near-death-experience.jpg


BORAVAK U MENTALNOM TIJELU

Nakon unutarnjeg i vanjskog rastakanja ne shvate svi da su mrtvi te će za njih iskustvo smrti značiti jednostavno prijelaz u stanje ništavila i zaborava koje dolazi završetkom procesa umiranja. No, to neće značiti i kraj njihovog postojanja te će se duše koje ne prepoznaju manifestaciju Istine probuditi  u takozvanom „mentalnom tijelu“, odnosno u obličju onoga što popularno zovemo „duhom“. Naime, propuštanjem mogućnosti samospoznaje te ulaska u neku od izvornih razina Kreacije, sjeme naših starih navika ponovo se aktivira i oživljava. Svjetlosno tijelo u kojem smo se nalazili dok se pred nama manifestirala Istina sada zamjenjuje „mentalno tijelo“ jer um ponovo preuzima dominantnu ulogu. Mentalno tijelo karakterizira izuzetna jasnoća i neograničena mobilnost, ali problem je u tome što smjer kretanja određuju tendencije naših starih navika koje su pak posljedice naše karme. Buđenjem u mentalnom tijelu započinje novi ciklus samsare, iluzije da smo tijelo ili osobnost te da je jedina postojeća realnost fizička pa će naše mentalno tijelo biti nošeno svojim dotadašnjim zemaljskim žudnjama i navikama, odnosno biti na vjetrometini vanjskih podražaja koji ga mogu u potpunosti dezorijentirati i destabilizirati. Tako je odgovornost za zbivanja u ovome obličju opet na nama – sve ovisi o stupnju i kvaliteti naše vezanosti za nekadašnji fizički život i univerzum, kao i za unutarnja duševna stanja. 

Iako je ovdje riječ o nastavku ciklusa samsare, moj je stav da samsaru ne čini svaki boravak u materiji, već isključivo vezanost za nju. Budističku ideju samsare kao iluzije koja nas vuče nazad u fizičko postojanje smatram točnom, ali ne mora svako fizičko postojanje biti samsarično. Materijalni svijet odraz je izvorne strukture Kreacije i kao takav nije nužno negativnog predznaka. Međutim, u pradavna vremena u kojima je naša planeta preoteta od strane nižih astralnih razina, naš je svijet postao prilično paklen te je ideja izbavljenja (spasenja) postala temeljnom težnjom većine duhovnih škola, od istočnjačkih pa sve do zapadnjačkih, s naglaskom na gnosticizmu koji ide dotle da materiju kao takvu smatra zlom. Međutim, niti je materija po svojoj izvornoj prirodi zla, niti je nužno izbaviti se iz materijalnog svijeta kako bismo se oslobodili samsare. Nužno je prosvijetliti se i osloboditi vezanosti za materijalni svijet kao jedini postojeći. Iako materija predstavlja najgrublji oblik kristalizacije sveopćeg duha, po izvornoj strukturi nije ništa manje savršena od bilo kojeg drugog svijeta. Zato je materijalni svijet samo najgušći, a ne i „negativan“, te kao i sve ostale razine postojanja jedan od mogućih medija kreativne realizacije jastva ili duše. Problem je, naglašavam, u nižem astralu, u bolesti ovog svijeta koja je nastala infekcijom Zemljinog energetskog polja sferama nižeg astrala te vladavinom zla. Zemlja je na taj način u fazi neravnoteže, nesklada ili bolesti, ali nije zla ili nepoželjna sama po sebi. Kraljevstvo nebesko i kraljevstvo zemaljsko jedno su kraljevstvo, premda je utjecaj nižih astralnih razina izobličio zemaljsko kraljevstvo gotovo do neprepoznatljivosti.

Prije negoli se duša probudi u mentalnom tijelu ponovit će se obrnutim redoslijedom proces rastakanja. Sada dolazi do sastavljanja pet elemenata te će se ponovo aktivirati i tri temeljne žudnje koje dušu guraju u fizičku inkarnaciju. S obzirom da je sjećanje na prethodni život još uvijek svježe u umu ove osobe, ona sebe doživljava kroz svoje dotadašnje fizičko obličje te jednostavno misli da je i dalje živa te da se ništa nije promijenilo. Ona, dakle, ne zna da je mrtva, ali će uskoro saznati. Mentalno tijelo ima posebne karakteristike – posjeduje sva čula, izuzetno je lagano, lucidno i mobilno, a njegova je svjesnost sedam puta veća nego za života u fizičkom tijelu. Ono je i vidovito i može čitati ljudske misli te osjećati tuđe emocije, a oblika je jednakog kao i donedavno fizičko, samo bez ikakvih defekata ili bolesti. Može se slobodno kretati gdje god hoće, čim pomisli na neko mjesto odmah je tamo, a može i prolaziti kroz zidove i čvrste objekte. Mentalna moć ovog tijela je vrlo snažna pa je u stanju istovremeno baviti se s nekoliko stvari, ali obično ne posjeduje stabilnost i mir jer je njegova mentalna aktivnost prejaka i često kaotična.

Tako ovakva osoba tijekom prvih nekoliko dana ili tjedana boravka u mentalnom tijelu sebe doživljava kao muškarca ili ženu (dijete) kakva je bila za fizičkog života i ne shvaća da je umrla pa se vraća kući, svojim najbližima, i želi s njima razgovarati. Oni, naravno, ne odgovaraju, niti je primjećuju. Osoba nemoćno promatra kako njeni bližnji plaču za njom, kako uzimaju, bacaju ili dijele njezine stvari, kako nema više njezinog mjesta za stolom te se zbog svega može osjećati ljutitom, frustriranom ili povrijeđenom, prema Tibetancima „kao riba koja se koprca u vrućem pijesku“. One duše koje su jako vezane za svoje tijelo mogu čak pokušati ući u njega ili se motati oko vlastitih stvari danima i tjednima, a da im još uvijek ne bude jasno da su mrtve. Tek kad vide da nema njihovog odraza u ogledalu, da nemaju sjenu ili da nema otisaka njihovih stopala, može im postati jasno što se dogodilo. Šok koji u tom trenutku doživljavaju može biti toliko snažan da duša istog trenutka padne u nesvijest! Nakon nekog vremena se probudi, misleći da je sve sanjala, ali kad se identično iskustvo ponovi duša opet može pasti u nesvijest i tako nekoliko puta, sve dok konačno ne prihvati činjenicu da je kao ljudsko biće mrtva.

U tom bi trenutku mogla odmah promijeniti svoj status ukoliko bi iskreno zavapila za pomoć, odnosno obratila se nekom svjetlosnom biću ili počela koncentrirano i zdušno moliti neku molitvu. Ukoliko to ne učini, bit će suočena s karmičkim posljedicama svojeg djelovanja na Zemlji. Ponovo će proživljavati sva iskustva svog prethodnog života i to do najsitnijih detalja, posjećujući opet i ona mjesta gdje nije učinila ništa drugo do pljunula na zemlju. Svakih sedam dana bit će prisiljena ponovo prolaziti i iskustvo umiranja, zajedno sa svom patnjom koju je ono moglo prouzročiti. Nemirno lutanje duše kroz bardo razine može biti vrlo neugodno i ličiti doslovno na noćnu moru, iako po svojoj prirodi nije ništa stvarnije od sna. No, probajte u snu prekinuti noćnu moru – ne ide, je li tako, jedini je način izbavljenja buđenje, ali osoba u mentalnom tijelu nema fizičko i zato se nema u čemu probuditi. To jest, mogla bi se probuditi u svjetlosnom tijelu ukoliko bi se svjesno obratila duhovnome svijetu za pomoć. Sada se, naime, Istina više ne manifestira spontano pred dušom, ali je moguće stopiti se s nekom od rajskih razina ukoliko to zatražimo. Ništa nije izgubljeno, samo rajska kiša više ne pljušti sama od sebe – mi se moramo potruditi da je prizovemo. Ista je stvar i ovdje, na Zemlji – vrlo se rijetko dogodi takozvana „spontana prisutnost“, odnosno izravna manifestacija Istine, bez da smo mi to zatražili. Odnosno događa se, ali tek naprednim duhovnim tragaocima – ostali moraju tražiti, zahtijevati, meditirati ili moliti za duhovno iskustvo. No, ako iskreno i snažno zatraže, dobit će ga, u to nema sumnje.

Moguće je pomoći ovoj duši i tako što će se netko živući moliti za nju, odnosno uputiti je što da čini. To i jest sastavni dio tibetanske Phowa doktrine – omogućiti duši najbolji mogući ishod tako što ćemo joj davati precizne upute o posmrtnim zbivanjima i mogućnostima. U ovoj fazi to je posebno bitno jer je mentalno tijelo izuzetno ranjivo pa je važno da duša čim prije „prijeđe na drugu stranu“ ili „u svjetlost“. Naime, pored sumračnih predjela ove bardo razine, duša može čuti i osjetiti sve što njena živuća rodbina i prijatelji govore o njoj te sve to intenzivno proživljavati. Ako je na nju netko ljut ili jako tužan i nesretan zbog njene smrti, duša to sada osjeća sedam puta jačim intenzitetom. No, ovo i nije najgora stvar koja joj se može dogoditi – puno gore posljedice mogla bi izazvati njena reakcija na ovakve povrede koja bi je možda mogla otjerati ravno sfere nižeg astrala ili u izrazito loše rođenje. Upravo zbog jakih percepcijskih moći duše u mentalnom tijelu ona je strahovito podložna vanjskim utjecajima pa je i nečija najmanja negativna misao može uvesti u stanje teške i dugotrajne patnje. No, isto je tako i nečija najblaža pozitivna misao ili uputa može usmjeriti izravno prema prosvjetljenju.

Osoba u mentalnom tijelu u stvari boravi na astralnoj razini. Ne u sferama nižeg astrala, niti višeg, već onog „srednjeg“, koji neposredno obavija Zemlju i služi kao tranzitna zona između svjetova. Zato se u njoj ne treba previše zadržavati jer takav svijet nema trajne i pozitivne izvore energije, niti nudi mogućnost stabilizacije ili usidrenja, odnosno uzemljenja. Na astralu ostaju samo neosviještene duše od kojih neke ubrzo završe u sferama nižeg astrala, a neke žude u novu fizičku inkarnaciju kako bi se čim prije spasile od astralnog kaosa. Neke prijeđu „na drugu stranu“, ali tek uz pomoć živućih, odnosno kada završe nedovršene poslove ili otpuste vezanost za zemaljsku razinu, nalik zbivanjima u tv-seriji Šaptačica duhovima („Ghost Whisperer“). Iako ona toga ponekad nije svjesna, dušu na astralnoj razini obično zadrži upravo određeni nedovršen posao, neoproštena zamjerka ili neotpuštena vezanost za nekoga ili nešto. Ponekad je potrebno dosta vremena da duša otkrije zašto je ostala na astralu, a pomoć često dolazi od živućih. No, kakva god naša iskustva tijekom boravka u mentalnom tijelu bila, ona ipak odražavaju primarno našu unutrašnjost, sadržaje našeg uma te način života u fizičkom tijelu – našu karmu. Zato će ovakvo iskustvo pozitivnije i konstruktivnije orijentiranoj osobi biti puno ugodnije od onoga koje ima osoba opterećena negativnim djelima i duševnim stanjima. 


nightmarebeforechristmas3.jpg

Na astralu možemo nabasati na kojekakva bića i ambijente…pitajte Tima Burtona, izgleda da on zna sve o tome.


Astralni krajolici mogu uistinu izgledati kao oni u filmovima Tima Burtona ili nekim okultnim trilerima koji se bave zagrobnim životom. Riječ je o ponekad toliko nadrealnim predjelima da je i njih teško opisati riječima pa su film ili slikarstvo daleko bolji mediji za to. Međutim, čudni ambijenti astralnog svijeta nemaju jasnu strukturu zemaljskog ili rajskog svijeta koji su gotovo identični, dok je astralni svijet u pravom smislu riječi snolik i kaotičan te po takvim svojim karakteristikama specifičan i jedinstven. To je zato što je astralni svijet formativan, odnosno predstavlja energetsko tijelo materijalnog svijeta gdje elementi prostora i vremena postoje u neuobličenom stanju pa ih je moguće sastavljati na najrazličitije načine, gotovo kao Lego kocke ili puzzle. Dok su svjetovi kreirani od sveopćeg duha čvršće i pravilnije strukturirani, astralni svijet poprimit će onu strukturu koju mu odredi nečija mašta ili, u ovom slučaju, podsvijest. Iz tog je razloga na astralu stvarno moguće naletjeti na svašta, na najčudnije oblike, bića, stanja i iskustva. Astralni svijet ima i izravnu vezu s okultnim jer je njegove energije moguće koristiti za ostvarenje ciljeva, odnosno izvođenje najrazličitijih magijskih operacija. Riječ je o energiji misli i emocija koja može biti pokrenuta nečijom intencijom, no ovdje se također nalaze i elementarna bića koja u okultnim ritualima bijele magije imaju velik značaj.

Pa iako astralni svijet predstavlja neposredan energetski omotač zemaljskome i u tom smislu ima preciznu funkciju – dati materiji formu i energiju – povrh ovakve namjene on nema nikakvu drugu konstruktivnu svrhu. Čak štoviše, treba ga izbjegavati pod svaku cijenu, pogotovo kad je riječ o spiritualnim aspirantima, jer svojom fantastičnošću i fascinantnošću predstavlja izvor poznate „đavolje pećine“, odnosno zavodljivog svijeta okultnih fenomena koji s pravog puta mogu odvući i najupornijeg duhovnog tragaoca. U obzir bi trebala doći samo zdrava prizemljenost u zemaljskoj realnosti ili najčišća duhovnost, dok astralne energije treba koristiti isključivo prilikom rada na ostvarenju osobnih ciljeva, i to na maksimalno uravnotežen, ispravan i konstruktivan način. Ista je stvar i s dušom umrle osobe – ona se na astralu uopće ne bi trebala zadržavati, već ga čim prije napustiti jer tamo stvarno nema ničega osim kolekcije rudimentarnih energetskih formi te svakojakih manifestacija energije misli i emocija. Također, kako zemaljska zbivanja utječu i na astralna, a ne samo obrnuto, možete samo zamisliti kako danas izgleda astral – kao veliko energetsko smetlište.

Pa ipak, mnogi praktikanti okultizma vole astral, a neki od njih će tamo htjeti otići nakon smrti – zato je na astralu, pored zalutalih duša, moguće pronaći i pokoju vješticu ili maga koji se tamo nalaze zbog ljubavi prema „slobodi“ i slobodnom kretanju (letenju). No, o kakvoj je vrsti slobode ovdje riječ? Reći ću vam ja – o slobodi bez ikakve odgovornosti, manje i od one koju odbacuju niže astralni djelatnici koji ipak imaju dužnost činiti i širiti zlo. Zato neki magičari žele izbjeći „zamku“ oba svijeta, i onog koji postavlja odgovornost pozitivnog djelovanja, i onog koji traži negativno. Međutim, svijet nižeg astrala je umjetan, a svjetovi izvorne Kreacije nisu – oni su jedina prava realnost. To znači da je „beskrajna ljubav jedina istina, a sve ostalo iluzija“ te je nemoguće zanijekati je i ne djelovati s njom u skladu. Odnosno, možemo je sustavno i „odgovorno“ nijekati do daljnjeg, ali kad-tad ćemo morati popustiti. Upravo zato nema bijega jer se nema kuda pobjeći – prirodno je činiti dobro i egzistirati u istini. Takvo činjenje može biti beskrajno lako i neopterećujuće te zato ne predstavlja nikakav problem, osim grješnicima koji su u fazi iskupljenja. Njihovi nedostaci prvo moraju sagorjeti na vatri istine i ljubavi, no i takva faza ne traje predugo.


astral-body-awake-1969.jpg

   Astralna bića i krajolici na slici vizionarskog slikara Matija Klarweina Astral Body – Awake.



Zato niti astralna sloboda nije prava vrsta slobode jer takva egzistencija isključuje usidrenost u dobru, u istini i ljubavi te konstruktivnom djelovanju. Pravu vrstu slobode već je odavno definirao psihijatar M. Scott Peck koji ju je izjednačio sa količinom voljnosti za preuzimanjem neophodnih odgovornosti i discipline. Stoga malo discipline i odgovornosti omogućuje malo slobode, a potpuna disciplina i odgovornost potpunu slobodu. Čak niti u sferama nižeg astrala duše nisu slobodne raditi što hoće – imaju odgovornost činiti i širiti zlo. U sferama duha vlada obrnuto pravilo – tamo duše moraju poštivati zakon karme, odnosno preuzeti odgovornost za svoje postupke te imaju zadatak činiti dobro, što god to za njih značilo. Sloboda astralnog plana ograničenog je karaktera i nalikuje na bauljanje po raznim nadrealnim krajolicima, nalik onome Burtonovog Beetlejuicea („Bubimira“) ili Alise u zemlji čudesa. Krasno, zanimljivo i čak se tamo može i ponešto naučiti, ali rajske sfere su sasvim nešto drugo od astralnih. Potonje ne omogućuju duboko unutarnje ispunjenje i povezanost sa sveopćim duhom i univerzalnom istinom/ljubavlju/svjetlošću, dok rajske sfere omogućuju sve od navedenog, ali i puno više od toga. 

Daljnji smjer kretanja stoga odražava vlastiti odabir duše – moguće je s astrala prijeći u izvorne sfere Kreacije, otići u donje svjetove, a također i izravno u novu inkarnaciju. Ako ne ode u više ili niže svjetove, duša će se prema Tibetancima reinkarnirati najkasnije za 49 dana. Prvih 21 dana ona je bliža svojoj prethodnoj inkarnaciji i zato je ovaj period i najpogodniji za pružanje pomoći umrloj osobi, ali nakon toga sve više dolaze do izražaja tendencije njenog budućeg života. Duša nastoji pronaći novi materijalni nosač koji će je vratiti nazad u svijet u kojem bi se mogla stabilizirati i centrirati te ostvariti svoje žudnje. Međutim, nije isto inkarnirati se iz astralnih sfera ili čistih duhovnih, a niti iz sfera nižeg astrala. Iako Tibetanci tvrde da se inkarnira jedino duša koja je zaostala na astralu, u mentalnom tijelu, to nije točno – inkarniraju se sve duše koje imaju razlog zato, bile one dijelom ove ili one sfere. No, odakle god dolazila, cilj će duše svakako biti što je moguće bolje rođenje, od strane što kvalitetnijih roditelja te u što pogodnijem okružju. Da vidimo sada ukratko kako može izgledati proces ponovnog inkarniranja.

Reinkarnacija

Novo rođenje ne obavlja se na isti način i ne ide istim smjerom za sve duše. One koje dolaze iz rajskih razina imaju daleko veću mogućnost biranja roditelja i životnog smjera od duša koje stižu ravno sa astrala. Ista je stvar i s dušama koje dolaze iz razina nižeg astrala – one odabiru obitelji koje će im omogućiti nastavak negativnog djelovanja (a takvih je sve više), no s ovakvim odabirom dolaze i strahovito teške karmičke posljedice. Duše koje dolaze sa srednjeg astrala obično se inkarniraju stihijski i prihvaćaju bilo kakvo rođenje samo da se izbave iz astralnog kaosa. Takve duše nošene su vjetrovima vlastite karme i nemaju jasno definiranu životnu misiju, kao niti bilo kakve specijalne talente koji će im omogućiti da misiju i sprovedu. Ovo je i temeljna razlika između dobrog i lošeg rođenja – dobro je ono u koje dolazimo iz rajskih razina, s jasno definiranom životnom misijom te s barem jednim talentom za koji će ljudi obično reći da je „Bogom dan“. Nije samo „Bogom dan“, već smo ga i mi sami zaslužili svojom dotadašnjom pozitivnom životnom orijentacijom. Takav talent možemo i ne iskoristiti („profućkati“) za života, ali nam ga nitko ne može oduzeti. Također, realizaciju našeg talenta pratit će i životne okolnosti koje nam u manjoj ili većoj mjeri idu u korist. Ponekad možemo imati i više talenata, ali samo jedan ili dva imaju i „Božji blagoslov“ te je moguće uspješno ih ostvariti i u materijalnoj realnosti. No, to ne znači da na realizaciji svojeg talenta i misije nećemo morati raditi, ponekad i izuzetno naporno. Već svatko zna da je talent samo deset posto postignuća, a da rad čini preostalih devedeset.

Sve je, dakle, unaprijed zacrtano za duše koje dolaze iz rajskih sfera ili svjetova pakla, dok će one koje slijeću s astrala morati upotrijebiti snagu koncentrirane vizualizacije i molitve kako bi sebi osigurale što bolje rođenje. Nošene vjetrovima vlastite karme one će imati vizije ljudi u seksualnom odnosu i takve će ih vizije nastojati privući k sebi te gurnuti u novo rođenje, no sada nipošto ne treba srljati. Nije svako rođenje isto i nisu svi roditelji isti – roditi se u Ruandi ili Kaliforniji velika je razlika. Jedan od načina da se postigne što bolje rođenje jest vizualizirati svoje buduće roditelje kao dva prosvijetljena bića u seksualnom odnosu koji ima sve značajke „visoke tantra joge“ (prema Tibetancima). To znači da roditelje treba zamisliti kao dva svjesna bića koja imaju potpuno skladan odnos na svim razinama – tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj ili spiritualnoj. Ukratko, kao dva svjetlosna bića u odnosu bezuvjetne ljubavi. Time ćemo privući roditelje koji će imati kakve-takve veze s našom izvornom prirodom i omogućiti nam ostvarenje takve prirode. Ponekad ovakva vizualizacija prenese dušu i u neku od rajskih sfera pa tamo, izbavljena od astralnog kaosa te vođena bićima svjetlosti, može na miru planirati buduću inkarnaciju te pronaći i pričekati najbolje roditelje za osobnu realizaciju.

I konačno, treba odabrati i najpogodniju sferu zemaljske egzistencije. Prema Tibetancima na Zemlji postoji šest sfera samsare od kojih samo jedna omogućuje spiritualni razvoj i napredak. Riječ je o sferama bogova, polubogova, ljudi, gladnih duhova, životinja i pakla. U „bogove“ spadaju popularni ljudi, zvijezde i superzvijezde, bogataši i pripadnici svjetske elite, dok u “polubogove” spadaju političari i razni moćnici. Ove su dvije sfere gotovo oslobođene patnje, osim one koju donosi propadanje fizičkog tijela ili etička i emocionalna degradacija. Međutim, upravo nedostatak bilo kakve patnje čini ove sfere ispraznima i nepogodnima za spiritualni razvoj. Zato nije optimalno roditi se u sferi bogova ili polubogova, iako se čine izrazito privlačnima. Slijede tri sfere u kojima je patnja izrazito jaka. U sferu “gladnih duhova” spadaju najrazličitije vrste ovisnika ili pohlepnika, odnosno pripadnici takozvanog „polusvijeta“. U sferi “životinja” nalaze se izrazito primitivni ljudi ili plemena, a u “paklu” je onaj tko se rodi u područjima izravno pogođenim ratovima, bolestima, glađu ili ekstremnim siromaštvom. Ovdje je pak spiritualni razvoj onemogućen prejakom patnjom pa zato treba i ove sfere izbjegavati pod svaku cijenu.

Rođenje u sferi bogova mogu pratiti vizije nebeskih, mitskih predjela s arhetipskim bićima, a sferu polubogova vizije ratišta, vatre ili raznih vrsta međusobnog nadmetanja. Sferu gladnih duhova mogu pratiti vizije modnih pista, lijepo istkane odjeće, obilja hrane ili novca te seksualne orgije. Sferu životinja pratit će vizije špilje, rupe u zemlji ili pećine, odnosno životinjskih bića, a sferu pakla slike tamne ceste, crne rupe, željeznog grada nastanjenog crnim i crvenim kućama. Pravila nema, sve je ovdje ipak projekcija našeg uma te će karakter vizija ovisiti prvenstveno o nama.  Međutim, najbolje je roditi se u sferi ljudi. Tamo je omjer između patnje i dobrobiti izjednačen te postoje idealni uvjeti za učenje i razvoj. Vizija koja prethodi mogućnosti rađanja u sferi ljudi jest prelijepa kuća sa sretnim ukućanima, divan grad ili trg prepun veselih ljudi, odnosno bilo koja druga slika koju prati iskustvo topline i ljudskosti. Tijekom života moguće je i mijenjati sfere, ali uz veliku cijenu. No, bitno je da je moguće i da ništa nije u potpunosti fiksno – nema kaste unutar koje bismo nužno bili zarobljeni cijeloga života. Tako je, na primjer, moguće iz sfere bogova prijeći u sferu ljudi, ali uz cijenu „abdiciranja“, odnosno odbacivanja dotadašnjeg „prijestolja“ koje nam je omogućavalo određenu vrstu društvenog i materijalnog statusa. Moguće je i iz ljudske sfere prijeći u neku drugu, na primjer u božansku, što se događa mnogim uspješnim ljudima, pa i onima spiritualne orijentacije, koji spavaju na lovorikama. Njihov odabir, ali moraju znati da i takav status ima svoju cijenu, a ona se obično tiče zastoja u spiritualnom razvoju.

Bilo kako bilo, privučeni određenom karmom i dharmom stupamo u dodir s budućim roditeljima, s njima se energetski povezujemo te ulazimo u maternicu. Spajaju se esencije oca i majke, sastavlja pet elemenata i eto nas nazad u fizičkoj realnosti.

UMJESTO ZAKLJUČKA – SMRT I ŽIVOTNE KRIZE

Smrt je uistinu najbolja čovjekova učiteljica. Zanimljivo kako pri suočenju sa smrću, vlastitom ili bliske osobe, trenutačno postajemo svjesni onoga što nam je istinski bitno. Smrt nas stoga vraća sebi, ukoliko smo se od sebe udaljili i isuviše identificirali s tijelom i egom kao mehaničkim aspektima svojeg postojanja. Umirući ljudi postaju izuzetno mekani, svjesni prolaznosti svega što imaju ili jesu te beznačajnosti egoističnih poriva. Zato je smrt dobra, ali ne samo zato. Njen je viši smisao u mogućnosti korjenite promjene, razvoja i transformacije. Smrt i reinkarnacija daju nam brojne šanse za životna iskustva te kreativno ostvarenje najrazličitijih vrsta. Još je viši smisao smrti u prosvjetljenju koje omogućuje, a najviši u oslobođenju od ciklusa karme i reinkarnacije za osobe koje su odradile i naučile sve što s imale na ovoj planeti. Međutim, ima jedna specifična stvar kojoj nas smrt uči, izuzetno bitna za naš razvoj, ako ne i najbitnija. Riječ je o krizi – o odnosnu prema njoj te o mogućnostima njenog korištenja u transformacijske svrhe. 

Smrt je, naime, vrhunac životnog iskustva i vrhunsko ispunjenje ako smo živjeli na način koji nije isključivao prolazak kroz krizu osobne transformacije. Životne su krize neminovno sredstvo razvoja pa ih nije moguće u potpunosti izbjeći, ali je ponekad moguće odgoditi ih do daljnjeg. Pod krizom mislim na „raspad sistema“, na unutarnje puknuće koje se javlja kao posljedica određene vrste pritiska – unutarnjeg ili vanjskog. Do krize obično dolazi tijekom životnih inicijacijskih procesa, a kako se inicijacije neminovno događaju, tako će i do krize neminovno doći. No, postavlja se pitanje kakav ćemo stav prema njoj zauzeti. Ovdje nam od pomoći mogu biti dva čuvena aksioma tvorca Intenziva prosvjetljenja (tečaja koji nas vrlo dobro priprema i za život i za smrt) Charlesa Bernera :

1.      Put iz krize vodi kroz krizu

2.      Ono što krizu uključuje, to krizu i isključuje

To znači da je nemoguće nadvladati životnu krizu zaobilaznim putem, bježanjem od nje, trpanjem pod tepih ili zanemarivanjem. Jedini način da se izađe iz životne krize jest proći kroz nju. No, na takvo prolaženje možemo utjecati jer ono može trajati dulje ili kraće te imati različit intenzitet, ovisno o našim naporima. Također, krizu je nešto izazvalo – obično težnja za ostvarenjem nekog cilja, karmički utjecaji ili jednostavno dolazak nove životne faze. Stoga proces koji je krizu uključio ne treba isključivati jer će nas to ostaviti na pola puta. Takvom procesu treba dozvoliti da se odigra do kraja jer iako je on krizu uključio, isti će proces krizu i isključiti. Na primjer, rad na duhovnom razvoju uključit će i brojna neugodna iskustva od kojih će neka izazvati krizu. Međutim, nije dobro stati i prekinuti takav rad jednom kad stvari krenu loše – treba nastaviti i izdržati do kraja, odnosno probiti se kroz krizu.

Kako su životne krize neminovno sredstvo razvoja, tako prolazak kroz krizu nije moguće kontrolirati u potpunosti jer ona nije niti namijenjena održavanju kontrole – ona je namijenjena potpunom raspadu. Potpuna transformacija, gubitak iluzija, napuštanje jedne slike o sebi, životu, drugim ljudima ili duhovnoj realnosti, praćeno preuzimanjem nove razine odgovornosti, neminovnost je od koje nemamo kuda pobjeći. Kad se sve zbroji i oduzme, krizno  razdoblje može biti izrazito mučno te iz njega neki ljudi nikada ne isplivaju, premda to nipošto nije cilj jedne krize – cilj je transformacija svijesti i životnog stila. Međutim, oni koji su prolazak kroz krizu izbjegavali za života, prolazit će je tijekom umiranja. A čak i ako je nekim čudom izbjegnu tijekom umiranja, kriza će se dogoditi nakon smrti. No, tada je kriza znatno gora od bilo koje koju doživljavamo za života u fizičkom tijelu. Za većinu ljudi koji nisu vlastiti život posvetili osobnom razvoju smrt ima sve značajke “tamne noći duše“, i to ne samo za njih, već i za njihove bližnje. Na žalost, tako i izgleda umiranje i smrt većine ljudi – ona se pretvara u krizu za sve sudionike.

Ponavljam, stvaranje krize nije smisao smrti – krizu je trebalo proći davno prije! Umrijeti je trebalo prije smrti kako bi smrt bila iskorištena za puno značajnije stvari od raspada jedne tvrdokorne životne strukture. Smrt uopće ne mora biti tužna, neugodna i dramatična – ona može predstavljati i vrhunsko ispunjenje! Zato niti sprovodi ne bi trebali izgledati kao što izgledaju – kao mračna ceremonija s uplakanim ljudima, zavijenim u crninu te neutješnima zbog gubitka. Sprovod bi trebao biti slavlje jednog uspješnog i ostvarenog života koji je došao svome kraju, a slavlje bi trebali organizirati jednako ostvareni potomci. Zato gledano optimalno, umrle nipošto ne bi trebalo oplakivati i raditi oko smrti dramu. Zamislite samo kako ovakvo žalovanje može ograničiti umrlu osobu čije mentalno tijelo ima sedam puta izoštrenija čula pa svaka emotivna bol koju osjeti sedam puta jače boli.

Zato prođite svoje krize prije smrti. Otpustite ono za što se držite kao majmun uhvaćen u zamku samo zato što je gurnuo ispruženu ruku kroz mali otvor, dohvatio željenu voćku u stisnutu šaku i sada je ne može izvući van. On ne shvaća da ga zarobljenim drži njegova fiksacija, a ne zamka. Raspadnite se ako se trebate raspasti. Nećete poludjeti. I obratno – poludjet ćete ako se ne raspadnete onda kad je trebalo. Promijenite se na vrijeme i svladajte nedostatke vlastitog karaktera sada, a ne tijekom umiranja, poslije smrti ili u idućem životu. A ako ste u poznijoj životnoj dobi iskoristite smanjene tjelesne sposobnosti i aktivnosti za višak duhovnih. Stari ljudi trebali bi redovito meditirati na svoju izvornu prirodu, a ne se grčevito držati okoštalih modela mišljenja i ponašanja te njima još i terorizirati mlađe od sebe. Žalosno je što se starci pretvaraju u groteskne karikature samih sebe iz mladosti, što su sve živčaniji, luđi, skloniji alkoholizmu i tabletomaniji te umjesto da sada što više vremena provedu baveći se besmrtnim aspektom svoga bića, oni zadrto inzistiraju na najglupljem i najprolaznijem. Neki čak unaprijed organiziraju vlastiti sprovod, maltretirajući živuće sa svojim nebuloznim idejama o tome tko smije na njega doći, a tko ne…nevjerojatno.

Umrijeti se može svjesno i mirno, bez krize i drame, ali većina ljudi u zapadnom svijetu umire nesvjesno ili, u najboljem slučaju, polusvjesno i to upravo zato što za mnoge smrt predstavlja krizu, tamnu noć duše, raspad dotadašnje realnosti, sa svim teškoćama koje ovakvi procesi donose. I sve to samo zato što su izbjegavali proći kroz životne krize onda kad je za to bilo vrijeme. Smrt je, rekli smo, trenutak istine, a istina o našem postojanju je takva kakva jest. Ako je neugodna ili ružna, takva će biti i smrt. Zato se barem u starosti treba potruditi istinski sazrijeti, a ne podjetinjiti do kraja. Opustite se i prepustite, ali ne nižem umu, već duhovnom vodstvu i skorom putovanju u beskraj. Jer duhovni je beskraj ionako jedini istinski dom koji imamo – sve je ostalo iluzija.

Od srca vam želim najugodniju i najuspješniju moguću smrt!


© Tomislav Budak, rujan 2010.