Svećenik
Primjećuje li itko sličnost između prastarog arhetipa i današnjeg Herr Ratzingera?
Od svih oblika manipulacije arhetipovima, ovo je jedan od najnižih i najbesramnijih. Skrivanje iza maske „velikog svećenika”, „učitelja”, „gurua”, „sveca”, osobe koja s Bogom ima poseban „deal” i bliskost, a koju drugi nemaju i ne mogu imati, naročito je odvratno jer je namijenjeno odvajanju čovjeka od vlastite božanske prirode. Ova je manipulacija izuzetno jaka u kršćanstvu gdje se na lik Isusa gleda kao na nekoga tko ima unikatnu i neponovljivu poziciju unutar hijerarhije svijesti – samo je on „božji sin”, samo je on mogao to što je mogao, on je naš iskupitelj, spasitelj, osloboditelj, on se žrtvovao za nas, on se prosvijetlio za sve pa sada nitko od nas više ne mora ulagati napore u vlastiti duhovni razvoj – treba samo vjerovati u Krista. Bullshit, rekao bi George Carlin… Ovo je i najstrašniji nonsens koji sam ikad čuo, a namijenjen je potpunom oduzimanju osobne moći. Isus može biti uzor ako ga netko želi imati kao uzor, ali put koji je on navodno prešao mora prijeći svatko sam za sebe. U tome je štos, a ne i ovdje biti ovčica koja slijedi svog pastira. Upoznavanje s duhovnošću može doći preko Isusa ili bilo koje druge duhovno osviještene osobe, ali vlastita duhovnost ne može biti predana u ruke takve osobe, koja još k tome nije niti živa i potpuno je imaginarna. Takav postupak zove se odricanje od vlastite duhovne moći. A to je i cilj ovakve manipulacije – ja mogu nešto što ti ne možeš, ali trebaš. Zato ti ovisiš o meni. Ja sam tvoj iscjelitelj, „life-coach”, guru, učitelj, a ti si jadnik. And yes, it’s good for the business!Stoga da odmah na početku razjasnimo stvari – ne postoji nikakav duhovni učitelj! Nema ništa takvoga – nikad ga nije niti bilo, a po svemu sudeći neće niti biti. Jedino sveopći duh ili Bog može čovjeka učiti duhovnosti, a takvo učenje obavlja se putem osobnog i neposrednog duhovnog iskustva. Nikakve riječi koje nam uputi netko drugi ne mogu kod nas izazvati duhovno iskustvo. Odnosno, mogu ako smo ga već otprije imali. No, do tada će, barem kad je u pitanju duhovno iskustvo, tuđe riječi izazvati jedino zabunu, predrasudu ili preduvjerenje (unaprijed stvoreno očekivanje) koje spada u domenu uma, intelekta, odnosno bio-kompjutorskog aspekta čovjekovog bića, a ne i duhovnog. Zato tko god se predstavlja kao „duhovni učitelj” ne govori istinu, odnosno skriva se iza arhetipa. Takve osobe samo prezentiraju vlastito iskustvo (ako ga uopće imaju) pa ih možda možemo zvati „glasnicima duha”, ali nipošto i „duhovnim učiteljima” – ponavljam, nitko vas ne može naučiti duhovnosti osim vas samih u izravnom i neposrednom kontaktu sa sveopćim duhom.
Ovo je omot Sudčevog CD-a… Eto, i naša ‘Rvacka konja za trku ima – na natjecanju za arhetipsku manipulaciju stoljeća, naš napudrani, skvarcani i ofarbani hodač po vodi uvjerljivo odnosi zlatnu medalju…
U takve nakaze spadaju, na žalost, i mnogi iscjelitelji, new-age „gurui” ili „učitelji”, od kojih se mnogi vole nazivati „life coachovima”, „majstorima” i „majstoricama” ovoga ili onoga – često reikija, još češće joge, a ponekad i nekog od vlastitih sustava koje redovito nazivaju što je moguće bombastičnijim imenima – najčešće su to „duhovne akademije”, ni manje ni više. Ja sam završio Muzičku akademiju i za to mi je trebalo šest godina niže i četiri godine srednje muzičke škole pa sam tek onda mogao upisati nešto što se zove „akademija”. No, u „duhovne akademije” može tko hoće i kad hoće i začas je „life coach”! Da, nakon par vikend tečajeva svaka će kućanica čudesno metamorfozirati u životnog voditelja/savjetnika/instruktora! Dokle seže egomanija ovih ljudi? Zato u new-age ponudi, na žalost, ima stvarno svega i svačega, ali ponajmanje istine, znanja i ljubavi. Dječaraca koji osnivaju „školu života” (što derište od tridesetak godina može znati o životu?), velikih majstorica joge „sa i-n-t-e-r-n-a-c-i-o-n-a-l-n-o-m diplomom” koje su jednom bile u na nekom tečaju Indiji (obavezno morate ići u Indiju ako hoćete biti „učitelj”; bez Indije nemate odgovarajući status – mislim ono, ne…), plagijatora tuđeg rada (mojeg, na primjer) koji smatraju da u optimum njihovog djelovanja spada doslovno prepisivanje tuđih tekstova te njihovo korištenje u komercijalne svrhe, baba gatara i skidača uroka koji to čine pomoću 33 crne svijeće (vjerovali ili ne) te za pravu sitnicu od par tisuća eura…Dakle, čitav cirkus, ili, bolje rečeno, zoološki vrt.
I guru Pitka je samo čovjek… Njegov je glavni interes ipak – Jessica!
Zato je, uostalom, i postao guru. Eto, stvari su jednostavne…
Da, daleko je isplativije skrivati se iza arhetipa negoli ga razobličavati. Zato majstori arhetipova mene i smatraju budalom jer čemu se mučiti i raditi pošteno kad se možeš skrivati iza arhetipske maske, zaogrnuti se nekim englesko-indijskim plaštem i djelovati uvjerljivo samo zato što maksimalno mistificiraš sebe i svoj (ne)rad. Razobličiti se i reći istinu – neeee, nikada – treba nabaciti što je moguće više titula, „internacionalnih diploma”, indijsko-engleskih naziva, obećavati čuda, stvarati oko sebe hype, magiju, mistiku i ostale dimne zavjese. I na određen način ovakvi muljatori jesu u pravu jer postoji netko tko opravdava ovakvo njihovo djelovanje. Tko? Ljudi. Da, ljudi su ti koji doslovno traže arhetip, žele obmanu i hollywood. Ljudi izvorno jesu divna bića, s neograničenim potencijalima, jedno s Bogom pa time i sami bogovi, ali ljudi se isto tako ponašaju i kao stoka, budale i ovce. A svjetska se ekonomija oslanja upravo na ovakve njihove karakteristike, a ne na duhovnu osviještenost i ostvarenost. Sve treba komercijalizirati, a komercijalizacija se zasniva upravo na arhetipu i ni na čemu drugome. Kao što smo već vidjeli, svaka reklama sastoji se od mitologiziranja nekog proizvoda, davanja nečemu što ne trebamo mitskih dimenzija, kako bismo pomislili da je to nešto što nam ipak treba.
Zgrožen njihovom ludošću, Graham Chapman kao „Brian” u filmu Life of Brian
poručuje svojim sljedbenicima – „Nema potrebe da ikoga slijedite, svi ste vi individue”,
na što oni zborski ponavljaju „Svi smo mi individue!”…
Ljudska je glupost stvarno beskrajna, jednako kao i inteligencija i duhovitost Pytonovaca…
Zbog svojeg nastojanja da ne glumim arhetip ja često imam velikih problema u odnosima i radu s ljudima. Naime, kad je netko programiran da obožava arhetip, on je istovremeno programiran i da prezire sve što arhetip nije, odnosno da se bez ikakvog poštivanja odnosi prema onima u koje nije u stanju projicirati arhetip. Ljudi često očekuju (neki svjesno, a drugi nesvjesno) da bi osoba koja se dugo godina bavi duhovnošću trebala biti u ulozi „duhovnog učitelja”, zajedno s pratećim efektima koje takva uloga donosi. Veliki učitelj bi trebao imati barem pedesetak godina, trebao bi izazivati strahopoštovanje, nikada ne povisiti glas, govoriti književnim jezikom bez ružnih riječi te ne imati ljudskih mana… E, ja nisam, i niti u najcrnjem ludilu ne želim biti, ništa od ovoga. Ali ljudi uporno u vas žele utisnuti arhetipsku sliku. I što sad? Ako niste arhetip, treba vas poniziti jer ako niste božanstvo mora da ste govno kao i svi drugi. E, pa hajdmo se odmah po takvom govnu posrati – ponekad da bismo uzvisili sebe, a ponekad da bismo ga iskoristili (jer kakav god bio ipak nešto zna i mogli bi od njega imati koristi). Zato se i kaže da nitko nije prorok u svom selu ili da kad tražite „učitelja” treba otvoriti oba oka, a kad ga nađete treba na jedno zažmiriti. No nije problem u „učitelju”, već u „učeniku” – on jadan ne može imati povjerenja u nekoga tko ne utjelovljuje arhetip pa sada, da ga „nesavršenost” učitelja ne bi obeshrabrila, on mora na „jedno oko zažmiriti”. Jer, zamislite molim vas, pa „duhovni učitelj” je također ljudsko biće! Ma da, tko bi rekao…stvarno nevjerojatno.Idolatrija koja vlada u duhovnim krugovima ne prestaje me čuditi, ali otkad sam osvijestio utjecaj arhetipova mogu je razumjeti. Pa ipak, izgleda da je takva idolatrija posebno jaka upravo ovdje, dok u konkretnijim i praktičnijim djelatnostima ona, „hvala Bogu”, nije toliko izražena. Ja sam se tijekom života bavio aktivnostima koje su zahtijevale da učim od drugih, ali mi nije palo na pamet da takve osobe obožavam ili ih, s druge strane, ponižavam zbog njihove ljudskosti. Kako bih naučio svirati klavir morao sam sustavno vježbati, a kako ne bih sam otkrivao Ameriku, učio sam ga u muzičkoj školi, od profesora klavira. Da nisam imao profesora i da nisam vježbao, nikada ne bih svirao kao što danas sviram. Međutim, nikada mi nije palo na pamet da profesoru stavljam vijence oko vrata ili padam pred noge, klanjam se i mislim da sam vidio Boga. Zanat je zanat i uči se od onih koji ga znaju, ako takvih ima. Ista je stvar i s duhovnošću – i to je zanat koji se u početku može učiti od onih koji ga znaju, ali se majstorstvo postiže isključivo vlastitim naporima. Zato ja od ljudi koje podučavam metodama koje će im omogućiti samostalan rad i neovisnost ne tražim da u meni vide išta osim ljudskog bića. A ako im to postane motiv za nepoštivanje ili ponižavanje, onda postajem neočekivano oštar i većina takvih osoba više me nikada neće vidjeti. Mnogi se iznenade jer misle da su dobrohotnost, otvorenost, pristupačnost ili tolerancija znak slabosti. U svijetu koji karakterizira stupanj emotivne inteligencije jednak kamenom dobu, u kojem se ljudi međusobno kolju i čerupaju kako bi postigli svoje ciljeve, ovo može nalikovati slabost, ali nije tako. Slabost je tvrdoća, krutost, zatvorenost ili samovažnost, ali ne i dobrohotnost. No, ako netko želi ovakve moje osobine iskorištavati, vidjet će kako izgleda nemilosrdna ljubav u svom neposrednom i nesputanom izrazu.
Ako i postoji bitna istina koju bi nas neki „duhovni učitelj”
mogao naučiti, onda je to ova…
Thank you Jesus, thank you Lord!
Iza arhetipova se nalaze svjetovi bezobličnog duha, a da bi se s njima došlo u dodir, treba prvo u potpunosti isprazniti vlastitu svijest od bilo kakve vezanosti za pojavne aspekte realnosti, odnosno zalijepljenosti za objekte manifestiranog univerzuma. A arhetipove treba integrirati jer arhetipske slike predstavljaju odvojene i, vrlo često izobličene, dijelove našega Jastva. Do sada sam dosta pisao o tipu spiritualnosti koji karakterizira nepostojanje ikakvog posredništva, no kako je ovakav oblik duhovne prakse još uvijek manje-više na margini u usporedbi s posrednim oblicima duhovnosti, tako smatram da zaslužuje dodatnu pozornost. Iako sumnjam da će direktna staza ikada postati dio duhovnog „mainstreama”, upravo zbog svoje apstraktnosti s jedne strane i zahtjevnosti s druge, osobe koje zanima neposredan odnos s Bogom ili sveopćim duhom danas imaju na raspolaganju čitav niz sredstava koja omogućuju i razumijevanje koncepta bezoblične spiritualnosti i praktičan rad na ne-posrednom duhovnom iskustvu.Naime, direktan put samo naizgled nije atraktivan kao indirektni putevi, ali je daleko najkorisniji. Postoje brojni razlozi u korist ovoj tvrdnji, ali želim svakako naglasiti da ne omalovažavam posredne oblike duhovnosti i o njima ne mislim ništa loše. Dapače, i posredni oblici duhovne prakse su i vrijedni i potrebni, odnosno predstavljaju bitan dio i fazu duhovnog razvoja pa zato ne mislim da bi ikada morali biti potpuno napušteni, jednako kao što niti bilo koji drugi oblik osobnog ispunjenja i ostvarenja ne treba nužno napuštati samo zato što nije jedini. Sve je u životu stvar slobodnog odabira i afiniteta pa kao što narod kaže – „tko voli nek’ izvoli” – sve možemo i ništa ne moramo. Pa ipak, s obzirom da je bezoblična spiritualnost najintimniji i uvijek izvedivi oblik duhovne prakse, šteta je ne poznavati ga.
Temeljna definicija bezoblične spiritualnosti jest da se ona ne bavi štovanjem ikakvog simbola ili predstavnika duhovnosti, odnosno ne koristi nikakve materijalne medije ili posrednike preko kojih bi se ostvarivalo duhovno iskustvo. Pa što onda koristi ili, bolje rečeno, kako se onda ovdje dolazi do takvog iskustva? Umjesto da koristi išta, ona koristi – ništa. Ništavilo ili nepostojanje ovdje postaju mediji duhovnog iskustva pa za ovakvo, prema mojem mišljenju jedino istinsko, duhovno iskustvo treba isprazniti um i težiti ničemu, a ne nečemu. U tišini voljom izazvane mentalne praznine stvara se prostor za duhovni doživljaj koji neće biti ništa što pripada domeni manifestirane realnosti ili čak čovjekovog uma. Kako bismo ostvarili neposredno duhovno iskustvo, treba se probiti kroz ljepljivost astrala – baš je zato nužno izbjeći sve što nas isuviše vezuje za astralni, formativni svijet. A vezuje nas štošta – između ostalog i mnogobrojne fiksacije na formu, na manifestaciju sveopćeg Duha, ali ne i na njegovu suštinu. Arhetipovi svakako spadaju u oblike vezanosti na formu i stoga doprinose konfuziji te nemogućnosti da se izravno dožive i pravi duhovni doživljaji, oni koji pripadaju svijetu Jednosti, a karakterizira ih nepostojanje procesa, odnosno pretapanje svijesti osobe koja percipira te objekta percepcije.
Tako bi ispražnjena svijest, udružena s namjerom da se direktno dožive neki od bezbrojnih aspekata nemanifestirane realnosti, trebala biti pravim ciljem duhovnih aspiranata. No, to se rijetko događa jer je istinska spiritualnost u odmetničkoj poziciji čak i u odnosu na alternativne sustave osobnog razvoja ili religijske škole. Svejedno, ono što je bitno znati jest da danas postoji i nova mogućnost – postoji metodologija koju je moguće naučiti i koja će upornim i marljivim praktikantima omogućiti neposredna duhovna iskustva, dakle zaobilaženje posredničke spiritualnosti. A osoba koja nije integrirala i transmutirala arhetipske slike svakako neće biti u stanju neometano i slobodno baviti se bezobličnim duhom. Odnosno, možda će i moći, ali uz prevelike napore i ne po vlastitoj volji – za nju spiritualno iskustvo ili dolazi ili ne dolazi, dok za osobe pročišćene od ograničavajućih utjecaja arhetipova i ostalih vezanosti za formu duhovno iskustvo predstavlja najprirodniju i najdostupniju stvar.
Transmutacija svakog pojedinog arhetipa proizvodi korjenitu promjenu u životu osobe – stoga je moja metodologija namijenjena isključivo stabilnim osobama koje su spremne unijeti promjene u svaki aspekt vlastitog života. Međutim, iako je namijenjena naprednim duhovnim praktikantima, ukoliko ne posjeduju ovakvu spremnost bolje je da niti oni ne koriste ovu metodu. Transmutacija arhetipova kolektivnog nesvjesnog snažan je udarac ljudskoj učmalosti, odnosno tradicionalnim ljudskim modelima, a njihovo će cjelovito rastvaranje zahtijevati period od barem šest mjeseci intenzivne posvete. Ovaj tip rada svakako spada u domenu luksuza, a za luksuz treba imati dovoljno sredstava. Ukoliko ih nemamo – naravno, u obliku spremnosti na promjenu te vremena za rad – bolje je raditi prvo na kreiranju takve spremnosti, a tek onda se posvetiti transmutaciji arhetipova.
Mogli bismo stoga reći da transmutacija arhetipova predstavlja jedan od konačnih procesa unutarnjeg pročišćenja koji prethode mogućnosti da osoba u vlastitome životu ponovo kreira realnost poznatu pod imenom “zlatno doba”. Bez nesvjesne vladavine arhetipova osoba ponovo postaje nevinim i čistim bićem koje ne mora činiti, niti biti, ništa osim onoga što samo odabere. Iako nam društvo nameće gomilu besmislenih i gotovo suludih obaveza i životnih uloga (često i nezaobilaznih), čovjekova je jedina prava obaveza kreirati takozvani “raj na Zemlji”. Naravno, prvenstveno unutar sebe pa tek onda i u svojoj okolini. Sve drugo čovjek ne mora, premda ga suptilni pritisak društva, kao i nesvjesni pritisak arhetipskih (i mnogih drugih) programa navodi na vjerovanje da nije uspješan, dovoljno dobar ili vrijedan ako bez pogovora ne ispuni njihove naloge. No, zlatno doba je pred nama – povratak u stanje izvorne nevinosti i čistoće, ljubavi i budnosti nije više toliko daleko. Vrijeme je kraja ratovanju, konfliktima i svim ostalim neprirodnim procesima. Stoga globalna transformacija koja se upravo odvija, za one koji to žele, može završiti upravo povratkom u istinski zavičaj – izvornome Sebi.
© Tomislav Budak, ožujak 2011.