identitet često je zamračen vezama s nižim astralom jer je udar neorganskog svijeta na naše izvorne kvalitete izrazito jak. Naravno da ovakvom zamračenju doprinosimo i mi sami, trgujući vlastitim izvornim kvalitetama za moć ili ljubav koju na taj način nastojimo priskrbiti. Stoga će u proces otkrivanja izvornog identiteta obično biti uključena i brojna dodatna čišćenja koja se najčešće tiču veza s nižim astralom.
Jednom kad otkrijemo koji je točno naš primordijalni identitet, odnosno kako glasi njegov opis, nije loše utvrditi i koje bi bilo ime osobe koju takav identitet predstavlja. Drugim riječima, postoji mogućnost i da otkrijemo kako se točno taj „Zvjezdani čarobnjak-ratnik“ ili „Provodnica duha“ zove. Niti do ovakvog imena nije uvijek lako doći, no nije ni nemoguće. Možemo jednostavno vizualizirati svoj primordijalni identitet ispred sebe i pitati ga kako se zove. Ako ovo ne uspije, možemo se obratiti nesvjesnom umu te mu narediti da nam otkrije ime, a zatim mu prepustiti da sustavno radi na razotkrivanju takve informacije, na način na koji sam to opisao u devetom poglavlju knjige druge o karmičkim obrascima. Važnost ovakve informacije nije u površnom samozadovoljstvu koje nam može donijeti, već u njenoj energetskoj snazi – izgovaranje imena primordijalnog identiteta ima sposobnost trenutno nas dovesti u dodir s energijom-sviješću koju takvo ime predstavlja. A to je i najveći dobitak od svijesti o primordijalnom identitetu – da preko njega saznamo u kojoj se ulozi osjećamo najprirodnije te u mogućnosti da ostvarimo kontakt s potencijalima i kvalitetama koje u sebi sadrži.
Tada možemo prijeći i na integraciju primordijalnog identiteta. Integracija se radi kao i inače, kao dio Integralne metode opisane u knjizi prvoj. Jednom kad primordijalni identitet pred nama zablista u svom punom sjaju, dakle kad ga očistimo od eventualnih negativnih psiho-energetskih utjecaja, tada ga pozovemo da se stopi s našim fizičkim obličjem, zajedno sa svom njegovom energijom i svime što predstavlja, te ga osjetimo u potpunosti. Neka ovakvo stapanje i osjećanje potraje koliko god treba kako bismo se što cjelovitije sjedinili s dijelom koji nakon tko zna koliko vremena ponovo postaje integralni element naše osobnosti. Zatim novo-integrirani dio potaknemo da koristi naša osjetila kako bi slobodno i neometano percipirao te ga potaknemo da se izrazi kroz nas, koristeći naše tijelo, govor i ponašanje. Dobro je barem privremeno prebaciti centar svoga Ja na primordijalni identitet, kako bismo osvijestili sve njegove aspekte, odnosno promatrati vlastiti život njegovim očima te uočiti koje bi promjene životnog stila bilo dobro napraviti kako bi takav dio pronašao što više prostora za vlastiti izraz. I za kraj osvještavamo što sada za nas postaje moguće, dakle koje nove mogućnosti za samoostvarenje donosi aktivacija ovog identiteta u svakodnevnom životu.
S druge strane, treba se znati od primordijalnog identiteta i odlijepiti. Koliko nas god dobro služio za vrijeme boravka i djelovanja u manifestiranom univerzumu, toliko će i ovakav identitet postati svojevrsnim teretom želimo li zaplivati bezobličnim vodama sveopćeg duha, odnosno nemanifestiranog univerzuma. Neutralizacija primordijalnog identiteta vrši se de-identifikacijom od njega te povratkom u iskustvo jednosti sa svojim apsolutnim Ja, dakle direktnim doživljajem svog apsolutnog identiteta koji nema veze ni sa kakvom specifičnom formom ili manifestacijom. Kao što rekoh na samom početku ovog dijela, kodove treba znati prihvatiti kao neminovnost ukoliko je naša pozornost usmjerena djelovanju u materijalnom svijetu, ali isto se tako treba znati od njih de-identificirati jednom kad svoju pozornost usmjerimo prema svijetu Jednosti.
PRIMORDIJALNI KREATIVNI IMPULS
Znate li koja je vaša životna misija?
Potaknut radovima američkog psihologa Wilsona Van Dusena (1923. – 2005.), krajem devedesetih godina prošlog stoljeća otkrio sam opus Emanuela Swedenborga koji je drugu polovicu svoga života posvetio istraživanju duhovnih svjetova. Wilson Van Dusen izvanredan je tumač Swedenborgovih duhovnih iskustava i djela pa u svojoj knjizi Returning to the Source – The Way to the Experience of God[1] ukazuje na Swedenborgovo iskustvo o posebnom tipu svijesti koji posjeduju duše u „raju“, a riječ je o već spominjanoj „ljubavi života“ ili „vladajućoj ljubavi“. Tako Van Dusen u navedenoj knjizi kaže sljedeće:
„Svima nam je dana unikatna ljubav života koja ostaje s nama kroz vječnost.“ [2]
Već samo na temelju ovakve izjave nije teško zaključiti da je riječ o kodu, zato što „ljubav života“ s nama ostaje zauvijek, i „na zemlji“ i „na nebu“. Van Dusen zatim nastavlja:
„Ako bismo shvatili sve implikacije ove ljubavi života, tada bismo uvidjeli da je u tom smislu svaka osoba potpuno jedinstvena.“[3]
Ovdje je zadovoljen i sljedeći kriterij za primordijalni kod, a taj je da je „ljubav života“ unikatna za svakog čovjeka, dakle razlikuje se od osobe do osobe. A evo i što sam Swedenborg kaže o ovoj tematici:
„Objekt vladajuće ljubavi jest ono što čovjek voli više od svega. Što god da čovjek voli najviše, to je stalno u njegovim mislima, zato što je i u njegovoj volji, i sačinjava sam njegov život. Na primjer, onaj tko iznad svega ljubi bogatstvo, bilo novac ili imetak, taj se stalno u svom umu bavi načinom da ih stekne; on se jako raduje kad do njih dođe i duboko tuguje kad ih izgubi; njegovo je srce s njima. Onaj tko voli sebe više od svega, taj razmatra sebe u svim stvarima; on razmišlja o sebi, priča o sebi i djeluje u ime sebe; njegov život jest život za samoga sebe.
Što god čovjek iznimno voli tvori cilj koji ima stalno na umu i to on promatra u svim stvarima, i u cjelini, i posebno. To vreba u njegovoj volji kao neprimjetan tijek rijeke, noseći ga ovamo ili onamo, kojom god aktivnošću da se bavi: to je njegov pokretački princip.
Čovjekov karakter je u potpunosti takav kakav je i vladajući princip njegova života. Po njemu se on razlikuje od drugih i prema njemu se stvara njegov raj ako je dobar i njegov pakao ako je zao. Taj princip tvori samu suštinu njegove volje, i njegove prirode, jer on je suština („esse“) njegovog života. On ne može biti promijenjen nakon smrti jer on jest sam čovjek.“[4]
Navedene riječi daju nam uvid u činjenicu da je „ljubav života“ utkana u samu srž čovjekovog bića i čak se nosi sa sobom nakon smrti, u predjele u kojima ćemo boraviti poslije fizičke egzistencije. Takvu ljubav Swedenborg nadalje povezuje s životnom orijentacijom, odnosno aktivnošću u kojoj netko najviše uživa te tvrdi da čovjek nema drugog izbora negoli razvijati se u smjeru u kojem nalaže „ljubav života“, odnosno da bi se svi ljudi trebali baviti upravo poslovima koji izražavaju ovu posebnu vrstu afiniteta. Swedenborg čak navodi da je u raju sreo novopridošle duše koje su bile razočarane vlastitom zabludom o tome kako je u životu potrebno pridržavati se regula, pravila, razumnosti, odnosno vjere[5]. Iz tog su razloga ove duše, iako nisu bile negativne životne orijentacije, na određen način promašile smisao vlastitog postojanja jer taj nije da se prate pravila, nego da se prati ljubav, u ovom slučaju posebna ljubav prema nekoj specifičnoj aktivnosti. Zato Swedenborg i upozorava da je daleko važnije raditi ono što istinski volimo negoli odustati od sebe i baviti se onime što je „pametno“, odnosno oportuno.
Velik broj ljudi posvećuje se poslovima koji su „sigurni“ ili „donose novac“, premda im se takvi poslovi najblaže rečeno gade. Sumnjam da se itko rodio da bude radnica u dućanu ili činovnik na šalteru u banci. Premda je raditi i pošteno zarađivati svoj kruh časno, pa makar to bio i bilo kakav posao, rad je ipak suštinski namijenjen čovjekovoj kreativnoj ostvarenosti, a ne robovanju svjetskoj ekonomskoj mašineriji. Cjelokupni sustav u kojem živimo napravljen je tako da čovjek odustane od sebe i povjeruje da sigurnost i opstanak leže jedino u robotiziranom radu za državu, odnosno korporaciju. Činjenica jest da će neki nekreativan rad ponekad donositi veće prihode te biti puno sigurniji od poslova koji jesu kreativni i odražavaju „ljubav života“, no prodaja duše za pare oduvijek je imala visoku cijenu jer takvi ljudi gube unutarnji mir, a time i zdravlje. A zdravlje i unutarnji mir dvije su najvrjednije vrednote u ljudskom postojanju. Zato ne postoji niti jedno objektivno opravdanje za njihovo zanemarivanje.
Ja sam ime „ljubav života“ modificirao u „primordijalni kreativni impuls“. S obzirom da „ljubav života“ nije jedini primordijalni kod, a niti jedina vrsta afiniteta koju duše posjeduju, tako sam mu želio dati tehnički preciznije ime. Kako ovaj kod omogućuje povezivanje s onim aspektom naše izvorne prirode koji se tiče prirodne sklonosti prema određenoj vrsti aktivnosti, tako nije teško zaključiti da ga je moguće pronaći upisanog u drugi zvjezdani centar ili centar kreativnosti. Kad znamo gdje ga tražiti, tada njegovo otkrivanje postaje samo tehnički problem, iako je primordijalni kreativni impuls moguće uočiti i kroz svakodnevna životna iskustva. Evo koji način otkrivanja „ljubavi života“ nudi Wilson Van Dusen, koji preporučuje da sebi postavimo sljedeća četiri pitanja, odnosno kriterija:
- Kad biste pregledali čitav svoj život, ona se ogleda u stvarima koje vam donose najveći užitak.
- Ako skenirate svoju memoriju, ona je ono čega vam je najlakše sjetiti se.
- Djelovanje iz “ljubavi života” oslobađa najveću energiju i radost.
- U području “ljubavi života” najlakše je postići majstorstvo.
Ja bih dodao da je riječ i o tipu aktivnosti koji biste obavljali iz užitka, da ne morate raditi ništa drugo. Dakle, što biste radili kada ne bi morali raditi za novac i preživljavanje, kojom bi se aktivnošću bavili iz čistog gušta? E, upravo je to pravi posao za vas; zbog njega ste se rodili i imate svo pravo baviti se njime. Bilo da je riječ o nekoj umjetničkoj grani, liječenju, istraživanju, znanosti, praktičnoj vještini ili čak nekom obliku svjesnog ne-djelovanja. Tako su primjeri za kreativni impuls brojni – koliko je grana ljudske aktivnosti, toliko je i vrsta primordijalnog kreativnog impulsa.
Ovaj se kod može otkriti i tako da se identificiramo s drugim zvjezdanim centrom koji se nalazi dva prsta iznad pupka, zaustavimo unutarnji dijalog te izrazimo intenciju da nam se pokaže naš primordijalni kreativni impuls. Možemo također izraziti intenciju da se ispred nas manifestira dio naše osobnosti koji utjelovljuje ovaj kod, dakle zatražiti da se u svom vizualnom izrazu pojavi psihička slika koja će predstavljati primordijalni kreativni impuls. Možda uspijemo isprve. Možda i ne, jer treba očistiti neki blok koji zamućuje ili čak u potpunosti blokira naš svjesni kontakt s ovim kodom. Razlozi blokiranosti mogu biti brojni – od individualnih ograničavajućih utjecaja pa sve do kolektivnih. Češće ćemo naići na blokove poput ograničavajuće povezanosti ili traume (iz ovog ili prošlih života), a često i veze s nižim astralom. Ne treba zaboraviti da u čovjeku postoji otpor da dođe do bilo kakvog smisla – vlastite egzistencije i života kao takvog – pa stoga možemo naići i na vrlo snažan, premda često i izrazito suptilan, otpor da otkrijemo što bi to bila naša izvorna aktivnost. Nakon što rastvorimo otpor ili blokadu možemo probati ponovo s istim postupcima koje sam malo prije naveo.
Kako ćemo znati jesmo li došli do prave stvari, jesmo li uistinu otkrili ovaj kod ili nabasali na neki surogat? Prema energiji i zadovoljstvu koje donosi. Kao i primordijalni identitet, kreativni impuls jest aktivnost koja nam diže energiju već pri samoj pomisli na nju, a donosi i najveće zadovoljstvo, jer dok ispunjenje leži u samospoznaji, dotle je zadovoljstvo moguće pronaći u kreativnom radu. Pri otkrivanju ovog koda također je bitna otvorenost te sposobnost uočavanja i prihvaćanja očiglednog. Velikom je broju ljudi upravo nevjerojatno da bi nešto u čemu „besramno uživaju“ moglo biti primordijalnim kodom, odnosno razlogom za inkarnaciju te čak i niti vodiljom na duhovnom putu. Eto, toliko smo zaleđeni, programirani i robotizirani da će čovjek prije prihvatiti neku tešku i mukotrpnu zadaću kao svoju dharmu, negoli aktivnost u kojoj je moguće uživati i još za tako nešto biti plaćen. No životi mnogih umjetnika, znanstvenika i drugih ostvarenih ljudi itekako govore u prilog ovoj mogućnosti.
Druga bitna stvar koju treba uzeti u obzir jest da otkrivanje kreativnog impulsa neće nužno dati odgovor na pitanje kojim se zanimanjem baviti. Za tako se nešto moramo pobrinuti sami jer je kreativni impuls vrlo često apstrakcija koja može dobiti najrazličitije konkretne izraze. Na primjer, jedna osoba utvrdila je da je njen kreativni impuls „uvođenje ljudi u stanje ekstaze“. I što sad, kojim se poslom baviti da bismo ovaj afinitet praktično upotrijebili? Dotična je osoba imala nekolicinu ideja, a jedan od dva posla kojima se bavi već je vrlo blizu ovome impulsu – riječ je o glazbi, komponiranju i sviranju instrumenta, pri čemu izvođenjem svoje muzike ima itekako mogućnost uvesti druge ljude u ekstazu. Druga osoba otkrila je da je njen kreativni impuls slobodno kretanje, dakle nikakav konkretan rad već samo slobodno kretanje. Iako od kreativnog impulsa ne treba nužno praviti biznis, odnosno oblikovati ga u profesiju jer bi se svi ljudi ionako njime bavili čak i da za to nisu plaćeni, moja je preporuka svakako spojiti ovaj kod s vlastitom profesijom, ako je ikako moguće. U svim ostalim slučajevima mrzit ćemo svoj posao, a nečime zarađivati za život se jednostavno mora. Pa kad je već tako, onda radimo upravo ono što najviše volimo, koliko god naš afinitet bio neobičan. Dakle, slobodno kretanje i zarađivanje, kako ovo spojiti? Danas postoje zanimanja kao putopisac, turistički vodič, znanstvenik ili istraživač, koja itekako mogu praktično izraziti afinitet za slobodnim kretanjem. Da se razumijemo, ostvariti sebe kroz vlastiti primordijalni kreativni impuls uopće nije lako. Prepreke čovjekovom samoostvarenju najtvrdokornije su prepreke koje postoje. Iz tog sam razloga i posvetio toliko prostora ovakvoj tematici. No što nam drugo preostaje, biti robom ekonomske mašinerije? Čim prije krenemo na posao otkrivanja samih sebe, tim ćemo prije i ostvariti same sebe.
Pored svijesti o primordijalnom kreativnom impulsu kao svojevrsnoj odrednici koju nije moguće mijenjati ili odbaciti sve dok boravimo unutar manifestiranog univerzuma, kao i njegove pune integracije u svakodnevni život, nužno je znati da je i ovaj kod potrebno odbaciti prilikom napuštanja takvog univerzuma i povratka u svijet Jednosti, odnosno u nemanifestirani univerzum. Moguće je stoga obaviti i neutralizaciju ovog koda kako bismo se oslobodili njegovog suptilnog podsvjesnog pritiska. Biti u vlasti bilo kojeg koda, odnosno bilo koje odrednice (a ima ih jako puno), jednako je štetno kao i biti sputan bilo kojim drugim ograničavajućim utjecajem, odnosno karmičkim obrascem. Stoga i u ovom slučaju postoji mogućnost neutralizacije kao stvaranja svojevrsnog balansa između prihvaćanja odrednica i ograničenja samoga koda i slobode od njega. Kodovi nisu kreirani samo kao ograničavajući utjecaji, već kao sredstva potpune individualizacije dok kao biće boravimo u manifestiranom univerzumu. Kod je odlika našeg izvornog dizajna putem kojeg nemanifestirani univerzum nastoji ostvariti svoje potencijale u manifestiranom univerzumu, ali na način da se izvorna Jednost ostvari kroz najširu moguću raznolikost, a ne uniformnost. Zato nismo svi jednaki, zato nemamo svi istu zadaću, sposobnosti, talente ili misiju. Nije sve za svakoga niti je svatko za sve – no za svakoga postoji netko ili nešto što će mu omogućiti i spoznaju i ostvarenje. Ili konkretnije, ne moraju svi živjeti na isti način, učiti na isti način, razvijati se na isti način ili djelovati na isti način, a ipak ima dovoljno prostora da se svi ostvare.
Neutralizacija ovog koda vrši se identično kao i neutralizacija primordijalnog identiteta – direktnim iskustvom, u ovom slučaju ne svog apsolutnog identiteta, već jedne od izvornih kvaliteta vlastitoga jastva. Treba se deidentificirati od ovog koda, što je moguće učiniti korištenjem Formule rastvaranja, a zatim usmjeravanjem vlastite intencije prema direktnom doživljaju naše izvorne kvalitete koja leži izvan granica manifestacije. Dobar koan ili pitanje kojim se možemo poslužiti kako bismo izrazili ovakvu intenciju, odnosno objekt naše meditacije, može biti „Što sam ja?“ ili „Koja je moja izvorna kvaliteta?“. Ako ga uspijemo doživjeti direktno tada će se manifestirani aspekti našega jastva rastopiti u beskraju apsoluta te će u našoj svijesti ostati samo čista ili gola istina o našoj izvornoj prirodi – slobodnoj i neograničenoj bilo kakvim specifičnim odabirima.
PRIMORDIJALNA DUHOVNA STRUJA
Na valu koje duhovne kvalitete ste došli u trenutnu inkarnaciju?
Sljedeći kod koji se prirodno nametnuo kao takav pri istraživanju značenja „duhovnih imena“ te razlikovanju takvog značenja od primordijalnog identiteta bila je primordijalna duhovna struja. Ovaj kod povezan je s petim zvjezdanim centrom, onim koji se nalazi na vrhu čela, jer je njegova karakteristika usko vezana s jednom od temeljnim funkcija i značenja ovog centra, a ta je sposobnost percipiranja i transmisije specifičnih kvaliteta sveopćeg duha, ovdje nazvanih „duhovnim strujama“. O takvim kvalitetama govore i duhovne škole, pri čemu neke od njih izravno, a neke posredno. Na primjer, većina religija neće spominjati duhovne struje, ali hoće svece koji utjelovljuju razne kvalitete duha i po tome se razlikuju jedan od drugoga. To je slučaj i u kršćanstvu, i u budizmu, i u hinduizmu te u mnogim drugim religijama gdje ćemo naići na mnoštvo raznih svetaca i božanstava koja ne predstavljaju nužno ideju mnogoboštva, već personifikaciju beskrajnih duhovnih kvaliteta ili struja kroz konkretna bića – bilo ljudska, životinjska ili mitološka.
Ako sveci, „uzašli majstori“ i razna „božanstva“ svojim specifičnim karakteristikama utjelovljuju neki od aspekata sveopćeg duha, tada je moguće uočiti i da se neke kvalitete ponavljaju, odnosno da na njih nailazimo češće. Na primjer, vrlo je čest slučaj da pojedine duše utjelovljuju muški kozmički princip, a druge ženski, neovisno kojeg su spola. Tako u kršćanstvu nailazimo na posvećenike koji doživljavaju da su pod posebnom zaštitom Isusa, dok drugi smatraju da su pod zaštitom Bogorodice (Gospe, Djevice Marije…). Takva „zaštita“ utjecat će i na percepciju i na način ponašanja posvećenika te će i oni sami nastojati utjeloviti kvalitete duhovnog entiteta s kojim su povezani. Na taj način takve osobe svjesno ili nesvjesno kanaliziraju specifičnu duhovnu struju koja postaje i njihov duhovni put. Fraza „duhovna staza“ svakako je u izravnoj vezi s ovim kodom jer je sklonost prema nekoj duhovnoj školi i praksi samo forma kojom se izražava afinitet prema specifičnom duhovnom putu koji takva škola predstavlja, a duhovna staza pak odražava duhovnu struju. Tako su “duhovni put” koji netko slijedi i kod zvan “primordijalna duhovna struja” u stvari jedno te isto.
Gledano najizravnije, duhovna struja je čista apstrakcija koju je vrlo teško opisati – možda su apstraktna poezija, slikarstvo (fotografija, film) ili glazba najprikladniji jezici za njeno izražavanje, no i takvi mediji samo su u stanju posredno opisati iskustvo, a ne ga nužno i proizvesti. Usporedbe duhovnih struja s morem i njegovim različitim bojama i nijansama također su zgodne, ali duhovnu je struju ipak najlakše doživjeti energetski. Za one koji su dovoljno otvoreni, suptilno će zračenje neke od duhovnih struja vrlo brzo proizvesti promjenu unutarnjeg stanja i raspoloženja. Takva promjena može se osjetiti i u atmosferi prostora (polja) i u vibraciji ljudskog energetskog tijela, dakle kroz način na koji se osjećamo. A najkonkretnija manifestacija neke duhovne struje bit će vidljiva kroz nečije ponašanje i djela – ovo su i jedini istinski vrijedni pokazatelji da li je netko uistinu utjelovio neku kvalitetu duha ili nije, jer sve dok ostajemo na razini apstrakcije moguće su prijevare i nevjerodostojnosti. Međutim, kad Isus u Evanđelju po Mateju kaže „prepoznat ćete ih po njihovim plodovima“, ovakve riječi daju jasnu uputu kako razlikovati „žito od kukolja“, jer čak i da nije riječ o laži, jedno je znati nešto i govoriti o tome, čak i energetski zračiti takvu struju, a drugo je vlastitim postupcima dokazati dosljednost u njenoj prezentaciji u svakodnevnom životu.
Postoje brojne kvalitete duha koje je moguće prepoznati ako se bavite duhom jer koliko je takvih kvaliteta, toliko je i primordijalnih duhovnih struja. Dvije temeljne kvalitete o kojima sam maloprije govorio – ženska i muška, samo su najopćenitije. Neki ljudi osjećaju sklonost prema prosvjetiteljskoj struji, neki prema magijskoj, neki prema alkemijskoj, a neki prema šamanističkoj. Primordijalni kod je taj koji će odrediti hoće li netko prihvatiti neku religiju koja je tipična za teritorij na kojem osoba živi i njenu nacionalnu pripadnost, ili će možda ići nekim sasvim drugim, neuobičajenim i „egzotičnim“ putem. Kaže se da ne bira posvećenik svoj put, već da put bira posvećenika, no ja bih rekao da je primordijalni kod taj koji određuje put. Posvećenik je, naime, već davno odabrao svoj kod, odnosno duhovnu struju kojoj će se posvetiti, pa će takva struja odrediti i formu koja će je ponajbolje utjeloviti, bila to neka specifična religija ili duhovna škola, ili neki posve slobodan duhovni stil. To što je takav odabir do određenog trenutka bio neosviješten, ne umanjuje činjenicu da odabir postoji te da je usklađen s prirodom misije koju je duša odabrala ostvariti u manifestiranom univerzumu.
Vratimo li se na zaštitu svetaca ili posebno duhovno pokroviteljstvo koje je moguće dobiti od duša koje su se oslobodile prisile ponovnog rađanja na Zemlji, takvu je zaštitu itekako moguće dobiti od duša iz pete razine Kreacije jer one temelje smisao svojeg postojanja na pomoći onima koji su potrebiti, odnosno onima koji pomoć zatraže. Riječ je, naravno, o vrlo suptilnim oblicima pomoći i zaštite koji nisu uvijek vidljivi, ne događaju se bez naše suradnje i truda, a niti onako kako mi očekujemo. Moje je iskustvo da su takozvani „sveci“ ili „uzašli majstori“ itekako voljni pomoći ako takvu pomoć zatražimo. Tada započinje suptilan i delikatan proces vrenja koje može dovesti do stvaralačkog proboja, odnosno ostvarenja željenog cilja na ponekad vidljive i logične načine, a ponekad na vrlo misteriozne ili čudne, baš onakve „kakvi su putevi Gospodnji“, da se poslužim biblijskim citatom. Takav proces može biti i izuzetno zahtijevan jer nije moguće biti u pasivnoj poziciji prilikom prihvaćanja pomoći – ako postoji određena količina ograničavajućih obrazaca koje treba rastvoriti ili promjena ponašanja koje treba napraviti, ove će preduvjete biti neophodno zadovoljiti prije negoli dođe do željenog pozitivnog efekta. Naravno, prilikom ovakve komunikacije itekakve probleme mogu stvarati karmički obrasci, i individualni i kolektivni. Kad je o kolektivnima riječ, najčešće nailazimo na utjecaj neorganskih bića s nižeg astrala koja svojim ubacivanjem u proces nastoje omesti komunikaciju. Treba, stoga, i za ovakvu vrstu interakcije biti pripremljen jer se neizbrušenom tragaocu ne otvaraju sva vrata samo tako.
Pored mogućnosti da ostvarimo kontakt s bilo kojom dušom iz pete razine Kreacije, odnosno s bilo kojim bestjelesnim svecem ili „uzašlim majstorom“, velika je vjerojatnost da već jesmo pod zaštitom nekog od takvih bića – onog koji je također sljedbenik istovjetne duhovne struje kao i mi. Znajući da s njime ili njome dijelimo isti afinitet, prosvijetljeno i od ciklusa reinkarnacije oslobođeno biće stavlja se u našu zaštitu već samim našim ulaskom u manifestirani univerzum, a kamoli rođenjem u fizičkom tijelu. Zato ovaj kod omogućuje pronalazak svog duhovnog zaštitnika te uspostavu interakcije i komunikacije s takvim bićem u svrhu ispravnog djelovanja. A takav oblik svijesti stavlja čovjeka u posebnu poziciju jer iako mi već jesmo u milosti nekog prosvijetljenog duhovnog bića, biti ga svjestan i primati takvu milost je jedno, a ne biti ga svjestan pa stoga i ne biti otvoren na milost koja prema nama struji jest sasvim nešto drugo. Pored već spominjane „Gospe“ ili „Isusa“ (namjerno njihova imena stavljam u navodnike jer je teško znati tko su i što takvi entiteti uistinu, bez obzira što vjerujem u njihovo pozitivno djelovanje), moguće je biti pod zaštitom bilo kojeg sveca iz velikih religija, odnosno uzašlog majstora iz trenutno poznate grupacije „čuvara sedam svjetlosnih zraka“ kao što su Buda, El Morya, St. Germain, Hilarion i tako dalje, odnosno nekih entiteta koji se pojavljuju kao glasnici budućeg eona kao što je, na primjer, Aiwass.
Ima ljudi koji prihvaćaju ideju o duhovnoj zaštiti od strane neke duše koja je završila svoj razvoj na Zemlji i sada je voljna pomoći onima koji još uvijek prolaze ovu vrstu škole, a ima ih i koji ovu ideju u potpunosti odbacuju. Moj je stav sljedeći – isto kao što je tijekom zemaljske, fizičke inkarnacije svakome tko kroči određenim putem ili uči neku vještinu dobrodošla pomoć nekoga tko je takav put već prošao i zove se „mentor“, mentorstvo se može nastaviti i nakon napuštanja fizičkog tijela. Štoviše, veća je količina kvalitetnih mentora „na onom svijetu“ negoli na ovom. A mentorstvo ne mora prestati samo zato što je mentor napustio ovu razinu (umro), a student nije. Mentorstvo ne mora prestati čak i da se mentor više nikada ne inkarnira fizički. Više razine Kreacije brinu se o nižima, nismo ostavljeni na milost i nemilost zla koje se infiltriralo u našu razinu. Princip bezuvjetne ljubavi postoji i bezbroj ga duša itekako poštuje – čak i ovdje na Zemlji, a kamoli u višim oktavama Kreacije. U budizmu postoji i princip univerzalnog milosrđa koji budistima nalaže da ne napuštaju našu razinu Kreacije sve dok i posljednja duša ne doživi prosvjetljenje. Zato budistički monasi djeluju na ovakav način i za života, ali i nakon smrti. Ista je stvar i s ostalim duhovnim posvećenicima – i onima koji još uvijek imaju što raditi na sebi, a kamoli onima koji takvog posla nemaju pa su u mogućnosti u potpunosti se posvetiti drugima. Naravno, uz jedan temeljni preduvjet, a taj je da drugi takvu pomoć uistinu žele.
Ako prihvatimo postojanje ovog koda i njegov smisao, tada postaje jasno da je čovjekova zadaća manifestirati barem jednu specifičnu duhovnu struju, odnosno zastupati je i prezentirati i za zemaljskog života, ali i za života nakon smrti. Duhovnih je kvaliteta bezbroj, a ljudski život prekratak da bismo ih utjelovili više od jedne ili dvije. Također, s obzirom da je riječ o kodu, izvorna zamisao sveopćeg duha niti nije da svatko utjelovi baš sve njegove kvalitete, nego samo poneku. Postoji, naravno, razlika između sposobnosti percipiranja i kanaliziranja neke specifične duhovne struje, i njenog utjelovljenja. Svatko tko je treniran može kanalizirati bilo koju kvalitetu duha – za osobne potrebe ili za potrebe iscjeljivanja, ostvarenja ciljeva ili, u konačnici, samoostvarenja. No ne može svatko živjeti više duhovnih struja jednako kvalitetno jer je kanalizirati samo neku od kvaliteta duha za trenutne potrebe jedno, a utjeloviti je i živjeti nešto sasvim drugo. Utjelovljenje je jednako posvećenosti i predanosti, odnosno usvajanju određene vrste discipline i odgovornosti kako bi se kultivirala ova sposobnost. Iako je takvo utjelovljenje s jedne strane utemeljeno na prirodnoj sklonosti koja proizlazi iz samog koda, kvaliteta realizacije takve struje u svakodnevnom životu ovisi isključivo o našoj voljnosti da se ovakav afinitet kultivira i razvija. Ista je stvar i s ostalim kodovima, no kako je ovaj nešto manje poznat, većina ljudi misli da je njegova praktična upotreba vezana isključivo za osobe koje su sebe potpuno posvetile duhovnosti. Nije točno, jer je duhovnost ipak neodvojiva od svakodnevice; ne postoji „svjetovni“ i „duhovni“ život, iako se čovjek svojski potrudio odvojiti ova dva aspekta vlastitog postojanja jedan od drugog. Zato smatram da će za sve ljude koji teže istinski kvalitetnom životu biti neophodno upoznati i ovaj aspekt vlastitog postojanja.
Koja je vaša životinja moći? (Grizzly Bear – Nathan Miller)
Dodatna zanimljivost koja prati primordijalnu duhovnu struju jest da je uz nju moguće vezati i ideju „životinje zaštitnika“ ili „životinje moći“ (eng. „power animal“), koja dolazi iz šamanističkih tradicija. Neka specifična duhovna struja imat će čitav niz konkretnih manifestacija pa tako i kroz životinjska bića koja posjeduju specifične kvalitete. Studentima šamanizma i new-age spiritualnosti ova je ideja bliska, dok je sljedbenici nekih drugih duhovnih pravaca u potpunosti odbacuju. Ja ovu tematiku smatram bitnom utoliko što poznavanje svakog od kodova i njihovih različitih aspekata stavlja čovjeka u poziciju moći, u najkonstruktivnijem smislu riječi, pa tako i poznavanje vlastite životinje zaštitnika. Radeći s klijentima na ovoj tematici puno sam puta bio svjedokom otpora koji bi ona izazivala – mnogi su je smatrali blesavom ili čak besmislenom, sve do trenutka kad bi otkrili svoju životinju moći i na vlastito iznenađenje shvatili da već pri samoj pomisli na tu životinju osjećaju navalu pozitivne energije, ljubavi, motivacije ili čak ushićenosti. Odakle dolaze ovakvi pozitivni energetski resursi? Iz koda kao takvog, odnosno njegove povezanosti sa zvjezdanim centrom i kvalitetama duha s kojima nas specifični zvjezdani centar dovodi u dodir. Nije dakle riječ ni o kakvom „new-age bullshitu“, kako egom obojenu pomodarsku „furku“ na tipične new-age štoseve naziva Mark Passio[6], nego o znanju koje omogućuje povratak osobne moći, odnosno još veći stupanj cjelovitosti.
Tako ovaj primordijalni kod donosi tri mogućnosti – i otkrivanje duhovne struje na čijem valu ulazimo u manifestirani univerzum, zatim otkrivanje pod čijom smo duhovnom zaštitom, kao i otkrivanje vlastite životinje moći. Zanimljivo je upoznati što sve čovjek u sebi nosi, za one koji žele znati, a takvih na žalost nema previše. Tako ovakva znanja u današnje doba predstavljaju čisti luksuz, barem kad je riječ o generalnom stupnju svijesti čovječanstva. Međutim, nije izvorno zamišljeno da budu luksuz, već nešto s čime bi čovjek trebao biti upoznat u najranijoj dobi, a takvo upoznavanje omogućavalo bi društvo, odnosno obrazovni sustav. No gdje je obrazovni sustav danas? Bavi se uglavnom indoktrinacijom dječjih umova kako bi ih čim prije pretvorio u poslušne sluge sustava te pohlepne konzumente korporacijskog smeća. Zato ćemo danas naići na djeliće ovakvog znanja samo u izoliranim plemenskih zajednicama, od zapadne civilizacije proglašenim „primitivnima“ jer nemaju tvornice niti banke, odnosno u ponekoj duhovnoj školi koju društvo ionako smatra smetnjom, prijetnjom ili ludošću.
Otkrivanje primordijalne duhovne struje vrši se na isti način kao i kod ostalih kodova – mentalnom identifikacijom s petim zvjezdanim centrom te intencijom da se u našoj svijesti manifestira bilo kakav pokazatelj o kojoj je kvaliteti duha riječ. Neki aspiranti osvijestit će ovaj kod već pri samoj pomisli na njega, a ostali tijekom same meditacije, ukoliko nema većih blokova na ovom centru koji takvu informaciju trenutno čine nedostupnom. Ista je stvar i s otkrivanjem duhovnog ili životinjskog zaštitnika – zatvorimo oči, uđemo u vizualno jedinstvo s petim zvjezdanim centrom i zatražimo da se ispred nas manifestira duhovni zaštitnik ili životinja moći. A zatim uđemo u interakciju s takvim bićem, odnosno u komunikaciju koja može ići kroz sve komunikacijske kanale – vizualni (psihičke slike), auditivni (unutarnji zvuk, razgovor), kinestetički (osjećaji) i auditivno-digitalni (misli). Proces možemo nastaviti integracijom duhovne struje, ali i integracijom duhovnog i/ili životinjskog zaštitnika tako što ćemo ih prvo vizualizirati ispred sebe i zatim pozvati da se stope s našim fizičkim obličjem, zajedno sa svom njihovom energijom i svime što oni predstavljaju. Zatim ćemo ih osjetiti u potpunosti, potaknuti da gledaju kroz naše oči, slušaju kroz uši i osjećaju kroz naša osjetila, te ih konačno motivirati da se izraze kroz nas, potpuno slobodno i bez cenzure. Tada samo treba osvijestiti što je to što takav novo-integrirani dio čini (spontano i automatski) te što sada, kad imamo takav dio kao dodatnog unutarnjeg saveznika, za nas postaje moguće, odnosno koju nam praktičnu korist donosi ovaj kod.
Neutralizacija primordijalne duhovne struje također se obavlja na način prezentiran pri analizi prva dva koda – tako da se kroz proces deidentifikacije odmaknemo od ovog koda te zatim integriramo aspekt svoje izvorne duhovne kvalitete koja nadilazi manifestirani univerzum te pripada nemanifestiranom. Drugim riječima, svaki se kod neutralizira direktnim duhovnim iskustvom koje nas vraća našoj izvornoj prirodi, neobojenoj individualnim razlikama koje nameće manifestirani univerzum. Svjetovi nemanifestacije, odnosno jedinstva, slijede drugačija pravila od svijeta manifestacije, no to ne znači da bi ova dva svijeta morala biti u međusobnoj koliziji. Ako postoji voljnost za prilagodbu, odnosno za multidimenzionalnu percepciju i djelovanje, tada nema razloga za odvajanje ova dva svijeta i shodno tome strogo odjeljivanje načina percepcije i djelovanja. Konkretno, moguće je kao ljudsko biće prihvatiti specifičnosti izraza koji proizlazi iz duhovne struje koju smo odabrali utjeloviti, ali je moguće istovremeno djelovati i kao slobodno biće, neomeđeno bilo kakvom kodiranošću.
PRIMORDIJALNI ODNOS
Znate li koji vas tip odnosa najviše ispunjava?
Ovaj kod otkrio sam na temelju logike – s obzirom da sam uvidio da postoji povezanost svih do tada otkrivenih kodova s jednim zvjezdanim centrom (s četvrtim, drugim i petim zvjezdanim centrom), nije mi bilo teško zaključiti da bi i prvi zvjezdani centar mogao biti nosioc nekog koda. Kako je taj centar izvor bezuvjetne ljubavi, tako sam na valu njegove energije otkrio da se u njemu također nalazi upisan specifičan kod koji je povezan upravo s principom univerzalne ljubavi, a riječ je o međuljudskim odnosima. Tako je i nastao pojam „primordijalni odnos“, jer ovaj kod govori u kojoj vrsti interakcije s drugim ljudima doživljavamo najveće ispunjenje. Nije, naime, svatko spreman na sve vrste interakcija i ne uživa svatko u svakom obliku komunikacije. Odnosno, ne doživljava svatko baš sve načine komunikacije jednako važnima i ispunjavajućima. Netko osjeća prirodan afinitet prema direktnosti, netko prema lakoći i jednostavnosti, netko prema emotivnoj otvorenosti, drugi pak prema intelektualnoj ili filozofskoj raspravi, a treći prema nježnosti i obazrivosti. Ovo bi bili i neki od brojnih primjera primordijalnog odnosa, za one koji zanima kako ovaj kod može konkretno izgledati. Dobro je stoga poznavati svoj originalni komunikacijski kanal, ali i prepoznati tuđe kanale te ih poštovati i prilagoditi im se. Na taj način odnos i komunikacija postaju nalik na ples dva plesača koji poznaju svoj način plesa, ali prihvaćaju i tuđi, što sve zajedno tvori harmonično kretanje i dovodi do protoka bezuvjetne ljubavi.
Prema postulatu psihologa i književnika Roberta Antona Wilsona koji kaže da je „komunikacija moguća samo između jednakih“[7], uspješno će kreiranje komunikacijskih kanala zahtijevati visok stupanj dosljednosti, s jedne strane, ali i prilagodljivosti, s druge. Ovakav kriterij mogu zadovoljiti uglavnom osobe koje su međusobno intimne, ali zašto ne dozvoliti mogućnost da se i između relativnih stranaca otvori kanal ljubavi i razumijevanja. To je itekako moguće ako ima volje, jednako kao što bez volje sve postaje teško ili nemoguće. Ako promatrate ljude na nekoj zabavi ili društvenom događaju koji se prvi puta vide i upoznaju, očigledno je da mogućnost za produbljenje odnosa (u kojem god smjeru) ovisi o voljnosti osoba da se u međusobnoj komunikaciji prilagode jedna drugoj, ali i da ne manipuliraju jedna drugu tako što će ili odustati od sebe i totalno se podrediti drugoj osobi, ili se pak ne prilagoditi uopće i nametati samo svoj način komunikacije.
Dosta je toga već rečeno o metodologiji unaprjeđenja međuljudske komunikacije, a također i o međuljudskim odnosima – i ja sam velik dio svog rada posvetio tematici odnosa kao temeljnog izvora individualnih ograničavajućih utjecaja. Uspješno kreiranje komunikacijskih kanala danas je postalo naukom i slažem se da štošta treba znati, i u teorijskom i u praktičnom smislu, želimo li uspostaviti i održavati kvalitetnu komunikaciju s drugom osobom. No kako primordijalni odnos kao kod može doprinijeti unapređenju međuljudske komunikacije i kvaliteti naših odnosa? Jednostavno – treba djelovati iz njega pa vidjeti. Ono što sam uspio primijetiti jest da takvo djelovanje gotovo automatski stvara povjerenje kod druge osobe jer ovaj kod čini optimalan temelj za kreiranje skladnih odnosa. Ako djelujemo iz primordijalnog odnosa ljudi će nam daleko prije povjerovati, prihvatiti nas takve kakvi jesmo, poslušati naše riječi ili čak ući s nama u intiman odnos, bilo prijateljski ili partnerski. Djelovanjem iz ovog koda vrlo će se brzo razotkriti je li osoba s kojom komuniciramo vrijedna naše pažnje, dobronamjerna i uopće prikladna za druženje s nama. Neki će ljudi od našeg načina komunikacije pobjeći glavom bez obzira, možda će nas čak i zamrziti, no to je njihova stvar jer primordijalni odnos ne provocira nužno pozitivnu reakciju kod svih ljudi te će uspješnost komunikacije svakako ovisiti i o njihovom stupnju svijesti, otvorenosti i pročišćenosti.
Kako je primarno sredstvo izgradnje međuljudskih odnosa upravo komunikacija, verbalna i neverbalna, tako nije nebitno kako komuniciramo. No umjesto da se pri kreiranju komunikacijskih kanala služimo samo raznim trikovima, poput onih koje nude metodologije kao što je Neuro-lingvističko programiranje (NLP), predlažem da otkrijemo ovaj kod i djelujemo primarno iz njega, a tek zatim posegnemo i za ostalim metodama i sustavima znanja koji nam mogu dati kvalitetnu tehničku podršku, ali i ništa više od toga. Govoreći kompjutorskim rječnikom, tehnička je podrška besmislena ako nema odgovarajućeg softvera, no ako ga ima onda može biti od značajne pomoći. Iz tog razloga, kao osoba koja još od 1993. godine ima status trenera Neuro-lingvističkog programiranja, smatram ovakve metodologije poprilično ispraznima i manipulativnima ako nisu utemeljene na percepciji dubljih dimenzija čovjekovog bića, poput duše iz koje proizlaze svi izvorni i prirodni aspekti čovjekove osobnosti. S obzirom da takvi aspekti postoje, dozvolimo im da se izraze i sve će biti u redu, čak i ako naš način komuniciranja nije maksimalno vješt. Bitna je esencija, a ne riječi, iako će najbolje rezultate u međuljudskoj komunikaciji dati esencija udružena s elokvencijom, odnosno komunikacija – i verbalna i neverbalna – koja je usklađena s esencijom. Zato primordijalni odnos nije samo način komunikacije, već i ono iz čega se komunicira.
Iako će na način na koji ulazimo i održavamo odnose svakako utjecati i ostali kodovi, jer nije moguće uspješno komunicirati a ne biti ona ili onaj koji jesmo, ovdje je riječ o afinitetu prema posebnoj vrsti interakcije, odnosno modusu komuniciranja koji nam najbolje leži. Kako je izvorni cilj svakog odnosa manifestirati bezuvjetnu ljubav, tako će nas ovaj kod dovesti najbrže i najizravnije u suglasje s dimenzijom bezuvjetne ljubavi. A s obzirom da je manifestacija bezuvjetne ljubavi način da se na Zemlji manifestira i odgovarajuća razina Kreacije ili Raja, tako je svjesno djelovanje iz ovog koda također i način da se unutar sebe te u vlastitoj okolini manifestira takozvana „Čista zemlja“ kao prva razina Kreacije, utemeljena na skladnim odnosima između bića i vrsta koje je nastanjuju. Kodovi stoga uopće nisu nebitni, jer djelovanje iz njih ne doprinosi samo osobi koja ih je osvijestila, već omogućuje i pojedinoj rajskoj razini da se manifestira u našoj okolini. Ne zaboravimo da zvjezdani centri sami zrače vlastitu energiju nevibrantnog karaktera te funkcioniraju nalik projektorima koji nastoje u svoju okolinu projicirati originalni nacrt neke od sfera Kreacije. Tako su zvjezdani centri kodirani i samom strukturom Kreacije, dakle i kolektivnim kodovima, koji će se doduše manifestirati kroz individualne primordijalne kodove, kod svake osobe drugačije. Važnost je, stoga, djelovanja iz vlastitih primordijalnih kodova višestruka – od osobne koristi koju od njih možemo imati pa sve do kolektivne.
Otkrivanje ovog koda vrši se na isti način kao i s dosadašnja tri – identifikacijom sa zvjezdanim centrom, u ovom slučaju prvim, te izražavanjem intencije da doživimo direktno primordijalni odnos. Možemo zatražiti i da se ovakav kod personificira i projicira pred nama, kao psihička slika te kroz neko specifično obličje, bilo da je riječ o nama samima u izdanju u kojem utjelovljujemo vlastiti primordijalni odnos, bilo da je riječ o nekom drugom obličju. Prvi zvjezdani centar velikog broja ljudi s kojima sam radio poprilično je zakrčen ograničavajućim utjecajima pa ponekad nije lako doći do ovog koda. Postoji li otpor ili nemogućnost da se otkrije primordijalni odnos, tada treba raditi na uzrocima takvog otpora koristeći Integralnu metodu. Jednom kad je put čist i kod otkriven možemo prijeći na njegovu integraciju, a zatim i neutralizaciju. Govoreći o „neutralizaciji“ moram ponovo napomenuti da ovdje nije riječ ni o kakvom odricanju od koda, njegovom odbacivanju ili zanemarivanju, već dobrodošloj nadgradnji koju tvori duhovno iskustvo koje je apsolutni izvor ovakvog koda. Tako je neutralizacija prikladna formulacija samo za pomak svijesti prema nemanifestiranom univerzumu, odnosno duhovnom svijetu, gdje individualne razlike više ne postoje. To istovremeno ne znači da bismo boravkom u manifestiranom univerzumu individualne razlike trebali zanemariti; moguće je zadržati takozvani „i-i“ pristup, umjesto „ili-ili“, te istovremeno biti svjestan i jedne i druge dimenzije vlastitog postojanja i jednako ih efikasno koristiti.
PRIMORDIJALNI POLARITETI
Na primordijalne polaritete nabasao sam nakon što sam otkrio prva tri koda, izučavajući radove Živorada Mihajlovića Slavinskog[8]. Iako je o postojanju „individualnih kodova ljudskog bića“, misleći pritom samo na polaritete, već govorio Alan C. Walter, tvorac Knowledgisma, sve zasluge za otkrivanje primordijalnih polariteta te rad na njihovoj neutralizaciji ipak idu Slavinskom. Na temelju nejasne Walterove ideje Slavinski je određeno vrijeme pokušavao pronaći način da otkrije svoje i tuđe polaritete te radi s njima, no tek kad je počeo eksperimentirati s meridijanskim terapijama poput TFT-a (Thought Field Technique) Rogera Callahana ili EFT-a (Emotional Freedom Technique) Garyja Craiga konačno je u tome i uspio, nazvavši svoj sustav meridijanske terapije PEAT (prema „Primordijalna Energija Aktivacija & Transcendencija“), namijenjen između ostalog i otkrivanju te neutralizaciji primordijalnih polariteta. Činjenici da polariteti uistinu spadaju u kodove u prilog govori i to što ih Slavinski doživljava kao nešto što duša sa sobom nosi kao specifičan zapis kroz sve inkarnacije. On smatra da primordijalni polariteti odražavaju način na koji individua percipira temeljne stupove manifestiranog svijeta – dvije suprotstavljene vrijednosti koje odražavaju dualni princip na kojem je izgrađen pojavni univerzum. Evo i što sam Slavinski kaže o „praiskonskim polaritetima“, kako ih naziva u svojim knjigama:
„Kad Spiritualno Biće uđe po prvi put Iz Velikog Nemanifestiranog (Brahma, Sunjata, Tao, Kvantni Vakuum…) u ovaj manifestirani univerzum materije, energije, prostora i vremena, ono postavlja dva energetska stupa na njegov ulaz – svoj prvi Jang i Jin. Ti stupovi definiraju osnovno igralište Spiritualnog Bića i od tada ono između njih igra svoju osnovnu životnu igru.“[9]
Očigledno je da Slavinski govori o primordijalnim kodovima jer je i ovdje riječ o nečemu što se usvaja već samim ulaskom u manifestirani univerzum i zatim ostaje s nama sve dok takav univerzum ne napustimo. S druge strane, u pokazatelje da su polariteti uistinu primordijalni kodovi spada činjenica da čovjek prema njima ima posebnu privrženost, čak i ako je nije svjestan:
„Osobni Kodovi Bića jesu njegovi najviši ciljevi koje ono pokušava doseći stalno iznova, idući prisilno i naizmjenično od jednog do drugog. To su njegovi najmoćniji atraktori. (…) Ponovit ću da su dvije glavne karakteristike osnovne igre koju Biće igra u ovom univerzumu to da je ona prisilna i nesvjesna. Kodovi čine izuzetno neugodnu psihološku klackalicu u čovjekovom životu i on oscilira od jednog do drugog Koda sasvim nesvjesno, pitajući se stalno zašto čini stvari koje ne želi.“[10]
Svi kodovi spadaju u čovjekove najviše vrijednosti pa tako i polariteti, stoga ova tvrdnja itekako doprinosi definitivnoj potvrdi da su i polariteti primordijalni kodovi. Naime, i ostali kodovi snažni su „atraktori“, no kako Slavinski pod izrazom „osobni kodovi“ misli samo na polaritete, odnosno ne poznaje ostale kodove, tako je ove proglasio najjačim atraktorima.
O dualnoj prirodi manifestiranog univerzuma već je bilo dosta riječi u mojim člancima i knjigama. Na dualnosti počiva i sama Matrica, gledana u širem smislu, jer je postojanje suprotnosti, procesa i oscilacije znak da se više ne nalazimo u svijetu Jednosti, već u dualnom svijetu u kojem će svaka akcija imati i svoju reakciju. Tako je i sam zakon karme, temeljni zakon manifestiranog univerzuma, utemeljen na principu dualnosti. A s primordijalnim polaritetima princip dualnosti dobiva još konkretniji izraz jer se oscilacija između dviju suprotnosti ne tiče samo principa na kojem funkcionira materijalni svijet, već je utkana duboko u našu svijest, podsvijest i nadsvijest te čini jedan od najdubljih izvora čovjekove motivacije. Oscilacija je i neizbježna, kao prirodna pojava u manifestiranom univerzumu, barem za one aspekte našeg bića koji su kreirani kao sredstva djelovanja u takvom univerzumu. Zato oscilaciju treba prihvatiti kao neminovnost. Sve je u dualnom svemiru podložno polaritetima koje je moguće vidjeti gdje god pogledamo. Kineski taoizam svijetu je podario pojmove kao što su Jin i Jang, odnosno aktivni i pasivni kozmički princip, koji ukazuju na činjenicu da je je sve podložno osciliranju između dva polariteta; i u prirodi koja nas okružuje, ali i u nama samima, odnosno u čovjekovoj psihi. Tako će dan uvijek zamijeniti noć, periodi aktivnosti zahtijevat će periode pasivnosti, a faze rasta i razvoja smjenjivat će se s fazama mirovanja ili čak raspadanja. Život će zamijeniti smrt, ali će nakon toga opet uslijediti novi život. I tako „dok je svijeta i vijeka“.
Kako primordijalni polariteti pripadaju psiho-spiritualnoj domeni čovjekovog bića te predstavljaju njegove duboke vrijednosti koje ga povezuju s dualnom prirodom manifestiranog univerzuma, tako one navode čovjeka da ovakvu prirodu prepozna i poštuje, barem za vrijeme boravka u manifestiranom univerzumu. Iz tog razloga primordijalni polariteti nisu samo materijal za neutralizaciju, kao što to nisu ni ostali kodovi. Iz istog razloga ne postoji dio u polaritetu koji bi bio loš ili nepoželjan, iako se mnogima na prvi pogled čini da je samo jedna strana polariteta poželjna, a druga nepoželjna, odnosno da predstavlja izvor ograničenja ili patnje. Nije točno, stvar je samo u čovjekovoj ograničenoj percepciji. Obje strane polariteta jednako su prirodne i poželjne, no svaka u svoje vrijeme. Na primjer, izrazito aktivne osobe smatrat će aktivnost poželjnijom (korisnijom, čak i etičnijom) od ne-aktivnosti. No je li moguće baš stalno biti aktivan? Nije. Stoga je nužno aktivnost nadopuniti jednakom količinom ne-aktivnosti kako bismo uravnotežili ove dvije suprotnosti. Međutim, ljudi koji vole aktivnost imat će tendenciju ponašati se kao da je ne-aktivnost suvišna, kao da predstavlja nepotrebno ograničenje pa će je proglašavati nepoželjnom ili čak lošom. Kakav će utjecaj ovakvo razmišljanje imati na zdravlje ovih ljudi nije potrebno ni spominjati. Ista je stvar i s osobama koje primarno teže ne-aktivnosti – nije moguće biti neaktivan čitavo vrijeme, koliko god svoju neaktivnost opravdavali ovim ili onim razlozima. Neaktivna osoba također će žnjeti negativne posljedice svoje neaktivnosti, a one mogu biti razne – od nepoželjnih emotivnih stanja, neuspjeha i neostvarenih ciljeva pa sve do zdravstvenih problema.
Upravo zbog tendencije da se jedan polaritet doživljava kao „pozitivan“, a drugi kao „negativan“, ovaj je kod ponešto teže osvijestiti negoli druge. Ovakvoj konfuziji uvelike doprinosi i današnje društvo koje je koncipirano tako da od čovjeka krije istinu, pa stoga i onu o prirodnim zakonima i procesima. Na primjer, naši vladari proglasili su rad jedinom vrednotom, dok je odmor sotoniziran na razne načine, i otvorene i skrivene. Takav je program s vremenom postao i dijelom kolektivnog nesvjesnog pa svojom težinom iz naizgled nevidljivog izvora sustavno tlači svako ljudsko biće. Iako je za održavanje čovjekovog zdravlja nužno odmarati se jednako koliko i raditi, današnji čovjek sve više radi i sve se manje odmara. Ljudi koji rade za sistem i nisu u mogućnosti sami sebi krojiti životni tempo imaju samo nekoliko tjedana godišnjeg odmora, obično od tri do pet, a ostalo vrijeme ustaju rano i vraćaju se kući toliko kasno da ni za koju drugu kvalitetnu aktivnost nemaju vremena, osim za onaj nužni predah (spavanje) nakon kojeg opet slijedi novi dan. Koliko je ovakav program snažan i utjecajan vidljivo je u sveopćoj glorifikaciji radišnosti koju su prihvatile takozvane „yuppie“ generacije i pretvorile u životni stil, radeći do iznemoglosti te prezirući odmor kojeg su proglasili luksuzom za budale. Kad si rob, tada je voljeti svoje ropstvo jedan od načina da ga podneseš, ali ne i izbjegneš. Tako je ideja da se „stalno mora raditi“ ili „žrtvovati“ postala normom koju poštuje i prihvaća gotovo čitavo čovječanstvo. Ova ideja naravno nema nikakve veze s izvornom strukturom Kreacije, ali ima sa strukturom Željeznog doba koje je čovjeku postavilo norme „iz pakla“ – astralnih sfera u kojima su patnja, s jedne strane, i pakleni užici kao sredstvo oduška, s druge, normalna stvar. Znamo i kome ovakvo ustrojstvo savršeno odgovara; to svakako nije radni čovjek, već onaj koji ima istinske koristi od radnog čovjeka, a to je njegov (robo)vlasnik, odnosno ropski sustav u kojem živimo.
Ista je stvar i s mnogim drugim inzistiranjima na samo jednom polaritetu – ljudi vole rast, razvoj i napredak, a ne prihvaćaju tako lako pad, rastakanje ili zastoj; preferira se kontrola („je l’ sve pod kontrolom?“, pitaju nas često bliske osobe), ali ne i gubitak kontrole; prihvatljivi su trenuci sreće, ali ne i ne-sreće; prihvaća se život i mladost, ali ne smrt i starost, i tako dalje. Upravo je zbog naučenosti da samo jednu stranu, obično onu pasivnu, smatramo lošom i nepoželjnom, a glorificiramo drugu, ponekad teško otkriti polaritete. Na primjer, iako kod polariteta „Rad i Ne-rad“ ili „Djelovanje i Ne-djelovanje“ i jedna i druga strana imaju jednaku važnost, za neke će ljude polaritet „Rad“ biti daleko vrjedniji od „Ne-rada“ zato što će ne-rad smatrati posljedicom lijenosti, nediscipline i neodgovornosti. Pa ipak, polariteti nas uče da bi čovjek trebao jednaku količinu vremena provesti i radeći i ne-radeći – sve ostalo put je u životnu disharmoniju koja za posljedicu ima neku vrstu problema, od psiholoških do zdravstvenih. Kako bi onda izgledalo društvo u kojem čovjek ne bi radio osam sati dnevno već maksimalno četiri, ali ne cijele godine, a zatim ostatak vremena uživao u životu? Odlično. I moguće, kad bi za tako nešto postojala kolektivna volja.
Nasuprot površnom shvaćanju da jedna strana polariteta može biti pozitivna i poželjna, a druga negativna i nepoželjna, činjenica je da Primordijalni polariteti uvijek odražavaju ništa drugo do Jin i Jang, pasivni i aktivni princip koji u našim životima moraju biti zastupljeni ravnomjerno. To što je današnje društvo pasivnost i ne-aktivnost proglasilo „lošima“, jest problem današnjeg društva, a ne univerzuma. Evo i nekolicine primjera dobro formuliranih polariteta na koje sam naišao u vlastitom radu:
Širenje i Skupljanje (Ekspanzija i Kontrakcija),
Ja i Vanjski svijet,
Ja i Drugi ljudi,
Postojanje i Ne-postojanje,
Sloboda i Ne-sloboda,
Aktivnost i Pasivnost,
Moć i Ne-moć,
Materijalno i Duhovno,
Unutrašnje i Vanjsko,
Stvaranje i Rastvaranje,
Život i Smrt,
Vidljivo i Nevidljivo,
Jednost i Dualnost,
Ljubav i Ne-ljubav,
Muško i Žensko,
Svjesno i Nesvjesno,
Prošlo i Buduće,
Punina i Praznina,
Dobro i Ne-dobro,
Kretanje i Mirovanje,
Vrijeme i Bezvremenost,
Ograničenost i Bezgraničnost,
Zemaljsko i Vanzemaljsko,
i tako dalje.
Ovako formulirani polariteti ukazuju na njihovu ispravnu percepciju jer su obje strane izražene konstruktivno, onakve kakve jesu, tako da odražavaju aktivni i pasivni kozmički princip. Međutim, ljudi često pod svoje polaritete nude jednu konstruktivnu vrijednost, a drugu destruktivnu, smatrajući takvu percepciju ispravnom i prirodnom. Na primjer, jedan od mojih klijenata smatrao je da su njegovi polariteti „Ljubav i Mržnja“. Ja nisam prihvatio takvu percepciju i potaknuo sam ga da dodatno obradi i pročisti drugi polaritet jer mržnja ne može biti polaritet ljubavi zato što je riječ o negativnom emotivnom stanju, dakle neprirodnoj pojavi koja spada u domenu iluzije. Primordijalni polariteti ne mogu biti iluzorne ili neprirodne vrijednosti jer bi to nalikovalo na proglašavanje Jin principa inferiornim u odnosu na Jang, ili obratno, a dobro znamo da su oba principa jednako vrijedna, prirodna i nužna. Tako se i u percepciji polariteta koju nudi Slavinski nalaze neki meni neprihvatljivi elementi. Na primjer, Slavinski spominje da u fond polariteta na koje je naišao spadaju „Ljubav i Usamljenost“, „Ljubav i Odbacivanje“, „Ljubav i Bol“, „Snaga i Slabost“, „Dobro Ja i Loše Ja“, „Dobro i Zlo“, „Radost i Tuga“ ili „Stvaranje i Razaranje“[11]. Vrijednosti ili stanja poput usamljenosti, slabosti, odbačenosti, lošeg Ja, tuge, boli ili razaranja nemaju svoju legitimnost unutar Kreacije – one su aberacija, deformacija, degeneracija nečega što je po svojoj prirodi stvoreno kao sasvim drugačija vrijednost.
Za mene su polariteti „Ljubav i Ne-ljubav“, a ne mržnja, bol ili usamljenost, jer ako su polariteti dvije izvorne vrijednosti, a mržnja, bol i usamljenost su negativne emocije koje nastaju kao posljedice frustracije, odnosno nemogućnosti da izrazimo neku izvornu i samim time prirodnu vrijednost, tada polariteti „ljubavi“ nikako ne mogu biti mržnja, bol, usamljenost ili odbacivanje. Ista je stvar i s ostalim sličnim polaritetima, poput „Stvaranja i Razaranja“, jer ovakvu percepciju može proizvesti samo svijest nepročišćena od blokada, u ovom slučaju na drugom polaritetu. Tako bi pročišćene verzije ostalih navedenih polariteta glasile: „Snaga i Ne-snaga“ (a ne „Slabost“), „Dobro Ja i Ne-dobro Ja“ (a ne „Loše Ja“), Dobro i Ne-dobro“ (a ne „Zlo“), „Radost i Ne-radost“ (a ne „Tuga“) te „Stvaranje i Rastvaranje“ (a ne „Razaranje“).
U tom je smislu poznavanje vlastitih primordijalnih polariteta u njihovom najčišćem obliku nužno, prvo za ispravno i uravnoteženo djelovanje u manifestiranom univerzumu, a zatim i za kvalitetnu neutralizaciju. Otkrivanje polariteta nije bitno samo da bismo ih čim prije neutralizirali, već i da bismo znali kroz koje faze nužno mora proći svaka aktivnost koje se prihvatimo, odnosno svako stanje kroz koje prolazimo. Neutralizacija je, kako rekoh, važna za rasterećenje od psihološkog pritiska koji na nas vrše kodovi, odnosno za distanciranje od manifestiranog univerzuma i ulazak u nemanifestirani. No za kretanje u suprotnom smjeru, od duha prema materiji, poznavanje i prihvaćanje kodova je neminovno. Jednako kao što je sposobnost verbalnog i pismenog izražavanja nebitna za našu životnu filozofiju sve dok takvu filozofiju ne poželimo izraziti drugima, kada ovakva sposobnost postaje nužnost, tako je i s polaritetima – nebitni su ako se krećemo prema svijetu jednosti, ali su itekako bitni za uspješno i kvalitetno djelovanje u dualnom, manifestiranom univerzumu. Ako su stoga naši polariteti „Širenje i Skupljanje“, tada moramo znati da u svakodnevnom životu nije moguće vječito biti u fazi „Širenja“, koliko kod ona nama bila privlačna i kako god ona za nas konkretno izgledala. Ako uživamo u ekspanziji vlastitoga rada ili odnosa i mislimo da će ona vječno trajati, varamo se; nakon širenja neizbježno će uslijediti „Skupljanje“. Kakav će oblik takvo skupljanje imati, to uvelike ovisi o nama – ako smo pretjerivali u širenju i nismo bili u stanju zaustaviti se na vrijeme, skupljanje može preuzeti oblik bolesti koja će nas prisiliti da stanemo, da se doslovce šćućurimo u krevetu i skupimo u stanje mirovanja. No ako smo slušali poruke koje nam je slala naša psiha i tijelo te sami sebi odredili dokle ćemo se širiti, a zatim se svjesno i voljno odlučili za neki oblik skupljanja, tada ćemo izbjeći da to za nas učini bolest koja, uzgred budi rečeno, može ostaviti i trajne posljedice ili čak biti fatalna.
Otkrivanje, integracija i neutralizacija primordijalnih polariteta
Kako otkriti primordijalne polaritete? Slavinski se služi meridijanskom terapijom opisanom u detalje u njegovim knjigama, a ja se služim metodologijom sličnom onoj koju koristim za rastvaranje konflikta identiteta, karmičkog obrasca povezanog s identifikacijom s mučenikom. Prilikom svojih istraživanja i eksperimentiranja s metodologijom otkrivanja i neutralizacije kodova utvrdio sam da primordijalni polariteti leže iza svih unutarnjih konflikata u kojima se nađemo. Ako su polariteti s nama oduvijek, u svim inkarnacijama pa tako i u sadašnjoj, tada ih je najlakše i najsmislenije pronaći kao skrivene utjecaje koji leže iza bilo kojeg konflikta koji u sebi prepoznamo. Kod polariteta i inače imamo dvije naizgled konfliktne težnje – jedna strana teži jednoj vrijednosti (načinu razmišljanja, ponašanja djelovanja), a druga suprotnoj i one se obično nalaze u međusobnom konfliktu. Također, jedna strana polariteta (konflikta) može biti doživljena kao poželjna („pozitivna“), a druga kao nepoželjna („negativna“). Tu već imamo dodatnog posla jer, kao što rekoh, niti jedna strana polariteta ne bi smjela biti poželjnija ili pozitivnija od druge. Takav posao obično se tiče rada na uzroku negativne percepcije jednog od polariteta pa krećemo od identifikacije s takvim dijelom te rastvaranja simptoma negativne motivacije, njenog uzroka i izvora, koristeći se Integralnom metodom.
Ako je, na primjer, konflikt bio povezan s pušenjem, odnosno postojanjem dvije konfliktne težnje izražene kroz dio osobnosti koji želi pušiti i dio koji želi prestati, tada treba utvrditi koja je od dvije motivacije za nas negativna – možda su i obje, a možda samo jedna. Obično je to dio koji želi nastaviti pušiti, ali često je i dio koji želi prestati biti opterećen motivima koji nisu u potpunosti čisti, odnosno pripadaju društvenim ili obiteljskim očekivanjima. Zatim se identificiramo s dijelom koji doživljavamo kao negativno motiviran te odradimo na njemu uzročnu terapiju i očistimo karmičke obrasce koji leže iza takve motivacije. Takvim postupkom redovito otkrivamo i izvornu pozitivnu intenciju koja leži iza ovakve motivacije. Naime, pušači obično puše kako bi se opustili, oslobodili stresa, stekli odmak, sabrali se, uživali, ispunili ili nahranili nečime. Cilj uzročne terapije, pored oslobađanja od nekog ograničavajućeg utjecaja koji navodi na to da se navedeni ciljevi nastoje postići baš pušenjem, jest i otkriti koja bi pozitivna sredstva vodila ovakvim, suštinski pozitivnim, ciljevima. Zatim otkrivamo i izvornu pozitivnu intenciju koja leži iza druge motivacije u konfliktu, one koju smo možda doživjeli kao pozitivnu i poželjnu, dakle „prestati pušiti“. Jednom kad otkrijemo obje izvorne intencije, tada samo treba osvijestiti koje su najviše ili najdublje vrijednosti koje njima izražavamo. Obično otkrivanje ovih vrijednosti zahtijeva ponešto kopanja, odnosno „guljenja“, jer ponekad prva vrijednost nije i najdublja. Zato kad utvrdimo koje su prve dvije vrijednosti na koje smo naišli, postavljamo sebi pitanje „da li je to naša najdublja potreba ili iza nje ima još dublja?“ i nastavljamo na taj način sve dok ne dođemo do dvije najdublje vrijednosti, dva temeljna stupa između kojih osciliraju svi procesi kroz koje prolazimo egzistirajući u manifestiranom univerzumu.
Jednom kad otkrijemo svoje primordijalne polaritete možemo nastaviti s njihovom neutralizacijom. Nju radimo na isti način kao i razrješavanje konflikta identiteta – konflikt nije moguće riješiti nikakvim pretapanjem obje strane u jednu, jer konflikt nije nastao na toj razini već odcjepljivanjem trećeg dijela, skrivenog i potpuno tabuiziranog. Konflikt i postoji upravo zato što nedostaje treći dio jer na nesvjesnoj razini konflikt održava kakav-takav kontakt s trećim skrivenim dijelom. Stoga se razrješenje konflikta postiže upravo otkrivanjem i integracijom trećeg dijela, onog koji je čitavo vrijeme bio nepoznanica. Ista je stvar i s neutralizacijom primordijalnih polariteta – i ona se obavlja integracijom trećeg, skrivenog dijela, onog od kojeg smo odustali najvjerojatnije još od trenutka ulaska u manifestirani univerzum. Pozovemo taj dio da stane ispred nas, gdje god bio i kakav god bio pa ako izgleda i zrači konstruktivno radimo na njegovoj integraciji – pozovemo ga da se stopi s nama i našim obličjem, zajedno sa svom njegovom energijom i svime što on predstavlja, te ga osjetimo u potpunosti. Tada pozovemo integrirani dio da gleda kroz naše oči, sluša kroz uši i osjeća kroz kožu, a zatim ga potaknemo da se izrazi kroz nas, čineći što ga je volja, dakle potpuno slobodno, spontano i bez cenzure. U tom trenutku treba pogledati dva do tada suprotstavljena polariteta i uočiti kako ih sada doživljavamo, postoji li sada ikakav konflikt ili razlika između polariteta. Na kraju postajemo svjesni što nam novi dio donosi, koju kvalitetu nam daje i što sada za nas postaje moguće. Dobro je na kraju napraviti i niz alfa-kreacija kojima ćemo do kraja prizemljiti dio koji smo integrirali. I to bi, i ukratko i u detalje, bilo to.
© Tomislav Budak, travanj 2023.
************************************************
[1] Wilson Van Dusen: Returning to the Source – The Way to the Experience of God, Real People Press, 1996, str. 85-95.
[2] Ibid., str. 85., moj prijevod.
[3] Ibid., str. 85., moj prijevod.
[4] Emanuel Swedenborg: True Christian Religion, SWEDENBORG FOUNDATION, West Chester, Pennsylvania, 2009., broj 399, str 565-566, moj prijevod.
[5] Emanuel Swedenborg: Divine Providence, SWEDENBORG FOUNDATION, West Chester, Pennsylvania, 2009., broj 305, str. 313, moj prijevod.
[6] Mark Passio: New Age Bullshit and the Suppression of the Sacred Masculine – YouTube prezentacija.
[7] Robert Anton Wilson: Prometheus Rising, New Falcon Publications, 1983., str. 241.
[8] Živorad Mihajlović Slavinski: PEAT i neutralizacija praiskonskih polariteta, Beograd, 2000., te PEAT – Novi putevi, Beograd, 2010., u oba slučaja riječ je privatnom izdanju autora.
[9] Ž. M. Slavinski: PEAT – Novi putevi, str. 16., moj prijevod.
[10] ibid., str. 17, moj prijevod.
[11] Ž. M. Slavinski: PEAT – Novi putevi, str. 169-171, moj prijevod.