Aktualni članci http://www.tomislavbudak.com 2010-09-08T19:32:24+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/images/M_images/joomla_rss.png text/html 2010-01-27T13:50:56+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/osobna-moc-cetvrti-dio.html RASTVARANJE KOLEKTIVNIH IZVORA GUBITKA OSOBNE MOĆI Transformacije karmičkih obrazaca (index.php?option=com_content task=view id=81 Itemid=56) i takvu metodu primjenjujemo na sve tipove utjecaja, bili oni individualnog ili kolektivnog porijekla. No, čak i kad se oslobodimo ograničavajuće povezanosti s vakuumskim bićima nismo, na žalost, potpuno slobodni od ovakvih utjecaja jer još uvijek živimo u društvu koje je u potpunosti pod vlašću Tvorca i njegovih namjesnika. Možemo ovdje povući analogiju s nezdravim obiteljskim utjecajima - naime, moguće je rastvoriti sve unutarnje oblike povezanosti s takvom obitelji, ali ako ostali članovi ne žele mijenjati vlastito ponašanje, tada nam nema druge nego se odvojiti od nje. Dakle, ne možemo se u potpunosti osloboditi ograničavajućih obiteljskih utjecaja sve dok ne napustimo takvu obitelj. No, kuda pobjeći s planete na kojoj živimo? Što nam preostaje negoli da strpljivo radimo na prosvjećivanju drugih, odnosno doprinosimo rušenju globalnog sistema koji održava ovakve utjcaje na životu. Da, pored sustavnog rada na sebi, jedini način da i cjelokupno čovječantvo oslobodi sebe mreže iluzija te prestane biti hrana vakuumskim bićima jest kakav-takav aktivizam. Jer sve dok je Zemljina aura rupičasta ljudi će biti žrtve nevidljivih utjecaja koji će značajno oblikovati njihove živote. A da bi se aura Zemlje pročistila i iscijelila potreban je zajednički napor svih živih bića. Međutim, za sada takvog napora nema ili, bolje rečeno, ima ga, ali ne dovoljno. Pogotovo ako ga usporedimo s naporima koje ulažu svjetski vladari kako bi kreirali „Novi svjetski poredak . Oni su nadomak ostvarenju jer većina ljudi još uvijek ne vjeruje da takav plan postoji. Čak i mnogi koji su s njime upoznati željeli bi na njega zaboraviti i vjerovati da je ono što nam govore naši političari ili što se prikazuje na televiziji istina. No, pogledajmo što se prikazuje na televiziji. Smrt, uništenje, ratovi, kriminal, natjecanja u nadmašivanju veličine svemira neizmjernošću ljudske gluposti (Big Brother, reklame, celebrity programi, estradni užas...). Ne govori li ovo da se nešto sprema? Onima kojima se servira smrt, nestabilnost i uništenje vjerojatno prijeti neka vrsta uništenja pa ih na to treba naviknuti... Pitajte Haićane što su još donedavno mislili o svojoj budućnosti, a što misle danas, kad su sile uništenja svojim tajnim oružjima razorile njihov otok. Ne vjerujete da je to namjerno učinjeno? Pitajte se samo tko najviše profitira? i sve će biti jasno. Kad nisu mogli pronaći počinioca zločina, stari su se Rimljani uvijek pitali Qui bono ili tko profitira . U slučaju Haitija prvi je dobitak je depopulacija, smanjenje broja ljudi, što je odavno definiran cilj svjetske elite. Drugo, u astralni omotač Zemlje ovim je činom odaslana strahovita količina negativne energije. Tko se njome hrani već znamo, a tko destabilizira, znamo također. Treće, sad su konačno stvoreni uvjeti za američko osvajanje Haitija - zbog vojno-političkih i geostrateških razloga. Ispod Haitija, naime, leže golemi rezervoari nafte, a posjeduje i velike zalihe zlata i iridija (http://redicecreations.com/article.php?id=9620). I, tko najviše profitira? Svjetska elita već slavi dolazak Novog svjetskog poretka. To je ponajbolje vidljivo kroz upotrebu najpostojanijeg simbola totalitarne vlasti - izlazećeg Sunca. Kako je u svojoj sada već historijskoj prezentaciji zorno prikazao legendarni želi elita (http://www.youtube.com/watch?v=x-CrNlilZho). Državni grb bivšeg Sovjetskog Saveza sve nam govori - prema rječniku iz kojeg je Jordan izvadio ovo tumačenje, sovjetski grb predstavlja zoru novoga dana za čitav svijet . Simbol sunca jedan je od najstarijih ezoterijskih simbola, a svoju redovitu upotrebu doživljava kroz tajna društva, okultne grupacije kao što su Zlatna Zora (Golden Dawn) ili sve masonske lože, a danas ga masovno eksploatiraju i političari. No, Sunce kao nebesko tijelo predstavlja jaku nuklearnu silu. Sunce je izvor elektromagnetske energije, one koja (prema Giuliani Conforto) stvara lažnu sliku svijeta. Naše je oko, naime, u stanju uhvatiti samo one aspekte Kreacije koji su obasjani elektromagnetskim svjetlom. Time se stvara iluzija da sve ostalo ne postoji. Međutim, elektromagnetsko svjetlo čini vidljivim samo vanjsko naličje svijeta, a ne i njegovo pravo lice. To pravo lice spoznaje se preko ljubavi, intuicije, osjećaja i unutarnje znatosti. Elektromagnetsko svjetlo svojevrsnom arogancijom i bahatošću nastoji zasjentiti takvo viđenje stvari te nametnuti iluziju da postoji jedino ono što je okom vidljivo. Odatle i inzistiranje svjetske elite na ovom simbolu - iako obasjava materiju, Sunce čini nevidljivim suptilne, ali daleko stvarnije aspekte Kreacije. Time ono služi kao vrlo dobro sredstvo kreiranja iluzije, stvaranje dimne zavjese, odnosno zamagljivanja pravog stanja stvari. I Obami sviće zora, a i Hillary bi da joj svane... Mladi Indijci slave Obaminu pobjedu...Svi kao jedan, po uzoru na velikog vođu ... Zanimljivo je kako se najpopularniji svjetski političar-superstar koristi upravo simbolom koji se nekada nalazio na grbu najveće komunističke države, ali i drugih takvih država kao što su komunistička Rumunjska ili Sjeverna Koreja. Danas ga, osim Obame, koriste i članovi njegove administracije. Cijela Obamina kampanja bila je utemeljena na simbolu zore i novog dana. Obama je navodno lider najrazvijenije kapitalističke zemlje svijeta. Zašto se onda koristi starim komunističkim simbolom? Što nam korištenje baš ovakvog simbola govori o Obaminim političkim planovima? Kakva budućnost očekuje Ameriku i ostatak svijeta s takvim vođom? I tko je uopće Obama? Zašto po njemu plazi i grli ga engleska kraljica, tradicionalno hladnokrvna prema svim ljudima na svijetu? Zašto je baš on izabran za konačnu realizaciju novog svjetskog poretka? Pitanje je sad...ali se ovdje ne stignemo njime baviti. Ipak, evo što nam tvorci serije V: The Visitors poručuju - iza slogana zora novog dana , nada i mir nalaze se reptilijanska bića koja nastoje zavarati i porobiti čovječanstvo. Nije ni čudo da je prikazivanje serije prekinuto nakon četvrte epizode u kojoj vanzemaljci pokušavaju ubaciti smrtonosni virus u cjepivo protiv gripe!?! Svaka čast autorima... U tv seriji V: The Visitors vanzemaljci reptilijanskog porijekla daju Zemljanima knjižice s njihovim planom za čovječanstvo koje se zovu Welcome to the Dawn of a New Day (Dobrodošli u zoru novog dana). Što nam autori ovog serijala žele reći? Zora novog dana na reklamnom posteru serije V . Kao što vidimo, slavlje elite već je počelo. Sve dok mi ne činimo ništa, a svjetska elita i dalje nastavi činiti sve što je u njenoj moći, kretanje prema globalnom totalitarizmu neće se zaustaviti. A kako sada stoje stvari, svjetska elita u golemoj je prednosti. Jer mi ostali ne činimo ništa, odnosno nedovoljno. Zato ponavljam - pored rada na sebi nužan je svjestan aktivizam. Ako ne zbog sebe, onda zbog vlastite djece koju ostavljamo na milost i nemilost novom totalitarizmu. Ne treba čekati vanzemaljsku intervenciju, kao što to čine neki, jer vanzemaljske civilizacije imaju dozvolu uplitati se u naš razvoj samo ako planetu dovedemo na rub uništenja. A rub uništenja znači da je Zemljina površina praktički uništena i prijeti eksplozija planete. Nadam se da shvaćate što to znači. Druga je varijanta promjene na bolje ona kod koje Zemlja uništi one koji uništavaju nju. No, ako se Zemlja krene otresati nadam se da je jasno što pak to znači - poplave, potresi, eksplozije nuklearnih postrojenja, tajfuni i ostalo... Ne treba nam takav scenarij, sve se još dade izbjeći kolektivnim naporima da se ne dogodi. Međutim, u takve napore nemoguće je uključiti slabe i bezvoljne ljude. Zato je rad na osobnom razvoju i samostalno čišćenje i individualnih i kolektivnih karmičkih obrazaca jedini način nadvladavanja ove problematike. Bez preuzimanja pune odgovornosti za osobni razvoj i usvajanja nužne discipline za vlastito samoostvarenje, neće biti ništa od skladne transformacije - u tom slučaju ona će biti naporna i kritična. I pitanje je hoće li uspjeti. Stoga je zadnji arhetip o kojem ću govoriti onaj koji simbolizira povratak osobnog bezobrazluka , nužnog za navedeni kolektivni pomak. Ovaj arhetip predstavlja petnaesta Tarot karta pod imenom Đavo. Ako su utjecaji koje izražava ova karta harmonični, onda ona nema nikakve veze sa zlom. Đavo je onaj konačni arhetip na koji nailazimo prije sloma starog sustava i kreiranja novog. On navodi osobu da se suoči s vlastitim slabostima - što dubljima, to bolje. Riječ je o nadvladavanju ograničenja koje nameće ljudski ego, o napuštanju vezanosti za tvrdokorna uvjerenja ili identitete s kojima smo se poistovjetili. Takav gubitak iluzija neophodan prije negoli krene proces transformacije, simboličke smrti i ponovnog rođenja. Đavo također simbolizira i nemilosrdnu ljubav - prvo prema sebi, a zatim i prema drugima. A upravo će upoznavanje s principom nemilosrdne ljubavi i njegova primjena u svakodnevnom životu biti glavna karakteristika doba u koje ulazimo. Cendranju je kraj. Čovjek mora naučiti preuzimati odgovornost za svoje postupke. Mora se disciplinirati. Ne smije sebi stalno popuštati. Zodijačka konstelacija Jarca koju nalazimo kao jednu od značajki navedene Tarot karte predstavlja i pronalazak te ostvarenje vlastite životne misije. Ulazimo u vrijeme u kojem će svijest o životnoj misiji biti nužan preduvjet za preživljavanje, odnosno kolektivno civilizacijsko dostignuće. Neće više biti moguće gurati glavu u pijesak, izbjegavati, izmotavati se ili graditi tvrđave od ega. Pravo novo doba, ono koje svjetski vladari žele zasjeniti lažnim sjajem elektromagnetskog svjetla, znači i povratak zdravim tradicionalnim vrijednostima kao što su skladna obitelj, partnerski odnos ili dobrovoljni rad za zajednicu. Tiranija i uloga žrtve više ne prolaze - te su igre predstavljale lekcije karakteristične za dosadašnje vrijeme. Povratak vlastitome jastvu te svjesna povezanost sa sveopćim duhom bit će nužne vještine za osobe koje žele biti sudionici budućih vremena. Svi oni koji se ne budu željeli razvijati na navedene načine neće se dobro provesti. Ali za njihovo dobro. Stoga ne dozvolimo izopačenim svjetskim vladarima da nas gurnu u njihovu varijantu novog doba jer će ono izgledati onako kako ga je opisao George Orwell - ako želite vidjeti kako će izgledati naša budućnosti, onda zamislite da ste zgaženi vojničkom čizmom - zauvijek! Ne, hvala! Aiwaz - vanzemaljska inteligencija u obličju Lama - jedan od duhovnih glasnika doba ostvarenog ljudskog bića. Duhovni glasnici globalne transformacije kao što su inkarnirana ili neinkarnirana vanzemaljska bića, poput Semjaze ili Aiwaza, dovoljno nam govore o mogućnostima koje su pred nama ukoliko uspješno prođemo kroz preobrazbu koja je pred nama. Da, Zemlja završava jedan razvojni ciklus i ulazi u drugi, ali taj drugi ne mora nužno biti bolji od prethodnog. Znatno produžen životni vijek, mogućnost svemirskih letova, kraj svih bolesti, nadvladavanje prostorno-vremensko-energetsko-materijalnih ograničenja, kreiranje skladnih životnih zajednica... No u takvom svijetu neće biti mjesta za jadnike, plašljivce, neodgovorne, nedisciplinirane ili razularene. Integrirana osobna moć stoga nema alternativu, kako za osobno samoostvarenje, tako i za dobrobit zajednice. A u procesu transformacije koja je pred nama odigrat će odlučujuću ulogu jer je i taj proces svojevrsna bitka. U njoj će pobijediti srčaniji i hladnokrvni protivnik, onaj koji će znati postupati na pravi način u pravom trenutku. Kenjažu više nije moguće tolerirati - tko nastavi tim putem neka mu bude jasno kuda on vodi. Nadam se stoga da ćete se pridružiti pobjedničkoj nebeskoj vojsci , kao što se i Arđuna pridružio Krišni u obrani od sila kaosa. Tada nema straha od konačnog ishoda. A s obzirom da već neko vrijeme držim propovijed, bolje je da stanem, da se ne sramotim i dalje... © Tomislav Budak, siječanj 2010. text/html 2010-01-26T15:32:11+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/osobna-moc-treci-dio.html Orao Grbovi Rimskog i Bizantskog carstva te Ruske federacije...Zašto baš orao i to identičan? Logo 33 stupnja masonerije, srpska i albanska zastava - ista ptica, ista kruna, gotovo iste boje...Zašto orao, i to isti? Kipovi orla u nacističkom Berlinu, u pravoslavnoj Moskvi, u islamskom Kuala Lumpuru...Kud baš orao? Već sam napomenuo da se vakuumska bića nalaze u međudimenzionalnom prostoru gdje ne postoje izvori energije za njihov opstanak pa su, ako žele ostati i opstati na toj razini, prisiljena hraniti se energetskim smećem bića koja obitavaju na razinama nižim od njihove. U međuprostoru ostaju zaglavljena bića nesvjesna svoje izvorne suštine, ona koja odbijaju prihvatiti postojanje sveopćeg duha ili Boga. Tehnički gledano, međudimenzionalni prostori jesu tranzitni centri za bića koja se spuštaju razinu niže ili idu razinu više. Na taj način međudimenzionalni prostor čini svojevrstan prag između dva svijeta. Mnogi istraživači smatraju vakuumska bića čuvarima praga , što oni na određen način i jesu, ali postoji i vrhovni čuvar praga, prema gnostičkim kršćanima zvan Demijurg ili Tvorac, o kojem sam već pisao u članku pod imenom orao (http://en.wikipedia.org/wiki/Eagle_%28heraldry%29)? Počevši od Rimskoga carstva, preko Bizanta pa sve do europskih kraljevskih obitelji, svi imaju orla kao simbol, često dvoglavog (http://www.youtube.com/watch?v=iayV61mXCrY). Većina ljudi misli kako orao simbolizira slobodu, moć ili neovisnost, ali kad pogledamo što o orlu kaže Castaneda, onda on dobiva sasvim drugačije značenje. Orao je i prema svojoj biološkoj definiciji ptica grabežljivica, a neke vrste orlova su i strvinari. Dakle, hrane se drugim bićima ili leševima, što postaje zanimljivo kad se prisjetimo kako sebi opstanak osigurava jedno vakuumsko biće... A znamo li da vlade i države ne postoje radi čovjekove slobode, već upravo neslobode, tada orao ili sova simboliziraju nadzor, kontrolu, stegu i otvorenu ili prikrivenu tiraniju. Orla, naime, kao simbol koriste države najrazličitijih uređenja te kulturološki i civilizacijski potpuno (barem naizgled) suprotnog karaktera. Na primjer, CIA koristi orla. Koristio ga je i Gestapo. Nisu li ove dvije organizacije suprotne prema svome političkom predznaku? Deklarativno jesu. Pa kako onda koriste identične simbole? Ispada da je orao transkulturalni i transnacionalni simbol jer ga koriste svi, a ponajviše najmanje demokratske država svijeta, odnosno one s jakom aktivnošću tajnih službi i/ili tajnih društava. Evo male galerije slika slika koje prikazuju sveprisutnost ovog simbola. A kada svjetska elita koristi neki simbol toliko puta i na toliko mjesta, budimo sigurni da nije riječ o slučajnosti. I CIA i Gestapo imaju identične simbole na svojem logotipu - orla, solarni simbol (svastika, sunce) te lišće hrasta. Zašto? Orao na grbu velikaške obitelji snažan izvor slabe nuklearne sile (http://www.giulianaconforto.it/English/Innersun.htm). Energetska anatomija čovjeka otkriva nam da se sličan izvor energije nalazi i u čovjekovoj trtici i predstavlja centar njegove zemaljske moći, odnosno izvor takozvane kundalini energije. Kundalini energija obično se simbolizira uspavanom zmijom koja sklupčana leži u korijenu kičme i opasno ju je buditi ukoliko osoba nije za to spremna. Dakle, analogija je očigledna i netko bi možda rekao da mit o Levijatanu simbolizira samo kundalini, odnosno individualne aspekte čovjekovog energetskog bića, ali nije tako. Levijatan jest i arhetip (index.php?option=com_content task=view id=90 Itemid=56) pohranjen u kolektivnom nesvjesnom i pojavljuje se kao čuvar praga, biće koje nastoji odvratiti čovjekova od nužne i zdrave povezanosti sa Zemljom. No, oba je utjecaja moguće nadvladati. Na sedmom stupnju (index.php?option=com_content task=view id=88 Itemid=56) sustava Transformacije karmičkih obrazaca sudionici uče kako prijeći oba praga i osloboditi se ograničavajućeg utjecaja i orla i morske zmije , odnosno Levijatana . Tifon Ima Demijurg i još jednu zanimljivu manifestaciju koju ne bih uvrstio u ovaj članak da se njezin simbol u zadnje vrijeme nije pojavio u Hrvatskoj. Riječ je o Tifonu, čudovištu iz grčke mitologije, koje prema svim svojim karakteristikama predstavlja sputavajuće i ograničavajuće sile. Tifon je prema Rječniku simbola čedo Herina bijesa, što ga je odgojila zmija Piton, polu-ljudskog polu-životinjskog obličja, obdaren krilima, sa stotinu zmajevih glava umjesto prstiju, obavijen zmijama od pupka do gležnjeva, očiju što rigaju vatru, velik toliko da bi raširenih ruku mogao dodirnuti kraj istoka i kraj zapada...Tifon tjera u bijeg sve bogove osim Zeusa i Atene koji odolijevaju njegovim napadima. Poslije borbe kozmičkih razmjera Zeus ga je svojim gromom satjerao pod planinu Etnu, odakle... i dalje bljuje svoj oganj .MOL (http://www.tifon.hr/default.asp?ru=93 sid= akcija= jezik=1) čije je sjedište u Mađarskoj. O tome da su naftne kompanije u rukama aristokratskih obitelji, odnosno čuvenih Iluminata (http://www.youtube.com/watch?v=rdiG4OC48LY feature=PlayList p=B59C4C10EC3692E1 index=0 playnext=1) , nema smisla govoriti - sve je već odavno poznato iz radova drugih istraživača (http://www.youtube.com/watch?v=2Fd4Thm9rtg feature=related). Mađari su dublje povezani s mrežom aristokratskih obitelji negoli Hrvati jer je Austrougarsko carstvo bilo vođeno od strane krvnih nasljednika stare babilonske loze, a takvih u Hrvatskoj nije bilo, barem ne među vladarima. Naime, na grbu Austrougarskog carstva vidljivi su apsolutno svi simboli svjetske mreže carskih ili aristokratskih obitelji koje još uvijek vladaju iz sjene. Tu su orlovi, krune, lavovi, križevi, šahovnice i dvostruki križ koji vidimo na desnoj strani grba koji pripada ugarskom dijelu i koji se i danas nalazi na mađarskome grbu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Grb_Ma%C4%91arske). Taj je dvostruki križ simbol francuske kraljevske kuće Lorraine (http://en.wikipedia.org/wiki/Lorraine_%28duchy%29), potomaka čuvene merovinške loze. Grb Austro-Ugarskog carstva - riznica okultnih simbola... S desne strane, u sredini Ugarskog grba nalazi se dvostruki križ kuće Lorreaine. Što simbol francuske aristokratske obitelji radi na mađarskome grbu? Mađarska naftna kompanija tako je sigurno u rukama krvnih nasljednika nekadašnje ugarske aristokracije, koja je pak krvnim srodstvom povezana sa svim ostalim europskim kraljevskim kućama. Odatle i prisutnost simbola francuske obitelji na ugarskom grbu. Kako se, dakle, korporacije odavno služe okultnim simbolima u svojim logotipovima, zašto bi onda Tifon bio iznimka. No ovo je možda najbesramniji takav izraz jer su kreatori korporacijskog vizualnog identiteta do sada bili puno diskretniji i samo bi naznačili neki od ezoterijskih simbola. Ovdje imamo i ime i izgled koji je u potpunom suglasju s onime što predstavlja. Rekli su nam izravno koga predstavlja Tifon time kako izgleda logo firme. Na njemu se nalazi, ni manje ni više, nego orao koji obavija Zemlju. Ime Tifon nije im bilo dovoljno - još su nam i nacrtali orla, da ne bi bilo zabune o čemu je riječ i koga predstavlja. Zanimljivo da su korporacije (http://video.google.com/videoplay?docid=-684415688278839051 ei=JxFfS7mrK4qt-Abrjfi8Ag q=corporation+documentary), prema svim relevantnim pokazateljima, u službi uništenja čovjekovih individualnih sloboda te bilo kakvog identiteta, od osobnog pa sve do nacionalnog. Sve velike korporacije danas su internacionalnog karaktera i time ne ovise o državama i njihovoj stabilnosti. Dapače, korporacije nastoje uništiti suverene države. Tako je i Hrvatska potpuno rasprodana korporacijama - u ovome leži razlog zašto se naši političari ponašaju kao da služe nekome drugome, a ne hrvatskom narodu. Zato što i služe nekome drugome. No, ista je stvar svugdje u svijetu - nacionalne država suverene su samo na papiru - korporacijske hobotnice preuzele su vlast i kontrolu u svoje ruke. A vladari takvih korporacija pak služe svojim nevidljivim gospodarima kojima su prodali duše za šaku dolara. U tom je smislu Tifon vrlo dobar simbol jer predstavlja upravo sile uništenja, odnosno razaranje svih izvornih i prirodnih vrijednosti od strane korporacijskih monstruma. [1] J. Chevalier i A. Gheerbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987. [2] ibid., str. 348-349. [3] Ibid., str. 698. [4] Ibid., str 698-699. text/html 2010-01-26T15:24:28+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/osobna-moc-drugi-dio.html KOLEKTIVNI UZROCI GUBITKA OSOBNE MOĆI Prilikom ovakvog skoka s teme na temu, Monty Pytonovci bi rekli - and now for something completely different! ( a sada nešto sasvim sasvim drugačije ). No, nije riječ o toliko velikom skoku, iako je sfera ograničavajućeg utjecaja kojom ću se baviti u ovome dijelu članka bitno drugačija. Naime, suštinu svake kvalitetne terapijske intervencije mora činiti integracija odcijepljenog dijela duše ili jastva, odnosno povratak neke od izvornih kvaliteta, privremeno izgubljenih unutar specifičnog konteksta. Mi ponekad odustajemo od svojih izvornih kvaliteta zbog prilagodbe pojedinim članovima obitelji, ponekad zbog prilagodbe obitelji kao cjelini, a ponekad zbog prilagodbe čitavoj zajednici, odnosno planeti na kojoj živimo. A naša je planeta već odavno pod vlašću krajnje neetičnih osoba koje služe svojim međudimenzionalnim vladarima. Stoga se ljudsko biće ulaskom u Zemljinu matricu, u njeno energetsko polje, već prije svoga začeća odriče krupnih dijelova vlastite duše. Da to ne učini, ne bi moglo opstati na jednoj zatvorskoj planeti kao što je ova. Istovremeno, takvo odustajanje ostavlja brojne nepoželjne posljedice. Tako se kolektivni uzroci gubitka osobne moći tiču predaje moći entitetima koji pod svojom vlašću drže planetu. Postojanjem ne-fizičkih entiteta i njihovim utjecajem na čovjeka sve se više bavi nova znanost koju običavamo zvati psihospiritualnom . Zato o entitetima danas znademo dosta, ako ne i sve (?!?). No, evo što sigurno znademo. U širem smislu entiteti su sva bića koja imaju vlastitu svijest, pa tako i čovjek, životinje i, kako to danas otkriva suvremena znanost, biljke. Međutim, pored fizičkih bića, u entitete bismo mogli svrstati i ne-fizička bića s vlastitom sviješću, a takva nas ovdje posebno zanimaju. Kako fizička realnost nije i jedina, tako je moguće postojati u materijalnom univerzumu, ali i/ili u ne-materijalnom, odnosno energetskom. I sam čovjek nakon smrti tijela postaje energetsko biće. Njegovo postojanje napuštanjem tijela nije nimalo narušeno - dapače, svijest koja se oslobađa materijalnog nosača počinje sebe doživljavati znatno većim intenzitetom negoli za vrijeme boravka u fizičkoj realnosti. Čak štoviše, za one koji to žele, sama smrt može biti trenutak prosvjetljenja, a za one koji su se tome dovoljno posvetili za života i trenutak oslobađanja od reinkarnacijskog ciklusa. Zato svjesnost bestjelesnog bića lako može postati puno većom od one fizičkog jer nije ograničena parametrima materijalnog svijeta. Naravno, najviše stupnjeve svijesti moguće je doživjeti i za života u fizičkoj razini, ali ne toliko lako. Energetska razina u tom je smislu u velikoj prednosti nad fizičkom. No, na energetskoj razini ne postoje samo duše oslobođene ljudskog tijela, već i čitava galerija bića koja nikada nisu imala fizičko tijelo. Zato je rađanje u fizičkoj realnosti samo jedna od mogućnosti koju ima svjesno biće. Energetski oblik postojanja prethodi fizičkom pa stoga ne samo da je postojanje u ne-tjelesnoj razini moguće - ono je izvornije i time prirodnije od fizičkog. Čovjek je gost u fizičkoj realnosti, njegov pravi dom je spiritualna razina. Zato se i govori da je čovjek spiritualno biće koje kroz fizičko tijelo stječe iskustvo materijalne razine, a ne obratno. Energetska razina prepuna je života i najrazličitijih bića. Svjetovi koji egzistiraju izvan granica vidljivog svjetla (index.php?option=com_content task=view id=60 Itemid=51) neizmjerni su - nemoguće je sve ih spoznati, a još manje opisati. No, ako materijalni svijet čini samo 0,005 % cjelokupnog svemira, tada je jasno u kojoj je mjeri svemir neizmjeran i u kojoj je relaciji naš svijet u odnosu na sveukupno postojanje. Tako na energetskoj razini postoje i bića različitog karaktera - neka spadaju u svjesnija od nas, a neka u manje svjesna. Najveći problemi dolaze od bića koja borave u međudimenzionalnom prostoru i nemaju vlastiti izvor energije, odnosno energetske hrane. O postojanju takvih bića već su govorili mnogi istraživači svijesti, od fizičarke Giuliane Conforto (http://www.giulianaconforto.it/English/home.Eng.htm) do južnoafričkog šamana Credo Mutwe (http://www.youtube.com/watch?v=ctIpUmJjkAs) koji ih naziva Chitahuri . Ona se povezuju s energetskim poljima čovjeka, u većoj ili manjoj mjeri. Dok je običnome čovjeku ova ideja suluda i uglavnom potpuno neprihvatljiva, svjetska elita - naši vladari iz sjene - natječu se u povezanostima s astralnim entitetima. Zašto oni to čine vidjet ćemo u nastavku teksta, a sada ću se posvetiti temeljnim karakteristikama astralnih entiteta. Chitahuri i njihov utjecaj na čovjeka. Naime, svaka je razina Kreacije (index.php?option=com_content task=view id=117 Itemid=51) uređena kao samostalna cjelina, s održivim energetskim resursima za sva bića koja je nastanjuju. Tako bića koja pripadaju određenoj razini postojanja posjeduju i izvore energije koji ih održavaju na životu. No, postoje i sfere između razina, kao na primjer astralna, koje su po svojoj izvornoj prirodi tranzitne. U njima privremeno borave bića koja prelaze iz razine u razinu - duše umrlih koje napuštaju zemaljsku sferu ili duše koje se u nju spuštaju, odnosno inkarniraju. Međutim, na astralu postoji i čitav niz bića koja su iz nekog razloga tamo zaglavila, najčešće vlastitom voljom. Takva bića nemaju vlastiti izvor energije jer tranzitne sfere nisu kreirane kao samoodrživi sustav, već samo kao prijelazne sfere. Ja takve entitete nazivam vakuumskim bićima zato što nemaju vlastiti izvor energije i prisiljeni su usisavati, odnosno hraniti se tuđom. O dijelu takvih entiteta koji se povezuju s energetskim tijelima u trenutku traumatskog iskustva već sam govorio u članku posvećenom ovoj temi (index.php?option=com_content task=view id=47 Itemid=51). S takvim entitetima koji nastaju raspadom astralnog tijela umrlih osoba ne moraju nužno biti povezani svi ljudi, ali ovdje ću govoriti o entitetima s kojima su redovito povezani svi ljudi, osim onih potpuno duhovno oslobođenih. O najperfidnijem tipu vakuumskih bića koja se hrane ljudskom energijom gotovo je sve već rekao Carlos Castaneda u svojoj posljednjoj knjizi Laura Knight-Jadczyk (http://cassiopaea.com/) kroz svoju navodnu komunikaciju s Kasiopejskim vanzemaljcima. Castaneda ih naziva letačima ili Mahabharati (http://www.sacred-texts.com/ufo/ourpast.htm), vođeni prije nekoliko desetaka tisuća godina. Zanimljivo da je i sam Robert Oppenheimer, jedan od fizičara koji su stvarali modernu atomsku bombu, bio uvjeren da je takvo oružje već postojalo u drevnoj povijesti (http://mathildasweirdworldweblog.wordpress.com/2008/05/17/a-nuclear-bomb-in-the-ancient-hindu-text-the-mahabharata/). Stoga ovakvo mišljenje nije samo moje ili drugih alternativnih istraživača. S nuklearnim eksplozijama dolazi čitav niz problema jer one ne razaraju samo vidljivu materiju, već također čine strahovitu štetu Zemljinoj auri, tvoreći rupe kroz koje kasnije može ulaziti štošta. Naravno da rupe u Zemljinoj auri ne privlače osviještena bića, već astralne entitete, vakuumska bića koja dolaze iz dubine svemira u potrazi za energetskom hranom. Zato nije neobično da je konačna istina s kojom Don Juan upoznaje Castanedu na kraju njegovog naukovanja upravo ta da čovjek ima nevidljivog pratioca koji se hrani njegovom energijom, a vlastitu prisutnost maskira dajući mu vlastiti um. Alien vs Predator - dva vakuumska bića obavijaju Zemlju... Ili kreatori ovog filma znaju nešto, ili je ovo slučajno vrlo dobar simbolički prikaz stvarnog stanja... Ljudi vakuumska bića ovog tipa doživljavaju na različite načine - Castaneda ih opisuje kao crne sjene nalik ribama sabljarkama, a sudionici mojih tečajeva, na kojima se rastvaraju povezanosti s njima, kao crne kukce nalik paucima (http://www.rumormillnews.com/cgi-bin/archive.cgi?read=100678) ili skakavcima prikvačenima za čovjekovo svjetlosno tijelo (index.php?option=com_content task=view id=41 Itemid=56) u zonama dan tiena ili energetskih centara na koje nailazimo na hara nivou. Ja bih rekao da su zootipovi (životinjski izrazi) vakuumskih entiteta gmazolika bića ili kukci i zato ih se u mnogim kulturama poistovjećuje s reptilijanskim entitetima. Moja nećakinja i njeni prijatelji iz vrtića doživljavaju ih spontano kao velike crne sjene koje ih žele pojesti . Naime, dan nakon što sam došao u doticaj s ovom informacijom sreo sam svoju četverogodišnju nećakinju koja mi je, bez da sam joj išta govorio ili je pitao, počela spontano govoriti o svojoj prijateljici iz vrtića koja vidi crne sjene koje se u stvari ne mogu vidjeti očima, ali ostavljaju tragove u pijesku . Nakon što je rekla drugoj djeci što vidi i ona su ih počela viđati pa je sada glavna igra u vrtiću borba protiv nevidljivih crnih sjena... Da, djeca vide ovakva bića, boje ih se i zovu roditelje u sobu, ali oni ih uvjeravaju da nema ničega. I zato djeca s vremenom odustaju od svoje percepcije i zaboravljaju što su vidjela. Pauk ispred zgrade Rockefellerovog centra u New Yorku i isti takav u lobiju zgrade nizozemske Gospodarske komore u Hagu. Zašto pauci?!? Dvije statue iz čuvenog hara nivou (index.php?option=com_content task=view id=49 Itemid=51) , dakle od rada na čišćenju svakog od deset energetskih centara koji se nalaze na ovoj razini. Zatim je moguće prijeći i na rastvaranje identifikacija s takvim bićima na zvjezdanom nivou (index.php?option=com_content task=view id=49 Itemid=51). Cijeli proces obično traje od šest mjeseci do godinu-dvije, ovisno o stupnju povezanosti. ABC-jev remake stare SF serije Billy Meieru (http://www.youtube.com/watch?v=GWxga8piU9M feature=related), humanoidna bića koja dolaze s planete Era iz sazviježđa Plejada žive po 900 godina te u potpunosti vladaju energijom, materijom, vremenom i prostorom. Izgledaju isto kao i mi i tvrde da smo mi njihovi genetski nasljednici. Ako mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi? Možda zato što se netko hrani onim dijelom naše vitalne sile koji bi nam to omogućio. Bez energije nema ni svijesti, a niti sposobnosti koje nadilaze one običnog čovjeka koji živi gotovo kao janje za klanje. Umjesto da bude osviješteno biće potpuno ostvarenih potencijala, usklađeno sa sveopćim duhom, današnji se čovjek pretvorio u drhturavu masu koja strahuje za vlastiti opstanak, boji se svojih vladara, božje kazne, gladi, ratova ili bolesti. Na što liči kad ostari bolje da ne spominjem - većina starijih osoba uglavnom izgubi razum od straha od smrti, gubitka kontrole ili nemogućnosti da upravlja vlastitim životom. Grabežljivac odnosi većinu čovjekove životne sile koja bi mu omogućila da se uzdigne iznad pozicije hipnotizirane ovce kojom u potpunosti manipuliraju svjetski moćnici. Nasuprot nakaznosti vakuumskih bića, evo kako izgleda Semjase - Billy Meierova učiteljica s planete Era u dobi od otprilike 300 i nešto godina. S energijom koju nam inače gutaju vakuumska bića i mi bismo mogli značajno produžiti životni vijek te ga učiniti puno konstruktivnijim... text/html 2010-01-08T12:25:01+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/osobna-moc-prvi-dio.html v\:* { BEHAVIOR: url(#default#VML) } o\:* { BEHAVIOR: url(#default#VML) } w\:* { BEHAVIOR: url(#default#VML) } .shape { BEHAVIOR: url(#default#VML) } Čovjek-leptir, lik u žitu koji se pojavio 7. 8. 2009. na jugu Nizozemske Već pri samom spomenu riječi moć većina ljudi reagira s oprezom, neki strahom, a mnogi čak i s gnušanjem. Nije ni čudo - moć je toliko zloupotrebljavana da ovaj pojam automatski izaziva negativne reakcije. Moćnici koji stoljećima teroriziraju puk, bili oni iz svijeta politike, religije ili biznisa, stvorili su toliko destruktivnu sliku osobne moći da ona prestaje biti težnjom većine ljudi. Naravno, nitko normalan ne želi zloupotrebljavati moć. Nitko ne želi izgledati, ponašati se ili činiti stvari koje čine osobe poput Sanadera ili Busha, odnosno nakaza iz svijeta biznisa ili estrade. Nitko normalan, ali svatko nenormalan itekako želi. Emocionalno nezrele i spiritualno neosviještene osobe žele moć kojom će kompenzirati osjećaj manje vrijednosti, odnosno gubitak identiteta, ali današnji moćnici ne shvaćaju da novac, pozicija ili statusni simboli nisu pravi izraz osobne moći. Ona primarno proizlazi iz čovjekovog integriteta, njegove etičnosti i beskompromisnosti, a ne prodaje duše silama zla. Upravo zato osobe koje teže etičnosti i ispravnosti odbijaju pozicije moći ili bilo kakav moćan gard. Oni ne žele moć jer smatraju da je ona automatski povezana sa zloupotrebom. No kao što niti novac nije nužno izvor svih zala, iako može biti ako ga se upotrebljava u zle svrhe, tako niti osobna moć nije nužno samo negativnog karaktera. Dapače, ona je nužno sredstvo čovjekovog samoostvarenja. Ali kakva moć? Kako mogu izgledati zdravi, poželjni i nužni oblici osobne moći? I zašto smo je uopće izgubili? Emocionalna zrelost (index.php?option=com_content task=view id=50 Itemid=51), o kojoj sam do sada dosta pisao, uključuje mnoge elemente. No svi ti elementi imaju jedan zajednički nazivnik, a to je univerzalna ili bezuvjetna ljubav. Utemeljena na slobodnom protoku univerzalne ljubavi - prema sebi i drugima - emocionalna inteligencija bitan je preduvjet za spiritualnu zrelost i samoostvarenost. Zato sve osobe koje se žele razvijati spiritualno - raditi na razvoju vlastite svijesti te na kreativnom ostvarenju svojih potencijala - moraju u proces osobnog razvoja uključiti i emocionalni aspekt svoga bića. Naime, cilj ljudskog postojanja na ovoj planeti jest ostvarenje potencijala za kreiranje potpuno ispunjenih odnosa, utemeljenih na slobodnom protoku univerzalne ljubavi. Odmah zatim slijedi i kreativni razvoj, odnosno ostvarenje kreativnih potencijala, kakvi god oni bili. I to je to - nema ništa drugo niti dalje od ovoga. Ljudi se razbolijevaju upravo zbog nemogućnosti da pruže ili daju ljubav, kao i da sebe kreativno izraze. Nismo bolesni ni zbog čega drugog, iako živimo u kamenom dobu kad je riječ o stupnju svijesti o uzrocima zdravstvenih problema. Emocionalno inteligentna osoba rijetko će biti bolesna. Ona će možda povremeno pokupiti pokoju virozu kako bi se njeno tijelo pročistilo od nagomilanih otrova, ali ozbiljnih zdravstvenih problema teško da će imati. Osim u slučajevima kada takvi problemi služe kao inicijacijsko sredstvo, no svaka inicijacija može uspjeti, bez da se pretvori u traumatsko iskustvo, odnosno ostavi bilo kakve neželjene posljedice. Ono što većina ljudi ne zna ili ne shvaća dovoljno jest da univerzalna, bezuvjetna ljubav na kojoj je utemeljena emocionalna zrelost ima dva temeljna aspekta. Prvi običavamo zvati milosrdnim, mekim, suosjećajnim. Takva ljubav izražena je kvalitetama otvorene srčane čakre (index.php?option=com_content task=view id=49 Itemid=51), odnosno njenog prednjeg aspekta, i predstavlja tip ljubavi kakav je većini ljudi dobro poznat. Tolerancija, nepostojanje predrasuda, prihvaćanje, davanje ili čak određen oblik žrtvovanja za druge jesu različiti aspekti milosrdne, tople i meke ljubavi. Ovakav oblik, oslobođen predumišljaja te očišćen od egoističnih poriva, predstavlja prvi cilj osobama koje kreću s upoznavanjem ljubavi kao kozmičkog principa. Otvoriti vlastito srce , postati tolerantna i suosjećajna osoba, nezaobilazna je faza razvoja jednoj zatvorenoj i inhibiranoj osobi. Takav cilj ne može se ni na koji način preskočiti ili relativizirati. Ljubav mora biti neupitna i ljudi moraju biti duboko povezani s ovakvim njenim aspektom. No, tu nije kraj. Ljubav se dalje razvija na malo drugačiji način, onaj koji stvara potrebnu ravnotežu prvom obliku, a povezan je sa stražnjim aspektom srčane čakre. Riječ je o takozvanoj ne-milosrdnoj ljubavižrtva (index.php?option=com_content task=view id=62 Itemid=51) koja ne izrazi ljutnju ostaje žrtvom. Da je nekom tiraninu odmah uskraćena mogućnost tiranije suprotstavljanjem, tada tiranije ne bi niti bilo. S obzirom da nije, početni blaži oblici zlostavljanja kasnije prerastaju u pravu dramu. Žrtva obično očekuje da će je iz nepovoljne pozicije izbaviti netko drugi, neki izvanjski spasitelj, po mogućnosti sam Bog. Povijest je ipak pokazala da ljude u nevolji spašavaju jedino drugi ljudi, odnosno oni sami sebe, po mogućnosti. Ja već nekoliko godina na svojim tečajevima i predavanjima spominjem činjenicu da su ljude iz nacističkih logora oslobodili drugi ljudi koji su se otvoreno suprotstavili tiraniji. Nije ih spasio Bog. Odnosno jest, ali u ljudskom obličju, a ne kao neka apstraktna sila. Zanimljivo da je istu tvrdnju prošloga proljeća iznio i čuveni hrvatski filmski producent židovskog porijekla Branko Lustig, dobitnik nagrade Oscar za filmove Schindlerova lista i Gladijator. Lustig je kao mladić i sam prošao strahote nacističkih logora te proveo nekoliko godina u nekima od najzloglasnijih kao što su Auschwitz ili Birkenau. Nastupivši u emisiji Sun Cu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Sun_Cu), autor čuvene kompilacije tekstova pod imenom rastvaranje karmičkih obrazaca (index.php?option=com_content task=view id=81 Itemid=56) koji osobu odvajaju od sposobnosti primanja i davanja ljubavi. O Intenzivu ne mogu govoriti jer se o njemu nema što reći, osim da omogućuje osobno i neposredno duhovno iskustvo ostvareno vlastitim naporima. No, može se štošta reći o pozadini gubitka osobne moći kad je riječ o tipičnim karmičkim obrascima koji iza nje leže. Postoje individualni uzroci gubitka moći te kolektivni. Iako su kolektivni prvi po redoslijedu nastanka, individualne je lakše razumjeti - zato ću početi s njima. INDIVIDUALNI UZROCI GUBITKA OSOBNE MOĆI Do gubitka osobne moći dolazi unutar obitelji, zbog potrebe djeteta da se snažno emocionalno poveže s vlastitim roditeljima. Tijekom odrastanja ono prenosi vlastitu moć roditeljima koji u svojim rukama drže djetetov biološki opstanak te usmjeravaju njegov razvoj. Riječ je o prirodnom procesu, tipičnom za razvoj malodobnog djeteta, ali ne i za odraslu osobu. Naime, roditelji se obično naviknu krojiti djetetov život, konstantno ga odgajati i uplitati se u sve pore njegovog života. Time oni posjeduju moć nad njime, a ukoliko je to jedini oblik moći koji posjeduju, nastojat će ga zadržati i kasnije. Ako pred vanjskim svijetom igraju uloge finih i pristojnih osoba, a u stvari nisu zadovoljni vlastitim životima, odnosno rade poslove s kojima su nezadovoljni te nemaju kvalitetan međusoban odnos, tada roditelji mogu svoju prirodnu potrebu za manifestacijom osobne moći i dalje izražavati nad svojom djecom. A takva djeca tada imaju problem. Iako je roditeljska dominacija nužna i prirodna tijekom djetetovog odrastanja, ona mora prestati kada dijete konačno odraste. Naravno, takva dominacija niti tijekom odrastanja ne smije biti potpuna ili pretjerana, ali mora biti sredstvo kreiranja djetetovog osjećaja sigurnosti i zaštićenosti. Roditelj je taj koji određuje pravila i zahtijeva njihovo poštivanje. Dijete se tada osjeća zaštićeno jer boravi unutar sigurnosnih granica postavljenih od strane njegovih hranitelja i branitelja. No, maltretiranje djeteta nepoštivanjem njegove individualnosti ili integriteta tijekom odgojnog perioda ne spada u zdrave oblike ovakve dominacije. Takvo će dijete sasvim sigurno imati problema s vlastitim identitetom i integritetom, što se kasnije izražava kao nemogućnost ostvarenja u nekom životnom području. Stoga roditelj, iako dominantno biće unutar interakcije roditelj-dijete, mora djetetu pružiti čuvena četiri P : - poštovanje, - prihvaćanje, - potvrdu i - podršku. Poštivanje njegove individualnosti, prihvaćanje njegove osobnosti takve kakva jest, potvrdu njegove vrijednosti i entuzijastičku podršku njegovim ciljevima. Dijete koje ne dobije ova četiri tipa emocionalne hrane kasnije će sigurno imati problema s ostvarenošću. No tko je od nas uopće dobio sve ovo od roditelja? I tko od nas nema problema s ostvarenošću? Stoga ovdje ima posla - svatko tko nije dobio kvalitetnu emocionalnu podršku od strane roditelja morat će je re-kreirati kasnije, kroz terapijski proces. Ovo je i dobra vijest - moguće je naknadno ostvariti ono što nismo uspjeli tijekom odrastanja, bez da nužno prolazimo krize srednjih godina i glupiramo se naokolo, što je najčešći način kompenzacije onoga što smo izgubili. Izgubljena osobna moć vraća se rastvaranjem toksičnih povezanosti s članovima obitelji, odnosno rastvaranjem identifikacija s njima. Ovdje je riječ o suptilnom i izrazito dubokom obliku obiteljske dinamike, utemeljenom na čovjekovoj potrebi za ljubavlju i bliskošću s članovima obitelji. Takva se potreba konkretno izražava kroz suptilno i obično potpuno nesvjesno solidariziranje s tuđim svjetonazorom, odnosno vjerovanjima, emocijama i identitetima. Na primjer, ako se netko od naših roditelja osjeća nemoćno, kao žrtva, tada i mi preuzimamo neke njegove karakteristike, solidarizirajući se s njime zbog želje za emocionalnom bliskošću. Iz tog se razloga kasnije možemo odreći uspjeha na nekom životnom području samo zato da ne iznevjerimo vlastitog roditelja. Na svjesnoj razini roditelji nas obično podržavaju u nastojanju da budemo uspješni (iako ima i takvih koji nikada ne prestaju ponižavati i omalovažavati vlastitu djecu), ali pitanje je što se događa na nesvjesnoj razini. Da li nam i ovdje roditelj stvarno želi dobro ili bi se na neki način osjećao izdanim kada bismo mi bili uspješniji od njega/nje? Možda čak i ne bi, ali mi često mislimo da bi pa odustajemo od uspjeha. Ovakvi oblici interakcije, premda bolji nego nikakvi, nisu zdravi i treba ih transformirati sredstvima koje je moguće naučiti na tečajevima svjetovima nižeg astrala (index.php?option=com_content task=view id=116 Itemid=51) ili međuzemlja , tako je ovdje teško ostati etičan kad se nađemo u poziciji moći. Tko god se kroz inkarnacije našao u takvoj poziciji, sigurno ju je barem jednom zloupotrijebio. Takva zloupotreba ima svoju svrhu kao spiritualna lekcija, ali istovremeno ostavlja i teške karmičke posljedice. Jedna od tipičnih je odustajanje od osobne moći bilo koje vrste. Zato se sada treba vratiti u takve situacije i pročistiti ih do kraja, na načine opisane u mom članku o karmi i prošlim životima (index.php?option=com_content task=view id=105 Itemid=51). Ovakvi se utjecaji najlakše otkrivaju prilikom rada na određenom cilju. Osoba pri kretnju prema cilju osjeća da je koči neko suptilno negativno duševno stanje. Pri radu na detekciji uzroka tome stanju često se otkriva neka scena iz prošlih vremena, u kojoj osoba prepoznaje sebe i otkriva što je počinila. Radom na traumatskim iskustvima te kompletnoj transformaciji takve inkarnacije od ograničavajuće impresije prema podržavajućoj moguće je transformirati ovakav utjecaj i povratiti dio osobne snage izgubljen u prošlom životu. Koliko će takvih intervencija biti potrebno ovisi o količini ovih utjecaja, ali i o stupnju razvoja osobe i njenim ambicijama. I karmički obrasci ne aktiviraju se bez razloga - oni dižu glavu u određenom kontekstu, a čini ga konkretan cilj koji želimo ostvariti. Sve dok osoba miruje i nema potrebu ostvariti nešto, miruju i ograničavajući utjecaji. No čim pokušamo ostvariti neki cilj, eto ti sve sile otpora i prepreka. Zato karma samu sebe izražava sukladno našim ambicijama. Ali kako god sebe izrazila, postoje načini njene transformacije. [1] Namjerno ovaj pojam pišem s crticom koja odvaja „ne od „milosrdnog . Naime, nije ovdje riječ o nemilosrdnosti, već o ne-milosrdnosti. Riječ „nemilosrdnost može imati negativne konotacije, ali „ne-milosrdnost upućuje na milosrđe u mirovanju, u neizraženom ili nemanifestiranom obliku. Pravi polaritet milosrđu stoga nije nemilosrdnost u obliku grubosti ili bezobzirnosti, kao što niti polaritet ljubavi nije mržnja, nego ne-ljubav. text/html 2009-12-27T20:23:53+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/energetski-rad/reiki-iii.html Treći stupanj Reikija namijenjen je isključivo osobama koje i same žele postati voditeljima Reiki tečajeva. Spremnost za takav rad određuju mnogi elementi, ali konačna je odluka moja. No, da bi se i tehnički postalo spremnim, moja je preporuka proći što više stupnjeva Transformacije karmičkih obrazaca te barem nekolicinu Intenziva direktnog iskustva Istine. Ovakvo znanje od neizmjerne je koristi za prolazak kroz intenzivne procese čišćenja i osobne transformacije koje ovakva inicijacija potiče. Naime, majstorski stupanj Reikija dovodi osobu u izravan kontakt sa sveopćim duhom ili Bogom, a takav oblik interakcije zahtijeva visok stupanj osobne pročišćenosti, svijesti, discipline i odgovornosti. Inicijacija u treći stupanj potiče ovakve procese na nemilosrdan način i osoba koja se odluči na ovakav korak mora biti spremna na sve - na ugodna iskustva i velike dobitke, ali i na suočavanje sa svojim najdubljim i najskrivenijim slabostima. Nakon inicijacije nema nazad - proces koji je započet teško je prekinuti. Zato ovaj stupanj dajem osobama koje iza sebe imaju najmanje tri godine iskustva s energetskim radom i upoznate su s tehnikama karmičkog čišćenja do stupnja sposobnosti samostalnog rastvaranja bilo kojeg karmičkog procesa. Inicijacija u treći stupanj dovodi praktikanta u kontakt s četvrtim, takozvanim majstorskim simbolom koji se kasnije koristi pri iniciranju i iscjeljivanju. Tako inicijacija u treći stupanj osposobljava budućeg Reiki voditelja da i sam kvalitetno obavlja inicijacije te vodi tečajeve odgovorno i kompetentno. No, hoće li od praktikanta nastati dobar Reiki majstor ne ovisi samo o njegovom tehničkom znanju, već i o njegovom načinu života. Upravo zato ova inicijacija nije za osobe koje se ne žele posvetiti Reikiju - ona je namijenjena samo onima koji su u stanju preuzeti rizik svjesnog življenja i ne žaliti se kada takvo življenje nije ugodno, odnosno posuto samo spiritualnim cvijećem. Inicijacija u treći stupanj odvija se individualno, njena je cijena u usporedbi s prva dva stupnja relativno visoka, a potencijani kandidat prolazi i kroz pripremni period tijekom kojeg postaje vidljivo je li riječ o stvarnoj spremnosti ili nečemu što ne predstavlja nužnu razvojnu fazu osobe. text/html 2009-09-06T14:37:29+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/sudbina-cetvrti-dio.html NAJČEŠĆI OBLICI PREPUŠTANJA „SUDBINI Iako čovjek jest kreator, većina ljudi izbjegava kreirati svoju sudbinu. Postoje brojni razlozi zašto je toma tako - većinu sam već obradio u prethodnom člancima, od glumljenja žrtve (index.php?option=com_content task=view id=62 Itemid=51) pa sve do samovažnosti (index.php?option=com_content task=view id=64 Itemid=51). Ovdje ću obraditi još tri tipa osoba koje često čak i jesu orijentirane prema osobnom razvoju, ali svejedno propuštaju sebe do kraja ostvariti, odnosno ozbiljno se primiti posla. Riječ je o dokoličarima, igračima i preopterećenima. I ja bih se mogao pronaći u sva tri tipa - moji uvidi o svemu o čemu pišem ili radim dolaze iz vlastitog iskustva, a ne od promatranja tuđih nesavršenosti s himalajskih visina. Nadam se stoga da je jasno da ovo ne izlažem radi kritizerstva ili osuđivanja bilo koga, već radi ukazivanja na određene vrste slabosti koje za mnoge ljude predstavljaju velike zamke i odvlače ih od daljnjeg napredovanja. Počnimo s dokoličarima. U ovu grupu ne spadaju samo posebno lijene osobe, već i svi oni koji ne žive život posvećen nekom idealu ili ostvarenju specifične misije. Dokoličarima je obično najvažnije kako izgledaju. Oni posjeduju onu specifičnu vrstu bahatosti koju je dobro uočio Castaneda - bahatost besmrtnog bića - i misle da će živjeti vječno, obično na isti način kao u adolescentsko doba. Kad primijete na nekome znakove starenja, debljanja ili prirodne transformacije iz adolescentskog u zrelo doba, oni se ne mogu suzdržati a da to otvoreno ne prokomentiraju. Srest će vas na ulici i reći vam u lice - o, pa ti si ostario/osijedio/udebljao se/propao , i tako dalje. I ja sam u zadnje vrijeme ponešto ostario (tko bi rekao...), premda sam dugo vremena zadržavao mladenački izgled. No vrijeme ide i ja više nisam dečec - sa svojih 45 godina ne izgledam loše, ali je očigledno da više nemam 25, a niti 35. Ostario sam i zato što izrazito puno i naporno radim, odnosno nastojim uvijek dati svoj trenutni maksimum. Također se i maksimalno dobro zabavljam - tko je god bio na mojem party-ju, zapamtio ga je. Ne štedim se jer znam da neću živjeti vječno pa zato i radim najbolje što mogu, ali i brijem najbolje što mogu. Jednom je dokoličaru to potpuno neshvatljivo - on misli da ja starim zato što propadam, zato što sam se predao ili prepustio, što zanemarujem svoje tijelo. Nije tako - ja izgledam onako kako i treba izgledati osoba od 45 godina - nisam vječiti dječak koji će svojom neprekidnom mladošću drugima podgrijavati ideju da vrijeme ne prolazi, da će sve zauvijek biti kao što je i sada i da se oni sami nikada neće morati promijeniti. Dokoličar stari sporije jer ništa niti ne radi. Da, možda će zbog toga i dulje živjeti svoj dosadni, dokoličarski život. Pa neka mu - meni je draže proživjeti intenzivnih pola sata negoli se danima povlačiti bez veze, ne radeći ništa istinski korisno, osim dosadnog i najčešće potpuno besmislenog posla na kojem vrdaju koliko god mogu. Dok ja napravim nekoliko psiho-energetskih kirurgija dnevno, omogućim ljudima da promijene životni smjer te dožive ponekad i dramatične, da ne kažem čudesne životne transformacije, a vikendima držim intenzivne i naporne cjelodnevne tečajeve, sam održavam svoju web stranicu, pišem članke, prevodim ih na engleski, pišem knjige, navečer idem na satove portugalskog, vježbam nekolicinu meditativnih tehnika, organiziram večere i party-je za prijatelje, sviram i komponiram svoju glazbu (http://www.myspace.com/mysticaltheatre) (kao i svoje DJ uradke (http://www.myspace.com/anonymoushousewife)), dotle dokoličar živi s deset posto potencijala, a misli da radi ne znam što. Ne, on životari. On čak vjeruje da bi mogao isto što i ja, samo kad bi htio , ali kad pokuša, ubrzo se pokaže da u stvari - ne može. Mogao bi kad bi radio, vježbao, razvijao svoje potencijale i udostojio se u nešto uložiti energiju, odnosno - potrošiti se makar malo. No, dokoličar obično živi mršavo - obično mu je takvo i tijelo, ali i život - suh, mršav, pothranjen, isprazan i vrlo često frigidan/impotentan. Za jednog dokoličara, naime, ništa nije dovoljno dobro i sigurno će ostati nezaposlen, ako to sebi ikako može priuštiti. Za njega nikakav posao nije odgovarajući, a opravdava se pričom kako mu se ništa ne otvara ili nema sreće ili se ne osjeća dobro da bi se upustio u bilo koji ozbiljniji projekt. Neki dokoličari troše novac svojih bračnih partnera, ne rade ništa, a opravdavaju se vječitom depresijom. Pa zgodno, i ja bih rado bio depresivan samo da ne moram ništa raditi, ali ne mogu si to priuštiti. A znam i da čovjekova unutrašnjost oblikuje njegovu vanjsku realnost i gdje ima volje pronaći će se i sredstva. Dokoličar obično čeka neku izvanjsku priliku, ali to se obično ne događa zbog same prirode kreativnog procesa. Stvar ide obrnutim putem - prvo treba imati ideju, a onda raditi na privlačenju sredstava. Život kreira priliku onima koji nešto žele, koji imaju nekakav projekt, a ne onima koji ne znaju što hoće i samo čekaju Godota. Posebno je zanimljiv odnos dokoličara prema smrti. Doživljavaju je kao tešku pušionu - eto ga, umro je taj i taj, i on je popušio. Kao da će oni živjeti vječno i nikada se promijeniti, nikada dobiti koju sijedu vlas ili višak sala oko trbuha. Takav je i dobar dio new-agera - oni sebi rade plastične operacije, gledaju u sunce, vježbaju jogu i sigurni su da nikada neće otegnuti papke - to se njihovim veličinama ne može dogoditi. Istovremeno, takve osobe nisu istinski posvećene ničemu, osim možda brižnom njegovanju ideje o svojoj posebnosti, ljepoti, značaju ili uzvišenosti. Kad se sve zbroji i oduzme, dokoličar je ništa drugo do otvoreni ili prikriveni materijalist. On se možda fura na ovo ili ono, radi Reiki ili vježba Tai Či, ali je u stvari čisti materijalist - bitan mu je samo izgled i imidž, stan i auto, a ako ima malo duha i energije onda i seks. I to je to. Na određen način dokoličar je u stalnom ratu sa svojom sudbinom, pokušava je izbjeći, nadvladati, prevariti ili nadmudriti, ali sudbina ipak obično konačno nadmudri njega. Kako? Tako što vrijeme prođe a dokoličar nije ostvario ništa istinski ispunjavajuće. A kad vrijeme prođe, prošlo je - nema nazad. Ima idući život, nova inkarnacija, ali u njoj će sve što smo sada propustili ostvariti biti duplo teže. I igrač izbjegava kreirati vlastitu sudbinu, iako se to na prvi pogled ne čini tako. Ovaj je tip ljudi i puno opasniji od dokoličara koji je u stvari ljenivac, dok je ovaj tip sve samo ne lijen. Igrači su osobe koje rade puno, ali isključivo u svoju korist - barem tako misle. Oni obično jako dobro znaju što se događa, kakav je vrijednosni sustav suvremenog svijeta, tko i kako vlada. Zato se prilagođavaju svemu i svačemu samo da bi uspjeli ili opstali. Igrač je oportunist i misli da je jako pametan. Pa da, zašto ne uzeti ono što ti se nudi? Zašto biti gubitnik i cijeniti pravdu, istinu, etiku, zašto se jednostavno ne prilagoditi sustavu i surfati na njegovim valovima? Ima samo jedan problem - iako igrač obično ne okrvavi vlastite ruke, on je ipak suučesnik u zločinu. Igrač jest pragmatik i svjestan je da ne može ići u borbu s vjetrenjačama te se goloruk suprotstavljati kretenizmu i zlu sustava, ali što bi bilo da baš svi šute? Odnosno, što bi moglo biti kad bi se svi koji vide što se događa barem verbalno izjasnili protiv enormnih nepravdi trenutnog svjetskog ustrojstva? Reći ću vam ja - raj na Zemlji. Zato je i igrač kriv, a od njegovog krivog djelovanja najviše će štete imati njegova djeca. Da, umjesto da budu zbrinuta i sigurna , ta će djeca sigurno biti nesretna jer im je primjerom ukazano da se lopovluku sistema može doskočiti jedino ako i sam postaneš lopov. A lopov je nemoralna osoba čija djela podliježu jedinom nepromjenjivom zakonu u svemiru - zakonu akcije i reakcije, odnosno zakonu karme. Igrač se ne bi štel mešati , ali u karmičke dugove spada i propust, odnosno nedjelovanje, onda kada bi djelovanje bilo ispravna stvar. Mnogi se igrači bave raznim biznisima, mnogi su zaposlenici korporacija, raznih ministarstava i ostalih državnih službi, pravnici i menadžeri, a mnogi su i umjetnici ili intelektualci koji otvoreno ili tiho šuruju sa sistemom. Umjesto da svoju energiju usmjere transformaciji sistema u ispravan, pravedan i pošten, oni apstraktno intelektualiziraju, kao nešto provociraju , a u stvari se bave filozofskim larpurlartizmom. Popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, kojem se ne može poreći inteligencija, erudicija, duhovitost i šarm, ipak je osoba koja ne imenuje stvari pravim imenom. Za njega je svijet besmislica, stvari se događaju slučajno i unutar takvog ustrojstva nema nikakvog reda niti pravila, a ljubav je u konačnici zla (http://www.youtube.com/watch?v=hg7qdowoemo feature=related) (?!?). Umjesto da se bave razobličavanjem globalne manipulacije koja je svijet učinila jednom besmislicom, intelektualci igraju igre i time posredno doprinose održavanju ovakvog stanja. Svijet uopće ne bi morao izgledati ovako - današnje ustrojstvo svijeta namjerno je kreirana konstrukcija kako bi šačica neizmjerno bogatih ljudi i dalje ostala neizmjerno bogata. Da bi se svijet promijenio, većina bi trebala prestati sudjelovati u manipulacijama manjine. Da bi to mogla, većina mora biti obrazovana i informirana o tome što se stvarno događa. Kako informaciju neće dobiti od mehanizama sistema, moraju je pružiti intelektualci, duhovnjaci i ostali društveni aktivisti. Amen. O tome bi trebali pričati Slavoj i ostali, a ne se okolo cirkusirati slikama Staljina, Pola Pota i Mao Ce Tunga u svojoj dnevnoj sobi. (http://www.youtube.com/watch?v=3yZ6VYwifwU feature=PlayList p=B4A93436A1B0C56A index=0 playnext=1) Što nije onda stavio i sliku Adolfa Hitlera, kad je već fašističke režime proglasio puno transparentnijim i time pravednijim od komunističkih? Nije, jer je igrač i oportunist, a ne iskreni revolucionar. Ne zaboravimo, Staljin i Mao su prema broju pobijenih ljudi u mirnodopsko vrijeme veći zlikovci od Hitlera - Staljin je pobio najmanje 20 milijuna ljudi, a Mao najmanje 40 milijuna. Baš prave osobe za ukrašavanje sobe. Netko bi mogao reći da je ovo samo moj problem - ja ne kužim da je stavljanje slika ovih monstruma u svoju sobu suptilna provokacija koja doprinosi nečijem osvješćenju. Kako da ne... Ovakvi intelektualci ni po čemu se ne razlikuju od spikera na televiziji - puno pričaju, a ne kažu ništa što bi imalo veze s istinom. Time postaju sredstvom ostvarenja novog svjetskog poretka, jednako kao i glazbenici (http://www.youtube.com/watch?v=79aCQ2czfgQ feature=PlayList p=0CDBFA86CEEDAD0A index=1) koji izravno promoviraju zaglupljivanje, zlo, okultne simbole i najnižu moguću vibraciju, kako bi mase ostale tupe, glupe i indoktrinirane simbolikom novog globalnog totalitarizma. Sva sreća, ima i takvih umjetnika koji eksplicitno izgovaraju istinu - kako to da Bill Hicks i George Carlin (http://www.youtube.com/watch?v=sQ3xxwQvVnE) znaju točno što se događa, dok Slavoj živi u apstrakciji? Da, nije Slavoj glup, jer su Bill Hicks i George Carlin mrtvi, jednako kao i Lennon, Gandhi i Martin Luther King, dok je on još uvijek živ i neometano se glupira po bjelosvjetskim sveučilištima. Na žalost, na to je spala današnja inteligencija ... Rihanna poručuje ... može li biti eksplicitnija? Kanye West drži govor na sveučilištu, a na majici mu Bafomet...? (ma ne, to je sve samo slučajnost...) Nova kolekcija Jay Z-jevog branda Rocawear (Jayev glazbeni label zove se Roc-A-Fella Records) - tipični masonski simboli i još tekst „masters of the craft ?!? Niti igrači ne kreiraju vlastitu sudbinu u pravom smislu riječi jer gube dragocjeno vrijeme prilagođavajući svoje djelovanje sustavu. No, globalni sustav u kojem živimo sve je samo ne zdrav, ne omogućuje istinsko ispunjenje i kreativnu ostvarenost, a o slobodi da i ne govorim. Čovjek je puno više od društvu dobro prilagođenog lukavca koji devedeset posto svojeg vremena glumi da je netko drugi. Zato igrač nikada nije do kraja sretan i ispunjen - on stalno traži još, ali potpuno zadovoljstvo ne postiže. Kada pogledamo činjenicu da gotovo svaki političar s vremenom postaje sve pohlepniji, jasno je da su to ljudi koji nemaju mira. Zašto nemaju mira? Zato jer nemaju dubok unutarnji kontakt sa sobom, sa svojim jastvom, a zatim i sa sveopćim duhom. Umjesto da razvijaju i njeguju takav odnos, oni zadovoljstvo traže u moći i posjedovanju. Ista je stvar i sa svim drugim pripadnicima ove grupe iz ostalih branši - niti oni neće moći pronaći ispunjenje u izvanjskome, premda su uvjereni da hoće. Treba se okrenuti sebi, a ne gubiti vrijeme prilagođavajući se uporno bolesnoćama suvremenog društva, koliko god to naizgled isplativo bilo. Evo i par riječi o preopterećenima. Ovdje je riječ o ljudima sklonim pretjeranom radu, ali bez bog-zna-kakvog materijalnog dobitka, osim onog koji je sadržan u mogućnosti skretanja pozornosti s bitnih stvari te opravdavanja prezaposlenošću , obavezama , radom , obitelji i tako dalje. Ovdje ćemo pronaći sve radoholičare, obiteljske ljude, majke i očeve, trudbenike najrazličitijih vrsta, uvjerene u ispravnost svoga neprekidnog trudbeništva te ponosne na njega kao da je neprekidno žrtvovanje za ovo ili ono najvažnija stvar na svijetu. Jest, ali ne najvažnija. Nije smisao ljudskog postojanja da se optereti nekom obavezom do mjere u kojoj zanemaruje svoje odnose, kreativnost ili spiritualnost. Jer odnosi, kreativnost i spiritualnost jesu najbitnije stvari, a ne puko odrađivanje neke samonametnute sudbine . Tako ovi ljudi nemaju vremena ni za što - samo za svoju temeljnu obavezu. Ja razumijem roditelje koji imaju malodobnu djecu, razumijem i sve osobe koje jednostavno moraju non stop raditi za novac u određenom životnom periodu, ali takav životni stil može lako prijeći u naviku i postati izgovorom za izbjegavanje bitnog. Preopterećena osoba obično puno toga ne može i jednako toliko puno toga mora . U pozadini ovakve motivacije najčešće je identifikacija sa žrtvom, ali i identifikacija s mučenikom. Naime, ukoliko je netko u obitelji iz koje je preopterećeni ponikao bio opterećen osjećajem krivnje, tada je krivnja postala normalnom emocijom za preopterećenog. On obično izražava krivnju koja nije njegova, premda ponekad i jest njegova. Krivnja obično boravi u podsvijesti u svome izvornom obliku, ali se na svjesnoj razini manifestira kao snažan osjećaj dužnosti , obaveze , krutoga morala ili kroz konfliktne potrebe. Možda bi jedan dio osobnosti ove osobe želio jedno, a drugi nešto sasvim suprotno, u sukobu s prvim dijelom. Tada ova osoba smatra da je neophodno žrtvovati neku svoju potrebu nauštrb druge i posvećuje se samo jednoj motivaciji, dok drugu potiskuje. Da bi držala svoju potrebu potisnutom ona mora stalno skretati vlastitu pozornost s nje, a rad ili opterećenost nekom obavezom u današnjem je društvu idealan izgovor za ovakvo potiskivanje. Čak štoviše, pretjerani rad danas postaje općeprihvaćenim sredstvom za izbjegavanje suočavanja sa samim sobom. Da, mora se ovo ili ono, nema se vremena za te gluposti kao što je razvijanje partnerskog odnosa, kreativni izraz ili spiritualni razvoj. A svi mi koji se tim stvarima ipak bavimo smo neradnici, niža vrsta, lijenčine, boemi, nerealni i blesavi. Najbitnije je stalno trčkaranje za djecom, lovom i sigurnošću . Osobe koje sebe preopterete obiteljskim obavezama smatraju ljude bez obitelji promašenima, neostvarenima, neuspjelima, ljenivcima. Kad preopterećenu osobu pitate koji je smisao njenog života, ona neće imati odgovor koji zahvaća bilo što izvan obitelji ili borbe za materijalni opstanak. Dobro, činjenica jest da je globalni sustav kreiran tako da čovjeka prisili na stalnu zaposlenost kako ne bi imao vremena niti energije primijetiti da nešto ne valja. I raditi se mora, moramo svi, i mi koji shvaćamo da rad ubija, a kamoli oni koji se uopće ne pitaju zašto je sada odjednom kriza . Globalni poredak i karakter suvremenog društva je takav da će kriza biti permanentna, stalno će se izmišljati prijetnja od terorizma, virusa, tsunamija, padova burze, namještenih ratova i ostalog. Dok se ugnjetena većina konačno ne pobuni protiv takvog ustrojstva kriza nikad neće stati. Što mislite zašto je rat između Engleske i Francuske trajao stotinu godina? Je li morao trajati toliko? Zašto je nakon II svjetskog rata odmah započeo hladni rat? Zašto se nakon pada komunizma u istočnoj Europi odmah pojavila prijetnja od islamskog terorizma ? Zato što su sve to sredstva odvraćanja pozornosti, odnosno načini kako čovjeka držati u stanju trajnog ropstva. Vjerovali ili ne, odnedavno se govori i o mogućoj prijetnji iz svemira (http://www.youtube.com/watch?v=R6Bz6Dkl84k feature=related) - istraživači svjetskih zavjera najavljuju skorašnju režiranu invaziju izvanzemaljaca (Da nam živi, živi rad (http://www.youtube.com/watch?v=248vN5l_xo8 feature=related) ... ili Arbeit macht frei (http://hr.wikipedia.org/wiki/Arbeit_macht_frei) tipične su parole koje naizgled veličaju rad i radnika, ali ga u stvari indoktriniraju stalnom orijentacijom prema nekoj vrsti zaposlenosti kao društveno poželjnoj. Ideja da rad oslobađa, koja se nastoji promovirati ovakvim parolama, u stvarnosti propagira nešto sasvim drugo - stanje permanentne porobljenosti. Posebno je ironična nacistička verzija ove parole, napisana na ulazu u Auschwitz - svakako, rad oslobađa, pogotovo u jednom od najstravičnijih fašističkih logora. I heroj socijalističkog rada Alija Sirotanović (http://en.wikipedia.org/wiki/Alija_Sirotanovi%C4%87), kopač ugljena u jugoslavenskim rudnicima i udarnik koji je višestruko premašivao norme, bio je toliko indoktriniran ovakvim parolama da je na Titovo pitanje - udarniče, treba li ti išta, dat ću ti što god želiš? odgovorio veću lopatu, druže Tito, da opet premašimo normu ! Tito, tipični komunistički diktator u bijelom odijelu, provodio je vrijeme na Brijunima s cigarom i viskijem u ruci, okružen svjetskom estradnom elitom, a Alija znakovitog prezimena Sirotanović ostavljao je kosti u rudniku, nastojeći svojim životom utjeloviti jednu praznu parolu. Eto, tako rad oslobađa i zato je bitan - da bi svjetski moćnici mogli mirne duše uživati u svome perverznom dokoličarenju. A kad je o kreiranju skladne obitelji riječ, tada osobna sreća i ostvarenost imaju itekako važnu ulogu. Djeci trebaju sretni i ostvareni roditelji, a ne zabrinuti i preopterećeni mučenici. Ako želite svoju djecu učiniti sretnom, tada prvo vi budite sretni. Roditelj žrtva ili mučenik daje primjer djetetu kako postati žrtvom ili mučenikom. Ne treba niti sumnjati da neostvaren ili opterećen roditelj ovakve svoje odlike automatski usađuje djeci. Mnogi se tuže na vlastitu djecu, smatrajući ih nezahvalnicima koji ne razumiju njihovu preveliku žrtvu za dobrobit potomstva. Nema žrtvovanja za dijete koje neće i od djeteta učiniti potencijalnu žrtvu. Žrtvujte se za sebe, za vlastitu ostvarenost jer će od nje najviše profitirati i dijete. To je kao i ona uputa u avionu da ako zbog nestanka kisika padnu maske, roditelj prvo sebi stavlja masku za disanje, a tek zatim djetetu. Da, prvo treba zbrinuti sebe, a tek će zbrinuta i ostvarena osoba moći i na pravi način zbrinuti dijete. Zato roditelj koji živi za dijete opterećuje to dijete svojom pretjeranom pozornošću, ne da mu da živi i time ga najčešće onemogućuje da se ostvari. Mnogi su roditelji do te mjere upetljani u živote svoga djeteta da ono kasnije nije uopće motivirano kreirati vlastitu obitelj. Kako će, kad ga roditelj ne pušta od sebe? ************** Evo za kraj i dva primjera ostvarenih osoba koje to postižu uz nezamislive prepreke. U Pragu sam upoznao Pavlu Francovu (http://pavla.wu.cz/), diplomiranu anglisticu i magistricu psihoterapije te nositeljicu zlatnih medalja u trčanju na 1500 i 3000 metara s paraolimpijade u Barceloni, 1992 godine (na tri kilometra postigla je i svjetski rekord koji još uvijek drži). Pavla je, naime, slijepa - rođena je s nekolicinom očnih defekata, a u petnaestoj godini potpuno je oslijepila. Danas se Pavla bavi jednom vrstom umjetnosti. Za očekivati bi bilo da se kao slijepa osoba bavi glazbom, možda pisanjem ili nečime što ima veze s opipom. Ne, od svih grana umjetnosti koje bi joj kao slijepoj možda lakše sjele, Pavla je odabrala baviti se jedinom koja joj predstavlja istinski izazov - slikarstvom! Kako jedna slijepa osoba može slikati? , zapitao bi se prosječni dokoličar koji niti uz zdrave ruke, noge i svih pet tjelesnih osjetila ne radi ništa korisno. Eto, tako - sve se može kad se hoće. Pavla kemijskom olovkom iscrta konture likova koje će slikati, tako da ih može opipati s druge strane papira, a zatim ih oboji. Ima izložbe i danas se, uza sva svoja ostala zanimanja, smatra prvenstveno slikaricom. Dakle? Ne može se, jeli tako - svi smo samo žrtve vlastite sudbine ... Slijepa slikarica Pavla Francova Pavla Francova - Ocean Pavla Francova - Punina Pavla Francova - Portugalski izlazak sunca Iduća osoba je mladi Australac Nick Vujicic (http://www.lifewithoutlimbs.org/) - njega osobno ne poznajem, ali nema niti potrebe - sve je jasno kada vidite kako Nick izgleda i čime se bavi. Rođen je bez udova - ima samo jedan mali batrljak umjesto lijeve noge i njega upotrebljava kao sredstvo tjelesnog komuniciranja. Nick ima svoju web stranicu i radi kao kršćanski propovjednik, promičući ideje dobra, ljubavi, tolerancije i jednakosti. Poznat je diljem planete i djeluje kao najzdravija osoba koju ste ikada upoznali. Jednako kao iz Pavlinih slika, iz njegovih govora zrači energija sasvim drugačija od one koju emitira jedna Rihanna, obučena kao da je upravo došla s crne mise, sa sotonskim pozdravom i prstenjem s lubanjama. Nick govori o jednostavnim stvarima kao što je konstruktivno mišljenje ili ljubav prema bližnjemu svome. U slobodno vrijeme bavi se brojnim sportovima i slobodnim aktivnostima za koje bi jedan igrač tvrdio da ih je nemoguće obavljati bez udova, a preopterećenom bi to bilo previše čak i uza sve udove, a kamoli bez. No, Nicka njegov hendikep ne može odvratiti od ispunjenog i ostvarenog života. Nick zna da se nije rodio da pati, drži sebe na lancu ili čeka - rodio se da bude sretan i ostvaren, a to i jest. Dakle - ne može se? Nemogućnost je samo u glavi pojedinca, a ne tamo vani, kao objektivna prepreka koja čovjeku nikada neće dozvoliti neku vrstu ostvarenosti. Nick Vujicic propovijeda u Indiji Nick golfer Nick surfer Kao što je vidljivo iz navedenih primjera, ali i ostatka ovog teksta, vrata zakona su uvijek otvorena, iako će se uz njih redovito naći neki priglupi policajac ili prijeteći Jahve kako bi nas odvratio od ideje o osobnoj slobodi i nastojao ugurati u neki klišej ili prijetio zatvorom. Zato ne nasjedajte duhovnoj policiji - ona je ionako tu ne da nas odvrati od cilja, već samo da testira našu odlučnost. Čak i Veliki Arhitekt iz filma The Matrix na pitanje Proročice („Oracle ) što ćemo sa osviještenima? odgovara - pustit ćemo ih, a što drugo . Iako se većina ljudi ponaša kao čovjek iz Kafkine priče i nikada ne prođe kroz otvorena vrata (zato je ova priča i toliko tragična), dokazujući time koliko je lako manipulirati čovječanstvom, smisao postojanja ne može biti u robovanju unaprijed zacrtanoj sudbini. Kakve god karte dobili, s njima je moguće odigrati u vlastitu korist. A propuštena prilika najviše boli - to dobro zna svaki starac ili osoba na samrti - ne žali takva osoba toliko za onime što je učinila, već za onime što je propustila učiniti. Svoje domete određujemo sami i nema nikoga tko bi ih mogao ugroziti kao mi sami. Stoga - koji je vaš sljedeći projekt? Što ćete učiniti još danas kako biste promijenili postojeće stanje? Koji ćete izazov prihvatiti već sutra i njime transformirati dosadašnja ograničenja? Kako možete drugima pomoći da učine isto? Moje e-mail je tomislav.budak@zg.t-com.hr (mailto:tomislav.budak@zg.t-com.hr) - sa zanimanjem i nestrpljenjem očekujem vaše odgovore! © Tomislav Budak, rujan 2009. text/html 2009-09-05T12:31:02+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/sudbina-treci-dio.html *************** Kako, dakle, kreirati iz duha , odnosno kako izgleda tehnika samadhi u tri koraka ? Treba se prvo poistovjetiti (identificirati) sa sveopćim duhom i osjetiti ga u potpunosti, a zatim ga pokrenuti u željenom smjeru. To radimo postupno - prvo sebe osjetimo kao fizičko biće, zatim kao dušu (jastvo) i konačno se odvojimo u duh. Fizičko tijelo i jastvo ostaju ispred nas i mi tada jednostavno upuhujemo duh kroz dušu u tijelo, a zatim i prema cilju koji smo unaprijed postavili ispred tijela, na liniju naše budućnosti. I to je sve. Zvuči jednostavno, zar ne? Možete li sami ponoviti ovo? Vjerojatno ne jer nemate dovoljno energije/svijesti da biste odmah shvatili o čemu je riječ i praktično primijenili dobivenu informaciju. Oni koji imaju - svaka čast - ova im informacija otvara vrata univerzuma koja su čitavo vrijeme i bila otvorena, samo za njih, iako su ih čuvari možda htjeli odvratiti, zastrašiti i time onemogućiti u prolasku. No, nema problema niti za one koji nisu u stanju odmah shvatiti ovu metodu - za njih postoje tečajevi na kojima imaju mogućnost postupno se pripremiti za razumijevanje, percepciju i praktičnu primjenu ove metode. To što će od početka rada pa do njene primjene proteći minimalno dvije godine neka nikome ne zvuči kao prevelika cijena - ova metoda zlata vrijedi i nakon što je jednom usvojite i počnete ozbiljno primjenjivati postajete potpuno samostalni. Više vam ne treba učitelj niti bilo tko tko bi vam solio pamet o bilo čemu. Sam duh sada postaje univerzalnim učiteljem. Uranjanje u duh slično je uranjanju u more jer je ono vjerojatno duhu najsličniji materijalni medij. More, odnosno voda, nema oblik, ali može poprimiti bilo koji oblik ili ući u bilo koji kalup. Zato je prilikom vježbe odvajanja u duh poželjno vizualizirati skok u more i kretanje kroz njega. I more ima brojne kvalitete, podložno je fluktuaciji, stalnom kretanju i strujanju, a opet ga je moguće doživjeti kao nešto statično. Nakon kupanja u moru čovjek se obično osjeća opušteno, smireno, okrijepljeno i ugodno. Zato je more i toliko privlačno većini ljudi (što naravno ne znači da oni koji ga ne vole neće imati kontakt s duhom). Jednako kao i ronjenjem kroz more, uranjanjem u duh moguće je stupiti u dodir s bezbrojnim kvalitetama, ambijentima, sferama ili strujanjima duha. Dimenzije duha koje jednom prepoznamo moguće je automatski prizivati, odnosno uranjati upravo u željenu kvalitetu jer poznajemo njena svojstva i učinak. No, često ne možemo unaprijed znati koja je kvaliteta duha najbolja za ostvarenje određenog cilja. To određuje duh sam i zato pri kontaktu s duhom uvijek treba biti otvoren na novo i nepoznato. Čak će i uranjanje u poznati aspekt uvijek donijeti novo i svježe iskustvo, a kamoli u nepoznat. Da bismo to mogli, treba isprazniti vlastitu svijest od predrasuda i očekivanja, iako to nije lako. No, ulazak u prazninu, u čisto stanje svijesti ili zaustavljanje unutarnjeg dijaloga od ključne je važnosti za uspjeh ove tehnike. Iako je praznina ili svijest o ne-postojanju veliki tabu, možda najveći od svih, neophodno je poznavati ovo stanje svijesti jer je ono temeljni preduvjet za aktivaciju duha. Onoliko koliko ste sposobni boraviti u praznini, zaustavljenih unutarnjih procesa (misli i emocija), tolika će biti vaša sposobnost uranjanja u duh. Očigledno je, dakle, da ovakav rad zahtijeva ponešto pripreme jer nije svatko u stanju zaustaviti unutarnji dijalog, odnosno boraviti stabilno u stanju prazne svijesti. Za um ovakvo stanje predstavlja i svojevrsnu prijetnju , iako je ona nerealna - nema stvarne opasnosti za um, jedino ga treba privremeno iskopčati pa osobe identificirane sa svojim umom imaju osjećaj da će njegovim isključivanjem prestati postojati, poludjeti i slično. No, ništa se strašno ne događa ulaskom u prazninu - dapače, takvo stanje omogućuje poprilično senzacionalna pozitivna iskustva, upravo ona o kojima ovdje govorim. Uranjanje u duh već samo po sebi donosi silnu ugodu, ali to nije sve - pokretanjem duha u određenom smjeru mi smo u stanju i aktivno djelovati iz takve uronjenosti, koliko god se ovakvo djelovanje činilo suptilnim ili čak nemogućim (besmislenim). Još jednom moram naglasiti da ovdje riječ o izuzetno suptilnim procesima i upravo zato o njima nije lako govoriti riječima. Pokretanje duha više je nalik jednom sporom i nježnom izdisaju, kao da najblaži i najfiniji povjetarac lagano usmjerimo u nekom pravcu. I to je sve - aktivacija duha nipošto nema veze s bilo kakvom grubom aktivnošću, samovoljom ili nasilje. Upravo suprotno, pri prvim naznakama takvih stanja duh se jednostavno povlači i mi trenutno ispadamo iz stanja Jednosti, često uz glasan tresak. Baviti se duhom fina je rabota koja ne može imati veze s ljudskim slabostima, odnosno s našim fizičkim aspektom uopće, zajedno sa svim pripadajućim psihološkim mehanizmima. Ovdje je riječ o nad-tjelesnom, nad-emocionalnom i nad-mentalnom djelovanju, koliko se god ono nekome činilo apstraktnim i stoga nepostojećim. Alethiometer iz filma Zlatni kompas - svojim kontaktom sa „zlatnom prašinom omogućuje uvid u univerzalnu Istinu. Možda je upravo zato veliki indijski mistik-znanstvenik Šri Aurobindo (http://en.wikipedia.org/wiki/Sri_Aurobindo) najpoznatiju kvaliteta sveopćeg duha - njegovu zlatnu dimenziju - nazvao zlatni nadmental . Naime, kada govorimo o ulasku u zlatno doba , onda takva metafora odražava ideju o snažnoj ispunjenosti određenog prostora (u ovom slučaju cijele planete) zlatnim aspektom duha koji donosi mir i sklad, odnosno iscjeljuje sve disharmonične pojave koje zahvati. Danas se ovakva kvaliteta duha pojavljuje i u holywoodskoj filmskoj produkciji kroz filmove kao što je Zlatni kompas u kojem se pojavljuje misteriozni alethiometer (http://en.wikipedia.org/wiki/Objects_of_His_Dark_Materials) , sprava nalik kompasu koja omogućuje onome tko je posjeduje uvid u univerzalnu istinu. Alethiometer ne bi mogao biti to što jest da nema kontakt s još misterioznijim zlatnim prahom (http://en.wikipedia.org/wiki/Dust_(His_Dark_Materials)) koji postoji u energetskom obliku i tu je oduvijek, kao neka vrsta materije prime , supstance koja prethodi svim postojećim oblicima te ih oplemenjuje na najrazličitije načine. Književnik Philip Pullman (http://www.philip-pullman.com/), autor trilogije Njegove tamne tvari (http://www.booksa.hr/dossier/37) (u originalu His Dark Materials ), čiji prvi dio čini knjiga Polarno svjetlo prema kojoj je kasnije napravljen film pod imenom Zlatni kompas, otvoreno govori o tome kako je inspiraciju za zlatni prah pronašao u znanstvenim otkrićima o tamnoj tvari (http://hr.wikipedia.org/wiki/Tamna_tvar) koja ispunjava sve, pa čak i naizgled prazan prostor. Tamna materija naziva se tako zato što ne emitira niti reflektira elektromagnetsko svjetlo pa je stoga ne možemo vidjeti očima niti mjernim instrumentima. No njena prisutnost, na primjer, održava planete u svojim pozicijama - zato je njena uloga neizmjerna. A prema talijanskoj astrofizičarki Giuliani Conforto (http://www.giulianaconforto.it/English/home.Eng.htm) tamna materija/energija predstavlja kozmičku silu koju smo donedavno doživljavali samo kao puku apstrakciju - univerzalnu ljubav ( agape ) o kojoj su povremeno progovarale duhovne škole ili prosvijetljeni mistici. Kao i Zlatni kompas, Matrimandir ostvaruje kontakt sa zlatnim aspektom duha i emitira ga u prostor oko sebe. Zato će skori ulazak čovječanstva u zlatno doba morati uključiti poznavanje ove kvalitete duha te njeno spuštanje u materiju, odnosno svojevrsnu spiritualizaciju materije zlatnim nadmentalom. To je zato što jednostavno nema sklada i mira u društvu bez poznavanja i svjesnog kultiviranja odnosa s ovom kvalitetom duha. Iz tog je razloga Šri Aurobindo i osmislio grad Auroville (http://www.auroville.org/) čiju je izgradnju u djelo i sprovela njegova partnerica, koju su njihovi učenici običavali zvati „The Mother (majka). Naime, u središtu Aurovilla nalazi se takozvani Matrimandir, velika zlatna kugla koja simbolizira zlatni nadmental, a napravljena je kao energetsko žarište koje građanima omogućuje neposredan kontakt sa zlatnim nadmentalom. Postoje i brojne druge kvalitete duha - pogledajte kako ih je u svojim slikama izrazila Aurobindova učenica Priti Ghosh (http://www.cs.mu.oz.au/%7Earun/priti.html). Svaka od njih ima i svoju praktičnu primjenu, ali je suvišno o njima govoriti - potrebno je uranjati u njih te steći vlastito iskustvo. Riječi ovdje malo znače, čak štoviše, mogu stvoriti i zabunu kod čitatelja. Priti Ghosh - Supramental Descent Iako je samadhi u tri koraka kao metoda izrazito jednostavna, moram napomenuti da ona nije čarobni štapić. Također, posljedice njene primjene ne spadaju samo u spiritualne divote - beskrajno ispunjenje, ljubav i ekstazu. Iako njena primjena nipošto ne isključuje navedene stvari, ona uključuje još štošta. A to štošta spada u manifestacije nemilosrdne ljubavi od strane duha prema nama. Iako i takva ljubav u konačnici ima poželjan učinak, njena je manifestacija ponekad takva da čovjek zažali što je uopće krenuo ovim putem. Ukoliko je naša osobnost nedovoljno spremna za neki od procesa koji smo pokrenuli aktivacijom duha, tada nas prvo treba izbrusiti kako bismo postali dovoljno kvalitetnim medijem manifestacije duha, odnosno stekli neposredne preduvjete za ostvarenje cilja. Ili konkretnije - duh udara snažno ako nismo dovoljno pročišćeni i zahtijeva od nas takvu čistoću. Ne želimo li raditi na čišćenju, a svejedno bismo rado ostvarili cilj, ne treba imati sumnje da ćemo primiti i odgovarajuće udarce. Koliko god ovo nekom možda zvučalo smiješno, ja sam promatranjem uspio primijetiti da duh udara tri puta, a ako niti tada ne shvatimo poruku, jednostavno bivamo izbačeni iz igre. Prvi je udarac duha vrlo sličan jednom vritnjaku - dobit ćemo, naime, po stražnjici, na ovaj ili onaj način, metaforički ili doslovno. Ako ne poslušamo, slijedi udarac u trbuh, kao boksački kroše. Nešto će se, dakle, dogoditi što će nas snažno pogoditi u pleksus - slično fizičkom udarcu. To, naravno, obično nije ništa fizički, ali ponekad jest. I konačno, ne poslušamo li dva puta, zadnji je udarac po zubima, odnosno dobivamo po nosu . Niti to ne mora biti ništa fizički, ali ponekad jest. Ne kaže se uzalud da je batina iz raja izašla - nisu djelovanja duha samo milosrdnog, već i nemilosrdnog karaktera. Jer, niti čovjek uvijek može činiti samo što on hoće, niti je duh uvijek beskrajno strpljiv s nama. Želimo li darove duha, moramo sebe izbrusiti u osobu koja ih je spremna primiti. Ukoliko ne želimo brušenje dobivamo tri udarca kao opomenu, a zatim jednostavno bivamo izbačeni iz igre do daljnjeg. Kako u praksi može izgledati takvo izbacivanje iz igre ? Kojekako, ali najčešće kao potpuni poraz od kojeg se teško oporavljamo. Ne može, dakle, ne-etična, neodgovorna ili nedisciplinirana osoba baratati duhom samo tako - niti je duh budala, niti je moguće njime se poigravati. Onaj tko to želi ubrzo će shvatiti da strpljenje duha ima granice i da samo netko tko je dokazano spreman može ići dalje. Ne prema kriterijima društva ili akademske zajednice jer takvi kriteriji ovdje ne znače ama baš ništa, osim ako nas sam duh ne uputi i na takvo brušenje. Na primjer, mnogi ljudi govore mi da je šteta što nisam studirao medicinu ili psihologiju jer bi mi to jako koristilo u poslu kojim se bavim. Tko kaže da bi? Iako sam želio studirati psihologiju, životne su me okolnosti (ja ih doživljavam kao djelovanje duha) uputile na studij glazbe (premda se danas njome profesionalno ne bavim), vjerojatno zato što je upravo to bio puno kvalitetniji oblik brušenja za ovo što radim. Niti je osoba sa završenim medicinskim fakultetom nužno dobar liječnik, niti je diplomirani psiholog nužno dobar psihoterapeut, a niti je osoba bez ovih fakulteta nužno loš iscjelitelj. Dapače. Glazba dovodi čovjeka u dodir s apstraktnim, a to za duhovno iscjeljivanje može biti puno bitniji oblik obrazovanja negoli detaljno poznavanje anatomije. No, sustavi koji ne poznaju apstrakciju i ne uključuju je u sebe nikako ne mogu shvatiti o čemu je ovdje riječ i zašto bi bavljenje apstrakcijom bilo bitnije od bilo kojeg konkretnog znanja. Znanje anatomije nipošto nije beskorisno, no postoje i jednako tako korisna znanja sasvim drugačijeg tipa. Dakle, brušenje ili edukacija u kontekstu čovjekovog odnosa s duhom poprima najrazličitije oblike koji češće spadaju u domenu takozvane životne škole negoli akademskog obrazovanja. Bavljenje duhom dvosmjeran je proces i odnos pri kojem nas duh upućuje na iskustva i procese koji su za nas u tom trenutku istinski korisni, iako možda ne i najugodniji ili oportuni. Također, duhu nije moguće naređivati niti od njega išta ultimativno zahtijevati. Duh reagira na našu namjeru, ali često tako da nas od nje odvrati jer predstavlja hir ega, a ne istinsku potrebu, ili nas nužno brusi u osobu dostojnu ostvarenja cilja. U trenutku kad se naša volja ujedini s voljom duha, odnosno kada nema prepreke ostvarenju našeg cilja niti u nama, a niti u vanjskom svijetu, nema razloga da cilj ne bude ostvaren. No, nije uvijek lako postići takvo suglasje - zato sve špekulacije kako je biti kreatorom svoga života lako padaju u vodu. To je vjerojatno najteži posao na svijetu, ali donosi i najveće ispunjenje. text/html 2009-09-04T21:47:34+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/sudbina-drugi-dio.html NAPREDNE TEHNIKE KREIRANJA Kao što smo vidjeli u prvom dijelu članka, temeljni principi kreiranja individualne realnosti tiču se djelovanja u skladu sa zakonom privlačenja, a zatim i prihvaćanja neminovnosti preciznog činjenja kao medija koji pretvara ideju u materijalnu tvorevinu. Zato unutar vlastite svijesti treba što preciznije oblikovati intenciju i izraziti je verbalno. Izvornu intenciju treba osloboditi od svjesnih ili podsvjesnih prepreka (prigovora), odnosno dati joj energiju dovoljno snažnu kako bi se takva intencija ostvarila u materijalnoj realnosti. Tada ovakva intencija tada postaje magnetom koji privlači sebi sličnu realnost, a odgovarajućim činjenjem stvaramo i konkretne preduvjete za konačno ostvarenje cilja. Kako još možemo alfi dati energiju i koji je tip energije najbolje upotrijebiti? Energija ima raznih, od prane, preko svjetla pa sve do nevibrantnih energija (index.php?option=com_content task=view id=60 Itemid=51 lang=hr) čistog duha. Po mojem je iskustvu najbolje koristiti se sa sva tri tipa energije, a ako treba odabrati samo jedan, onda energijom duha. Najveća moć koju čovjek može posjedovati upravo je mogućnost pokretanja duha u određenom smjeru. Napredne tehnike kreiranja stoga obavljamo tek nakon što odradimo temeljne, a one se, iako brojne, tiču prvenstveno aktivacije sveopćeg duha u određenom smjeru. O ovoj je mogućnosti govorio i Castanedin Don Juan kada mu na početku njegove četvrte knjige[1] (#_ftn1) izražava najveću duhovnu tajnu svih vremena - mogućnost korištenja beskonačnosti , ili aspekta postojanja koji se u Castanedinim knjigama običava zvati nagual [2] (#_ftn2), u praktične svrhe. Naime, upitavši Don Juana o mogućnosti zloupotrebe duhovnih tajni koje objavljuje u svojim knjigama, Castaneda dobiva odgovor da upotreba duhovnog znanja ionako ovisi o razini energije koju čovjek ima. Tada mu Don Juan najavi objavu najvažnije duhovne tajne koja može postojati, pretpostavljajući da Castaneda ionako neće imati dovoljno energije/svijesti da je shvati, a ista će stvar vjerojatno biti i s njegovim čitaocima. Da li znaš da si sa sve četiri strane svijeta okružen beskonačnošću? I znaš li da je možeš upotrijebiti u praktične svrhe? S obzirom na stupanj svijesti na kojem se tada nalazio, Castanedi ova izjava, naravno, ne znači ništa. Ali osobi s odgovarajućom količinom svijesti/energije ona otvara vrata univerzuma. Naime, da bi se moglo upravljati beskonačnošću i upotrijebiti je u praktične svrhe nužno je biti u stanju percipirati tu misterioznu beskonačnost. Percepcija je pak nužno vezana uz količinu i kvalitetu energije kojom čovjek raspolaže pa je energija stoga neophodno potrebna za percepciju. Osobe nižeg stupnja svijesti redovito imaju i nižu frekvenciju energetskog tijela, odnosno manju količinu životne energije. Razlozi niskoj energetskoj frekvenciji su razni, ali obično se tiču obiteljske i društvene uvjetovanosti te fiksiranosti centralnog energetskog percepcijskog organa , takozvane skupne točke, na nekom krutom i ograničenom modelu realnosti. Znamo dobro da se naša realnost mijenja promjenom svijesti - zato čovjek može živjeti u raznim realnostima koje, iako naizgled identične prema svojem materijalnom obliku (izgledu), mogu biti sasvim drugačije doživljene kad je riječ o njihovoj interpretaciji od strane različitih subjekata koji je percipiraju. Ili jednostavnije rečeno, isti svijet može raznim osobama izgledati drugačije, ovisno o karakteru njihove svijesti. A takva svijest u izravnoj je vezi sa stupnjem i kvalitetom nečije energije. Mario Castillo (http://www.mariocastillo.net/art/archives/perceptualism) - Nagual Spinning a Web of Light Stoga iako je kreiranje koje započinje iz duha ( beskonačnosti ) najmoćniji i najčišći oblik kreiranja, ono ipak spada u napredne metode. Ne zbog bilo kakvog elitizma, već upravo zbog neophodnosti viđenja duha i duhovnih strujanja, a za takvo viđenje treba imati i odgovarajući stupanj energije. Zato ovaj oblik rada zahtijeva i ponešto pripreme koja čovjeka prvo pretvara u instrument percepcije sveopćeg duha, a tek onda donosi mogućnost uranjanja u duh i njegova korištenja u praktične svrhe, dakle pri radu na ostvarenju ciljeva. Iz tog razloga ovdje nipošto ne postoji mogućnost bilo kakve zlouporabe - da bi se percipiralo duh ljudsko srce mora biti čisto i otvoreno, jednako kao i um, a duhovna su strujanja ,kao takozvana božanska energija , po svojoj prirodi čista i zdrava. Ona pripadaju svijetu Jedinstva i odražavaju takav svijet, omogućujući mu manifestaciju u materijalnoj realnosti, ali su istovremeno u stanju produhoviti materiju, odnosno povezati sve materijalne objekte s duhovnom realnošću. U tom su smislu temeljne metode kreiranja odraz takozvanog magijskog principa , odnosno kreiranja korištenjem volje, dok metode kreiranja iz duha pripadaju mističnom principu koji je samo djelomično voljan, a većim dijelom utemeljen na svjesnom ne-djelovanju. Nije, naime, moguće prisiljavati duh na bilo što. Moguće je obratiti se izravno sveopćem duhu i zatim se na vrlo blag način s njime uskladiti, pronalazeći onu super-finu točku u kojoj se spaja volja duše i volja duha. Takva točka postoji - ona je taj izvor moći o kojem ovdje govorim. Otkrivši ovakvu mogućnost, kreirao sam i vrlo jednostavnu tehniku koju podučavam na višim stupnjevima svojih tečajeva i koja u najkraćim crtama sintetizira sve bitne elemente koje treba proći kako bi se brzo uronilo u duh, a zatim iz njega kreiralo određenu realnost. Riječ je o metodi koju sam nazvao samadhi u tri koraka , zato što se uistinu sastoji samo od tri koraka, a riječ samadhi (http://en.wikipedia.org/wiki/Samadhi) danas je opće poznat izraz za stanje jednosti između subjekta i objekta percepcije, dakle uronjenosti u duh. Naravno, iako bi netko mogao pomisliti da je riječ o nekoj površnoj instant metodi , uistinu nije tako - ona nije namijenjena početnicima i premda je jednostavna, zahtijeva visok stupanj svijesti i energije da bi se uopće mogla primijeniti Do takvog stupnja moguće je doći upornim samostalnim radom, a ako želite kraticu, ona se može sastojati od pohađanja Intenziva direktnog iskustva Istine (index.php?option=com_content task=view id=31 Itemid=56), tečajeva energetskog rada (Reiki I i II ) te prvih pet stupnjeva Transformacije karmičkih obrazaca. Ja sam ovu metodu otkrio krstareći bespućima duhovne zbiljnosti tijekom gotovo dvadeset godina, a današnji aspiranti mogu je naučiti, odnosno za nju se pripremiti, kroz samo godinu-dvije sustavnog rada na sebi. „Samadhi u tri koraka Iako sam kreirao brojne tečajeve i tehnike osobnog i spiritualnog razvoja, ovu jednostavnu metodu smatram svojim najvažnijim otkrićem, ne samo na području duhovne tehnologije, nego i životnim otkrićem i postignućem. Ona je gotovo banalna, ali ja bih je slobodno nazvao (u stilu Castanedinog Don Juana) najvažnijom duhovnom tehnikom svih vremena . Nisam sklon pretjerivanju, a niti površnosti - dapače, proveo sam dvadesetak godina kreirajući kompleksan sustav karmičkog čišćenja (index.php?option=com_content task=view id=81 Itemid=56) kojim se, ponekad prilično mukotrpno, radi na uzrocima i izvoru ljudskih problema, a sastoji se od deset intenzivnih i napornih tečajeva obrađenih u dvije opširne knjige od gotovo sedamsto stranica teksta. Bavim se i raznim vrstama energetskog rada, a jedna od specijalnosti mi je i vođenje Intenziva direktnog iskustva Istine (index.php?option=com_content task=view id=31 Itemid=56), možda najnapornijeg duhovnog tečaja koji postoji. No, samadhi u tri koraka , metodu koja u svakom trenutku omogućuje neposredan oblik komunikacije sa sveopćim duhom, smatram istinskim čudom današnjice. Osim što je njezina primjena izrazito jednostavna, a učinak nevjerojatan, moguće ju je prenijeti i drugim ljudima i time im dati vrijedan dar - svjestan dodir s vlastitim izvorom te upotrebu takvog izvora na koji god način žele. Zato me priče o Ali Babinoj pećini s blagom ili dobitku na lotu ostavljaju ravnodušnim jer znam da posjedujem vjerojatno najveće bogatstvo koje mogu imati - neposredan kontakt sa sveopćim duhom ili Bogom. S obzirom na prolaznost materije te na krhkost ljudskog tijela, duhovno bogatstvo ionako se ne može izraziti materijalnim mjernim jedinicama. Duhovno bogatstvo pripada duši, a ona je puno trajniji oblik našeg postojanja od fizičkog tijela. Također, iako moje materijalne potrebe i dalje postoje i ja ih nastojim zadovoljiti jer još uvijek živim u fizičkom tijelu, ja im se previše ne prepuštam - nisam lud da stavljam naglasak na ionako najprolazniji aspekt svojeg postojanja. Kao što je nedavno preminuli Dino Dvornik rekao u jednoj od pjesama objavljenih na posthumnom albumu - ja imam ideju, jer čovjek bez ideje nije Bog zna što... , tako i ja znam da imam puno više od Porschea u garaži ili vile na pacifičkom otoku. „Ča će mi Copacabana, Acapulco il' Madrid, kad ja imam kontakt s duhom, kad ja imam kontakt s duhom, tada je moj cili svit... , glasila bi moja verzija starog hita Olivera Dragojevića (ovo pišem na Hvaru pa sam pod dojmom lokalnog melosa...). Sveopći duh more je beskrajnih potencijala, energetskih strujanja pa i talenata koje je moguće downloadati . U usporedbi s bilo kojim materijalnim objektom, duhovno bogatstvo je neizmjerno. Premda nemam ništa protiv materije, duh je moj jedini pravi izvor, sredstvo ispunjenja, lijek, dom ili učitelj. Umjesto da robujem nekom sistemu, učenju, duhovnoj školi ili guruu, ja samostalno ostvarujem kontakt s izvorom i od njega učim. Povremeno mentorstvo ljudskoga tipa sam odabirem, zato što mi je zgodno vidjeti kako drugi rade nešto što i ja pokušavam te od njihove spretnosti učiti, ali se ne vežem za prolazne objekte materijalnog univerzuma, pa bili oni i naročito mudri, prosvijetljeni ili značajni. Apstrakcija? Kakva apstrakcija, to ne postoji u „realnosti ! (Orionova maglica snimljena Hubbleovim teleskopom) Prosječan stanovnik planete imat će vjerojatno velikih poteškoća s razumijevanjem ovog koncepta. I sam sam bio takav i kad sam prvi puta čitao Castanedine Priče o moći nisam imao pojma o čemu Don Juan govori, a ista je stvar bila i s mojim razumijevanjem sličnih duhovnih tekstova i opisa na koje sam nailazio. O čemu ti ljudi govore kad tvrde da je kraljevstvo nebesko pri ruci , ispred nosa, ovdje i sada, samo ga nitko nije u stanju vidjeti? Smatrao sam da čak i ako tako nešto postoji, ja nikada to neću moći razumjeti, a kamoli percipirati. No, problem je bio u kutu gledanja, odnosno u načinu na koji sam prilazio cijeloj ideji. Prva je greška bila ta što sam očekivao da ću nešto vidjeti fizičkim očima. Druga je bila očekivanje da ću vidjeti nešto konkretno - nebesko kraljevstvo koje izgleda kao neki svjetlosni grad ispunjen lebdećim bićima. Međutim, niti je duh moguće izravno percipirati osjetilima, niti je čisti duh išta konkretno. Da bih ga razumio morao sam se usmjeriti prema neposrednom doživljaju duhovne realnosti koji omogućuju sustavi kao što je Intenziv direktnog iskustva Istine (index.php?option=com_content task=view id=31 Itemid=56). Prošao sam četrdesetak takvih tečajeva, na mnogima sam i asistirao, završio tečaj za majstore i zatim ih i sam odvodio oko šezdeset (i danas ih radim minimalno tri puta godišnje). No, čak niti s takvim iskustvom nisam bio u stanju svjesno pokretati duh, odnosno upotrebljavati ga u praktične svrhe . Nisam tako nečemu niti težio, smatrajući neprimjerenim priželjkivati bilo kakve posebne moći ili sposobnosti. Kao dobro odgojen duhovni aspirant, znao sam da su moći ništa drugo do đavolja pećina koja praktikante perfidno odvlači od prave stvari, a to je prosvjetljenje. No, izgleda da je sam duh imao drugačije planove za mene i na tome mu se od srca zahvaljujem. Da bih uspio neposredno percipirati duh, bez potrebe da to ostvarujem kroz poseban režim života kao što su meditacijska povlačenja, od velike mi se pomoći pokazala i moja glazbena naobrazba i praksa. Naime, čak je i vrlo strogo oblikovana glazba apstrakcija koju ne možemo vidjeti ili opipati - možemo je, doduše, čuti, ali zvuk je svakako najnematerijalniji umjetnički medij. Bavljenje glazbom kao takvom već je korak prema percipiranju, oblikovanju i izražavanju apstrakcije kroz zvuk. Sljedeći korak predstavljalo je proučavanje apstraktne glazbe. Sve me više zanimao svijet disonance i atonalnosti - od početnog zanimanja za jazz pa sve do umjetnosti suvremenih kompozitora takozvane ozbiljne glazbe (zato i danas nastojim biti redoviti posjetitelj Muzičkog Biennala i ostalih glazbenih događaja na kojima se izvode djela najkvalitetnijih suvremenih kompozitora). Jednako me tako zanimala i apstraktna likovna umjetnost koja je uz suvremenu ozbiljnu glazbu možda najmanje shvaćen i najviše ismijavan (podcijenjen) oblik umjetničkog izraza. Dugo sam vremena mislio da je apstrakcija nešto što nema realno postojanje, puka konstrukcija neurotičnog uma koji se zasitio konkretnih oblika pa sada traži smisao izvan svijeta jasno prepoznatljive forme. Apstrakcija je za mene bila jednaka apsurdu, a njezina umjetnička vrijednost gotovo nikakva jer sam umjetnost oduvijek smatrao sredstvom komunikacije, a apstraktna umjetnost nije nosila nikakvu konkretnu poruku. Nije konkretnu, ali jest apstraktnu. No, ja tada nisam znao da je i apstraktan svijet realnost, jednako kao i konkretan, a time niti za izravnu vezu između apstraktnog i konkretnog svijeta. No, ubrzo sam je upoznao. S većom količinom neposrednih duhovnih iskustava doživljenih na Intenzivu moje je zanimanje za apstraktnu umjetnost raslo. Vasilij Kandinski (http://www.wassilykandinsky.narod.ru/) - Žuto, crveno, plavo. Što prikazuje ova slika? O čemu, dakle, govori apstraktna umjetnost, ako odbacimo ideju da ona predstavlja samo puko larpurlartističko iživljavanje? Apstraktna umjetnost svakako jest lišena prepoznatljive forme, ne komunicira izravno s ljudskom emotivnom prirodom niti nužno navodi na bilo kakvo racionalno promišljanje. Ona je mnogim ljudima prilično blesava , a umjetnike koji stvaraju na takav način rijetko je tko u stanju shvatiti. Što ih onda tjera na takav izraz koji je već prema svojoj prirodi nepopularan, neshvaćen, a također i materijalno slabo isplativ? Vjerojatno ljubav prema onome što apstrakcija predstavlja i što leži u njenoj srži - ljubav prema slobodi. Umjesto da komunicira isključivo s ljudskim tijelom, emocijama ili logičkim umom, apstraktna umjetnost obično teži komunicirati s manje vidljivim, oformljenim ili opipljivim aspektima čovjekovog bića koje najčešće nazivamo duhovnima. Takvi aspekti, iako nisu opće poznati i o njima se ne uči u školama, također imaju svoju legitimnost, odnosno realno postojanje, i nije ih moguće zanijekati. Zato je i ljudska težnja prema slobodi u konačnici ipak nesalomljiva. Koliko je god društvo željelo zataškati i zanijekati, a svjetski vladari i u potpunosti uništiti, sloboda nema cijenu i svako ljudsko biće to dobro zna. Ima ljudi koji vole slobodu i cijene je iznad svega, a ima i duhovno orijentiranih osoba koje je ne cijene dovoljno. Na primjer, jedan Ž. M. Slavinski, veliki srpski duhovni istraživač i osoba čiji rad inače izrazito cijenim, u jednoj od svojih knjiga govori kako nije preporučljivo raditi alfu Ja sam slobodan jer će nas to uvaliti u velike probleme (nadam se da je u međuvremenu promijenio mišljenje). Hoće, ali samo privremeno, dok se ne oslobodimo unutarnje uvjetovanosti težnjom prema ropstvu. Ja cijenim slobodu i preporučio bih svakome da radi upravo tu alfu - težnja prema slobodi temeljan je preduvjet za ostvarenje slobode. Činjenica jest da današnji čovjek još uvijek živi kao rob - izrabljuju ga svjetski vladari na sve vidljive i nevidljive načine; i ne samo da ga izrabljuju nego ga raznim metodama depopulacije (http://video.google.com/videoplay?docid=1070329053600562261 ei=NSaiSqC0DIek2AKVhKDuBA q=endgame#) pokušavaju i uništiti. Čovjek se, dakle, rađa kao neslobodan i da bi se oslobodio mora težiti slobodi. Stoga ne samo da treba raditi ovu alfu - ona mora biti jedna od temeljnih. To je bitno i zbog toga što upravo težnja prema slobodi dovodi čovjeka u dodir sa sveopćim duhom jer je veza između duha i slobode izravna. Naime, samo duhovno ostvarena osoba može biti slobodna. Zato bez mogućnosti kontakta sa sveopćim duhom nema istinske slobode. Jackson Pollock (http://en.wikipedia.org/wiki/Jackson_Pollock) - Convergence Istina jest da nas težnja prema slobodi, ali bez odgovarajuće opremljenosti znanjem i sposobnostima, može uvaliti u probleme. Takvi problemi odražavat će našu unutarnju ne-pročišćenost, ali i iracionalnu kolektivnu težnju prema ropstvu s kojom ćemo se svakako sukobljavati - kako unutar sebe, tako i u svojoj okolini. Međutim, suvremeni duhovni aspirant više ne može biti samozatajni oportunist koji se ne želi miješati u društvene nepravde. Današnji ezoteričar mora djelovati javno i jasno imenovati sve ograničavajuće pojave, bilo da one pripadaju individualnim ili kolektivnim utjecajima. Vremena koja su pred nama zahtijevaju čovjekovu potpunu emancipaciju te re-kreiranje društva utemeljenog na istini i harmoniji, a ne na sveopćoj laži i kriminalu. Još donedavno možda nisu postojala sredstva za ovakvo ratovanje , ali danas ih imamo. Zato više nema opravdanja za oportunizam, lukavost, nemiješanje ili šutnju - i duhovnjaci imaju djecu i ukoliko ne budu djelovali na vrijeme, ta će djeca živjeti u globalnom totalitarizmu čije je ostvarenje već stoljećima cilj pravih svjetskih vladara. Sloboda nema cijenu - upravo ona trebala bi biti prvi cilj suvremenog čovjeka, a ne lukavo prikrivanje. Na temeljima slobodnog svijeta moguće je raditi i na ostvarenju individualnih ciljeva koji tek tada postaju istinski etični, isključuju izravno ili posredno izrabljivanje drugih, nisu odraz ljudskog ega ili niže svijesti, već odražavaju čovjekovu božansku prirodu kao njegov najdublji aspekt. Upravo u tom smislu duhovnost ima centralno mjesto. Slobodno uranjanje u sveopći duh i njegovo korištenje u praktične svrhe jedna je od temeljnih ljudskih sloboda i prava, a ja bih dodao čak i dužnosti. Jer, kuda otići i kamo se sakriti, gdje pobjeći od najdublje istine o sebi? Allyson Gray (http://www.allysongrey.com/) - Chaos Apstraktna umjetnost stoga nastoji odražavati apstraktne svjetove koji imaju svoje realno postojanje, nisu nikakva besmislica te posjeduju beskrajne kreativne potencijale, a nabijeni su velikom količinom energije takozvanog nevibrantnog karaktera (index.php?option=com_content task=view id=60 Itemid=51) koju je moguće pokrenuti i upotrijebiti u praktične svrhe. I znanost je otkrila činjenicu da je materijalni svijet odraz nematerijalnog. On je sastavljen od elemenata apstraktnog svijeta organiziranih na specifičan način te zgusnutih (kristaliziranih) do razine opipljivosti, odnosno vidljivosti čulima. Jednako kao što i sol u vodi nije vidljiva kad je otopljena, tako niti duh nije vidljiv u prostoru, ali se kristalizacijom, odnosno prelaskom iz jednog agregatnog stanja u drugo, nevidljivo odjednom pretvara u vidljivo. Takva kristalizacija prati određene principe koje suvremena znanost tek počinje proučavati (proučite Sankhya (http://www.ivantic.net/Moje_knjige/Sankhya.pdf)). Dakle, apstrakcija nije puka fikcija - i ona je realnost, samo oku nevidljiva i neoblikovana. Kad je doživimo na takav način, već je puno lakše predočiti sebi o čemu govore mistici kada tvrde da duhovna realnost postoji i da je moguće upotrijebiti je u praktične svrhe. Naime, ispada da je potencijalna energija sveopćeg duha velike snage - puno veće nego što su njeni manifestirani oblici. Energija zapaljenog drveta ima određenu snagu, ali energija kojom je drvo stvoreno ima neizmjerno veću. Čovjek kao energetsko biće već koristi razne vrste finih i uglavnom nevidljivih energija - neke od njih automatski, kao što je bioenergija, ali neke i svjesno, kultiviranjem odnosa s njima. Bez hranjenja tijela bioenergijom nema života pa zato bioenergetičar i može liječiti unošenjem veće količine bioenergije u energetsko tijelo pacijenta. E, pa jednako kao što je moguće koristiti bioenergiju (pranu ili či) za liječenje, kreativno djelovanje ili duhovni razvoj, moguće je ostvariti dodir i s energijama čistog duha te ih koristiti u praktične svrhe. Ponavljam, sveopći duh more je beskonačnih potencijala iznimne snage - koliko se god činio apstraktnim i stoga nerealnim, duh jest, i ne samo da jest - duh je izvor najrazličitijih potencijala. Da tome nije tako, apstrakcija bi uistinu bila puka besmislica, upravo onakva kakvom je većina ljudi doživljava. No, ona je sve samo ne to - upravo je apstrakcija ključ do čovjekove slobode i ostvarenosti - u njoj je moguće pronaći snagu za uspješno djelovanje na bilo kojem planu. ************** [1] (#_ftnref1) Carlos Castaneda: Priče o moći, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 1998. [2] (#_ftnref2) Nagualom se također naziva i osoba koja je prema svojoj energetskoj konstituciji pogodna biti vođom grupe ratnika na putu prema trajnom i konačnom stapanju s beskonačnošću . text/html 2009-09-04T21:38:11+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/napredni/sudbina-prvi-dio.html   Pazite na svoje misli jer one postaju riječi; Pazite na svoje riječi jer one postaju djela; Pazite na svoje djela jer ona postaju navike; Pazite na svoje navike jer one postaju karakterom; Pazite na svoj karakter jer on postaje vašom sudbinom. ~ Mahatma Gandhi~ Lik u žitu - West Kennet, Wiltshire, Engleska, lipanj 2007 Negdje pred kraj Kafkinog romana Proces pojavljuje se neobična priča o vratima zakona koja ukratko ide ovako. Čovjek dođe do vrata zakona, zahtijevajući prolaz. Pored vrata je čuvar koji ga odbija propustiti, ali kaže da bi ga, ako bude dovoljno dugo čekao, možda jednog dana i mogao pustiti. Čovjek čeka i polako stari, ali ga čuvar svejedno ne propušta. Čovjek pokušava podmititi čuvara koji uzima njegov novac, ali ga svejedno odbija pustiti kroz vrata. Čovjek tada proda sve što posjeduje kako bi namaknuo novac za mito koji čuvar i dalje prihvaća, ali ga svejedno ne propušta, govoreći mu da prihvaća njegov mito samo da ne bi u potpunosti izgubio nadu. S vremenom čovjek ostari i razboli se te shvati da će uskoro umrijeti. Na samrti skupi zadnje ostatke snage i konačno zamoli čuvara za odgovor na pitanje koje ga je mučilo sve ove godine. Svi ljudi teže za zakonom kaže čovjek – pa kako to da za svih ovih godina nitko osim mene nije tražio da uđe? Čuvar odgovori – Ovdje nitko drugi nije mogao ući jer je ovaj ulaz bio samo za tebe. A sada ću ga zauvijek zatvoriti. I čuvar zalupi vratima, a čovjek umre. Misterijom ove priče opsesivno se bavio mladi student zen budizma iz Kalifornije po imenu Simon Moon, a čitavu je anegdotu opisao (ili izmislio) čuveni književnik i psiholog Robert Anton Wilson (http://video.google.com/videoplay?docid=6641280723199541862#) u svojoj knjizi Quantum Psychology (http://www.pauladaunt.com/books/Robert_Anton_Wilson_-_Quantum_Psychology.pdf)[1] (#_ftn1). Simon je napravio grešku pročitavši Kafkinu priču koja ga je toliko mučila da je njome postao intelektualno i emocionalno opsjednut. Ova je metafora do te mjere uznemirila Simona da mu je upropaštavala meditacije, dekoncentrirala ga u bilo kojem radu te odvlačila od proučavanja budističkih tekstova. Što je više o njoj razmišljao, tim se u njemu više stvarao osjećaj da nikada neće shvatiti suštinu zena ako ne shvati ovu priču. Ako su vrata postojala samo za tog čovjeka, zašto onda nije mogao ući? Ako su graditelji postavili čuvara da drži čovjeka izvan, zašto su onda vrata čitavo vrijeme bila otvorena? Zašto je čuvar zatvorio do tada otvorena vrata upravo u trenutku kad je čovjek ionako bio preslab da kroz njih prođe? Ima li budistička doktrina dharme nekakve veze s ovom pričom? Jesu li vrata zakona predstavljala bizantinsku birokraciju prisutnu u gotovo svakoj suvremenoj državi, što priču čini političkom satirom? Ili zakon možda predstavlja Boga pa je Kafka imao namjeru kritizirati religiju ili možda braniti njenu misteriju? Da li čuvar koji uzima mito, a ne daje ništa za uzvrat osim prazne nade, možda predstavlja svećenstvo? Ili možda intelekt koji se hrani praznim nagađanjima u odsutnosti konačnih odgovora? Na samom rubu živčanog sloma od mentalne rastrojenosti Simon ode do svog rošija (zen majstora) i ispriča mu Kafkinu priču o čovjeku koji je čekao ispred vrata zakona, vrata koja su postojala samo za njega i kroz koja nije smio proći te su se zatvorila u trenutku njegove smrti. Molim te – preklinjao je Simon rošija – objasni mi ovu mračnu priču . Na to mu roši odgovori – Objasnit ću ti je ako pođeš sa mnom u dvoranu za meditaciju . Simon konačno odahne i potrči za učiteljem. Kad su došli do vrata dvorane, učitelj naglo uleti unutra, okrene se i iz sve snage zalupi vratima Simonu ispred nosa. U tom trenutku Simon doživi prosvjetljenje! ************** Ljudska sudbina oduvijek je bila jedim od temeljnih objekata ljudske percepcije, odnosno promišljanja ili meditacije. Njome su se bavili mnogi filozofi, znanstvenici i umjetnici, tumačeći sudbinu na najrazličitije načine – od ideje o njezinoj nepromjenjivosti pa sve do ideje o njenom temeljnom nepostojanju. Moje iskustvo sa sudbinom svakako govori u korist njenog postojanja – sudbina jest, ali samo kao posljedica čovjekovog osjećanja, mišljenja i djelovanja. Sudbina kao kreacija – da, ali kao pasivna sila ili nametnut okvir, sigurno – ne. Ja bih je definirao kao utjecaj životnih okolnosti na individuu te istovremeno reakciju pojedine individue na takve okolnosti. No, nema okolnosti koje nismo sami kreirali, odnosno na određen način privukli u naše živote. Sudbina stoga odražava naša djela i odabire, ona je skup utjecaja naše karme (grešaka koje smo učinili u prošlosti), dharme (zadataka i lekcija koje smo odabrali naučiti) te novih iskustava koje želimo iživjeti. Ono što treba znati jest da na naše životne okolnosti utječe naša cjelokupna prošlost pa tako i prošle inkarnacije te odabiri koje smo ostvarili na nivou duše, neposredno prije rođenja. Riječ je, dakle, o stvarima kojih se prosječan čovjek ne sjeća, ali niti tada ne možemo o sudbini govoriti kao pasivnoj sili. Ipak, za ljude koji se ne bave svjesno njezinim kreiranjem sudbina će itekako biti ništa drugo do pasivna sila, odnosno teško promjenjiv okvir za kojeg su gotovo ropski vezani. Naime, mogućnost kreiranja vlastitog života jedan je od čovjekovih najvećih potencijala. Čovjek jest kreiran da bude kreator i sam oblikuje životne okolnosti i tu nema nikakve dileme. Kada tome ne bi bilo tako, tada ništa od čovjekovih dosadašnjih vrhunskih dostignuća ne bi bilo ostvareno – bilo da je riječ o umjetnosti, znanosti ili spiritualnosti. Sve se može kad se hoće , kaže stara poslovica. Krajnji dometi takvog potencijala jesu kompletna kontrola nad svim elementima univerzuma u kojem se nalazimo – nad prostorom, vremenom, energijom i materijom. Humanoidna bića koja već tisućama godina posjećuju Zemlju dokazuju ovu činjenicu svojom sviješću i tehnologijom – njihove letjelice (http://www.youtube.com/watch?v=GpgF7pDx_zs feature=related) kreću se bez problema i kroz prostor i kroz vrijeme, materijaliziraju se i dematerijaliziraju pred našim očima te očigledno za pogon koriste neograničene izvore takozvane slobodne energije . Ako mogu oni, moći ćemo i mi, vjerojatno u trenutku kada konačno odlučimo sami preuzeti odgovornost za vlastite živote. Netko bi u ovome trenutku mogao postaviti pitanje – „dobro, ako je čovjek sam kreator svoje sudbine, u kojoj je to mjeri zaista tako“? Iako su mnoga zbivanja u našim životima očigledna posljedica naših vlastitih odluka, mnoga su i odraz životnih okolnosti i time često u potpunoj suprotnosti s našim svjesnim težnjama. Odgovor bi ipak glasio – u stopostotnoj mjeri. Prema učenjima havajskog šamanizma čovjek ima tri uma – svjesni, podsvjesni i nadsvjesni um (Martyn Carruthers (http://www.soulwork.net/), poznati kanadski terapeut. Jer, sve dok postoji vjerovanje da je budućnost fiksna, postoji i potreba za nekime tko će je očitati – ako nije fiksna, tada cijeli posao jednoga vidovnjaka može biti ugrožen. Također, jednom kada emocionalno nezrela osoba osjeti čari izravne percepcije, teško će se odreći osjećaja vlastitoga značaja relativizirajući svoje nadnaravne moći . Evo i još zabavnijeg primjera – na jednoj od mojih prezentacija održanoj prije petnaestak godina istrčala se neka osoba tvrdeći da je vidovnjak i, bez da sam je išta pitao, počela mi govoriti o mojoj budućnosti, prvenstveno o zdravlju, tvrdeći da ću uskoro imati jedan specifičan problem. Kako je dotični momak govorio jakim zagorskim (kajkavskim) akcentom, tako je on utvrdio da bum imal velikih zdravstvenih problema , s tim i tim dijelom tijela, i da to s mojim metodama ne bum mogel rešiti . Do dana današnjeg nije se dogodilo ništa – iako sam povremeno zaradio pokoju virozu ili infekciju, od ničeg ozbiljnog nisam obolio, a pogotovo ne na dijelu tijela o kojem je samozvani i samovažni vidovnjak govorio. Koristeći se njegovim dijalektom mogao bih reći sljedeće – sinek dragi, drek si videl ! Ili je možda nešto i vidio jer je u tom trenutku bilo određenih tendencija prema takvom oboljenju, ali ja sam ipak osoba koja sustavno radi na sebi i oblikuje vlastitu budućnost. Dakle, čak i ako nešto piše na nečijoj vremenskoj liniji, onda su to moguće objektivizacije trenutnih nesvjesnih modela, a ne fiksirani zapisi koji se neminovno moraju dogoditi. Istovremeno, ukoliko ne interveniramo i ostavimo ovakve zapise takvima kakvi jesu, oni će se prema mehanizmu kreiranja neminovno ostvariti u objektivnoj, materijalnoj realnosti – prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Svjesnim korištenjem mehanizama rastvaranja karmičkih obrazaca te zatim i kreiranja vlastite budućnosti moguće je većinu negativnih utjecaja transformirati u konstruktivne. KREATIVNI PROCES Kreativni proces opisao sam detaljno u svojoj novoj knjizi (Transformacija karmičkih obrazaca (index.php?option=com_content task=view id=115 Itemid=60), Knjiga prva – rastvaranje individualnih ograničavajućih utjecaja, (index.php?option=com_content task=view id=115 Itemid=60) deveto poglavlje), a ovdje ću samo ponoviti temeljne postavke. Prvo i osnovno, da bismo kreirali vlastiti život, a prema tome i svoju sudbinu, moramo znati što želimo. Sami definiramo ciljeve, prema spontanim unutarnjim porivima. Svaki čovjek ima pravo na svoje ciljeve i kreacije pa makar one odražavale i njegove trenutne hireve. Ukoliko ustraje u procesu otkrivanja samoga sebe, odnosno svojih želja, potreba i dubokih unutarnjih poriva, čovjek prije ili kasnije dolazi i do onih ciljeva koji odražavaju njegovu najdublju suštinu. Također, moramo znati što želimo jer ako ne znamo, netko će nam drugi nametnuti svoje ciljeve. Život je, naime, proces koji se spontano odvija i nitko ga ne može zaustaviti. Taj je proces nalik riječnom toku i na nama je da odredimo kako ćemo se prema takvom toku odnositi. U rijeci života već jesmo i nema nazad, no neki zatvaraju oči pred ovom činjenicom, misleći da ne postoji nikakav tijek, već da je život statičan. O ovom tipu ljudi mogu reći samo jedno – no comment . Nadalje, neki se samo prepuštaju riječnom toku, vjerujući da je nemoguće na njega utjecati ili da će nam rijeka sama po sebi donijeti i najugodnija ili najsvrhovitija iskustva. Nije tako jer je čovjek ko-kreator svoje sudbine . Kao u pokeru – karte su možda podijeljene, ali pobjeda ne ovisi samo o kvaliteti karata, već i o vještini igrača. I s lošim kartama dobar igrač može ostvariti uspjeh, a kamoli s dobrima. Stoga ishod primarno određuje vještina igrača – ako ne možemo utjecati na kvalitetu karata, uzalud je plakati nad vlastitom sudbinom , okrivljujući je za neuspjeh. Da, možda je život bio manje pravedan prema nama, ali sada se treba mobilizirati i odigrati najbolje što možemo u danim okolnostima. U nastavku članka vidjet ćete kako neki ljudi igraju majstorski s vrlo šturim kartama, a neki s odličnima jednako tako majstorski gube. Prisjetimo se samo priče o kornjači i zecu – tko je prema vlastitome dizajnu prirodni trkač, a tko je ipak prvi došao na cilj? Ako sami ne određujemo životne ciljeve, onda će ih za nas određivati drugi, jer život mora teći, a mi možda mislimo da ćemo najbolje proći ukoliko drugima dozvolimo da određuju njegov smjer. Taj netko drugi može biti naš roditelj, škola ili društvo, ali kako itko može znati što je za nas najbolje od nas samih? Dozvoliti vanjskim okolnostima da utječu na naše ciljeve jednako je takozvanom grijehu propustom , gdje nije grijeh samo učiniti nešto loše, već i ne činiti ništa onda kada okolnosti zahtijevaju činjenje. Šutnja je zlato u određenim okolnostima, ali je i grijeh u drugima. Skok iz uloge žrtve vlastite sudbine prema njenom kreatoru temeljni je skok koji čeka čovječanstvo. Tek kada ljudi shvate da jednostavno nema nikoga tko bi bolje kreirao njihov život od njih samih, moći ćemo nadvladati situaciju u kojoj jedan posto svjetske elite bez ikakvog problema vlada devedeset i devet postotnom većinom. Kad god nam netko drugi ponudi kreiranje naše budućnosti, budimo sigurni da će to biti na korist te osobe/sustava, a na našu štetu. Zato je cilj evolucije da svi ljudi budu samostalni – svi, baš svi. Bez takvog temelja nema niti globalne slobode. Pristajanje na rad u nehumanim institucijama samo održava takve nepotrebne institucije na životu. A svijet u kojem živimo uopće ne mora izgledati ovako kako izgleda – mogao bi bez problema izgledati sasvim drugačije. Alfa kreacija - ponaša se kao strijela odapeta prema cilju Nakon što odaberemo cilj, treba ga oblikovati u izvornu intenciju. To znači da mu treba dati vremenski okvir, prostorni okvir te kvalitetu koju želimo da ga krasi. Ovime cilj usklađujemo s četiri temeljna elementa univerzuma u kojem živimo – s materijom ( što? ), vremenom ( do kada želimo da cilj bude ostvaren? ), prostorom ( gdje? ) te energijom ( kako? ). Pravilo glasi – što je cilj preciznije oblikovan, veće su šanse za njegovo ostvarenje. No ako ga nismo u stanju oblikovati maksimalno precizno, bolje je oblikovati ga bilo kako nego nikako. Ovako oblikovanu izvornu intenciju zatim pretvaramo od ideje u energetsku tvorevinu, odnosno kreaciju, tako što ćemo joj dati zvučni oblik. Zvuk pretvara ideju u kreaciju, nemanifestirani univerzum u manifestirani. Zato vlastitu intenciju treba izraziti verbalno. U tu svrhu možemo se poslužiti takozvanim alfa kreacijama, odnosno kratkim pozitivnim rečenicama koje u najkraćem obliku izražavaju našu intenciju. Alfe se oblikuju u kratku pozitivnu rečenicu izraženu u prvom licu jednine (počinje s Ja ili Moje ), u prezentu ( ja sam, ja imam , a ne kao u futuru s ja ću... ) i u pozitivu (slobodna od negacija – ja sam zdrav , a ne „ a nisam bolestan“ . Na primjer, alfe mogu izgledati ovako: Ja imam skladnu ljubavnu vezu , ili Ja imam stan , ili Ja sam zdrav/zdrava , i tako dalje. Iako alfa u verbalnom smislu izgleda jednako kao i afirmacija ili sugestija, ona to nije – alfa je kreacija. Ona je istina o našem biću ili životu koju kreiramo i prezentiramo u tome trenutku. Istina u kojem smislu? Evo u kojem. Kad prstom ukažemo na stol koji je pred nama i kažemo – „Ovo je stol“ – tada izražavamo istinu o tome objektu u tom trenutku. Ista je stvar i s alfom – ona jednostavno jest ili nije istina u trenutku kad je izrazimo. Zato alfa nije sugestija jer nema potrebe da sebe ili druge uvjeravamo u bilo što – alfa mora biti doživljena kao istina u trenutku kad je glasno izgovaramo. Naravno, alfa prilikom kreiranja obično još nije ostvarena u materijalnoj realnosti, ali mora biti izražena kao da jest, kao da u nama nema niti trunke dvojbe o tome da će se alfa kreacija ostvariti u najkraćem vremenu. Ukoliko je ne doživimo kao istinu, tada alfa očigledno nije dovoljno čista, odnosno nema dovoljno energije da se ostvari u materijalnoj realnosti. Sve što ometa čistoću jedne alfe nazivamo betom. Beta je stoga svaka unutarnja ili vanjska opozicija cilju, prigovor ili otpor koji se javlja u nama ili (prividno) izvan nas u trenutku kada izgovaramo alfu. Bete su naše svjesne ili nesvjesne negativne reakcije na alfu, a obično se javljaju kao manifestacije karmičkih obrazaca pohranjenih u podsvijesti. Bete rastvaramo jednu po jednu, no ukoliko je neka beta tvrdokorna, neophodan je rad na njenom uzroku. Alfa mora biti očišćena od beta kako bi imala dovoljno snage ostvariti se u materijalnoj realnosti, jednako kao i strijela odapeta prema cilju koja može pogoditi metu samo ukoliko se između luka i cilja ne nalazi neka nepremostiva prepreka. Nakon što je alfa kreirana treba je aktivirati. Iako je alfa podložna zakonu atrakcije i počinje se ponašati kao svojevrstan magnet koji privlači sredstva i okolnosti za ostvarenje cilja, takvo je privlačenje uglavnom vezano za vanjski svijet i ne ukazuje nužno na konkretne aktivnosti koje mi sami moramo obaviti da bi cilj bio ostvaren. Stoga nije dovoljno samo izgovoriti alfu i očistiti je od beta, treba je aktivirati planom i programom naših konkretnih aktivnosti, odnosno fazama ostvarenja. U svrhu aktivacije alfe možemo se koristiti dvjema metodama – formulom realizacije i hodom do cilja. Obje metode su jednostavne i prirodne, a istovremeno izvanredno efikasne i mogu se naučiti na mojim tečajevima, odnosno kroz individualne tretmane. Aktivacija alfe nužan je nastavak procesa kreiranja jer odražava fazu činjenja iz ciklusa ostvarenja opisanog u mojoj knjizi. Ciklus ostvarenja glasi – biti, činiti, ostvariti . To znači da verbalnim izražavanjem alfe i njenim čišćenjem od beta mi stvaramo novu tvorevinu, odnosno omogućujemo bivstvovanje dotadašnjoj ideji i time ostvarujemo fazu biti . Nakon toga mora uslijediti faza činjenja (rada) – ona je obično sastavljena od vrlo konkretnih postupaka koji će neposredno utjecati na materijalizaciju jedne alfe kao dotadašnje energetske tvorevine u konkretnoj realnosti. Tek nakon odgovarajućeg činjenja jedna energetska tvorevina biva realizirana u materijalnoj realnosti. Nema, dakle, čarobnog štapića – materijalizacija cilja posljedica je prirodnog slijeda postupaka koji treba poštovati. Čak niti to nije stopostotna garancija da ćemo cilj ostvariti, ali što nam drugo preostaje nego pokušavati. Jer trud se redoviti isplati, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način. Također, tijekom aktivacije izvorne intencije moguće je obavljati i dodatna čišćenja beta ili nesvjesnih ograničavajućih utjecaja, obično vezanih uz specifičnu problematiku koju svaka od faza ostvarenja cilja izvlači na površinu. Ukoliko želimo da nešto bude ostvareno u budućnosti, a u sebi nosimo uteg u obliku karmičkog obrasca izgrađenog u prošlosti, tada je neophodno prvo suočiti se s ograničavajućim modelom i otpustiti ga – u suprotnom je nemoguće ostvariti cilj, a ako i bude moguće, onda će ostvarenje cilja biti moguće jedino uzu nadljudske napore ili žrtvovanje nekog drugog aspekta života nauštrb cilja. Ništa od ovoga nije nužno ukoliko smo spremni suočiti se s uzrokom ograničavajućeg utjecaja i rastvoriti ga – moguće, je naime, imati i ovce i novce. Hod do cilja omogućuje i integraciju čitavog niza potrebnih kvaliteta koje je nužno imati da bi se cilj ostvario, a mnoge od njih tiču se i spontanog duhovnog doživljaja, iskustva duše ili direktnog iskustva Istine u koje osoba može ući prilikom hodanja prema cilju. Takva iskustva posebno su dragocjena – njihova je vrijednost neizmjerna jer na prirodan i spontan način omogućuju osobi da svjesno ostvari duhovno iskustvo u svega nekoliko sati ili čak minuta rada. Nije, stoga, samo karmički obrazac taj koji nas odvaja od cilja koji želimo postići, već je to i duhovna neosviještenost, odnosno neznanje koje ovakvim procesom pretvaramo u svjesnost i znanje. Tako je rad na ciljevima inicijacijski proces koji nas iz jedne razine svijesti pomiče u novu. U ovome leži i najveća vrijednost ovakvog rada – on ne omogućuje samo unutarnje ispunjenje postignuto samim ostvarenjem cilja, već postaje i neposredno sredstvo duhovnog razvoja. Robert Anton Wilson - Quantum Psychology: How Brain Software Programs You and Your World, New Falcon Publications; 2nd edition (June 1990). text/html 2009-02-15T15:23:28+01:00 http://www.tomislavbudak.com http://www.tomislavbudak.com/hr/najnovije/knjige.html Uskoro iz tiska izlazi knjiga.