Za ispunjen i ostvaren život ljudima su potrebni razni oblici sigurnosti. Suštinski gledano, tiču se dimenzija postojanja, od onih opipljivih pa prema neopipljivima. O dimenzijama postojanja već sam govorio u nekolicini svojih članaka; zadnji i vjerojatno najcjelovitiji je Pravi uzroci ljudskih problema u kojem sam postavio i teorijske temelje uzročnoj terapiji koja jest temeljena upravo na poznavanju i baratanju suptilnim dimenzijama. Iako se vidljive i opipljive dimenzije čine bitnijima za osjećaj sigurnosti i opstanak, to je samo prividno tako. Uskoro ćemo vidjeti koliko nam je bitna upravo ideologija kako bi na njenim temeljima oblikovali te vrednovali svoje i tuđe postupke, odnosno na njoj bazirali svoju duševnu stabilnost.
Svojim fizičkim aspektom čovjek egzistira unutar takozvanog „prostorno-vremenskog kontinuuma“, u svijetu materije i energije u kojem je naša orijentacija utemeljena prvenstveno na iskustvu prostora i vremena. Stoga je i mogućnost utjecaja na prostor, vrijeme, a time i energiju i materiju, bitan cilj kojem čovjek teži. Kao biću koje obitava u materijalnom svijetu te u fizičkom tijelu, čovjeku treba nastamba (materija + prostor), hrana (materija + energija) i po mogućnosti neko prometalo koje ga čini pokretnim (također materija + prostor), odnosno omogućuje kakvu takvu slobodu kretanja. Trebaju mu i različiti energenti, poput električne energije ili plina, koji omogućuju udoban život, zaštićen od nepoželjnih utjecaja prirode. Treba mu, naravno, i novac (materija + energija) koji mu ne može omogućiti sreću i ispunjenje, ali može određen stupanj udobnosti i slobode.
Gledano još esencijalnije, kad je o prostoru riječ čovjeku je svakako bitno percipirati što je gore, što dolje, što lijevo a što desno, što ispred a što iza. Percepcija prostora stoga uopće nije nebitna jer je dobra koordinacija pokreta nužna za fizički opstanak. Svaki nedostatak koordinacije, odnosno poremećaj funkcija čula (osjetila), može dovesti do otežanog djelovanja, ponekad ozljede, a ponekad i smrti. Možda se ova napomena nekome može učiniti nepotrebnom jer zdravi (i mladi) ljudi koordinaciju doživljavaju prirodnom. Ona je, međutim, itekako bitna – pitajte Joe Bidena znade li gdje je, s kime se rukuje, što radi. Šalu na stranu – činjenica je da koordinacija i kognicija s godinama slabe pa sposobnosti koje smo u mladosti uzimali zdravo za gotovo u starosti ponekad djeluju kao čisti luksuz.
Prostorno-vremenski kontinuum je teorijski znanstveni konstrukt koji bi mogao pomoći objasniti samu strukturu našeg postojanja, odnosno dvije temeljne dimenzije unutar kojih obitava naše fizičko tijelo.
Pitajte i bilo koga tko je sebe podvrgao utjecaju psihotropnih supstanci pa ćete vidjeti koliko je takvim osobama iskustvo čvrstoće prostora bitno. Postoje, naime, svjetovi u kojima prostor i vrijeme nisu najbitnije dimenzije postojanja, odnosno bivaju transcendirane. U takvim svjetovima tijelo više nije primarno sredstvo djelovanja i stjecanja iskustava, već je to svijest. No deidentificiranost od tijela stvorit će probleme s mogućnošću djelovanja u materijalnom svijetu jer će tijelo biti umrtvljeno, usporeno ili čak potpuno nemoćno. Pitajte i osobu koja je popila previše alkohola što je s njenom percepcijom prostora i kako će se takva percepcija odraziti na njenu mogućnost funkcioniranja u materijalnom svijetu. Zato je otrežnjenje nužan preduvjet za funkcioniranje u materiji jer smo tada u stanju jasno percipirati temeljne gabarite materijalne realnosti, odnosno sjesti u automobil i voziti.
Nadalje, čovjeku treba i određena kontrola vremena. Ne krećemo se samo u prostoru nego i vremenu pa konstruktivan i kreativan pristup vremenu nije nebitan aspekt našeg postojanja. Danas je u new-age krugovima moderno vrijeme percipirati kao iluziju, kao nešto što suštinski ne postoji pa je stoga i odnos prema vremenu postao pomalo rasipnički jer, kao, uvijek ima vremena za sve, ne postoje vremenska ograničenja, postoji samo beskonačnost. Nije istina, naš životni vijek itekako je vremenski određen – vrijeme nije tu samo zato da bi ga se gubilo. Znamo li što nam je činiti, a to ne činimo, izgubit ćemo dragocjeno vrijeme koje nikada nećemo moći nadoknaditi na isti način, samo na teži. Čovjek, naravno, ne bi trebao biti rob rokova, ali treba pronaći zlatnu sredinu između gubljenja vremena i kontrole nad njime.
I neke od apstraktnijih umjetnosti poput glazbe i filma itekako su ovisne o vremenskom tijeku. Kad su J. S. Bacha, vjerojatno najvećeg kompozitora svih vremena, pitali koja je tajna njegove orguljaške vještine, on je navodno odgovorio da samo treba pritisnuti pravu tipku u pravo vrijeme. Jer glazba se odvija u vremenu pa ako na instrumentu ne pritisnemo pravu tipku (prag, žicu ili otvor) u pravom trenutku, nema glazbe. Ista je stvar i s filmskom umjetnošću – scene filma odvijaju se u vremenu pa filmaši nemaju luksuz da vrijeme shvaćaju olako jer će tako možda upropastiti film. I ples se odigrava u vremenu, kao i većina sportova, projekata, planova i ciljeva. Postoji i pojam „vremena za sve“, odnosno „sve u svoje vrijeme“ jer nije svaki trenutak pravi za ostvarenje pojedinog cilja. To bi konkretno značilo da je mudro poznavati vremenske cikluse te se uskladiti s njima, bilo da je riječ o dobi (stupnju zrelosti) ili čak i astrološkim ciklusima gdje su pojedina razdoblja povoljna za ostvarenje jednog tipa ciljeva, a druga za druge tipove.
No nije takozvana „materijalna sigurnost“ sve što čovjeku treba da bi se osjećao stabilno i zaštićeno – ljudske su potrebe također vezane za suptilne dimenzije koje čine daleko veći udio u sveukupnosti našeg postojanja od fizičkog aspekta. Suptilne dimenzije u stvari su nematerijalne sile čijim prisutnostima svakodnevno svjedočimo, ali ih nismo skloni smatrati konkretnim i objektivnim aspektima naših života. No i znanost danas tvrdi da čitav materijalni univerzum, i onaj vidljivi i nevidljivi, čini jedva 0.5 posto sveukupnosti, odnosno da 99.5 posto univerzuma tvori čulima i mjernim instrumentima nevidljiva energija/materija. O prirodi takve energije još uvijek se raspravlja, no ja sam se priklonio ideji talijanske astrofizičarke Giuliane Conforto koja tvrdi da je ona ništa drugo do univerzalna, bezuvjetna ljubav o kojoj govore praktički sve religije. Iako je je takvu ljubav moguće doživjeti i izravno, kao suptilnu sveispunjavajuću silu, ona se na najočitiji način manifestira kroz međuljudske odnose, kao njihovo gradivno tkivo. Zato sam i definiciju duševnog zdravlja temeljio na skladnim odnosima, to jest na činjenici da osoba koja nema niti jedan odnos utemeljen na bezuvjetnoj ljubavi ne može biti sretna pa se stoga ne može smatrati niti duševno zdravom.
Bezuvjetna ljubav konkretna je kozmička sila na kojoj je moguće temeljiti vlastite odnose.
Pored bezuvjetne ljubavi, sljedeća kvaliteta suptilne energije/materije jest da je ona kreativna sila koju možemo praktično koristiti kako bismo ostvarili svoje ciljeve. Suštinski gledano, takva se kreativna sila može manifestirati kroz izraženu intenciju ili namjeru, usklađenu s našom izvornom prirodom i univerzalnom etičnošću, kako bismo sebe kreativno ostvarili. Stoga je i postojanje cilja te rad na njegovom ostvarenju sljedeća karakteristika duševno zdrave osobe. Naime, kriterije duševnog zdravlja izuzetno je lako postaviti jednom kad znamo koje su suptilne dimenzije postojanja jer na njima u stvari počiva naš život. Tjelesni aspekt je, koliko se god činio bitan, ipak sekundaran u odnosu na takozvani „duhovni“, onaj utemeljen na daleko postojanijim silama i tijelima. A na takvim silama počivaju i istinske čovjekove potrebe koje društvo nikako da prepozna. Izgrađeno na čistoj psihopatiji koja nagrađuje predatora a kažnjava žrtvu, društvo postavlja kriterije duševnog zdravlja koji nemaju apsolutno nikakve veze sa zdravljem.
Društvo smatra da je čovjeku primarno bitan novac, popularnost, ljepota, seks, kuće i automobili, moć i društveni status. Ne, takve su stvari bitne samo duševno bolesnim ljudima; bolesnim prema istinskim mjerilima. Stoga je i prilagođenost društvu koje štuje ovakve vrijednosti, odnosno čak ih postavlja kao kriterije duševnog zdravlja, potpuno promašena. Ne kažem da navedene stvari ne bi uopće trebale biti bitne zdravoj osobi, no one bi svakako morale biti sekundarne i na taj način dobro uravnotežene s primarnima. Duševno zdravoj osobi primarno je bitan kontakt s prirodom, odnosno elementima (vatrom, vodom, zemljom, zrakom, eterom). Bitna joj je zdrava hrana ispunjena energijom elementa. Bitni su joj i intimni odnosi s obitelji, partnerima i prijateljima, po mogućnosti i čitavom zajednicom, koji će biti utemeljeni na principu bezuvjetne ljubavi. Bitan joj je i rad na ciljevima koji izražavaju njenu dharmu, odnosno životnu misiju, a takva je misija suštinski neodvojiva od izvorne prirode. Stoga duševno zdrava osoba ima potrebu spoznati tko i što je ona, ako to ne zna, a zatim izraziti sebe i na taj način ostvariti svoj kreativni potencijal.
Čovjek ima na raspolaganju intenciju kao kozmičku kreativnu silu kako bi sebe ostvario.
Art by Govardhan
I eto nas do konačne dimenzije postojanja, odnosno sljedeće kvalitete univerzalne energije/materije, a to je svijest. Da je svijest konkretna fizikalna sila dokazala je i kvantna fizika, teorijski i eksperimentalno. Stoga je i razvoj svijesti prirodna ljudska potreba. Stjecanje novog znanja bilo koje vrste – praktičnog ili apstraktnog – svakako je prirodan i poželjan proces. Zabetonirati se u jednom stanju svijesti nije prirodno ni normalno, premda je tako nešto skoro pa smisao života većine ljudi. Groteskno je vidjeti kako starije generacije svoj svjetonazor fiksiraju i zatim nameću mlađima pa nije neobično da su mladi ljudi buntovni. No za starijim generacijama nimalo ne zaostaju ni mlađe koje kao da se natječu sa starijima u krutosti, tuposti i odsutnosti koja je posljedica pažnje raspršene na svakojake trivijalnosti poput društvenih mreža, interneta, mobitela te nastojanja da sebe prezentiraju na njima poželjan, ali suštinski lažan način. Problem s mogućnošću promjene svijesti velik je i krucijalan jer svijest jest moguće mijenjati, iako je čovjek izrazito programibilno biće. No upravo zbog ove činjenice gotovo je smiješno misliti da je realnost na kojoj trenutno temeljimo svoj svjetonazor fiksna ili nepromjenjiva. Nije, i lako je to dokazati. Prisjetimo se samo našeg odrastanja i brojnih pogleda na svijet koje smo tijekom takvog procesa promijenili. Tko kaže da je svjetonazor takozvane „odrasle osobe“ jedini postojeći, nepromjenjiv i konačan?
Svijest – konačna instanca čovjekove sveukupnosti
Nekoliko je temeljnih karakteristika ili, bolje rečeno, funkcija svijesti, barem za ljudsko biće. Najpoznatija je težnja prema ekspanziji, bilo da je riječ o stjecanju novih praktičnih znanja i vještina pa sve do onih oblika svijesti koje obično zovemo apstraktnima, a tiču se duhovnih iskustava. No za temu ovog članka jednako je bitna i jedna manje uočljiva funkcija, iako esencijalna, a riječ je o težnji prema spoznavanju istine, odnosno sposobnosti razlikovanja. Čega? Istine od laži, dobra od zla, ispravnog od neispravnog, prirodnog od neprirodnog, zdravog od nezdravog, korisnog od beskorisnog, i tako dalje. Postoji sposobnost istinskog razlikovanja, utemeljenog na svijesti o apsolutnoj istini, za razliku od onog koje je bazirano na najrazličitijim sustavima vjerovanja, dakle mentalnim konstrukcijama.
Izgleda da je sposobnost istinskog razlikovanja izuzetno važna i duhovnim tragaocima. O tome dovoljno govori značenje spiritualnog imena Indijca Mukunde Lal Ghosha koji je postao jogin i uzeo ime „Paramahansa Yogananda“, što bi doslovno prevedeno značilo „Vrhovni-Labud Blaženi-Jogin“. Status blaženog postoji i u drugim religijama pa je značenje „Yoganande“ manje-više poznato i jasno. No zašto „Paramahansa“, odnosno „Vrhovni-Labud“? U Hindu mitologiji labud se smatra manifestacijom Brahme, jednog od tri vrhovna boga hinduizma, odgovornog za stvaranje. Pored ovakve simbolike, hindusi labuda doživljavaju i kao magično biće koje ima posebnu sposobnost „izdvajanja mlijeka iz mješavine vode i mlijeka“. Ova moć jako podsjeća na usavršenu sposobnost razlikovanja. Naime, izdvojiti mlijeko iz njegove mješavine s vodom zvuči uistinu kao nemoguća misija, osim ako ne posjedujemo neke posebne, bogom dane sposobnosti. Ako ovakvu moć usporedimo s procesom razdvajanja istine od laži, vidjet ćemo da je riječ o jednako teškom zadatku, s obzirom na trud koji je netko uložio u njihovu međusobnu isprepletenost. Tako je Mukunda bio ne samo „Blaženi-Jogin“, već i „Majstor-Razlikovatelj“, jer je u stanju iz zamućene i sastojcima potpuno isprepletene mješavine ponovo izolirati jedan od elemenata, dakle razlikovati jedan sastojak od drugog. Ovo daje specifičan ton Yoganandinoj osobnosti te ga razlikuje ne samo od drugih jogina nego i od većine drugih ljudi. Eto koliko je sposobnost razlikovanja bitna unutar jedne od najvećih duhovnih škola na planeti – ona ne samo da je prepoznata kao jedan od ključnih atributa više svijesti, nego je još k tome izražena kroz duhovne titule koje se daju najsvjesnijim pripadnicima te škole.
Duhovno ime Mukunde Lal Ghosha bilo je Paramahansa Yogananda ili Vrhovni-Labud Blaženi-Jogin. Zašto Blaženi-Jogin je manje-više jasno, no zašto Vrhovni-Labud?
Iako spiritualna po svojoj suštini i time vezana uz apstraktne aspekte ljudskog bića, potreba za razlikovanjem proizlazi i iz svih ostalih aspekata čovjekovog originalnog dizajna. Krenimo od tijela – za biološki opstanak itekako je bitno znati koja je hrana zdrava, a koja otrovna; koja je životinja opasna a koja nije; koji ljudi su prijateljski nastrojeni a koji nisu. Za takve reakcije zadužen je reptilski mozak koji reagira instinktivno i u trenucima opasnosti trenutno utvrđuje treba li bježati ili napasti. Impulsi reptilskog mozga brži su od svjesnog uma pa mi ponekad niti ne znamo zašto smo u nekoj stresnoj situaciji reagirali baš tako kao što jesmo i je li naša reakcija bila u potpunosti opravdana. Naravno da impulsi reptilskog mozga ne moraju uvijek biti poželjni – koliko su opravdani i utemeljeni, toliko su i potpuno neopravdani i iracionalni. Međutim, nikada nisu neutralni jer prilikom spašavanja vlastitog života neutralnosti nema – nagon za samoodržanjem prejak je i isuviše impulzivan da bi ostavio prostora za razmišljanje i odmak.
No iako je razlikovanje s jedne strane duhovna, a s druge neurološka funkcija, u ovaj se proces u velikoj mjeri upliće i čovjekova psiha sa sva tri uma – svjesnim, nesvjesnim i nadsvjesnim. Svjesni um nastoji doći do ispravne odluke i postupka korištenjem kritičkog mišljenja, odnosno „zdravog razuma“. Kad je o brojnim aspektima svakodnevnog života riječ, kritički um – dakle dobro staro razmišljanje – bit će nezaobilazno sredstvo oblikovanja naših reakcija i postupaka. Premda smatram da aktivnost svjesnog uma treba znati dozirati, jer razmišljanje ne može biti jedino sredstvo na kojem čovjek treba temeljiti svoj svjetonazor i aktivnosti, nikada ga ne bih odbacio i zanemario. Intelektualna inteligencija ima svoje mjesto u našim životima, iako nije jedina vrsta inteligencije koju imamo. Tu su i emocionalna i spiritualna inteligencija, no intelektualnoj pripada precizna trećina kad je riječ o doprinosu našem samoostvarenju. Treba biti i pametan, a ne samo „mudar“ ili „prosvijetljen“. Odnosno barem nastojati ako već pamet nije naša jača strana…
Nadsvjesni um povezan je s Jastvom i sveopćim Duhom pa je shodno tome itekako svjestan zakona karme, odnosno univerzalne etike. Nesvjesni um u izravnoj je vezi sa nadsvjesnim i služi, između ostalog, kao medijator između nadsvjesnog i svjesnog uma. S obzirom da nadsvjesni um zna svrhu našeg postojanja u svakom trenutku, pokušat će se s takvom informacijom probiti do našeg svjesnog uma. To obično čini tako što informaciju prvo pošalje u nesvjesni um koji je zatim nastoji proslijediti svjesnom umu. Tako nadsvjesni um zna što je ispravno a što ne, jer postoji ispravan postupak za svaku situaciju. Međutim, veliko je pitanje hoće li informacija doprijeti do svjesnog uma. S obzirom da ima funkciju posrednika, nesvjesni um pokušat će poslati informaciju svjesnome umu svojim jezikom, ali racionalistički nastrojen svjesni um najčešće neće ovakve poruke prepoznati, odnosno shvatiti ozbiljno.
Problem u komunikaciji između tri uma suštinski ne postoji, kad bi se ljudi znali služiti jezikom nesvjesnog i nadsvjesnog uma, a to svakako nisu riječi ili intelekt, nego tjelesna stanja (osjeti), emocije, intuicija, simboli ili kreativne ideje. A moguće je, još k tome, s nadsvjesnim umom komunicirati i izravno, uz odgovarajući trening. Međutim, u suvremenom društvu, ne više postmodernističkom nego posthumanističkom, sve više tehnokratskom i robotiziranom, koga još briga za emocije, intuiciju ili slutnje. Aspekt društva kojeg zovemo „kontrolni sistem“ učinio je dobar posao kako bi što je moguće više demonizirao funkcije nadsvjesnog uma, odnosno omalovažio sve ljudske dimenzije koje su njegov izraz. Stoga bi u obrazovni sustav bilo dobro unijeti i ponešto od ovakve edukacije, iako ne vidim da će se u skorije vrijeme tako nešto dogoditi. No morat će se dogoditi kad-tad jer nema optimalnog funkcioniranja i ostvarenosti bez neometanog komuniciranja između sva tri uma.
S obzirom da ima funkciju prenošenja istine svjesnom umu, nesvjesni je um izrazito moralan – neće nam ni u snu dozvoliti da prođemo nekažnjeno ili bez osjećaja krivice ako se ponašamo neetično. Doslovno „ni u snu“, jer nesvjesni um je taj koji kreira snove. On obrađuje sve potisnute i do kraja neproživljene sadržaje pa ako se takvim sadržajima ne želimo baviti svjesno, nesvjesni um će nam ih servirati tijekom spavanja, u REM fazi, dakle kroz snove. Postoji li u našem životu neka neetična težnja koju nismo nadvladali, ona će biti izražena tijekom sanjanja. „Što se babi htilo, to se babi snilo“, kaže (potpuno realistična) narodna poslovica. No bez obzira što (od svjesnog uma) cenzurirana težnja biva izražena kroz snove, na određen će je način cenzurirati i nesvjesni um. Sanjate li, na primjer, neki seksi san u kojem ste u igri vi i osoba koja nije vaš trenutni partner ili partnerica, osjećat ćete krivicu i vjerojatno se ništa neće dogoditi. Probudit ćete se i misliti „kog sam vraga moralizirao/la, pa bio je to samo san, mogao/la sam iskoristiti priliku“. No nesvjesni um neda, jer zna razliku između etičnog i neetičnog pa će nam kroz osjećaj nelagode i krivice te cenzuru potencijalno “zabavnog iskustva” nastojati reći što je ispravno, a što ne.
Tako je jasno razlikovanje prirodna ljudska sposobnost, a vidimo da postoje i aspekti našeg duha, psihe i tijela koji služe kao neposredna sredstva razlikovanja. Njihovim korištenjem čovjek nastoji oblikovati i svoje izvorne vrijednosti, na kojima pak počiva i njegov svjetonazor, odnosno životna filozofija. Ovdje polako dolazimo i do centralne teme ovog članka – ideologije – jer svijest svojom sposobnošću razlikovanja sudjeluje i u kreiranju filozofskog ili ideološkog predloška za naše stavove i postupke. No ako se u takvo razlikovanje isuviše uplete ljudski um, pogotovo nesvjesni sa svojim programima i konstrukcijama, tada čovjekovi stavovi ne moraju imati nikakve veze sa zdravim razumom, činjeničnim stanjem ili univerzalnim istinama. Istovremeno, ljudi se iz vlastite nesigurnosti imaju tendenciju svojih kojekakvih stavova držati „ko pijani plota“. Spremni su se dobrovoljno prepustiti kognitivnoj disonanci koja nastaje kao posljedica ovakve vrste konformizma te, kao u Andersenovom Carevom novom ruhu, ne vjerovati svome razumu i čulima kad se ono što vide kosi s njihovim uvjerenjima.
Potreba da se vjeruje u nešto je nesvjesna, automatska, slijepa i svi je imaju. Osim Tomislava. Budi kao Tomislav…
Wikipedia kaže da je ideologija (francuski: idéologie, od grčkog, ideja i logos) termin kojim se označava sveobuhvatni sklop ideja koje uključuju način na koji grupa ili pojedinac gleda na svijet, ciljeve, očekivanja i aktivnosti. Ako su naš pogled na svijet, očekivanja i aktivnosti utemeljeni upravo na ideologiji, onda nije riječ o beznačajnoj stvari. Ja bih dodao da je čovjekova potreba za ideološkim predloškom svakako i emotivna potreba pa iz tog razloga ljudi toliko žustro brane svoj svjetonazor. Međutim na kojoj ideologiji, na čemu utemeljenoj? I treba li čovjeku uopće ikakva ideologija? Moj je stav da ne treba – treba mu istina. Međutim, sve dok istina nije temeljna vrijednost kojoj čovjek teži i na kojoj gradi svoj svjetonazor, dotle je podložan raznim ideologijama. Naime, čovjek se i u svjetonazorskom smislu ima potrebu „za nešto uhvatiti“ kako bi se osjećao sigurno. Iako se suštinski „hvata zubima za zrak“ jer je svjetonazor čista apstrakcija, on to ipak čini zato što je apstrakcija poput ideologije odraz čovjekove potrebe da vjeruje u nešto i da se takvog vjerovanja čvrsto drži. A takvu potrebu imaju svi – i takozvani „vjernici“ i takozvani „ateisti“.
Vjernicima je, kad je o nezdravo utemeljenim ideologijama riječ, stvarno moguće prodati svakojake besmislice. No zanimljivo da su vjerništvu jednako skloni i takozvani „ateisti“. Kako ne vjeruju u Boga, smatraju da nemaju nikakav sustav vjerovanja koji bi njima upravljao. No vidim da fraza „vjeruj u znanost“ danas jako dobro prolazi upravo kod racionalista i ateista, odnosno visoko obrazovanih ljudi. Nevjerojatno je i njihovo povjerenje u medije, u političke stranke, u sustav. Provode sate i sate gledajući programe državnih televizija, čitajući novine i portale mainstream medija i – vjerovali ili ne – vjeruju u informacije koje im serviraju. Ali ne, oni su ateisti, nisu vjernici. Naravno da jesu vjernici, samo je pitanje u što. Ne vjeruju u religijske dogme, ali vjeruju u sistemske. Ne vjeruju u Boga, ali vjeruju raznim „autoritetima“, što god da kažu.
S obzirom da većina ljudi u svrhu razlikovanja koristi um, a ne svijest, oni svoj svjetonazor povezuju s najrazličitijim mentalnim konstrukcijama, misleći da će im omogućiti da saznaju tko je good a tko bad guy. Iza ovakvog nastojanja leži ništa drugo do osjećaj nesigurnosti koji se nastoji nadvladati usvajanjem prvog raspoloživog svjetonazora koji će im povratiti stabilnost i vjeru u vlastitu moralnu ispravnost. Nema veze što su obično prevareni i navedeni da prihvate lošu osobu za dobru i obratno – bitno je riješiti se unutarnjeg pritiska koji stvara nesvjesni poriv za hitnim kreiranjem ideološkog predloška svojim mislima, osjećajima i djelovanju. Odnos prema ispravnom i neispravnom, odnosno dobru i zlu, toliko je važan čimbenik psihičke stabilnosti da će većina ljudi nastojati uspostaviti kakav-takav sustav vjerovanja samo da se čim prije odrede i shvate što je dobro, a što loše; što ispravno, a što neispravno; što zdravo, a što bolesno; što etično, a što ne-etično, i tako dalje.
Tko želi pronaći istinu morat će kopati dublje od granica postavljenih od strane “establišmenta”.
Iz tog su se razloga ekspresno odredili u slučaju rata u Ukrajini – neki su odmah stali na stranu Ukrajine jer je ona „jadna žrtva“, dok su drugi stali na stranu Rusije jer je Ukrajina svojom politikom „zaslužila da bude napadnuta“. Malen je broj onih koji su se suzdržali pri određivanju i tragali za potpunijim informacijama o pozadini sukoba, koje ne bodu oči s naslovnica propagandističkih medija. Jer većinu ljudi uopće ne zanima doći do istine, nego se čim prije odrediti kako bi uspostavili unutarnju ravnotežu. To što je takva ravnoteža utemeljena na iluziji, nema nikakve veze. Tako je čovjekova sklonost vjerovanju u ideološke bajke i razlog zašto je u gotovo svakoj državi na vlasti neka zločinačka organizacija maskirana u političku partiju. S obzirom da se mora znati što je dobro i tko je dobar, a što i tko nije, tada onaj koji se uporno prikazuje kao dobar mora da jest dobar, čak i ako je na prvi pogled jasno da nije, jer se bez vjere u dobro čovjek psihički raspada. Stoga će, ako nije svjestan istinskog dobra, čovjek vjerovati u lažno dobro.
Naši političari i vladari itekako su svjesni važnosti ideologije za upravljanje masama. U dokumentarcu koji je o Putinu napravio čuveni režiser Oliver Stone odigrava se zanimljiva scena u Putinovoj vili (kreće u 45-oj minuti videa) u okolici Moskve. Stone, naime, uočava da se u okviru vile nalazi i pravoslavna kapelica, što ga čudi s obzirom da zna da je Putin bivši KGB-ovac, dakle član komunističke partije, pa stoga i ateist. Upitavši ga odakle odjednom religioznost, Putin odgovara da je raspadom SSSR-a i komunističke partije u Rusiji nastao „ideološki vakuum“ (čitaj – ljudi nisu znali kome i u što da vjeruju). I takav je vakuum idealno popunila Ruska pravoslavna crkva, odnosno religija, kojoj se, htio ne htio, morao vratiti i Putin kako ne bi ispao hipokrit. Ako je ikada i bio ateist jer, vidjeli smo, istinskih ateista nema, postoje samo deklarativni.
I tako je suvremeni svijet gotovo u potpunosti izgrađen na površnim, manipulativnim ideologijama koje služe da čovjeku daju prividan osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Vjerovati u znanost samo iz potrebe da se u nešto vjeruje može biti jednako vjerovanju u mesije poput Adolfa Hitlera kad je riječ o genocidnim aspektima te navodne znanosti. Proizvođač eksperimentalne „vakcine“ ne preuzima odgovornost za nuspojave i želi sakriti podatke o njima na 75 godina, država ne preuzima odgovornost, liječnik koji je daje ne preuzima odgovornost, no ljude su uvjerili da su neodgovorni ako je odbiju jer mora se „vjerovati u znanost“?!? I ljudi će vjerovati jer u nešto vjerovati moraju, a previše su lijeni da svoju vjeru temelje na apsolutnoj istini jer je prokopati put do istine teško. Kako je kontrolnom sistemu najveći neprijatelj upravo istina, ona se nastoji izvitoperiti, zamračiti i relativizirati na najrazličitije načine. Zašto? Radi vladavine manjine nad većinom, radi opstanka robovlasničkog sustava u kojem živimo već tisućljećima, radi kontrole populacije, radi eugenike. Danas kad su sredstva i tehnike indoktrinacije usavršene do perfekcije, kad je ljude moguće isprogramirati kako god naši vladari požele, ideološka zaslijepljenost, a zatim i razlike i sukobi koji iz njih proizlaze idealno su sredstvo vladavine.
Što sve prolazi kao „objašnjenje“ da bi se zamaglila prava istina upravo je čudesno, kao i vjerovanje masa u očigledne laži. Razlog za pošast iznenadnih smrti je sve samo ne cjepivo. Razlog za kaotična i destruktivna svjetska zbivanja je sve samo ne pomno planirani i tajni postupci elite, jer zavjere ne postoje. Tri zgrade Svjetskog trgovačkog centra srušile su se zbog svega samo ne kontroliranog rušenja unaprijed postavljenim eksplozivima. Nema nikakve Agende 2030, a Klaus Schwab i Svjetski ekonomski forum ljudima žele dobro, o čemu vi teoretičari zavjera pričate. Keš se ukida da bi ekonomija bolje funkcionirala, a ne zbog potpune kontrole svih transakcija te mogućnosti da se, kao što je to učinio Justin Trudeau u Kanadi kamiondžijama, zamrznu računi nepoćudnima.
Ni pored zdravih očiju i ušiju ideološki indoktriniran čovjek ne vidi i ne čuje ništa, čak i kad netko ima sve atribute tipičnog zlikovca.
Tako se mnogi čude kako to da je suvremeni čovjek toliko fašistoidno biće. Naravno, taj isti čovjek misli da nije, ali je prema ponašanju itekako vidljivo da jest. Kako ne bi bio kad je emotivno i duhovno potpuno infantilan. Pod utjecajem je svojih ograničavajućih obrazaca, između ostalog i arhetipova, pa vjeruje da je država (vlada) Veliki Otac, a crkva ili partija Velika Majka. Zato slijepo prihvaća informacije koje plasiraju sustavi indoktrinacije kojima se služi država i partija/crkva. Mislite li da vjerske zajednice imaju poseban status samo zato što vlade raznih država podržavaju duhovnost? Ne, to je zato što su religije postale sredstvo kontrole uma. Nije to njihova originalna svrha, ali su zloupotrijebljene na taj način. Napoleonu se pripisuje izjava da je jedino što sprječava siromašne da pobiju bogate upravo religija. Ja bih dodao, za one koji ne razumiju zašto je tome tako, da je to zato što religije promoviraju, između ostalog, mentalitet žrtve i kastinski sistem, barem četiri najveće (kršćanstvo, islam, judaizam i hinduizam).
Tu su zatim i takozvani „službeni mediji“ koji, poput kakvog „ministarstva istine“, stalno upiru prstom u imaginarnog neprijatelja ili negativca, istovremeno promovirajući nekog jednako tako imaginarnog pozitivca. Ljudi koji posjeduju medije jako dobro poznaju čovjekovu prirodu i svjesni su da um neosviještenog čovjeka automatski pokušava zauzeti stranu, postaviti sebi sustav vjerovanja koji će mu jasno reći tko je negativac, a tko pozitivac. Kako informaciju temelji na propagandi, a ne istini ili objektivnosti, čovjek se opredjeljuje za jednu ili drugu varijantu i od tada u nju vjeruje, i to na tipično vjernički način, religiozno. Osjeća se zaštićeno od navodnog pozitivca, a napadnuto od isto tako navodnog negativca. Na temelju ugroženosti postaje agresivan prema negativcu te zahtijeva i opravdava njegovo uništenje. Nije li ovo definicija fašizma? I može li polusvjestan čovjek uopće biti išta drugo do fašist, barem u određenoj mjeri? A posljedice raznih neprirodnih ideologija, kao što su fašistička ili komunistička, odnosno onih utemeljenih na religijskom ekstremizmu, opće su poznate i doslovno stravične.
Mislim da je želio reći da nikad ne podcjenjujte glupost biračkog tijela…
Na čemu bi onda istinska ideologija trebala biti bazirana? Prvo i osnovno, na zdravom razumu i činjeničnom stanju. Na sposobnosti kritičkog mišljenja utemeljenog na pravu na kritičko mišljenje. A zatim i na težnji prema apsolutnoj istini, umjesto na različitim sustavima vjerovanja koji počivaju na elementima manifestiranog, dualnog svemira jer on nije jedini aspekt našeg postojanja. Iako potpuno zanemaren od strane mainstream društva, svijet Jednosti je činjenica o kojoj govore sve svjetske religije i duhovne škole, a u zadnje vrijeme i znanost poput suvremene fizike. Najbitnije životne istine, odgovori na sva bitna životna pitanja postoje i pripadaju svijetu Jednosti. To je zato što je manifestirani univerzum, ili pojavni (materijalni) svijet, iluzoran u odnosu na nemanifestirani. Da, apstraktan duhovni svijet daleko je čvršći, realniji i postojaniji od materijalnog, iako se čini suprotno jer zidovi djeluju solidnije od eteričnih energetskih razina. Djeluju sve dok ne dođemo do subatomske razine, kada i ovaj privid biva raspršen. A čovjek je u jednakoj mjeri stanovnik i manifestiranog i nemanifestiranog univerzuma. Kako u prolazne aspekte našeg postojanja spadaju i misli, odnosno stavovi i uvjerenja, čovjek se ne može uhvatiti niti za mentalne konstrukcije koje se nalaze u srži svake površne ideologije. Pa ipak to čini jer se za nešto uhvatiti mora i u psiho-spiritualnom smislu, jednako kao što se u fizičkom smislu hvata za čvrstoću tla ispod svojih nogu.
Sve što o ideologiji treba znati jest da ona ima smisla jedino kad je utemeljena na istini.
Naravno da je prirodno da bitan dio ljudske svijesti bude usmjeren na razne aspekte dualnog, manifestiranog univerzuma. Neminovno je poznavati mnogobrojna znanja i vještine koje omogućuju uspješno djelovanje u materijalnom svijetu. Na primjer, kako bih napisao ovaj članak ja moram poznavati zakonitosti jezika na kojem pišem. Iako nastojim prenijeti ideju, moram znati kako to napraviti da informacija dopre do druge osobe. I premda je informacija daleko bitnija od sredstva, ipak o sredstvu ovisi učinkovitost prenošenja. Život u manifestiranom univerzumu svakako omogućuje stjecanje najrazličitijih znanja i vještina koje nam omogućuju preživljavanje, doprinose kvaliteti života i stupnju ostvarenosti. Sva je umjetnost utemeljena na vještini izraza, na kontinuiranom treningu i razvoju, na kvaliteti aktivnosti usmjerene prenošenju neke izvorno apstraktne ideje. Tako će nepismeno napisan članak malo tko čitati, a pismeno mnogi te će ideja izražena kvalitetnim sredstvom doprijeti do više ljudi.
Međutim, što kad rješenje određene životne problematike zahtijeva upravo povezanost sa svijetom Jednosti? Nije, naime, moguće smisao života dokučiti razmišljanjem, dakle korištenjem sredstava djelovanja u dualnom, manifestiranom univerzumu, jer takva sredstva ne mogu dati istinski ideološki predložak za čovjekovu ostvarenost. Ideologija bi stoga trebala biti utemeljena na direktnom iskustvu svijeta Jednosti. Direktno iskustvo izvan je granica intelekta ili bilo kojeg procesa koji pripada umu. Nemoguće je samo intelektualno saznati tko smo i što smo, što je život ili drugo ljudsko biće, jer je intelekt sredstvo procesiranja pojava koje pripadaju manifestiranom univerzumu, dakle dualnom svijetu, dok apsolutna istina leži izvan granica procesa i manifestiranog, dualnog svijeta. Smisao postojanja i života stoga je moguće dokučiti ulaskom u svijet Jednosti, odnosno neposrednim iskustvom takvog svijeta. Iako se ovakvo iskustvo ljudskom kibernetičkom aspektu čini nepostojećim, ono itekako postoji, samo ga nije moguće doživjeti na uobičajen način, putem čula ili intelekta. Aspekt čovjekovog bića koji omogućuje direktno iskustvo (ili „prosvjetljenje“) jest upravo svijest, kao konačna dimenzija ljudskog postojanja. Svojom sviješću, koja postoji neovisno o mozgu i živčanom sustavu, odnosno umu i umnim sposobnostima, čovjek može doći u dodir s univerzalnom sviješću svijeta Jednosti te spoznavati izravno njegove bezbrojne kvalitete.
Kad kažem da se bitna egzistencijalistička pitanja mogu riješiti samo direktnim iskustvom, odnosno kao Zen koan, onda mislim na sljedeće – znate li tko ste vi? Tko ste vi uistinu, izvan svih uvjerenja, uloga, društvenog statusa, zanimanja? Kako je izgledalo vaše prvobitno lice, prije negoli vam se majka rodila? Tko ste bili prije ovog života i tko ćete biti nakon što umrete? Jer bez svijesti o svom izvornom identitetu nema istinske ostvarenosti, nema realizacije životne misije. S obzirom da je životna misija svakog čovjeka da bude taj koji jest i da izrazi svoju suštinu, sve dok ne zna tko je ne može je ostvariti. Podložan je vanjskim utjecajima, lako postaje robotizirano biće kojem drugi ljudi bez problema nameću svoju volju, diktiraju svrhu i smisao. Jeste li u stanju biti ta ili taj koji jeste, bez obzira što je tko reko’, čak i zeko? Ista je stvar, na primjer, sa životom. Treba direktno doživjeti život, treba ga u potpunosti demistificirati i osloboditi svih mentalnih koncepata. Pitanje je i ima li života uopće – čini se da ima, ali je li to apsolutna činjenica? I koja je svrha života? Nema je, kao što tvrde hiper-neurotični postmodernistički “filozofi” poput Slavoja Žižeka? A ako je ima, postoji li takva svrha izvan granica bilo koje vrste ideološke zadojenosti?
Evo kakvim se besmislicama bave, marksističkom ideologijom indoktrinirani i od establišmenta slavljeni, moderni “filozofi”…
Naravno da doći do istine nije uvijek lako. Takav proces, kao što rekoh, može biti i izrazito bolan jer da bismo došli do onoga što uistinu jest, treba odbaciti sve ono što nije. Nužno je deidentificirati se od iluzija i laži, ali i svih dotadašnjih poželjnih (da ne kažem – normalnih) relativnih istina. Iz tog je razloga neizmjerno lakše prepuštati se površnim zaključcima, utemeljenim na ležernom konformizmu. Zato većina ljudi niti ne grebe ispod površine, a kamoli kopa duboko do same suštine. Nemaju, doduše, ni vremena niti energije za tako nešto jer im sve otima ekonomska mašinerija za koju rintaju. No morat će to učiniti kad-tad – dolaze jako nestabilna i traumatična vremena i veliki pritisci koji će ih prisiliti na dublje kopanje. Kontrolni sistem želi potpunu vlast, totalnu kontrolu, s robotiziranim čovjekom koji će moći samo sanjati ispunjavajući život, ostvarivati ga u nekom virtualnom „metaversu“, a u realnosti biti rob i hrana kreatorima kontrolnog sistema. Kali Juga još nije gotova, iz godine u godinu bit će sve gore, sve luđe i sve mučnije. Oni koji budu voljni probuditi se i pružiti otpor ovakvom scenariju imat će kakvu-takvu šansu. A ostalima ne bih bio u koži.
No krasno…
Što nam doživljaji svijeta Jednosti mogu omogućiti? Svjetonazor utemeljen na univerzalnoj, apsolutnoj Istini. Spoznaju prirodnih zakona i principa, poput zakona karme, i načina njihove primjene u dualnom svijetu, odnosno svakodnevnom životu. Izoštrenu percepciju i za najrazličitije relativne istine koje se tiču procesa i zbivanja u manifestiranom univerzumu, dakle znanje o zdravim i prirodnim životnim procesima, za razliku od nezdravih i bolesnih. I baš zato je istina, zajedno sa sposobnošću razlikovanja, na tolikom udaru kontrolnog sistema. Sjetite se s kojeg je točno drveta bilo zabranjeno jesti u biblijskom rajskom vrtu. Ljudi obično zaboravljaju koja je vrsta sposobnosti za „bogove“ Edena bila najopasnija pa interpretiraju Knjigu postanka na najrazličitije načine, a to posebno rajsko drvo nazivaju drvetom znanja ili spoznaje. No spoznaje čega točno, to smatraju nebitnim, iako u Bibliji sve lijepo piše. Evo citata iz drugog i trećeg poglavlja Knjige postanka:
Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«
Tada intervenira zmija i nagovara Evu da ipak jede s navedenog drveta:
Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
Na kraju ih Jahve, dobri bog prepun ljubavi i razumijevanja, proklinje i protjeruje iz Edena te utvrđuje:
»Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navjeke!« Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da stražare nad stazom koja vodi k stablu života.
Cornelis van Poelenburch – Izgon iz raja
Takozvani “izgon iz Raja” teška je prijevara organizirana od vladajućih kasti kako bi se stvorio ideološki predložak za normalizaciju ropstva.
S obzirom da je, korištenjem friziranih „svetih spisa“, zamutila čak i čovjekovu percepciju Boga, stvaranja te duhovnog pada, misli li još uvijek netko da je sposobnost razlikovanja dobra i zla nebitna eliti koja vlada našom planetom? Misli li itko da elita ne ulaže sva raspoloživa sredstva da čovjeku onemogući ovakvu spoznaju? Nije stoga neobično da je do istine teško doći. Država je zamagljuje, društvo je zamagljuje, obitelji je zamagljuju, bliske osobe također. A i mi sami činimo sve da se zavaramo, nastojeći se prilagoditi društvu.
Međutim, istina je da nema nikakvog “izgona iz raja”, “istočnog grijeha” i “duhovnog pada” koji bi bio išta drugo do mentalna manipulacija. Iako kršćanstvo stalno trubi o nekakvom izgonu, on se objektivno nikada nije dogodio. Pad je subjektivna stvar, posljedica stanja svijesti, i ničega drugog. Mi i dalje jesmo stanovnici Raja, odnosno svijeta Jednosti, samo vjerujemo da nismo. zato što je takvo uvjerenje postalo opće prihvaćeno te ušlo u kolektivno polje. A netko od ovakvog vjerovanja ima itekakve koristi. Dakle, kad bismo osvijestili da jesmo dio svijeta Jednosti, vratili bismo se u Raj. A što je najzanimljivije, ne postoji ni nikakav Jahve, osim kao neorganski entitet koji nastoji uzurpirati božansku poziciju. To da je bog Starog zavjeta lažni bog (koji o sebi često govori u množini – “bogovi”?!?) čak nema potrebe dokazivati duhovnim iskustvom – moguće je to učiniti i dobrom starom logikom. Evo kako je razmišljao Epikur (341. – 270. prije nove ere), čuveni grčki filozof iz helenističko-rimskog razdoblja, za kojeg je centralni filozofski problem bila istina i kako doći do nje. Koristeći se kritičkim mišljenjem Epikur je zaključio sljedeće:
Da li Bog želi spriječiti zlo, ali nije u stanju?
Tada nije svemoguć.
Da li je u stanju, ali ne želi?
Tada je zlonamjeran.
Da li je i u stanju, i želi?
Odakle onda dolazi zlo?
Da li nije u stanju, niti želi?
Zašto ga onda zvati Bogom?[1]
Baveći se poimanjem Boga, Epikur smatra da pravi Bog svakako postoji, ali da nema prevelike veze s materijalnim svijetom. Po mome iskustvu bio je u pravu – pravi Bog (ili univerzalna kozmička inteligencija) kreira medije vlastite manifestacije (materijalni svijet, svemir, živa bića), a zatim njima prepušta odgovornost za razvoj i iskustva koja će steći. Stoga onaj tko svim silama nastoji uzurpirati božansku poziciju na način da čovjeku sudi i nameće ograničenja ne može biti pravi bog, nego lažni. I da, zašto ga onda uopće zvati bogom? Možda zato što njime želimo manipulirati masama – prijetiti im, zastrašivati ih, postavljati zabrane i pravila, kreirati ideološke dogme i na taj ih način držati u pokornosti…
*******************
Premda je proces dolaska do istine često težak i mučan, dobici su ipak neprocjenjivi. Kao nekome tko je život posvetio izučavanju svijesti, dakle onoga čega čovjek može biti svjestan, meni je u stvari izazov osvijestiti svoje ograničavajuće programe, znati što je moguće više o tome koji me mehanizmi pokreću, odnosno od mene čine robota. Smatram potpuno promašenim vezivati vlastiti život uz nesvjesne obrasce koji ponekad u potpunosti kontroliraju čovjekov život. Odbijam biti pod vlašću svojih traumatskih iskustava, ograničavajućih povezanosti s članovima obitelji, identifikacija, veza s nižim astralom, mijazama, polja i njegovih programa te neorganskih entiteta koji nastoje vladati čovjekom i hraniti se njegovom energijom. Ne dozvoljavam da mi svjetonazor oblikuju mediji, političari ili religijski vođe. Zato smatram da mi je upravo takva životna orijentacija donijela najviše dobrobiti i osobne slobode. Ne postoji ništa tragičnije i besmislenije od vezivanja vlastitih života s ograničavajućim, umjetnim programima i još k tome inzistiranja na njima pod krinkom nekakve „tradicije“, „religijske pripadnosti“ ili „prilagodbe društvu“. No s obzirom na to u kakvoj je čovječanstvo fazi razvoja, teško da me i najdestruktivniji ljudski obrasci mišljenja i ponašanja mogu začuditi. Svoju sposobnost razlikovanja nastojim vezati što je moguće više uz višu svijest, uz sveopći duh kojeg sam dio. Ne uz svoje instinktivne reakcije ili mentalne konstrukcije koje sam kreirao iz čiste komocije jer mi se činilo da će tako biti jednostavnije i lakše živjeti. Svi ljudi koji se poistovjećuju s vlastitim mentalnim konstrukcijama žive krivo utemeljene živote, pa ipak među njima ima i takvih koji se ponose time i smatraju moralno superiornijima od drugih.
Suštinu oslobađanja od ograničavajućih programa čini samopromatranje kao modus operandi, odnosno kontinuirano osvješćivanje svojih misli, reakcija, postupaka, stavova, ideja. Nužno ga prati i proces deidentifikacije od poznatog kako bi se spoznalo novo i do tada nepoznato. Istinska deidentifikacija tiče se otpuštanja starih obrazaca na svim nivoima – i mentalnom, i emocionalnom, i fizičkom. Treba osvijestiti obrazac i svjesno se od njega odmaknuti (mentalna deidentifikacija), treba osvijestiti koje nam je (prividne) dobitke i oblike ispunjenja donosio (emocionalna deidentifikacija), a zatim treba promijeniti životni stil kako bismo čak i vlastito tijelo reprogramirali od instinktivnog reagiranja prema starim modelima, odnosno odbacili nekadašnje loše navike (fizička deidentifikacija). Ovakav proces ponekad nalikuje na smrt, zato što su ljudi skloni identificirati se sa svojim nesvjesnim obrascima, uz njih vezati čak i svoj identitet te smisao postojanja. No ako nam je temeljna životna vrijednost istina, tada nema kompromisa s glupostima, čak i ako nam te gluposti naizgled jako pašu.
S druge strane, proces stjecanja novog znanja i svijesti te kreiranja novog životnog stila nalikuje na uskrsnuće. Treba i to imati na umu, jer je svaka smrt samo transformacija u novi oblik postojanja, obično slobodniji i više ispunjavajući od prethodnog. Riskirajući da zvučim kao pop, smatram da je bolji odabir uskrsnuti, još za života. Krajnje je vrijeme za kolektivno buđenje i uzašašće jer čizma na čovjekovom vratu svakim danom biva sve čvršća. Nadam se da čovječanstvo neće morati proći kroz iskustvo potpunog gubitka slobode da bi se konačno probudilo i pobunilo. No ako hoće, treba ljude podsjetiti da su bili upozoreni i da je to bio njihov odabir.
Uzašašće, ne ideološko nego istinsko, još za života – dobar raison d’etre…
© Tomislav Budak, rujan 2022.
__________________________
[1] Lactantius: On The Anger Of God, ReadHowYouWant, 2007., 13.19, moj prijevod.